Izmjene radnog i socijalnog prava u cilju dodatne deregulacije tržišta rada značit će poticanje nesigurnog i prekarnog rada s ograničenom mogućnosti otpora.
“Uloga Ministarstva je da pripremi vojsku nezaposlenih za trenutak kad će se početi otvarati radna mjesta, a to će biti tek početkom 2014. godine.”
–Mirando Mrsić, Nedjeljom u 2, HRT, rujan 2012. godine.
Ministar Mrsić je polovinom 2012. godine imao velike planove za radnike i nezaposlene – ideju o novom Zakonu o radu koji će potaknuti stvaranje novih radnih mjesta i riješiti sada već akutne probleme hrvatskog tržišta rada. U međuvremenu je stigla 2014. godina, ali od najavljenih radnih mjesta nema ništa. Jedino što su dobile nezaposlene vojske, i zaposleni u strahu od gubitka posla, prijedlog je novog Zakona o radu (ZOR) čije odredbe egzistenciju i jednih i drugih čini još toliko manje podnošljivom.
Politička filozofija: “sve po starom”
Propagandni optimizam vladajućih uvijek je kratkog dosega, a marketinška opsjena obično prestaje onog trena kad birokratski i tehnokratski žargon zamjene konkretne mjere. Ministrova poruka je ovog puta bila – fleksigurnost. Fleksibilizacija (ili fleksigurnost) ipak nije nikakva novost u hrvatskom radnom zakonodavstvu. Hrvatska je od samostalnosti prošla kroz dvije veće i niz manjih izmjena ZORa. Iako bi se moglo pomisliti da je zato i mnogo različitih politika promovirano u tim zakonima, realnost je da su svi od reda poticali iste politike deregulacije, samo relativno malim koracima do postizanja vječno nedostižnog cilja – fleksibilnog radnog zakonodavstva prilagođenog svjetskim ekonomskim prilikama. Svejedno to nije spriječilo i trenutnog ministra da fleksibilizaciju prikaže kao veliku novost koja će doprinijeti tzv. poduzetničkoj klimi. Realnost je upravo obrnuta – radno zakonodavstvo se uporno fleksibilizira već dvadeset godina, a poduzetnička klima je svejedno tvrdoglavno nepovoljna.
Ulazeći u cjelovitu reformu niza zakona iz područja radnog i socijalnog prava ministar se trudio naglašavati da je cilj donošenja ZOR-a prvenstveno da se zaštiti radnike. Time je htio sugerirati da razlog razmatranja mogućih intervencija u ZOR-u čine statistike uvjeta rada i socijalnog položaja radnika te političke rasprave o željenim ciljevima socijalnih reformi. Istina je, dakako, upravo suprotna – insistiranjem da liberalizaciji radnog zakonodavstva nema alternative, jedino relevantno mjerilo postignutih ciljeva reforme postao je EPLI (“employment protection legislation index”), odnosno mjerilo zaštite radnika kroz radno zakonodavstvo. U prijevodu: ako predložene promjene podrazumijevaju smanjenje navedenog indeksa, a time i smanjenje zaštite radnika, Ministarstvo će moći proglasiti reformu uspješnom neovisno o njenim socijalnim posljedicama ili proklamiranim efektima na tržište rada ili ekonomiju općenito. U tom nemilosrdnom procesu potpora ministru očekivano podjednako stiže od eurobirokrata, Svjetske banke i lokalnih poduzetnika.
Zakonodavni igrokaz
Proces izmjene ZOR-a tekao je u dvije faze. Iako je prva faza (do pristupanja Europskoj Uniji 1. srpnja 2013. godine) trebala biti više proceduralne prirode bez bitnih točaka na dnevnom redu, Ministarstvo je odlučilo u promjene progurati i točku koja je trebala biti dio druge faze: produljenje dopuštenog rada na određeno. Rad na određeno je oduvijek bio točka spora. Iako je primarno bio zamišljen za primjenu u iznimnim slučajevima, još od 1990-ih rad na određeno je polako počeo zamjenjivati rad na neodređeno – što u broju ukupno zaposlenih na određeno, što u broju novosklopljenih ugovora o radu. Situacija je dakako gora u privatnom sektoru – skoro svaki peti radnik radi na određeno – dok ukupne statistike popravlja javni sektor u kojem je rad na određeno relativno rijedak. No očekuje seporast tog nesigurnog oblika zapošljavanja. Produljenje je rada na određeno bila prva veća izgubljena bitka sindikata.
Druga faza pregovora vodila se po već dobro poznatom scenariju: Vlada, sindikati i poslodavci započinju pregovore; Ministarstvo šalje prijedlog na koji uključeni daju prigovore, da bi nakon niza iteracija tog procesa Ministarstvo u trenutku samog zaključivanja pregovora izašlo s novim izmjenama, redom neprihvatljivih za radnike. Sindikati napuštaju pregovore, a Vlada radi tobožnjeg postizanja kompromisa odustaje od najspornijih novih prijedloga (ionako ubačenih samo kako bi se imalo od čega odustati) te zaključuje pregovore sa svim planiranim izmjenama. Javna rasprava traje minimalnih dva tjedna čime je birokratski igrokaz pregovora i javne rasprave zaokružen.
Koja je, dakle, bilanca reforme radnog zakonodavstva? Na strani kapitala Hrvatska udruga poslodavaca nije pretjerano nezadovoljna promjenama, dok Svjetska banka otvoreno hvali novi ZOR stavljajući Hrvatsku uz bok Belgiji i Njemačkoj. Mjerilo uspjeha je dakako EPLI koji je po proračunu Svjetske banke ovim promjenama srušen s 2.76 na 2.33. Sindikati su u međuvremenu proveli prvi – doduše dvosatni – štrajk upozorenja s mogućnošću ostvarivanja generalnog štrajka. Na to ih je potaklo istraživanje među vlastitim članstvom, od kojega oko 90 posto želi generalni štrajk. Gledajući konkretne promjene u konačnom prijedlogu Zakona, a i uzimajući u obzir teško socijalno stanje većine radnika dodatno pogoršano krizom, takav plebiscitaran stav članstva nije neočekivan. Kako je popis promjena suviše dug, osvrnut ćemo se samo na one koje idu najviše na štetu radnika.
Promocija nesigurnih ugovornih odnosa
Na prvom mjestu tu je dodatna deregulacija agencijskog rada. Rad preko agencija je relativno slabo poznat u javnosti, isprva zato što je broj agencijskih radnika zasad u Hrvatskoj relativno malen, iako su agencije zakonski uvedene još 2003. godine. Vlada se nada da će daljnjom deregulacijom dodatno potaknuti po radnike vrlo nesiguran agencijski rad. Razina je prava agencijskih radnika u pravilu izrazito niska, a mogućnost sindikalnog organiziranja, kolektivnog pregovaranja i borbe za bolje uvjete rada praktički nepostojeća. Novi Zakon o radu tako dopušta da agencijski radnik može imati manja prava od stalno zaposlenog radnika na istom radnom mjestu, a kolektivni ugovori više ne mogu spriječiti takve ugovore. To dovodi do natjecanja agencijskih i stalno zaposlenih radnika s ciljem rušenja stečenih prava stalno zaposlenih. Takvi slučajevi su već zabilježeni u praksi, a također se događaju i pritisci na radnike da potpišu ugovore o radu s agencijama za isto radno mjesto na kojem su dosad radili ali sada s nižom razinom prava.
Za očekivati je da će porasti broj takvih protuzakonitih slučajeva. Agencijski radnici na određeno prema novom ZOR-u također nemaju pravo na plaću tijekom razdoblja u kojem nisu ustupljeni korisniku (iznajmljeni drugom poslodavcu). Osim produženja rada na određeno preko tri godine, produženo je i vrijeme dopuštenog rada preko agencije s jedne na tri godine, a u iznimnim slučajevima i duže. Mogućnost dugotrajnog zapošljavanja agencijskih radnika otvara prostor za dodatni pritisak na prava stalno zaposlenih radnika te produljenu nesigurnost i eksploataciju agencijskih radnika koji ionako u pravilu nemaju nikakva prava. Stvar je time gora jer zakon ne brani mogućnost zapošljavanja drugog agencijskog radnika na isto radno mjesto nakon isteka trogodišnjeg roka.
Veće radno opterećenje, manja mogućnost otpora
Druga bitna promjena je u sferi radnog vremena. Novi Zakon o radu uvodi lakšu preraspodjelu radnog vremena te produljene dopuštene prekovremene radne sate na tjednoj i godišnjoj razini. Neprijavljivanje i neplaćanje prekovremenih sati je akutan problem hrvatskog tržišta rada do te mjere da čak i Ministarstvo u obrazloženju novog ZOR-a priznaje da broj prijava za kršenje zakona u sferi prekovremenog rada ne odgovara ni izbliza realnom stanju. Usprkos tome Ministarstvo se odlučuje za produljenje dopuštenog prekovremenog rada čime de facto ozakonjuje dosadašnje kršenje zakona.
Novi zakon dopušta pedest i šest sati, odnosno, šezdeset sati (uz kolektivni ugovor) tjednog rada – četrdeset za puno radno vrijeme i dvadeset prekovremenih – što čini još cijela dva puna radna dana plus četiri sata. Na godišnjoj razini broj dopuštenih prekovremenih je povećan na dvjesto i pedest sati (uz kolektivni ugovor) što čini praktički cijeli jedan radni mjesec više godišnje. S obzirom na prilično kompleksan način uređivanja radnog vremena i utvrđivanja prekovremenih sati jasno je da je prostor za dodatnu hipereksploataciju bitno povećan, a da će radnici istovremeno mnogo teže ostvarivati prava na odmor i pošteno plaćene prekovremene.
Novi ZOR također prekraja i članak zbog kojega su sindikati 2010. godine sakupili preko 700 tisuća potpisa za raspisivanje referenduma koji na kraju nije održan zbog odluke Ustavnog suda.[1] Kolektivni ugovori prema novom ZOR-u prestaju važiti tri mjeseca nakon isteka, dok su dosad nastavili vrijediti do raskidanja ili sklapanja novog kolektivnog ugovora. Kolektivnih je ugovora zadnjih godina sve manje i postaje sve teže prisiliti poslodavce na potpisivanje kolektivnog ugovora što se može objasniti i slabom sindikalnom organiziranošću, posebno u privatnom sektoru. Ta promjena bitno olakšava poslodavcima razvrgavanje kolektivnih ugovora što će dugoročno značiti teže ostvarivanje prava radnika s generalnom tendencijom smanjivanja prava.
Pored tih izmjena, indikativan je i Članak 205. kojim se bitno ograničava opravdane razloge za pokretanje štrajka. Dosad je štrajk bilo moguće pokrenut zbog različitih gospodarskih i socijalnih interesa radnika, a sada je mogućnost štrajka svedena na neisplatu plaća i nesklapanje kolektivnog ugovora. Ta kombinacija, osim što ide u istom smjeru općeg smanjenja radničkih prava, bitno ograničava i samu mogućnost borbe za ostvarenje većih prava.
Stare fronte otpora
Zakon o radu ključan je zakon iz područja radnog i socijalnog prava (ali i zakonodavstva općenito) jer definira pravila i uvjete rada, trajanje rada, raspored radnog vremena i sva ostala prava radnika koja se direktno ili indirektno preslikavaju na sasvim bazične uvjete života, socijalnu interakciju i opću socijalnu sliku društva. Oštra rezanja prava u toj sferi, posebno u doba globalne krize, predstavljaju zagarantiranu dugoročnu socijalnu devastaciju. Toga svjesni, i uzimajući u obzir da je formalno-pravna bitka oko ZOR-a izgubljena, radnicima i sindikatima predstoji povratak na jedina mjesta borbe koja su povijesno omogućavala ostvarivanje sada već izgubljenih prava – povratak štrajkovima i prosvjedima.
Bilješke:
[1] Ustavni sud je svoju odluku obrazložio činjenicom da je zakon u međuvremenu povučen pa da više nema potrebe za referendumom. Cinizam te odluke vidljiv je danas kada se ista zakonska promjena pojavljuje u novom ZOR-u.
Tekst je objavljen u sklopu temata "Degradacija radničkih prava" 379. broja Zareza (priredio Domagoj Mihaljević, BRID)
Temat je ostvaren u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) uz financijsku podršku Rosa Luxemburg Stiftung Southeast Europe.
Tekst napisao:
Preporučite članak: