Za mnoge mlade u Hrvatskoj, diploma više nije karta za siguran ulazak na tržište rada već početak neizvjesnog razdoblja obilježenog čekanjem i razočarenjem. Kontinuirani vrtlog prijavnica, odbijenica i neizvjesnosti današnje generacije mladih često suočava s paradoksom – što su kvalificiraniji, to se od njih očekuje više iskustva koje tek trebaju steći.
Potraga za prvim poslom (u struci) tako postaje svojevrsni rite of passage, samo bez ikakvih jasnih pravila i garancije uspjeha. U takvim okolnostima, postavlja se pitanje kako država i njezine institucije gledaju na ovaj problem?
Jesu li mladi, kao i problematika zapošljavanja mladih, uopće fokus mjera i politika Vlade Republike Hrvatske i Europske unije? Gdje zapravo prestaje puka upornost pojedinca i započinje podrška sustava? Da bi imalo doskočili odgovorima na ova, ali i srodna pitanja, potrebno je krenuti od šire slike.
Analizom definicija tržišta rada, pregledom relevantnih statističkih podataka te propitivanjem aktualnih mjera i politika za (samo)zapošljavanje, nastojat ću pružiti što jasniju sliku o položaju mladih na tržištu rada, kao i dokazati da možda ipak nema posla za onoga tko želi raditi.
Tržište rada jedan je od ključnih pokazatelja stanja svakog društva i gospodarstva. Ono predstavlja prostor susreta ponude i potražnje za radom, gdje se s jedne strane nalaze poslodavci koji traže radnike, a s druge osobe koje traže zaposlenje. Uz ponudu i potražnju radne snage na određenom području, tržište rada ujedno obuhvaća i procese traženja posla, zapošljavanja, otpuštanja, napredovanja te konkurencije. Uspješnost njegova funkcioniranja izravno utječe na ekonomski rast te socijalnu stabilnost pojedine zemlje.
Ipak, iako se na prvi pogled čini kao jednostavan sustav razmjene rada za plaću, tržište rada zapravo je jedan složen mehanizam na koji utječu različiti gospodarski, politički, tehnološki i društveni procesi. Samim time, jedna od osnovnih karakteristika suvremenog tržišta rada jest njegova dinamičnost. Poslodavci od radnika očekuju fleksibilnost, spremnost na cjeloživotno učenje, prilagodbu novim tehnologijama te razvijene tzv. meke vještine.
Takvo okruženje dovodi do toga da formalno obrazovanje više nije jedini kriterij zapošljavanja već se sve više vrednuju praktične kompetencije, iskustvo te sposobnost brzog prilagođavanja promjenama. Brojne mlade, koji završetkom srednje škole ili fakulteta izlaze na tržište rada, tako postavljena pravila dugo drže na početnim pozicijama, otežavajući pronalazak prvog posla zbog manjka radnog staža i drugog iskustva.
Naravno, činjenica je da se tržište rada, kao i svi ostali aspekti društva, mijenjaju brže nego ikada prije. Nema stabilnosti i predvidivosti, a globalizacija, digitalizacija i razvoj tehnologije uvelike mijenjaju način rada, zanimanja i vještine koje se traže. Samim time, očekivano je da se onda mijenjaju i potrebe poslodavaca, vukući sa sobom potrebu za prilagodbom od strane onih koji traže zaposlenje.
Poslovi koji su prije deset godina bili traženi danas nestaju ili se transformiraju dok istovremeno nastaju potpuno nova zanimanja povezana s digitalnim tehnologijama, umjetnom inteligencijom i automatizacijom.
Međutim, u Republici Hrvatskoj značajan problem predstavlja nesklad između obrazovnog sustava i potreba gospodarstva. Mnoge obrazovne institucije i dalje obrazuju kadrove za zanimanja koja nisu toliko tražena, pogotovo kada govorimo o društvenim i humanističkim znanostima, dok u određenim sektorima, posebice strukovnim, kronično nedostaje radnika.
Taj jaz između onoga čemu obrazovni sustav uči i onoga što tržište rada stvarno traži najbolje se vidi kroz iskustva samih studenata. Kako mi opisuje jedan diplomirani student koji je želio ostati anoniman: "Što se tiče pripreme na mom faksu za tržište rada, rekao bih da je to još uvijek poprilično slabo. Objasne što su HZZ vaučeri, ali ne previše detaljno, kako napraviti CV i ostale bazične stvari, a ne govore ništa o tome što poslodavci zapravo gledaju u selekcijskom postupku (iskustvo, projekte i slično)."
Takav nesrazmjer dovodi do gubitaka s obje strane. Naime, mladi teško pronalaze posao u svojoj struci, a poslodavci upozoravaju na nedostatak radne snage, zbog čega se i jedna i druga strana okreću alternativama. U kontekstu mladih, to podrazumijeva iseljavanje i prekvalifikaciju. Nadalje, za one koji uspiju doći do posla u Hrvatskoj, poseban izazov predstavljaju nesigurni oblici rada.
Brzim pregledom aktualnih oglasa na burzi rada, vidljivo je puno ugovora na određeno vrijeme, sezonskih poslova te honorarnih angažmana. Takvi oblici rada često omogućuju lakši ulazak na tržište rada, ali dugoročno ne pružaju stabilnost, financijsku sigurnost niti mogućnost dugoročnog planiranja budućnosti. Ta nesigurnost zaposlenja utječe i na druge aspekte života, od osamostaljenja do donošenja odluka o stanovanju ili osnivanju obitelji, čineći probleme s kojima se mladi susreću prilikom traženja posla i samog zapošljavanja vitalnim pitanjem za državu kao takvu.
Tu nesigurnost posebno osjete mladi u tehnološkim zanimanjima, gdje se potražnja iz godine u godinu drastično mijenja. Prepričava mi mladi informatičar iz Bjelovara: "U suštini, dok sam upisivao faks 2019. godine govorilo se da je računarstvo najtraženija struka, a danas kad sam završio faks i tražim posao situacija je takva da ga je gotovo nemoguće dobiti.
Inače sam iz Bjelovara, ako se u mjesec dana pojavi jedan oglas u IT-u to je čudo. Uz taj jedan oglas, kolika je šansa za poziv za intervju (ili barem odaziv na prijavu), a kamoli na zaposlenje? S druge strane, kad gledam poslove po Zagrebu, to ili budu neke intern pozicije ili junior programeri, ali na kraju često zaposle seniora na tim pozicijama. Situacija se drastično promijenila dolaskom umjetne inteligencije."
Za dobivanje jasnije slike o mladima na tržištu rada, kao i potvrde ovih teorijskih postavki, potrebno je okrenuti se brojkama. Statistički podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i Državnog zavoda za statistiku daju vrlo dobar pregled stanja na hrvatskom tržištu rada, uključujući i položaj mladih unutar njega.
Na prvi pogled podaci djeluju pozitivno – ukupna zaposlenost raste, a nezaposlenost pada. Hrvatska je u 2025. godini imala 1,702 milijuna zaposlenih osoba, što je rast od 1.1% u odnosu na prethodnu godinu. S druge strane, broj nezaposlenih pao je na 87 tisuća osoba dok je sama stopa nezaposlenosti iznosila 4.9%.
Ipak, kada se fokus prebaci isključivo na mlade osobe, situacija postaje znatno složenija. Najveći problem i dalje predstavlja visoka stopa nezaposlenosti mladih od 15 do 24 godine. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, ona je u 2025. godini iznosila 18.3% što znači da gotovo svaka peta mlada osoba aktivna na tržištu rada nije mogla pronaći posao.
Usporedbe radi, ukupna nacionalna stopa nezaposlenosti iznosila je 4.9% dok je kod osoba između 25 i 49 godina iznosila svega 4.3%. Takvi podaci pokazuju da su mladi višestruko izloženiji riziku nezaposlenosti nego starije dobne skupine.
Jedan od razloga takve situacije jest činjenica da mladi na tržište rada ulaze bez iskustva dok poslodavci često traže već razvijene praktične kompetencije. Jednako tako, kao što je već spomenutu, problem dodatno produbljuje nesklad između obrazovnog sustava i potreba tržišta rada, rezultirajući time da mladi završavaju obrazovanje s teorijskim znanjem, ali bez dovoljno praktičnih iskustava koja bi im omogućila lakši prijelaz u svijet rada.
Nadalje, taj nesklad ujedno je i dio razloga kasnijeg ulaska mladih na tržište rada. Budući da mladi ostaju dulje u obrazovanju, za posljedicu se kasnije osamostaljuju, dulje su financijski ovisni o svojim roditeljima te odgađaju važne životne odluke poput kupnje nekretnine ili osnivanja obitelji. Eurostat za 2024. navodi prosječnu dob od 31,3 godine, najvišu u EU, a 76,4% osoba od 18 do 34 godine živjelo je s roditeljima ili sudjelovalo u/koristilo prihode roditeljskog kućanstva.
Tomu u prilog ide i činjenica da mladi imaju produžen prijelaz iz obrazovanja u zaposlenje, što pokazuje podatak da je stopa aktivnosti mladih od 15 do 24 godine starosti između 2022. i 2025. pala s 34,0% na 29,7%. Manje od trećine mladih u toj dobnoj skupini aktivno sudjeluje na tržištu rada, odnosno radi ili aktivno traži posao, iako je i sama statistika zaposlenosti poprilično niska.
U 2025. godini bilo je zaposleno samo 24.3% osoba u dobi od 15 do 24 godine, potvrđujući da tek otprilike četvrtina mladih u toj dobnoj skupini radi. Također, važno je naglasiti da se dio tog rada odnosi na studentske poslove, sezonski rad ili druge privremene oblike zaposlenja koji ne pružaju dugoročnu sigurnost.
Posebno je zanimljiva skupina mladih između 25 i 29 godina, odnosno osobe koje su uglavnom završile fakultete te pokušavaju pronaći prvi ozbiljan posao. Stopa nezaposlenosti ove dobne skupine u 2025. godini iznosila je 9.3% što je dvostruko više od državnog prosjeka. Jednako tako, ovaj podatak potvrđuje da diploma više ne znači brz ulazak na tržište rada. Točnije, mnogi mladi nakon završetka fakulteta mjesecima ili godinama traže posao u struci dok dio njih pristaje na slabije plaćene ili privremene poslove kako bi stekli iskustvo koje se danas često traži čak i za početne pozicije.
Jednako tako, nužno je naglasiti razliku između registrirane i stvarne nezaposlenosti. Državni zavod za statistiku navodi da dio nezaposlenih osoba nije prijavljen u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje dok, s druge strane, dio prijavljenih ne zadovoljava međunarodne kriterije nezaposlenosti. To znači da službene evidencije ne prikazuju potpunu sliku položaja mladih na tržištu rada.
Osim stopa zaposlenosti i nezaposlenosti, podaci prikazuju i velike regionalne razlike. Nezaposlenost je niža u Zagrebu i sjevernim dijelovima Hrvatske dok su pojedine slavonske i dalmatinske županije i dalje suočene sa znatno višim stopama nezaposlenosti. Iz navedenog se može zaključiti da mladi odlaze u veće gradove ili pak izvan države u potrazi za stabilnijim zaposlenjem, boljim plaćama te kvalitetnijim uvjetima rada, budući da im isto nije osigurano u rodnom mjesto, a mjere zapošljavanja koje su na snazi ne osiguravaju adekvatne uvjete za prestanak ovog trenda.
Regionalnu neravnotežu na vlastitoj koži osjete i sami mladi u potrazi za poslom. Prisjeća se jedna nedavno diplomirana farmaceutkinja: "Ja sam trenutno ograničila potragu za poslom na Zagreb iako inače nisam od tamo. Kako je moja struka više tražena u manjim mjestima jer je Zagreb svima poželjan, tako su mi na razgovorima za posao u Zagrebu uglavnom govorili gdje sve u drugim mjestima su otvoreni natječaji i zašto se ne bi vratila u svoje mjesto. To mi je nekako bilo ružno i neprofesionalno da mi se "pametuje" što bi trebala, a prijavila sam se na njihov natječaj u Zagrebu."
Unatoč tome, ovi podaci ukazuju na značajan problem, koji s vremenom postaje sve izraženiji. Stoga, postavlja se pitanje, gdje problemi zapošljavanja mladih, kao i problemi pozicije mladih na tržištu rada, uopće započinju? Je li neskladnost obrazovnog sustava s tržištem rada glavni krivac za nepripremljenost mladih ili je riječ o sustavom sabotiranju ove dobne skupine kroz ograničavajući legislativni okvir?
Naime, problemi mladih na tržištu rada ne nastaju tek nakon završetka fakulteta ili pri prvom razgovoru za posao već dosta ranije – još tijekom obrazovanja, kroz način na koji su organizirani praktični rad, stručno osposobljavanje i prvi oblici rada mladih. Upravo se u tom razdoblju oblikuje odnos mladih prema radu, ali i njihova stvarna pripremljenost za tržište rada.
U Hrvatskoj se već godinama govori o neusklađenosti obrazovnog sustava i potreba tržišta rada, no taj problem posebno dolazi do izražaja kod praktičnog dijela obrazovanja. Iako srednjoškolske stručne prakse i studentski poslovi formalno predstavljaju prve kontakte mladih sa svijetom rada, u stvarnosti često ne uspijevaju ispuniti svoju osnovnu svrhu, odnosno ne pripremaju mlade za samostalno i kvalitetno uključivanje na tržište rada.
Kod srednjoškolskog obrazovanja praksa bi trebala biti ključan alat za povezivanje teorije i stvarnog radnog iskustva. Samim time, praksa je posebno važna u strukovnim školama, gdje učenici značajan dio obrazovanja provode u praktičnoj nastavi ili kod poslodavca. Međutim, kvaliteta takve prakse u Hrvatskoj izrazito je neujednačena jer, dok pojedini učenici imaju priliku raditi uz mentore i sudjelovati u stvarnim poslovnim procesima, neki učenici praksu obavljaju isključivo kako bi ispunili formalnu obavezu, bez konkretnih zadataka i bez mogućnosti razvoja praktičnih kompetencija.
Jednako tako, mnogi poslodavci ne doživljavaju učenike na praksi kao buduće radnike u koje treba ulagati, nego kao privremenu administrativnu obavezu ili pomoćnu radnu snagu. U takvom sustavu, mladi završavaju srednjoškolsko obrazovanje bez osjećaja sigurnosti u vlastite vještine dok poslodavci istovremeno tvrde da ma tržištu nema dovoljno kvalificiranih radnika.
Slična situacija prisutna je i u visokom obrazovanju. Iako dio fakulteta posljednjih godina uvodi stručne prakse i suradnje s poslodavcima, velik broj studijskih programa i dalje je dominantno teorijski orijentiran. Studenti tako završavaju fakultet s velikom količinom teorijskog znanja, ali bez ozbiljnijeg iskustva rada u struci.
Prvi stvarni kontakt s tržištem rada stoga se, za brojne studente, događa tek nakon diplome kada se od mladih već očekuje određena razina iskustva i samostalnosti. Taj prvi stvarni susret sa selekcijskim procesom mnogima je iznimno naporno iskustvo. Prisjeća se jedna od mojih sugovornica: "Prošla sam već puno razgovora, nekih ugodnih nekih nešto manje.
I baš mi je to bilo stresno i naporno tako da malo bolje razumijem zašto ljudi ostaju na poslovima iako nisu zadovoljni - jer je traženje novog posla bas iscrpljujuće. Veliku ulogu igraju veze i podobnost, a ja nemam nikakve veze što cijeli pothvat traženja posla dodatno otežava. Prosjek, kompetencije i motivacija često ne igraju ulogu i to je demotivirajuće."
U tom kontekstu važnu ulogu imaju studentski poslovi, regulirani Zakonom o obavljanju studentskih poslova, usvojenim 2019. godine. Ovaj Zakon uređuje uvjete, načine i prava vezana uz rad studenata putem studentskih ugovora, odnosno definira privremeni i povremeni rad redovitih studenata putem studentskih centara.
Iako bi temeljna svrha studentskog rada trebala biti omogućavanje studentima financijske potpore tijekom studiranja i stjecanje prvih radnih iskustava, praksa pokazuje da se studentski rad uglavnom percipira kao oblik svojevrsne ispomoći poslodavcima, bez odgovarajućih evidencija koje će osigurati uvažavanje ovog tipa posla.
Nedorečenosti ovog zakona na vlastitoj koži osjete i sami studenti. Prepričava mi nedavna diplomantica: "Prije 8 mjeseci sam završila faks i srećom sam imala studentski posao recimo u struci koji sam još 3 mjeseca imala pravo raditi preko Student servisa. Tu sam već uočila "problem" ili manjkavost jer koliko znam ako završiš faks u bilo koje doba akademske godine, imaš pravo na studentski rad do kraja iste akademske godine, a ako završiš u rujnu (što mi je i logičan trenutak za završiti faks) imaš pravo na rad još samo 3 mjeseca.
Prvo razočarenje u "svijetu rada" bilo je kada se nije ispunilo obećanje da će me nakon isteka studenskih prava barem na određeno ostaviti raditi u toj firmi gdje sam studentski radila, a stvarno sam bila predana radnica kao studentica."
Jednako tako, velik broj studenata radi poslove koji nisu povezani s njihovim obrazovanjem – u trgovini, ugostiteljstvu, administraciji ili dostavi. Naravno, takvi poslovi razvijaju radne navike, komunikacijske sposobnosti te osjećaj odgovornosti, ali uglavnom ne pridonose razvoju kompetencija relevantnih za buduću profesiju.
S druge strane, poslodavci često koriste studentski rad zbog njegove fleksibilnosti i nižih troškova. Studenti nemaju jednaka prava kao zaposlenici temeljem ugovora o radu, a njihov status omogućuje jednostavnije angažiranje bez dugoročnih obaveza. Time studentski rad postaje dio šireg problema prekarizacije rada mladih, odnosno normalizacije nesigurnih i privremenih oblika zaposlenja.
Još jedna problematična stavka je i činjenica da se iskustvo stečeno kroz studentske poslove i praksu često ne priznaje kao „pravo“ radno iskustvo. Mladi se stoga nalaze u začaranom krugu, obzirom da tijekom fakulteta rade kako bi stekli iskustvo, ali nakon završenog studija poslodavci to iskustvo ne smatraju dovoljno relevantnim za ozbiljnije pozicije.
Taj osjećaj nepripremljenosti mladi često pripisuju i samom obrazovnom sustavu, ne samo poslodavcima. Ističe jedan mladi programer: "Mislim da faks generalno nedovoljno pripremi za budući posao, kako za moj tako i za ostale. Specifično na mom je literatura zastarjela, a profesori nimalo u toku s novostima. Tako da jednostavno kad kreneš raditi bačen si u vatru i snalaziš se."
Naposljetku, sa sličnim se problemima mladi susreću i kada je pitanje primjene Zakona o radu. Iako formalno uređuje zaštitu radnika, mladi su u praksi češće zaposleni na određeno vrijeme, sezonski ili kroz druge fleksibilne oblike rada, što sa sobom vuče značajne posljedice. Ulazak na tržište rada kroz nesigurne ugovore, bez dugoročne stabilnosti i mogućnosti planiranja budućnosti, otežava mladima dobivanje stambenih kredita, ali dovodi i do kasnijeg osamostaljivanja te dulje financijske ovisnosti o roditeljima.
Osim toga, nesigurnost rada utječe i na psihološku stabilnost, kao i na osjećaj dugoročne perspektive. Kada se prvi radni odnosi temelje na privremenosti i neizvjesnosti, mladi stječu dojam da je nestabilnost normalno stanje rada. Upravo zbog toga problem mladih na tržištu rada ne može se promatrati isključivo kroz statistiku nezaposlenosti.
Riječ je o problemu koji uključuje kvalitetu obrazovanja, organizaciju stručne prakse, zakonske modele rada te način na koji društvo percipira mlade radnike. Smanjenje nezaposlenosti mladih i olakšavanja njihovog prvog kontakta s tržištem rada Europska unija i Hrvatski zavod za zapošljavanje prepoznali su kao društveni i gospodarski izazov koji zahtijeva sustavnu podršku i dugoročne politike zapošljavanja.
Samim time, kako bi odgovorile na problem nezaposlenosti i nesigurnog položaja mladih na tržištu rada, Europska unija i Hrvatski zavod za zapošljavanje posljednjih su nekoliko godina razvili niz mjera i programa usmjerenih na lakši prijelaz mladih iz obrazovanja u svijet rada. Naglasak, pritom, nije samo na zapošljavanju, nego i na stjecanju iskustva, dodatnom obrazovanju, razvoju vještina te smanjenju dugotrajne nezaposlenosti.
Jedna od najvažnijih europskih inicijativa jest Garancija za mlade, program koji je pokrenula Europska unija nakon velike gospodarske krize te rasta nezaposlenosti mladih diljem Europe. Temelji se na ideji da mlade osobe ne bi smjele dugo ostati izvan obrazovanja ili tržišta rada jer upravo dugotrajna neaktivnost povećava rizik od socijalne isključenosti, nesigurnih oblika rada i trajnih problema pri zapošljavanju.
Samim time, poseban fokus stavljen je na NEET skupinu, odnosno mlade koji nisu zaposleni, ne školuju se i nisu uključeni na tržište rada. Programom se nastoje osigurati uvjeti koji će svakoj mladoj osobi omogućiti da dobije kvalitetnu ponudu za posao, nastavak obrazovanja, praksu ili pripravništvo u roku od 4 mjeseca od završetka školovanja ili nakon ulaska u nezaposlenost. U Republici Hrvatskoj proširena je dobna granica pa se Garancija za mlade odnosi na osobe do 30 godina života.
Osim ovog programa, Europska unija razvila je i preporuke vezane uz kvalitetu pripravništva i izobrazbe. Mjerama se nastoji osigurati da praksa i pripravništvo ne budu samo formalnost ili oblik angažiranja jeftine radne snage, nego stvarna prilika za razvoj kompetencija i profesionalno usmjerenje, s posebnim naglaskom na važnost mentora, kvalitetnih uvjeta rada i povezanost obrazovnog sustava s poslodavcima.
Provedba europskih inicijativa u Hrvatskoj uglavnom se odvija kroz mjere aktivne politike zapošljavanja koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje. Jedna od ključnih mjera su potpore za pripravništvo i mlade kojima država sufinancira trošak plaće poslodavcima kako bi zaposlili mlade osobe bez iskustva i omogućili im osposobljavanje za samostalan rad, a izuzetno je važna za one mlade koji prvi put ulaze na tržište rada.
Za one mlade koji nakon završetka školovanja ne mogu pronaći posao u struci ili jednostavno žele razviti kompetencije koje su trenutno tražene na tržištu rade, ono po čemu su mjere HZZ-a najviše poznate upravo su vaučeri za obrazovanje. Riječ je o programu koji omogućuje besplatno dodatno obrazovanje i prekvalifikaciju za stjecanje digitalnih i zelenih vještina.
Uz mjere zapošljavanja i obrazovanja, HZZ provodi i potpore za samozapošljavanje. Njihov cilj jest potaknuti mlade na pokretanje vlastitih poslovnih projekata, obrta ili poduzeća. Sve više mladih koristi ovu mogućnost, osobito u kreativnim i digitalnim industrijama, a služe kao odgovor na nesigurnost tržišta te nedostatak kvalitetnih radnih mjesta, ali i kao način razvoja poduzetničke kulture među mladima.
Osim financijskih potpora, važnu ulogu imaju i karijerno savjetovanje te edukacije. Hrvatski zavod za zapošljavanje kroz CISOK centre tako provodi radionice za pisanje životopisa, pripremu za razgovore za posao te razvoj karijernih vještina. Kroz te radionice i edukativne programe mladima se pokušavaju dati informacije te olakšati snalaženje na tržištu rada.
Ipak, unatoč velikom broju mjera, ostaje pitanje njihove učinkovitosti. Iako dio mjera kratkoročno povećava zaposlenost, nažalost ne rješava problem nesigurnih oblika rada i dugoročne stabilnosti zaposlenja. Dio mladih nakon isteka subvencioniranog razdoblja, bilo u obliku mjere za (samo)zapošljavanje ili vaučera za obrazovanje, ponovno završava u nezaposlenosti ili pak prelazi na druge privremene poslove.
Također, problem ostaje i nedovoljna povezanost obrazovnog sustava s potrebama tržišta rada, zbog čega se mjere često bave posljedicama, a ne uzrocima nezaposlenosti mladih u Republici Hrvatskoj. Stoga je ovom problemu nužno doskočiti kroz sustavne promjene, posebice u sklopu obrazovnog sustava, legislativnog okvira i radničkih prava.
Svaki od ovih segmenata ima ključnu ulogu u osiguravanju svojevrsne infrastrukturne potpore mladima glede traženja posla i zapošljavanja. Unatoč brojnim izazovima, tržište rada ostaje prostor mogućnosti i razvoja. Njegova kvaliteta ovisi o suradnji države, obrazovnog sustava, poslodavaca i samih radnika.
Ulaganje u obrazovanje, razvoj vještina, kvalitete uvjere rada i prilagodbu tehnološkim promjenama ključno je za stvaranje tržišta rada koje neće biti samo učinkovito nego i održivo i pravedno. Naposljetku, ako mladi zaista jesu naša budućnost, odnosno budućnost Hrvatske, neupitno je da onda moraju postati i naš prioritet – kroz razumijevanje, adekvatne mjere i pripremu za razvoj vlastite karijere.
Foto: Pexels
Preporučite članak: