Za mnoge mlade u Hrvatskoj, diploma više nije karta za siguran ulazak na tržište rada već početak neizvjesnog razdoblja obilježenog čekanjem i razočarenjem. Kontinuirani vrtlog prijavnica, odbijenica i neizvjesnosti današnje generacije mladih često suočava s paradoksom – što su kvalificiraniji, to se od njih očekuje više iskustva koje tek trebaju steći.
Potraga za prvim poslom (u struci) tako postaje svojevrsni rite of passage, samo bez ikakvih jasnih pravila i garancije uspjeha. U takvim okolnostima, postavlja se pitanje kako država i njezine institucije gledaju na ovaj problem?
Jesu li mladi, kao i problematika zapošljavanja mladih, uopće fokus mjera i politika Vlade Republike Hrvatske i Europske unije? Gdje zapravo prestaje puka upornost pojedinca i započinje podrška sustava? Da bi imalo doskočili odgovorima na ova, ali i srodna pitanja, potrebno je krenuti od šire slike.
Analizom definicija tržišta rada, pregledom relevantnih statističkih podataka te propitivanjem aktualnih mjera i politika za (samo)zapošljavanje, nastojat ću pružiti što jasniju sliku o položaju mladih na tržištu rada, kao i dokazati da možda ipak nema posla za onoga tko želi raditi.
Tržište rada jedan je od ključnih pokazatelja stanja svakog društva i gospodarstva. Ono predstavlja prostor susreta ponude i potražnje za radom, gdje se s jedne strane nalaze poslodavci koji traže radnike, a s druge osobe koje traže zaposlenje. Uz ponudu i potražnju radne snage na određenom području, tržište rada ujedno obuhvaća i procese traženja posla, zapošljavanja, otpuštanja, napredovanja te konkurencije. Uspješnost njegova funkcioniranja izravno utječe na ekonomski rast te socijalnu stabilnost pojedine zemlje.
Ipak, iako se na prvi pogled čini kao jednostavan sustav razmjene rada za plaću, tržište rada zapravo je jedan složen mehanizam na koji utječu različiti gospodarski, politički, tehnološki i društveni procesi. Samim time, jedna od osnovnih karakteristika suvremenog tržišta rada jest njegova dinamičnost. Poslodavci od radnika očekuju fleksibilnost, spremnost na cjeloživotno učenje, prilagodbu novim tehnologijama te razvijene tzv. meke vještine.
Takvo okruženje dovodi do toga da formalno obrazovanje više nije jedini kriterij zapošljavanja već se sve više vrednuju praktične kompetencije, iskustvo te sposobnost brzog prilagođavanja promjenama. Brojne mlade, koji završetkom srednje škole ili fakulteta izlaze na tržište rada, tako postavljena pravila dugo drže na početnim pozicijama, otežavajući pronalazak prvog posla zbog manjka radnog staža i drugog iskustva.
Naravno, činjenica je da se tržište rada, kao i svi ostali aspekti društva, mijenjaju brže nego ikada prije. Nema stabilnosti i predvidivosti, a globalizacija, digitalizacija i razvoj tehnologije uvelike mijenjaju način rada, zanimanja i vještine koje se traže. Samim time, očekivano je da se onda mijenjaju i potrebe poslodavaca, vukući sa sobom potrebu za prilagodbom od strane onih koji traže zaposlenje.
Poslovi koji su prije deset godina bili traženi danas nestaju ili se transformiraju dok istovremeno nastaju potpuno nova zanimanja povezana s digitalnim tehnologijama, umjetnom inteligencijom i automatizacijom.
Međutim, u Republici Hrvatskoj značajan problem predstavlja nesklad između obrazovnog sustava i potreba gospodarstva. Mnoge obrazovne institucije i dalje obrazuju kadrove za zanimanja koja nisu toliko tražena, pogotovo kada govorimo o društvenim i humanističkim znanostima, dok u određenim sektorima, posebice strukovnim, kronično nedostaje radnika.
Taj jaz između onoga čemu obrazovni sustav uči i onoga što tržište rada stvarno traži najbolje se vidi kroz iskustva samih studenata. Kako mi opisuje jedan diplomirani student koji je želio ostati anoniman: "Što se tiče pripreme na mom faksu za tržište rada, rekao bih da je to još uvijek poprilično slabo. Objasne što su HZZ vaučeri, ali ne previše detaljno, kako napraviti CV i ostale bazične stvari, a ne govore ništa o tome što poslodavci zapravo gledaju u selekcijskom postupku (iskustvo, projekte i slično)."
Takav nesrazmjer dovodi do gubitaka s obje strane. Naime, mladi teško pronalaze posao u svojoj struci, a poslodavci upozoravaju na nedostatak radne snage, zbog čega se i jedna i druga strana okreću alternativama. U kontekstu mladih, to podrazumijeva iseljavanje i prekvalifikaciju. Nadalje, za one koji uspiju doći do posla u Hrvatskoj, poseban izazov predstavljaju nesigurni oblici rada.
Brzim pregledom aktualnih oglasa na burzi rada, vidljivo je puno ugovora na određeno vrijeme, sezonskih poslova te honorarnih angažmana. Takvi oblici rada često omogućuju lakši ulazak na tržište rada, ali dugoročno ne pružaju stabilnost, financijsku sigurnost niti mogućnost dugoročnog planiranja budućnosti. Ta nesigurnost zaposlenja utječe i na druge aspekte života, od osamostaljenja do donošenja odluka o stanovanju ili osnivanju obitelji, čineći probleme s kojima se mladi susreću prilikom traženja posla i samog zapošljavanja vitalnim pitanjem za državu kao takvu.
Tu nesigurnost posebno osjete mladi u tehnološkim zanimanjima, gdje se potražnja iz godine u godinu drastično mijenja. Prepričava mi mladi informatičar iz Bjelovara: "U suštini, dok sam upisivao faks 2019. godine govorilo se da je računarstvo najtraženija struka, a danas kad sam završio faks i tražim posao situacija je takva da ga je gotovo nemoguće dobiti.
Inače sam iz Bjelovara, ako se u mjesec dana pojavi jedan oglas u IT-u to je čudo. Uz taj jedan oglas, kolika je šansa za poziv za intervju (ili barem odaziv na prijavu), a kamoli na zaposlenje? S druge strane, kad gledam poslove po Zagrebu, to ili budu neke intern pozicije ili junior programeri, ali na kraju često zaposle seniora na tim pozicijama. Situacija se drastično promijenila dolaskom umjetne inteligencije."