Rašireno je shvaćanje da je današnja krajnja desnica pokret odozdo protiv neoliberalizma koji je kroz nekoliko desetljeća osiromašio radne mase svijeta. Tu ponajprije mislim na pokrete poput onog oko Donalda Trumpa u Sjedinjenim Državama, Brexita, AfD-a u Njemačkoj. Ljevičarske interpretacije ovog shvaćanja nadodaju i da zaokret udesno nije morao biti neizbježna posljedica, već da je do njega došlo tek u odsustvu prave alternative s lijeva.
Pokreti krajnje desnice nerijetko su uključivali retoriku suprotstavljanja naroda eliti, a politike nominalno lijevih stranaka u razdoblju nakon Hladnog rata često su se u praksi minimalno razlikovale od politika tradicionalnih kapitalističkih stranaka. Dok ovo shvaćanje nosi u sebi elemente istine ono ipak ne daje cjelovitu sliku.
Kanadski povjesničar Quinn Slobodian u svojoj najnovijoj knjizi Hayek’s Bastards: The Neoliberal Roots of the Populist Right (Hayekova nezakonita djeca: neoliberalni korijeni populističke desnice) bavi se neoliberalnim porijeklom lidera krajnje desnice. Gledajući na neoliberalizam, ali ne iz perspektive specifičnog ekonomskog programa ili hipermarketizacije, već kao na pokušaje preoblikovanja države s ciljem spašavanja kapitalizma u doba globalizacije, Slobodian pokazuje kako je pitanje: „Koje institucije najbolje vrše ovu funkciju?“ dovelo do raskola među neoliberalima.
Jedan od plodova raskola, naime, veliki su dijelovi današnje krajnje desnice. No, pošto su idejno otišli dalje od svojih junaka – austrijskih ekonomista Friedricha Hayeka i Ludwiga von Misesa – Slobodian ih naziva ‘mutantskim sojem’ neoliberalizma: njihovom nezakonitom djecom.
Razvoj i uspon ovih ideja Slobodian situira u kontekst promjena koje je kapitalizam doživio u prethodnih pola stoljeća - uspon informacijske ekonomije, svjetske demografske promjene i fiducijarni monetarni sustav uspostavljen 1971. godine. S ovim su se izazovima krajnje-desni neoliberali uhvatili u koštac ističući kao spas tri tvrda stupa (eng. three hards): ljudsku prirodu, granice i novac.
Tvrda ljudska priroda
Hayekova nezakonita djeca knjiga je centrirana na nekoliko pojedinaca, no u prvom poglavlju Slobodian nas uvodi u diskusije neoliberalnih intelektualaca – prvenstveno Društva Mont Pelerin – neposredno nakon raspada SSSR-a 1991. godine. Umjesto trijumfalizma zbog pobjede nad ‘socijalističkim blokom’, neoliberali su osjećali nezadovoljstvo, smatrajući da je neprijatelj samo promijenio svoj oblik. Socijalna država opstala je, dok ju je nasljeđe progresivnih društvenih pokreta 1960-ih godina - antirasističkog, feminističkog i ekološkog pokreta – hranilo.
Zajednička ovim pokretima bila je pretpostavka o jednakosti, stoga je novu ideološku ofenzivu protiv ljevice trebalo voditi upravo protiv nje. Dok su se ranije neoliberali bavili ekonomskim pitanjima, sada su počeli raspravljati o mobiliziranju znanosti – genetike, sociobiologije, evolucijske psihologije i drugih disciplina – za ovaj pothvat. Ideja urođenih i nepromjenjivih individualnih i grupnih razlika u ljudskoj sposobnosti trebala je dokazati uzaludnost pokušaja izjednačavanja društvenih ishoda.
Svoje su nadahnuće tražili u djelima Friedricha Hayeka, prema čijim je teorijama čovječanstvo započelo organizirano u male grupe, s prvenstvom grupnog interesa te niskim stupnjem individualizma. Tek se s odbacivanjem ove plemenske solidarnosti tijekom trgovine i s razvojem podjele rada moglo razvijati prošireno ljudsko društvo. Pritom su neki od Hayekovih nasljednike ove ideje o praiskonskim grupama odveli u smjerove koji su njemu samom zasigurno bili nezamislivi.
Murray Rothbard i paleopopulizam
Jedan od onih koji su Hayekovoj teoriji pridali biološko te rasno značenje jedan je od glavnih antijunaka ove knjige – Murray Rothbard. Rothbard je bio paleolibertarijanac - privržen ukidanju države te istovremeno opstanku nacije, koja je po njegovom viđenju izraz praiskonskog plemena te za stabilnost treba etničku i kulturalnu homogenost. Zajedno s paleokonzervativcima zagovarao je ‘prirodnu samosegregaciju’ po uzoru na post-socijalističku istočnu Europu, kao i ‘ugovorna susjedstva’ u kojima je sve privatizirano, gdje umjesto državljanstva po rođenju postoji kupovanje pristupa te umjesto demokracije dioničarski susreti.
Slobodian iscrpno navodi veze Rothbarda s neoliberalnim think-tankovima, kao i bijelo-supremacističkim publikacijama i autorima, te prelazi na njegovu prvu implementaciju paleopopulističke strategije 1992. godine kad je za predsjedničkog kandidata podržao ultrakonzervativnog Patricka Buchanana, kao i općenito političku karijeru Ku Klux Klanovog Davida Dukea. Upravo je taj trenutak – 1992. godina - predstavljao prekretnicu u nastanku suvremene populističke krajnje desnice.
Dok je tradicionalna libertarijanska strategija bila usmjerena na obrazovane elite, sad je apel mogao biti usmjeren na sam narod. Karte su se u potpunosti promijenile, te je novi neprijatelj – i nositelj socijalizma – postala elita, nova klasa tehnokrata te stara financijska aristokracija.
Peter Brimelow: tvrde granice
Slobodian 1992. godinu povezuje i s još jednim antijunakom knjige – Peterom Brimelowom, čiji je članak objavljen te godine u američkom konzervativnom časopisu National Review označio uspon u respektabilnosti otvoreno bijelo-supremacističkih pozicija koji su se – u oblicima distopijskih romana o ‘suicidu’ zapadne civilizacije zbog prihvaćanja imigranata iz zemalja Trećeg svijeta – ranije nalazili na margini. Online projekt VDARE.com koji je Brimelow započeo 1999. godine također je odigrao golemu ulogu u oblikovanju suvremene krajnje desnice.
No Brimelow nije samo bijeli supremacist, naglašava Slobodian. Radi se i o samoprozvanom libertarijancu koji se kretao u neoliberalnim krugovima. Brimelowljev rasizam je stoga spajao ekonomističku logiku s kulturalnim esencijalizmom – nacije se razlikuju prema kompetitivnosti, ekonomskim slobodama i drugim ekonomskim mjerama, a ove su razlike urođene i nepromjenjive.
Ali pored toga, Brimelowu je i sama nacija bila ekonomski korisna, pošto je smanjivala transakcijske troškove unutar granica. Narušavanje homogenosti ekonomski je štetno jer ih povećava, a u slučaju primanja imigranata iz zemalja koje su niže rangirane na ekonomskim mjerama dolazi do uvođenja nekvalitetnog ‘ljudskog kapitala’. S druge strane, granice su mogle ostati otvorene za robu te kapital – kao i za ‘ljudski kapital’ iz zemalja s visokim rezultatima na ekonomskim mjerama.
Na neoliberalnoj sceni jedina alternativa, međutim, "nije bila šire shvaćanje čovjeka" (str 91.) od njegove ekonomske korisnosti, kako navodi Slobodian. Wall Street Journal i njemu bliski autori pozivali su na otvorene granice ne iz humanitarnih, već iz ekonomskih razloga, te s istim pretpostavkama o ‘ljudskom kapitalu’. Jedina je razlika bila što ovi autori razlike u kvaliteti ‘kapitala’ nisu vidjeli kao nepromjenjive, pa je njihov zaključak uključivao ulaganje u njega. S obzirom to, nije za čuditi što je ekonomski i politički establišment s lakoćom usvojio antiimigrantske politike. Je li moguće da je pretpostavku o nepromjenjivosti kvalitete ‘ljudskog kapitala’ ovaj usvojio zbog nevoljkosti oko ulaganja u njega? Je li u pozadini ovog pomaka produbljivanje nestabilnosti kapitalizma, zbog kojeg kapitalistička klasa odbacuje orijentaciju na dugoročno?
Herrnstein, Murray, Lynn i Silicijska dolina: inteligencija
Na diskurs o ‘ljudskom kapitalu’ 1990-ih se godina nadovezao diskurs o inteligenciji. Dok su se u doba industrijskog kapitalizma strahovi oko opadanja kvaliteta populacije doticali fizičkih obilježja, sad je došlo informacijsko doba. Nova elita bila je ona koja je uz pomoć kompjutera vršila niz apstraktnih operacija – stoga su u centar došle kognitivne sposobnosti. Čitavo je desetljeće bilo obilježeno zeitgeistom neurogenetskog determinizma, a ‘Hayekova nezakonita djeca’ iskoristila su ovaj val kako bi oštricu znanosti uperili protiv egalitarizma, ali i kako bi dali kapitalizmu dali oruđe za “bolje prepoznavanje i organiziranje obrazaca sposobnosti u promjenjivoj ekonomiji” (str. 9).
Nakon što su istraživanja kognitivnih sposobnosti - uključujući i u kontekstu rasnih razlika – 1960-ih i 1970-ih godina pripremili neoliberali i bijeli supremacisti iz Silicijske doline, na pozornicu su došla dva psihologa – Richard Lynn i Richard Herrnstein – te jedan politolog – Charles Murray, svi odreda povezani s neoliberalnim think-tankovima.
Uspostavivši kontakt 1980-ih godina, ubrzo su počeli surađivati, baveći se genetskom bazom inteligencije. Lynn je stoga 1991. Murrayju pisano predložio da se “okušaju u rehabilitaciji eugenike”, na što je dobio odgovor: “Slažem se s time što kažeš za eugeniku. Stara djela puna su ideja i tvrdnji koje bi, da su pisane danas, mogle dovesti osobu u prave probleme. Većina intelektualaca smatra da je eugenika nekako diskreditirana ili opovrgnuta. Kontinuirano me začuđuje da čak i biolozi poriču eugenička raspoloženja, kao da su sramotna.” (str. 120; kurziv moj – L. K.)
Rezultat je bila Zvonolika krivulja (1994.) Herrnsteina i Murraya. Kritizirana od Američkog psihološkog udruženja, ova je knjiga nastojala dokazati postojanje ‘kognitivnih kasti’ u Sjedinjenim Državama - kao i štetnost socijalne države i imigracije na nacionalnu strukturu inteligencije. Premda je rasno pitanje bilo sporedno, Herrnstein i Murray izričito su tvrdili da su nejednakosti ishoda među rasama sad potpuno uzrokovane genetskim razlikama u sposobnostima. Premda je za očekivati da se knjiga ne bavi pitanjima što tvrdnje Herrnsteina i Murraya čini netočnima, neupućenom bi čitatelju mnogo pomoglo da je autor malo više riječi posvetio ovim kritikama.
Sa Zvonolikom krivuljom i sličnom literaturom ‘Hayekova nezakonita djeca’ dobila su konačno jednostavnu mjeru ekonomske vrijednosti čovjeka i nacija. IQ je prestao biti alatom znanstvene analize, a pitanje ljudskih razlika u njihovom je shvaćanju postalo svedeno ne samo na “par tvrdih istina” (str. 117), kako je to iznio Murray, već na jedan broj.
Tvrdi novac
Nakon tvrde ljudske prirode i granica Slobodian prelazi na najmisteriozniji tvrdi stup: novac. Njegov narativ o zlatoljupcima (eng. goldbug) među neoliberalima neophodan je za shvaćanje krajnje desnice 21. stoljeća te jedan od najzanimljivijih dijelova knjige. Naime, preteče krajnje desnice su nakon odluke američkog predsjednika Richarda Nixona 1971. da ukine zlatni standard očekivali ekonomsku katastrofu. Prema njihovom viđenju, to je značilo uvođenje ‘monetarnog socijalizma’ u kojem je država neobuzdana te će početi masovno tiskati novac kako bi povećala svoju ulogu, čime će dovesti do hiperinflacije. No u iščekivanju apokalipse oni su vidjeli i poslovnu priliku. Pošto se za katastrofu trebalo pripremiti, to je značilo da su mogli prodavati newslettere, seminare i drugo. Najvažnija je, ipak, bila prodaja zlata, s obzirom na očekivanja povratka zlatnog standarda nakon monetarnog sloma.
Paralelno s tim vođena je kampanja sijanja nepovjerenja u institucije, a neki su širili i teorije zavjere o savezu komunističkih i američkih financijskih elita. Antijunak ovog zadnjeg poglavlja knjige američki je političar Ron Paul. Povezan s neoliberalnim think-tankovima i drugim antijunacima knjige, njegovi su newsletteri, prema Slobodianu, najbolja ilustracija zlatoljubne perspektive na zadnje desetljeće Hladnog rata i desetljeće koje je uslijedilo. Tako je paleo pokret, kojeg je Paul bio pripadnik, vidio sebe u borbi protiv ‘sotonske’ svjetske države prema kojoj je Europska unija bila prvi korak, dok je istovremeno promovirao i prodavao zlato.
Konačno, s izbijanjem rasnih nereda u Los Angelesu 1992. godine, najjasnije do izražaja dolazi spoj zlatoljubaca s libertarijanskim rasistima poput Rothbarda. The Ron Paul Investment Newsletter tako postaje The Ron Paul Survival Report, a njegov sadržaj postaje prožet pitanjima života i smrti. U iščekivanju rasnih sukoba i masovne imigracije, neki od autora predlažu formiranje paravojnih postrojbi za preživljavanje naleta ‘barbara’. Krug je konačno zatvoren.
Europa i svijet
Hayek’s Bastards je amerikocentrična knjiga. Ipak, dijelovi knjige ukazuju da je riječ o međunarodnoj pojavi - Slobodian spominje predsjedničku pobjedu Rothbardovog poklonika Javiera Mileia u Argentini 2023. godine, kao i zloglasnog salvadorskog diktatora Nayiba Bukelea, vladu i obitelj prethodnog predsjednika Brazila Jaira Bolsonara, švicarskog političara Rogera Köppela iz Narodne stranke te Barbaru Kolm iz Slobodarske stranke Austrije – osnovane od strane bivših nacista.
No najveću pažnju Slobodian pridaje Njemačkoj, gdje su s usponom eura i Europske unije krajem 1990-ih i 2000-ih godina nezadovoljni zlatoljupci i neoliberali počeli uvoditi američke ideje Rothbarda. Postavivši scenu, Slobodian nas vodi u svijet AfD-a – krajnje-desne njemačke stranke koja se u malo više od desetljeća uzdigla do druge najsnažnije stranke u zemlji. Pritom djelotvorno razbija mit da je ova stranka proizvod narodne opozicije neoliberalizmu odozdo.
Osnovan 2013. godine, AfD nije nastao kao primarno antiimigrantska stranka - već kao stranka koju su neoliberalni profesori iz Društva Mont Pelerin i Društva Friedrich Hayek podigli na noge kako bi se zdesna suprotstavili politikama tadašnje premijerke Angele Merkel i euru. Jedan je od najvažnijih ranih financijera stranke bio milijarder August von Finck ml., čiji je otac vodio jednu od najvećih banaka za vrijeme nacističke Njemačke te podržavao Hitlerov režim. Finck ml. sad je bio vlasnik poduzeća Degussa, čiji je brend bilo sumnjivo porijeklo, s obzirom na to da je za vrijeme nacizma poduzeće istog imena snabdijevala koncentracijske logore Ciklonom B te topila zlatne zube žrtava Holokausta.
Finck ml. također je jedan od glavnih likova priče koja povezuje AfD sa zlatoljupcima, s obzirom na to da je 2 milijuna eura koje je stranka dobila kroz 2014. i 2015. godinu, po čemu je bila jedinstvena u Njemačkoj, došlo od prodaje njegova zlata. Osim toga, AfD-ovi su članovi predvodili kampanju za repatrijaciju njemačkog zlata – koje je nakon Drugog svjetskog rata zbog mogućnosti novog rata sa Sovjetskim Savezom završilo u Sjedinjenim Državama - kao i kampanju diskreditacije centralne banke.
Privatni deregulirani financijski sektor u ovim je kritikama, međutim, bio zanemaren. Prodaja zlata ponovno je postala unosna AfD-u 2020. godine – kad su u COVID-19 krizi vidjeli kraj eura i cijelog monetarnog sustava. S obzirom na međunarodni karakter pokreta – te činjenicu da je iza njega prije nekoliko mjeseci otvoreno stao najbogatiji čovjek na svijetu, Elon Musk – bilo bi zanimljivo ispitati njegov razvoj i u drugim zemljama osim Sjedinjenih Država i Njemačke. Naročito bi zanimljivo bilo ispitati suptilnije razlike među nacionalnim varijacijama, kao i razlike neoliberalnog mutantskog soja u pitanju te “ponešto drugačijeg soja koji je često spreman biti protiv mjera štednje, igrati se s idejama izravnih novčanih isplata i određenih oblika socijalne zaštite, dok istovremeno igra igru konkurentnosti i otvorenosti prema kapitalu i vojnim savezima”, koji Slobodian spominje u intervjuu za Jacobin, a koji utjelovljuju, primjerice, francuska političarka Marine Le Pen i talijanska premijerka Giorgia Meloni.
Bilo bi zanimljivo i ispitati ideološke veze ‘libertarijanske’ krajnje-desnice kakvom se Slobodian u knjizi bavi te izraelske desnice. Teško je ne primijetiti da su mnogi antijunaci knjige bili branitelji južnoafričkog apartheida na sličan način na koji su današnji krajnji desničari branitelji izraelskog apartheida i genocida u Gazi. Očita je veza između ovih slučajeva vjerovanje u teoriju zavjere o ‘Velikoj zamjeni’ bijelog stanovništva stanovništvom Trećeg svijeta.
Povratak na predratno razdoblje?
Na socijalističkoj ljevici postoji shvaćanje razdoblja između Drugog svjetskog rata i raspada Sovjetskog Saveza kao svojevrsne povijesne iznimke – s opadanjem razina društvenih nejednakosti, smanjenjem napetosti između imperijalističkih sila te povijesno visokim razinama nezavisnosti bivših kolonija – koja je prekinula ‘prirodan’ tijek kapitalizma s porastom društvenih nejednakosti, kretanjem prema imperijalističkom ratu i nastavkom autoritarnog pomaka. Prema tom shvaćanju, kraj ovog razdoblja označio je povratak kapitalizma na stare tračnice.
Čitatelji Slobodianove knjige dobit će dodatni argument u prilog ovoj tezi. Povećanje društvenih nejednakosti bilo je praćeno ideološkom ofenzivom neoliberalnih intelektualnih krugova koja je bila usmjerena na opravdavanje ovih nejednakosti uz pomoć znanstvenog jezika. Naročito je važno protagonistima ove knjige bilo dokazati da u podlozi nejednakih društvenih ishoda različitih grupa – klasa, spolova i rasa - leže urođene i nepromjenjive razlike u sposobnostima.
Tzv. rasna znanost – kakvu su promicali Lynn, Herrnstein i Murray - nasljeđe je upravo predratnog razdoblja, a oni sami svjesni su te činjenice. Zato su Lynn i Murray 1990-ih godina mogli razgovarati o ‘rehabilitaciji eugenike’, dok je sam Murray 2013. godine pred Društvom Mont Pelerin priznao da su “tijekom 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća fizički antropolozi prihvaćali koncept rase s malo neslaganja” (str. 8). Drugim riječima, ista ideološka oruđa koja su kapitalističkoj klasi služila za podjarmljivanje drugih naroda te dijeljenje radničke klase ponovno se iskopavaju, prateći povijesne napade na standarde radničke klase i njezina demokratska prava, kao i kretanje prema novom svjetskom ratu. Štoviše, upravo je politika kapitalističke klasa tijekom pandemije proizlazila iz eugeničkih principa eliminacije ranjivih skupina populacije koji predstavljaju ekonomski trošak, a rat protiv javne zdravstvene skrbi koju otad vodi - promičući antiznanstvenih teorija i nadriliječništva - proizlazi iz iste logike.
Što možemo naučiti iz ove knjige?
Iako dolazak Donalda Trumpa po drugi put na vlast u Sjedinjenim Državama nije obrađen u knjizi - te iako Slobodian u već spomenutom intervjuu za Jacobin navodi da između njegovih politika i ideologije opisane u knjizi postoje neke "ozbiljne razlike" - razvoj događaja u mnogome čini ovu knjigu neophodnom za shvaćanje kapitalizma 21. stoljeća.
Prije svega, pokazuje da – premda socijalistička ljevice ima svoje kritike ovih programa – napadi na ‘DEI’ (eng. diversity, equity, inclusion; hr. različitost, jednakost, inkluzivnost) i ‘wokeizam’ kakve tzv. ministarstvo vladine učinkovitosti Elona Muska provodi zapravo predstavljaju koplje šireg napada kapitalističke klase na socijalnu infrastrukturu koja održava životni standard velikih dijelova radničke klase. Tako je dovoljno proglasiti neki socijalni program kao ‘woke’ da bi ga se srezalo, ako ne i u potpunosti uništilo.
‘Hayekova nezakonita djeca’ nisu dominantna frakcija svjetske kapitalističke klase. Ipak, oni su njezina avangarda, a logika produbljivanja kapitalističke krize gura upravo prema tome da ova avangarda postane dominantna – i da cijela kapitalistička klasa spas vidi u tvrdoj ljudskoj prirodi, tvrdim granicama i tvrdom novcu. Zato postepeno sve frakcije svjetske kapitalističke klase usvajaju njezinu agendu napada na ideju jednakosti – u praksi agendu razaranja ostataka socijalne države - kao i tvrdih granica.
Ovo usvajanje najslikovitije prikazuje golem aplauz koji je 2024. sam Milei dobio pred – Svjetskim ekonomskim forumom. Slobodianova knjiga neophodna je kako za shvaćanje današnjeg kapitalizma, tako i za razbijanje mita o porijeklu krajnje desnice u pobuni naroda.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Penguin Books uz obradu s DALL.E, Libertarianism.com, Wikimedia, Spiegel
Preporučite članak: