Nakon što je 29. prosinca 2024. godine u svojoj 101. godini umro 39. američki predsjednik Jimmy Carter – najdugovječniji od svih američkih predsjednika – svjetski su lideri, kao i mediji, pohrlili da ga prikažu kao političara s dubokim humanitarnim uvjerenjima te s biografijom rada na miru i promicanju ljudskih prava.
Američki predsjednik i Demokrat Joe Biden nazvao ga je „izvanrednim liderom, državnikom i humanitarcem“, kao i „čovjekom snažna karaktera i hrabrosti, nade i optimizma“, naredivši da se službeni državni pogreb održi u Washington D. C.-ju. Na sličan su se način s Carterom oprostili britanski premijer Keir Starmer, njemački premijer Olaf Scholz, francuski predsjednik Emmanuel Macron i drugi, uključujući i izraelskog premijera Benjamina Netanjahua, optuženog u studenom od strane Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti nad stanovništvom Gaze.
Carterova reputacija
Relativno se malo otpora, čak i u nezavisnim medijima, našlo u ovakvom prikazu Jimmyja Cartera, koji je predsjedničku dužnost obnašao od 1977. do 1981. godine – nakon Richarda Nixona te neizabranog Geralda Forda, a prije Ronalda Reagana, koji mu je na izborima 1980. godine nanio golem izborni poraz.
S obzirom na one koji su predsjednikovali neposredno prije Cartera, kao i sve koji su predsjednikovali nakon njega – od Reagana preko dva Busha, Billa Clintona, Baracka Obame te konačno do Donalda Trumpa i Joea Bidena – razumljivo je kako bi Carterovo predsjednikovanje, za vrijeme kojeg golem dio današnjeg svjetskog stanovništva nije bio ni rođen, ostavljalo dojam svijetle točke u sve mračnijem nizu pijuna krupnog kapitala, ratnih huškača, autoritarijanaca i skandalista.
Ovaj dojam, vrijedi nadodati, dobrim dijelom leži na reputaciji koju si je Carter izgradio u razdoblju svog života nakon što je napustio Bijelu kuću – razdoblju koje je mnogima poznatije. Jimmy Carter je, naime, 2002. postao dobitnikom Nobelove nagrade za mir, čime je postao treći od četiriju američkih predsjednika dobitnika ove nagrade. Ali, s obzirom na njihove političke biografije – Theodore Roosevelt je bio otvoreni imperijalist koji je predsjedao nad teritorijalnim širenjem na Portoriko, Guam, Kubu i Filipine, pod Woodrowom Wilsonom Sjedinjene su Države ušle u Prvi svjetski rat, a sam Carter Obamu je oštro kritizirao zbog prakse ciljanih atentata, pritvaranja onih koji su samo osumnjičeni za veze s teroristima na neodređeno, prisluškivanja bez naloga, elektroničkog rudarenja podacima te logora Guantanamo – ovo ne znači mnogo.
Ipak, upravo je ovakva njegova kritika američke vanjske politike predsjednika nakon njega, uključujući i američko savezništvo s Izraelom – koji je optužio za provođenje apartheida protiv Palestinaca – zaslužna za reputaciju koju je izgradio. Kritizirao je, pored toga, i ono što je vidio kao napuštanje separacije države i crkve pod Bushom mlađim – s obzirom na sve transparentnije veze ovog s religijskom desnicom – kao i američki izborni sustav, koji je nazvao jednim od najgorih na svijetu. Zbog nekontrolirane dominacije novca u njemu, štoviše, američki je politički sustav nazvao i oligarhijom, dok je, nasuprot tome, kao čelnik Carter Centera i stoga nadziratelj izbora diljem svijeta, 2006. godine branio izbor vanjskopolitički nezavisnog Huga Chaveza za venezuelanskog predsjednika, tvrdeći tad da Venezuela ima „najbolji izborni sustav na svijetu“.
Pored navedenog, Carter i njegova supruga Rosalyn surađivali su s kršćanskom humanitarnom organizacijom Habitat for Humanity posvećenoj izgradnji priuštivih domova, a Carter Center je s mnogo javnozdravstvenih stručnjaka, filantropa, volontera te afričkih državnika radio na iskorjenjivanju parazita gvinejskog crva, koji uzrokuje bolest drakunkulozu. Kao američki diplomat, 1994. godine odigrao je ulogu u postizanju sporazuma s tadašnjim sjevernokorejskim predsjednikom Kim il-Sungom o odgađanju sjevernokorejskog nuklearnog programa, a omogućio je i povratak prvog haićanskog demokratski izabranog predsjednika Jeana-Bertranda Aristidea na vlast nakon državnog udara 1991. godine.
No, kako bi se dobila puna slika o Carteru, potrebno je učiniti odmak od njegove humanitarne i diplomatske karijere koja je uslijedila nakon njegovog napuštanja Ovalnog ureda, te stoga, sagledati politike koje je zagovarao i provodio dok je bio predsjednik, kao i kontekstualizirati iste, nazrijeti elemente kontinuiteta i diskontinuiteta s politikama ranijih i kasnijih predsjednika. Konačno, potrebno je pratiti njegov uspon do pozicije predsjednika, krug ljudi zaslužan za njegov uspon te unutarnje i vanjskopolitičke interese koje su predstavljali, a koje je on kao predsjednik nastojao promicati.
Amerika prije Cartera
Sjedinjene Američke Države iz Drugog su svjetskog rata izašle kao neosporni svjetski hegemon. Kao jedina od glavnih zaraćenih zemalja, a na čijem se tlu nije ratovalo, njihova je privreda – već više desetljeća u kontinuiranom rastu – ostala neoštećena. To je omogućilo da Sjedinjene Države od 1948. kroz Marshallov plan igraju golemu ulogu u poslijeratnoj obnovi ratom razorene zapadne Europe, prije svega Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Zapadne Njemačke, dok je SSSR pomoć odbio te je blokirao u tampon-zoni koju je uspostavio u istočnoj Europi.
Pored toga, neki od američkih ratnih saveznika, ali geopolitičkih suparnika, kolonijalna carstva poput Velike Britanije i Francuske, već su neko vrijeme bila u opadanju. Rat je njihovo opadanje samo ubrzao, a pored toga, inspirirani idejama antifašizma, demokracije, kao i socijalizma, antikolonijalni su se masovni pokreti osmjelili, sve glasnije zahtijevajući nezavisnost. Sjedinjene su Države, jednako kao i njen novi suparnik – SSSR – nastojale iskoristiti ove pokrete u svoju korist, a od njih su zavisna sad ostala i carstva u opadanju.
Poslijeratna hegemonija Sjedinjenih Država bila je zacementirana 1944. na konferenciji u Bretton Woodsu, gdje je po prvi put sporazumom ustanovljen međunarodni monetarni sustav kakav bi regulirao monetarne odnose između različitih nezavisnih država. Iako je američki dolar još nakon Prvog svjetskog rata postao važna međunarodna rezervna valuta, sad je potisnuo britansku funtu te postao primarnom rezervnom valutom. Ova je prevlast dolara bila zajamčena konvertibilnošću u zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu, a ostale su se valute stoga vezivale za njega.
S obzirom na poslijeratni kapitalistički uzlet koji je američkom imperijalizmu omogućio vodeću svjetsku ulogu, omogućio mu je i proširenje socijalnih usluga i programa kakvi su mu bili potrebni za obuzdavanje klasne borbe – mrkva pored batine koju je predstavljao makartistički antikomunistički lov na vještice. Stoga je nakon New Deala Franklina Delana Roosevelta – kojim su uspostavljeni sustav socijalne sigurnosti, javni radovi te regulatorna tijela, kao i mnogo više – Harry Truman uveo Fair Deal, dok je Lyndon B. Johnson 1960-ih godna uveo Great Society, čime je započeo tzv. „rat protiv siromaštva“.
Ovaj oblik socijalne države kakav je prevladavao na poslijeratnom Zapadu, a koji je, kako objašnjava ekonomist David Harvey, bio zagovaran „kao ključan jamac unutarnjeg mira“, oblik „klasnog kompromisa“ između rada i kapitala – premda je, naravno, kapital zadržao glavnu riječ pošto se i dalje radilo o kapitalističkom društvu – Harvey je stoga nazvao „ugrađenim liberalizmom“.
No, imperijalistički su ratovi koje su Sjedinjene Države vodile kako bi obuzdale širenje komunizma – zapravo nacionalističkih antikolonijalnih pokreta Globalnog juga koji su podršku dobivali od SSSR-a, na koji su se i ugledali – s vremenom zahtijevali sve više resursa koje je američka država mogla trošiti na socijalne programe, ulažući u unutarnji klasni mir. To je naročito jasno postalo u slučaju rata u Vijetnamu, koji je trajao gotovo dvadeset godina te u konačnici završio 1975. godine američkim porazom. Sam je Vijetnamski rat potaknuo snažan antiratni pokret, a 1960-e godine bile su obilježene i porastom klasne borbe te borbom za građanska prava Afroamerikanaca, kao i drugih prethodno marginaliziranih ili potlačenih skupina.
Politički status quo najednom je bio ugrožen. Pored toga, uslijedila je inflacija te porast javnog duga, dok su američki trgovinski deficiti postali veći od viškova, što je prijetilo iscrpljivanjem zlatnih rezervi. Richard Nixon, američki predsjednik izabran 1969. godine, 15. kolovoza 1971. odgovorio je ukidanjem konvertibilnosti dolara u zlato. Američka je hegemonija ušla u novu fazu – fazu opadanja. Sustav uspostavljen na konferenciji u Bretton Woodsu de facto je bio ukinut i zamijenjen sustavom slobodno plutajućih fiat valutama. Iako je mjera bila zamišljena kao privremena, povratak na staro nije bio moguć. Poslijeratni kapitalistički uzlet doživio je svoj kraj s recesijom 1973.-75., koju su karakterizirali kako visoka inflacija, tako i visoka nezaposlenost.
Republikanac Nixon, diskreditiran zbog skandala Watergate – 1972. organizirao je provalu u sjedište Demokratskog nacionalnog odbora s ciljem prisluškivanja svojih političkih protivnika u Demokratskoj stranci – i njegova zataškavanja, 1974. godine dao je ostavku, a zatim bio opozvan s položaja predsjednika. Naslijedio ga je njegov potpredsjednik Gerald Ford, koji ga je pomilovao, onemogućujući tako svaku daljnju istragu Nixonovih zločina. Sljedeće godine istražna komisija američkog Senata – Churchov odbor – otkrila je niz zločina koje su u Sjedinjenim Državama i inozemstvu počinile američke obavještajne službe CIA, FBI, NSA i IRS. Neke od najznatnijih otkrića bile su Operacija MK-ULTRA i COINTELPRO, kao i Family Jewels. Američke su institucije stoga također bile diskreditirane. No, bližili su se izbori te je američka vladajuća klasa dobila priliku rehabilitirati svoj imidž.
Ove su okolnosti bile kontekst Carterova uspona, i u mnogome su mu pomogle da dobije predsjedničke izbore 1976. godine.
Predsjednička kampanja
Carter, dotad malo poznati guverner Georgije, do pozicije predsjedničkog kandidata Demokratske stranke koji je u studenom 1976. uz 50,1% glasova porazio Republikanca Geralda Forda, uspeo se uz pomoć tajnovite međunarodne organizacije političkih i ekonomskih elita Sjedinjenih Država, zapadne Europe i Japana – Trilateralne komisije, osnovane 1973. godine na inicijativu bankara Davida Rockefellera. Zadatak Trilateralne komisije bio je, u okolnostima unutarnjih i vanjskih (sovjetski geopolitički blok, Globalni jug) prijetnji globalnom položaju zapadnog imperijalističkog bloka – pod vodstvom Sjedinjenih Država – očuvati hegemonijski status. U njezinom jedinom objavljenom izvještaju, pod imenom Kriza demokracije iz 1975. godine, kao prijetnja su izričito spomenuti bili i „ekscesi demokracije“ – rastuća participacija naroda u politici, s obzirom na masovne prosvjede protiv rata i za socijalnu pravednost – a kao rješenje istaknut je povratak „umjerenosti u demokraciji“, pošto „djelotvorno operiranje demokratskog političkog sustava uobičajeno zahtijeva neku mjeru apatije i neuključenosti nekih pojedinaca i grupa“.
Carterovo se predsjedništvo stoga treba sagledati u okviru ovih zadataka koji su mu dodijeljeni. Štoviše, na vanjskopolitičkom planu, Carterov je savjetnik za nacionalnu sigurnost – još i prije nego što je postao predsjednikom – bio antisovjetski nastrojen poljski emigrant i nacionalist Zbigniew Brzezinski, također jedno od glavnih lica Trilateralne komisije. Još od 1953. povezan sa šefom poljskog ogranka CIA-financiranog Radio Free Europe Janom Nowakom-Jezioranskim, te sofisticiranijih taktika borbe protiv Sovjetskog Saveza od ranijih savjetnika za nacionalnu sigurnost, Brzezinski će odigrati golemu ulogu u Carterovoj administraciji. Njegovu ulogu dobro ilustrira sama činjenica da je čak bio koautor Carterovog inauguralnog govora.
Članovi Trilateralne komisije bili su, nadalje, kako američki autor i aktivist Noam Chomsky navodi, i Carterov potpredsjednik Walter Mondale, Državni tajnik Cyrus Vance, ministar obrane Harold Brown te ministar financija Michael Blumenthal. Carterova je predsjednička kampanja stoga bila usmjerena na povratak prestiža koji su Sjedinjene Države bile izgubile prethodnih godina – za obnovu globalne hegemonije bilo je prije svega potrebno uvjeriti vlastite građane, kao i svijet šire, da se Sjedinjenim Državama može vjerovati, da je razdoblje kriza gotovo te da ono ne predstavlja Ameriku.
To je, nakon desetljeća otvoreno agresivne politike prema SSSR-u, značilo pozive na međusobnu kontrolu naoružavanja i nadilaženje straha od komunizma, kao što je nakon godina borbe za građanska prava Afroamerikanaca značilo institucionalnu podršku kraju segregacije – zbog čega je za ambasadora u UN bio imenovan aktivist Andrew Young, a za Državnu tajnicu za ljudska prava i humanitarna pitanja aktivistica Patricie Derian. Pored njih su mnogi Afroamerikanci, kao i žene, bili imenovani za savezne suce.
U Carterovoj je predsjedničkoj kampanji figurirala i obnova energetske nezavisnosti Sjedinjenih Država, kao i reforma socijalne države. Ovaj povratak „moralnoj“ politici i pokušaj ponovne uspostave povjerenja u diskreditirane institucije bili su važna tema njegova govora koji je održao 15. srpnja 1979. godine, kada je već neko vrijeme bio predsjednik: „Naš narod gubi… vjeru, ne samo u samu vladu, nego i u sposobnost građana da služe kao krajnji vladari i oblikovatelji naše demokracije… Simptomi ove krize američkog duha svuda su oko nas. Prvi put u povijesti naše zemlje većina naših ljudi vjeruje da će sljedećih pet godina biti gore nego prethodnih pet. Dvije trećine naših ljudi ni ne izlazi na izbore… Raste nepoštovanje prema vladi, crkvama i školama, medijima i drugim institucijama.“
Njegova je inauguracija, 20. siječnja 1977. godine s obzirom na sve navedeno bila skromna, a pobožni je Carter ostao zapamćen po obećanjima da nikad neće lagati američkom narodu. Obećao je, isto tako, vladu koja će istovremeno biti i kompetentna i suosjećajna.
Preteča neoliberalizma
No, pod Carterovom se administracijom Sjedinjene Države nisu vratile poslijeratnom kapitalističkom uzletu i njegovim blagodatima. Naprotiv, premda je Carterova zasluga svakako bila uspostava ministarstva obrazovanja – istog ministarstva kojeg danas Trump i njegova klika želi ukinuti – nije došlo do nikakvog većeg proširenja, a kamoli uspostave novog socijalnog programa. Štoviše, pod Carterom je došlo do razmontiravanja socijaldemokratskih programa New Deala i njegovih nasljednika. Prozvan „izvanrednim deregulatorom“, većim i od svoga nasljednika Ronalda Reagana od strane časopisa Forbes, Carter je deregulirao ključne industrije. Uz uvođenje terminologije štednje, efikasnosti i rezova, deregulirani su bili zrakoplovne kompanije, bankarstvo, kamionski prijevoz, telekomunikacije, prirodni plin i željeznice. Tako su usvojene politike tržišnog fundamentalizma.
Izvršitelj ove ofenzive kapitala protiv socijalne države i radničke klase bio je ekonomist Albert E. Kahn. Drugi aspekt ove ofenzive predvodio je Paul Volcker, kojeg je Carter u kolovozu 1979. godine, na prijedlog osnivača Trilateralne komisije Davida Rockefellera, imenovao predsjednikom Federalnih rezervi. Tvrdeći da se bori protiv inflacije, Volcker – koji je Federalne rezerve nastavio voditi i pod Reaganom sve do 1987. – je podignuo kamatne stope do razina dotad bez presedana. Od 10,9% kamatne su stope stoga narasle do 17,6% u travnju 1980. godine. To je dovelo do najdublje recesije u Sjedinjenim Državama od Velike depresije 1930-ih godina, ali – pošto se inflacija svejedno nastavila – Volcker nije stao. U siječnju 1981. godine, kada je Carter napustio Bijelu kuću, kamatne su stope dosezale 19%. Sam je Volcker tvrdio da „životni standard prosječnog Amerikanca mora pasti“, te je stopa nezaposlenosti u rujnu 1982. godine dosegla 10%.
Radnički je pokret, dijelovi kojeg su se mobilizirali protiv ove ofenzive krupnog kapitala još u njezinim ranijim fazama, pod Carterom doživio golem poraz. Štoviše, kako objašnjava Jacobinov Sean T. Byrnes, Carter je moći organiziranog rada „nanio prvi u nizu udaraca… tijekom sljedećih desetljeća“. Naime, na tromjesečni štrajk 165 000 rudara ugljena, koji je započeo u prosincu 1977. godine, Carter je, zabrinut za cijene energije, zazvao Zakon Taft-Hartley, donesen 1947. godine, nakon velikog vala poslijeratnih štrajkova, s ciljem ograničavanja djelatnosti i ovlasti sindikata. Zakon nije bio zazivan od 1971. godine.
No, nakon što su štrajkaši odbili vratiti se na posao, Carter i vlasti nisu ih uspjeli sami poraziti. Tek je pristanak vodstva sindikata UMW (Ujedinjeni rudari Amerike) i nacionalne federacije sindikata AFL-CIO (Američka federacija rada i Kongres industrijskih organizacija) na ugovor nepovoljan za radnike završio štrajk u ožujku 1978. godine. Koliko je ugovor bio nepovoljan najbolje ilustrira podatak da nisu dobili pravo na štrajk oko lokalnih pitanja, već su izgubili svoje cjeloživotne zdravstvene i mirovinske beneficije, a uspostavljen je i zastarjeli sustav bonusa za produktivnost.
Dok je Carterov tim također 1980. postavio temelje za Reaganovo masovno otpuštanje kontrolora leta koji su u kolovozu 1981. godine štrajkali pod okriljem sindikata PATCO (Profesionalna organizacija kontrolora zračnog prometa), sindikati su se pod Carterom u još jednom slučaju pronašli na strani države i korporativne uprave. Nakon što se Chrysler krajem 1979. godine našao na rubu bankrota, zbog čega je tražio financijsku pomoć američke države, predsjednik sindikata UAW (Ujedinjeni automobilski radnici) Douglas Fraser – koji je bio ključan u lobiranju za financijsko spašavanje kompanije - bio je imenovan u upravni odbor tvrtke. Pod izlikom borbe za spašavanje radnih mjesta, Fraser je zatim odigrao ulogu u nametanju rezova plaća te uklanjanju ograničenja na otpuštanja. Stoga je pod okriljem sindikalne birokracije, a u ime borbe za spašavanje radnih mjesta, otpušteno gotovo 50 000 ljudi – skoro polovica radnika.
S Carterom stoga započinje i era sve jasnijeg pristajanja sindikalne birokracije na stranu krupnog kapitala. Rezultati su bili predvidivi – desetljeća kontinuiranog opadanja članstva u sindikatima, kao i opadanje ili stagnacija realnih plaća. Započela je i era neoliberalizma, koji je nastavio i intenzivirao njegov nasljednik Reagan.
Vanjska politika
Unatoč obećanjima vanjske politike temeljene na poštovanju ljudskih prava, Carterova administracija u mnogo je aspekata nastavila diskreditirane politike ranijih administracija. Dok je Carter, osim što je dogovorio vraćanje Panamskog kanala Panami – potez koji Donald Trump danas želi poništiti - doista kritizirao neke od svojih saveznika s krvavom poviješću ljudskih prava, treba naglasiti da je to, bilo ograničeno samo na najbrutalnije režime te, pritom, na one režime koji nisu imali znatnu ulogu u promicanju američkih interesa.
Stoga, dok je blokirao zajmove, smanjivao i prekidao vojnu podršku argentinskoj vojnoj hunti te drugim autoritarnim režimima u Etiopiji, Čileu, Urugvaju te Nikaragvi, ali do rezanja vojne pomoći filipinskom diktatoru Ferdinandu Marcosu, indonezijskom diktatoru Suhartu i drugima nije došlo. Naprotiv, Suhartova je Indonezija i tijekom invazije, okupacije te genocida u Istočnom Timoru bila primatelj američke vojne pomoći. Nije došlo ni do prekida podrške južnoafričkom apartheidskom režimu, kao ni južnokorejskoj vojnoj diktaturi, i to unatoč masakru 2000 prosvjednika u gradu Gwangju 1980. godine.
S obzirom na svjetonazor savjetnika za nacionalnu sigurnost Brzezinskog, glavna je vanjskopolitička meta bio SSSR. Umjesto novih sporazuma o kontroli oružja kakve je Carter bio obećao, Sjedinjene su se Države pod Carterom, nakon sovjetske invazije na Afganistan u prosincu 1979. godine, odbile ratificirati ispregovarani SALT II (Pregovori o ograničenju strateškog naoružanja), a vojna potrošnja povećana je.
Premda je pomoć Sjedinjenih Država islamistima – budućim Talibanima i Al-Kaidi – dobro poznata, ovdje treba napomenuti da ona nipošto nije počela tek nakon sovjetske invazije. Naprotiv, sam je Brzezinski 1998. priznao da je politika tajnog naoružavanja islamističkih gerilaca – tada protiv prosovjetskih vlasti u Kabulu – započela pola godine prije sovjetske invazije, u srpnju 1979. godine. Pohvalio se stoga tvrdeći da je „tajna operacija bila izvrsna ideja“ koja je „uvukla Ruse u afganistansku zamku“, s obzirom na to da su nakon početka invazije Sjedinjene Države dobile „priliku dati SSSR-u njegov Vijetnamski rat“, koji je nakon deset godina u konačnici „doveo do demoralizacije te konačno sloma sovjetskog carstva“.
Priupitan za odabir saveznika, Brzezinski je odgovorio: „Što je važnije u povijesti svijeta? Talibani ili kolaps sovjetskog carstva? Neki uzburkani muslimani ili oslobođenje srednje Europe i kraj Hladnog rata?“ Iste je godine revolucijom svrgnut i brutalni proamerički režim šaha Reze Pahlavija u Iranu – režim koji je Carter na proslavi Nove godine 1977. godine u Teheranu pohvalio kao „otok stabilnosti u jednom od problematičnijih dijelova svijeta“ te kojemu je istom prilikom odao počast – čime je regionalnoj hegemoniji Sjedinjenih Država, ovisnima o iranskoj nafti, zadan velik udarac. Svojim tretmanom novog teokratskog režima – iz velike je narodne revolucije kao pobjednik izašla vjerska opozicija, gušeći druge, naročito lijeve organizacije nakon dolaska na vlast – Carter je produbio njegov radikalni antiamerički karakter.
Osim što je izbacio 183 iranska diplomata iz zemlje, zaprijetio se deportacijama desecima tisuća iranskih studenata te zamrznuo iransku imovinu, omogućio je azil i medicinsku skrb u New Yorku svrgnutom šahu. Time je započela iranska talačka kriza – pošto je iranski režim namjeravao suditi šahu, a Sjedinjene Države nisu bile spremne izručiti ga Iranu, iranski su radikalni studenti u Teheranu zauzeli američku ambasadu i uzeli njezino osoblje za taoce. Ova je kriza trajala 444 dana – taoci su oslobođeni tek na dan Reaganove inauguracije, 20. siječnja 1981. godine.
Iranska je revolucija, te još više sovjetska invazija na Afganistan, potakla proglašenje tzv. Carterove doktrine 23. siječnja 1980. godine. Formulirana uz pomoć Brzezinskog, u njoj je istaknuto da je „regija koja je sada ugrožena… od velike strateške važnosti: ona sadrži više od dvije trećine svjetske izvozne nafte“. S obzirom na to, najavljeno je da će „pokušaj svake vanjske sile da preuzme kontrolu nad regijom Perzijskog zaljeva biti smatran napadom na vitalne interese Sjedinjenih Američkih Država, a takav će napad biti odbijen svim potrebnim sredstvima, uključujući i vojnu silu“.
Osim što su time postavljeni temelji za buduće ratove za naftu i druge prirodne resurse u regiji, nakon proglašenja Carterove doktrine počela je i uspostava vojnih snaga koje su u njima bile korištene – Združena operativna skupina za brzo razmještanje, koja je do Reaganova preuzimanja vlasti brojala više od 200 000 ljudi, kao i zloglasni JSOC (Združeno zapovjedništvo za specijalne operacije), koji je za vrijeme Obamina predsjedništva bio zadužen za vansudske atentate, između ostaloga na američke državljane u Jemenu osumnjičene za terorizam, Anwara al-Awlakija i njegovog maloljetnog sina Abdulrahmana.
Nobelova nagrada koju je Carter 2002. godine bio dobio odnosila se na još jedan događaj u bliskoistočnoj regiji. U Camp Davidu, Washingtonu D. C.-ju, u rujnu 1978. godine potpisan je separatni mir između Egipta i Izraela. Hvaljen kao pomak u smjeru regionalnog mira, sporazum – koji je značio egipatsko priznanje Države Izrael – zapravo je značio izoliranje palestinskog pokreta. Osim što je Palestinska oslobodilačka organizacija bila isključena iz pregovora, pitanja statusa okupiranog istočnog Jeruzalema, Zapadne obale i Gaze nisu bila riješena, kao što nije bilo riješeno ni pitanje prava Palestinaca na ovim od Izraela okupiranim područjima. Tako je, kao što je to kasnije bilo u Oslu 1993. te ponovno u Camp Davidu 2000. godine, obećanje dvodržavnog rješenja u granicama prije lipnja 1967. godine, ostalo samo to, obećanje – Carter je nepovoljnost ovih sporazuma za Palestince priznao, ali ne i nepovoljnost onog sporazuma u čijem je potpisivanju sam imao ulogu.
No, nakon destabilizacije bliskoistočne regije zbog Jomkipurskog rata 1973. godine te poslijeratnog naftnog embarga i učetverostručivanja cijena nafte od strane Organizacije arapskih država izvoznica nafte, regija je konačno bila stabilizirana, arapske vladajuće klase umirene, a Izraelu su ruke bile odriješene u svom odnosu prema Palestincima.
Carterovo političko nasljeđe
Jimmy Carter izašao je u siječnju 1981. godine iz Bijele kuće diskreditiran – kako među radničkom klasom, koju je iznevjerio zazivanjem Zakona Taft-Hartley protiv rudara te uvođenjem neoliberalnih politika, tako i među vladajućom klasom, u očima koje nije bio sposoban sam ugušiti štrajk rudara te riješiti iransku talačku krizu. Frakcija američke oligarhije s Carterom je pokušala povratiti povjerenje u američki politički sustav te vanjsku politiku kako bi na što bezbolniji način zadržala hegemoniju, no za nošenje s krizom u kojoj su se Sjedinjene Države pronašle od početka 1970-ih takve metode na temelju kapitalističkog sukoba nisu bile prikladne – što je i samo Carterovo usvajanje neoliberalizma na unutarnjem planu te nastavak imperijalističkih politika na vanjskom planu pokazalo.
Započela je nova era – opadanja američkog globalnog ekonomskog položaja, kao i globalizacije te neoliberalizma – i američka se vladajuća klasa trebala čvršće okrenuti novim metodama rata protiv radničke klase unutra te suparnika vani nego što je Carter za to bio sposoban. Njegov protukandidat na izborima 1980. godine bio je stoga Republikanac Ronald Reagan, koji je zagovaranjem agresivnijih politika na oba plana – trebalo je produbiti neoliberalnu ofenzivu protiv radničke klase, kao i neokolonijalnu te antisovjetsku vanjsku politiku - stekao povjerenje američke vladajuće klase te dva puta dobio predsjedničke izbore.
Reagan je ostao zapamćen kao američki simbol neoliberalizma i kriminalnosti američke vanjske politike – iza leđa Kongresu naoružavao je nikaragvanske kontraše, desničarske odrede smrti koji su se borili protiv revolucionarnih vlasti. Uz to, odigrao je i veliku ulogu u rehabilitaciji krajnje desnice – ne samo legitimizacijom poginulih boraca nacističkog Waffen SS-a u Bitburgu već i prijemom ukrajinskog nacističkog kolaboratora Jaroslava Stetskog u Bijelu kuću.
Ipak, Reagan i kasniji predsjednici mnogo su toga naslijedili od Cartera, a naročito od njegovog savjetnika za nacionalnu sigurnost Brzezinskog. Gubitak iranske nafte zbog revolucije 1979. godine Sjedinjene Države nikad nisu prežalile, stoga smo u prethodnih nekoliko desetljeća vidjeli nastavak američke hostilnosti prema Iranu, a povremeno i njezine intenzifikacije – kao što sam pisao drugdje, na temelju povijesti američko-izraelskog odnosa, američkog interesa za regiju (kodificiranog, između ostaloga, za vrijeme Cartera u obliku Carterove doktrine) te relativno recentnih dokumenata Strategije nacionalne sigurnosti, vjerujem da je izraelski genocid u Gazi dio američkog pokušaja poticanja regionalnog rata s ciljem svrgavanja iranskog režima.
Položaj samog Izraela ojačao je sporazumom u Camp Davidu 1978. u kojem je ulogu odigrao Carter, a kontinuitet u izoliranju palestinskog pokreta od strane arapskih država vidimo ne samo u Trumpovim Abrahamskim sporazumima iz 2020. godine, već i njihovoj u trenutnoj indiferentnosti prema genocidu. Premda je SSSR, protiv kojeg su Sjedinjene Države naoružavale mudžahedine u Afganistanu, doživio kolaps, pokazalo se da ni ovo nije moglo zajamčiti američku globalnu hegemoniju. Zato je bilo potrebno spriječiti pojavu novog suparnika na onoj razini na kojoj je prethodno bio Sovjetski Savez.
Današnji rat protiv Rusije koja je izvršila invaziju na Ukrajinu – a koji je izbio osam godina nakon američko-podržanog krajnje-desničarskog državnog udara u Kijevu 2014. godine – u potpunosti je u skladu s vanjskopolitičkim shvaćanjima Zbigniewa Brzezinskog, koji je, štoviše, 1997. godine u svojoj knjizi Velika šahovnica upravo Ukrajinu istaknuo kao ključan faktor onesposobljavanja Rusije. Pritom, kao i u Siriji gdje je nedavno svrgnut proruski i proiranski autokratski režim Bašara al-Asada, Sjedinjene Države kao ni u Afganistanu nisu birale saveznike. Čini se da će slična politička metodologija biti upotrijebljena i protiv Kine, vjerojatno na Tajvanu.
Premda su nakon Cartera svakako došli gori, on je bio taj koji im je otvorio vrata, a često i dao oruđe. I to je njegovo političko nasljeđe.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: NPS, WSJ, History Channel, Fox News
Preporučite članak: