Nakon petnaest mjeseci genocida, koji je Izrael uz punu podršku Sjedinjenih Država provodio u Gazi, potpisano je primirje između Izraela i Hamasa, koje uključuje oslobađanje zarobljenih talaca. No, daleko je Gaza od mira jer se situacija oko provedbe sporazuma mijenja iz minute u minutu.
S obzirom na to da su temelj potpisanog primirja činili prijedlozi američkog predsjednika Joea Bidena iz svibnja – a s ovim su prijedlozima predstavnici Hamasa više puta otad izrazili slaganje, unatoč pokušajima Bidenove administracije i vlade izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da neuspjeh u pregovorima pripišu Hamasu – jasno je da nije Hamas bio taj koji se predomislio.
Naprotiv, druga je strana, koja je ranije sabotirala potpisivanje sporazuma, promijenila mišljenje. Izraelski Haaretz kao primarni razlog ovog zaokreta navodi pritisak novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa na izraelsko državno vodstvo, a putem svog poslanika za Bliski istok Stevea Witkoffa. Trump je, naime, nekoliko puta od svoje izborne pobjede ustvrdio da do svoje inauguracije 20. siječnja 2025. želi primirje između Izraela i Hamasa.
Iako se i na unutarnjem planu Netanjahu svakako našao pod pritiskom dijelova opozicije kojima je povratak talaca veći prioritet od kolonizacije Gaze i iskorjenjivanja Hamasa, što je bio izvorni cilj genocidnih operacija, neki od njegovih najekstremnijih ministara – ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir te ministar financija Bezalel Smotrich – izrazili su duboko nezadovoljstvo. Ben-Gvir se zaprijetio i izlaskom iz vlade, a na isti je potez pozvao i Smotricha.
Iz ovoga možemo izvući dva zaključka, pri čemu drugi zavisi od prvog:
1. Pošto je do primirja došlo protivno željama izraelskog vodstva, izraelski lobi nije se pokazao toliko moćnim kao što se mnogima činio. Štoviše, nametanje primirja Izraelu znači da je vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku prvenstveno vođena njihovim “nacionalnim interesom”, a ne željama izraelskog lobija.
2. Ukoliko je vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku prvenstveno vođena njihovim “nacionalnim interesom”, isti “nacionalni interes”, a ne moć izraelskog lobija, mora objasniti petnaest mjeseci američke gotovo bezuvjetne političke, financijske i vojne podrške Izraelu tijekom genocida u Gazi, i to unatoč šteti koju je ova podrška nanijela njezinoj reputaciji.
Drugim riječima, pretpostavka da su Sjedinjene Države Izrael podržavale protivno svome interesu, ali da su odjednom, nakon više od godinu dana, spoznale svoj interes i nametnule ga, apsurdna je. I podrška izraelskom genocidu u Gazi, i nametanje primirja Izraelu u Gazi, dio su iste vanjskopolitičke strategije. Ovu sam vanjskopolitičku strategiju objasnio u jednom od ranijih tekstova na Radničkim pravima, te ne mislim ponavljati više od onoga što smatram da je najneposrednije povezano s primirjem i njegovim ciljevima.
No prije toga, potrebno je razmotriti alternativnu hipotezu – faktor samog Donalda Trumpa.
Trump mirotvorac?
Neki od političkih komentatora, čak i onih s ljevice, požurili su s donošenjem zaključka da je Trump posvećeniji miru nego što se pokazao njegov prethodnik Biden. Mnogi od Trumpovih pristaša su, štoviše, dobili potvrdu da su glasali za antiratnog kandidata koji će Sjedinjene Države staviti na prvo mjesto, završiti ratove i tako inaugurirati razdoblje nacionalnog prosperiteta u izolacionizmu. Naposljetku, sam je Trump tijekom svoje predsjedničke kampanje apelirao na ova raspoloženja, upozoravajući da će Biden započeti Treći svjetski rat.
No ova hipoteza antiratnog Trumpa promašuje ne samo utoliko što zanemaruje vanjsku politiku prve Trumpove administracije – koja nije samo ostavila trupe u Afganistanu, Iraku i Siriji, već i sudjelovala u nizu pokušaja promjene režima diljem Latinske Amerike, kao i pogoršala odnose s Rusijom i Iranom te započela trgovinski rat protiv Kine -, već i izjave koje su Trump i njegovi suradnici davali za vrijeme američko-izraelskog genocida u Gazi te njegove nominacije za ključna vanjskopolitička mjesta u novoj vladi.
Trump se hvalio da je kao predsjednik bio “najbolji prijatelj kojeg je Izrael ikad imao”. Navodio je da je Izraelu “dao Golansku visoravan [tj. priznao je kao dio Izraela, iako se radi o okupiranom sirijskom području], dao Abrahamske sporazume, priznao Jeruzalem kao glavni grad, otvorio ambasadu u Jeruzalemu, dao milijarde i milijarde dolara” te još mnogo toga. Tijekom svoje predsjedničke kampanje napadao je Bidena, kojeg je pogrdno nazvao Palestincem, i Kamalu Harris upravo zbog suviše mlake podrške Izraelu.
Na lipanjskoj debati s Bidenom pozvao je, štoviše, na to da se Izraelu omogući da u potpunosti “dovrši posao” u Gazi. Pored toga, u svoju je vladu nominirao žestoke cioniste. Za državnog je tajnika imenovao Marca Rubija, koji je, poput Trumpa, optuživao Bidena za nedostatnu podršku Izraelu u borbi protiv Hamasa, Hezbolaha i Irana. Za ambasadoricu u UN imenovao je Elise Stefanik, koja je UN – zbog kritika na račun Izraela – nazvala “septičkom jamom antisemitizma”, hvalila Trumpovu odluku tijekom prvog predsjednikovanja da prestane financirati UNRWA koja palestinskim izbjeglicama daje humanitarnu pomoć, te igrala golemu ulogu u lovu na vještice protiv navodnog antisemitizma – zapravo primarno ljevičarskog protivljenja cionizmu - na američkim sveučilištima.
Nadalje, za savjetnika za nacionalnu sigurnost imenovan je Michael Waltz, koji je, kao i Trump, pozvao na to da Izrael “dovrši posao”. Konačno, na ključne vanjskopolitičke položaje imenovao je i dvojicu evangelika - čija podrška cionizmu proizlazi iz vjerskih razloga, naime, apokaliptičnog očekivanja drugog Kristovog dolaska nakon uspostave židovske države te izgradnje Trećeg hrama u Jeruzalemu, što obično znači i uništenje islamskih svetišta. Ovih su uvjerenja Trumpov ambasador u Izraelu Mike Huckabee, koji poriče postojanje ilegalne izraelske okupacije Zapadne Obale – koju naziva biblijskim imenima Judeja i Samarija – te koji je odgovorio da izraelska aneksija iste dolazi u obzir, kao i ministar obrane Pete Hegseth, koji je javno podržao Netanjahua tijekom genocida te ga intervjuirao, te koji je izričito pozvao na gradnju Trećeg hrama.
Pristaše teze svemoćnog izraelskog lobija, ukoliko žele objasniti zaokret prema primirju u Gazi američkim okretanjem vlastitim interesima, moraju se stoga naći u nerazrješivoj proturječnosti između bliskosti Trumpa i njegove vlade s izraelskim lobijem te prioritizacijom nacionalnog interesa – nasuprot izraelskom - od strane istih ljudi. Međutim, shvaćanje i podrške Izraelu i guranja prema primirju kao dijelova iste strategije može razriješiti zagonetku. Ali treba uzeti u obzir sve dijelove koje zagovaraju različite frakcije američke financijske i korporativne oligarhije.
Premda se mora uzeti u obzir i da Trump vjerojatno želi poniziti Bidena kao nesposobnog te sebe prikazati kao osobu zaslužnu za oslobađanje talaca, u igri mora biti i nešto više od toga. No, prije otkrivanja o čemu je riječ – ili bolje rečeno, paralelno s tim – potrebno je sagledati detalje potpisanog primirja.
Libanon 2.0.?
Kako izvještava AP, potpisano primirje obuhvaća tri faze, a samo po sebi ne obvezuje Izrael na trajno primirje, kao ni na potpuno povlačenje trupa iz Gaze. Naime, u potpunosti su ispregovarani samo detalji prve faze – primirja u trajanju od 42 dana, tijekom kojih se predviđa da Hamas oslobađa 33 taoca (žena, djeca, starijih te ženskih vojnika – neovisno o tome jesu li živi ili mrtvi), a Izrael stotine palestinskih zatvorenika. Tijekom ta 42 dana predviđeno je i da Izrael povuče svoje trupe samo iz populacijskih centara u Gazi, te da tako omogući razmještenim Palestincima da se vrate u svoje domove na sjeveru Gaze – koja je uništena.
Pored toga, predviđeno je i da se omogući humanitarna pomoć, a tijekom ove faze došlo bi do pregovaranja detalja druge faze – koja bi navodno trebala uključivati oslobađanje muških talaca i potpuno povlačenje izraelskih trupa iz Gaze. Treća faza pak u osnovnim obrisima podrazumijeva razmjenu trupala te početak obnove uništene Gaze.
U trenucima pisanja ovog teksta izraelska vlada još nije potvrdila primirje, a izraelska vojska i dalje masakrira Palestince.
Osim što, dakle, potpisano primirje ne jamči njegovu trajnost ni povlačenje izraelskih snaga iz Gaze, postoji još povoljnih okolnosti za Izrael. Kako izvještava izraelski YNet News, prema nekim je navodima Trump obećao Netanjahuu da bi u slučaju izraelskog kršenja primirja mogao i dalje u potpunosti računati na njegovu podršku. Pored toga, navodno mu je obećao i ukidanje sankcija koje je Bidenova administracija uvela protiv ilegalnih izraelskih naseljenika te “krajnje-desnih elemenata”, kao i borbu protiv Međunarodnog kaznenog suda, koji je u studenome izdao uhidbene naloge protiv Netanjahua i tadašnjeg izraelskog ministra obrane Yoava Gallanta, pod optužbama za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
Štoviše, 9. je siječnja američki Zastupnički dom izglasao sankcije Međunarodnom kaznenom sudu upravo zbog ovih uhidbenih naloga, a Republikanci – Trumpova stranka – su bili jednoglasni u glasanju za. Neki su politički komentatori spekulirali o tome što bi još zakulisni dogovori Trumpa i Netanjahua mogli uključivati - te su s obzirom na financijsku podršku koju je tijekom predsjedničke kampanje cionistkinja i milijarderka Miriam Adelson pružila Trumpu u moguću zamjenu za autorizaciju aneksije Zapadne Obale, zaključili da bi se moglo raditi i o tome.
Sličan je tip primirja – onaj povoljniji za američko-izraelsku stranu – bio potpisan krajem studenog i između Izraela i Libanona. Naime, unatoč primirju u predviđenom trajanju od 60 dana, Izrael je gotovo nekoliko sati nakon potpisivanja nastavio s napadima - tvrdeći da preventivno napada Hezbolah, što su mu Sjedinjene Države omogućile, Štoviše, UNIFIL – Privremene snage UN-a u Libanonu - je ustvrdio da je unutar tjedan dana od potpisivanja primirja već bilo došlo do oko 100 njegovih kršenja, a vodeći su mediji nastavili pisati kako primirje i dalje traje, počeli stvarati iluziju obostranog kršenja primirja ili čak izraelske napade prikazali kao legitimne.
Slično tome, kao i u skladu s ranijom povijesti izraelskih “preventivnih” kršenja primirja – ili kršenja primirja nakon provokacije – zar bi bilo iznenađujuće da ovoga puta bude drugačije? Štoviše, izraelske “preventivne” operacije “nižeg intenziteta” u Gazi – kakve je bivši izraelski ministar obrane Gallant prije više mjeseci najavljivao – zasigurno bi dobile manju medijsku pažnju od brutalnih bombardiranja kakvima je Gaza bila podvrgnuta od listopada 2023. godine, dok bi zajedno s okolnostima gladi i bolesti vršila istu genocidnu funkciju.
Nasuprot tome, vijesti o primirju rehabilitirale bi reputaciju američke vladajuće klase, a možda i samog Netanjahua, koji se odupro ekstremističkim elementima u vlastitoj vladi te popustio opoziciji kojoj su taoci na prvom mjestu. Trumpova prijetnja Hamasu da će se “osloboditi pakao” ukoliko do njegove inauguracije ne oslobodi taoce, te izjave odnosno pojašnjenja njegovog potpredsjedničkog kandidata J. D. Vancea da to "znači omogućavanje Izraelcima da nokautiraju posljednjih nekoliko bataljuna Hamasa i njegovo vodstvo" kao i "vrlo agresivne sankcije i financijske kazne za one koji podržavaju terorističke organizacije na Bliskom istoku" stoga se također - naročito s obzirom na činjenicu da nije Hamas bio taj koji je mjesecima odbijao primirje - može shvatiti i kao prijetnja Hamasu usmjerena u budućnost. Naime, da će do “oslobađanja pakla” u regiji doći ukoliko pokuša pružiti otpor izraelskim jednostranim kršenjima primirja.
Šira regionalna razmatranja
Ipak, u igri je još toga. Biden, koji je nakon potpisivanja sporazuma o primirju u Libanonu izjavio da “sada Izrael mora biti smion u pretvaranju taktičkih dobitaka protiv Irana i njegovih proksija [Hamasa, Hezbolaha i Huta] u koherentnu strategiju koja osigurava dugoročnu sigurnost Izraela te unapređuje širi mir i prosperitet u regiji”, sada je približavanje primirju u Gazi pozdravio sličnim riječima, tvrdeći da je “Izrael nanio mnogo štete Iranu i njegovim proksijima”. Ukazao je i da su “naše akcije znatno pridonijele”, a u pozivu s Netanjahuom izjavio je da su sad, “nakon sporazuma o primirju u Libanonu, pada Asadovog režima u Siriji i slabljenju iranske moći u regiji”, konačno “iz temelja izmijenjene regionalne okolnosti”.
Dakle, promjena situacije – obezglavljenje Hamasa i Hezbolaha, promjena režima u Siriji te nevoljkost Irana da odgovori na posljednje izraelsko raketiranje – zahtijeva nove taktike, i to premda je cilj, Novi Bliski istok pod američko-izraelskom hegemonijom, ostao isti. Pritom se treba prisjetiti ove vizije, koja u najnovijoj inačici datira od prvog predsjednikovanja Donalda Trumpa. Kao što je spomenuto, Trump je odigrao golemu ulogu 2020. godine u potpisivanju mirovnih (“abrahamskih”) sporazuma te u posljedičnoj suradnji između Izraela s jedne te niza arapskih država - Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinom, Sudanom i Marokom – s druge strane. U regiji bogatoj naftom te s važnim trgovinskim rutama kao što su Sueski kanal i Bab al-Mandab, tako je sve više zemalja postalo asimilirano u sustav američko-izraelske hegemonije.
Ali, dok je još od 1979. godine država na čiju se mirnu asimilaciju nije moglo računati bio Iran – identificiran kao jedan od glavnih geopolitičkih suparnika kako u Trumpovom (2017), tako i u Bidenovom (2022) dokumentu Strategije nacionalne sigurnosti -, sve su oči sad bile uprte u Saudijsku Arabiju. Ujesen 2023. godine – kad se Netanjahu nakon susreta s Bidenom pred Općom skupštinom UN-a hvalio vizijom “Novog Bliskog istoka” (pri čemu su na karti i Gaza i Zapadna Obala bile prikazane kao dio Izraela) činilo se kao da će i Saudijska Arabija potpisati slične sporazume s Izraelom.
No, cijeli je arapski svijet bio uzdrman nakon Hamasovog napada 7. listopada te zbog unutarnjeg pritiska masa – koje su bile propalestinski orijentirane – do potpune normalizacije izraelsko-saudijskih odnosa nije došlo. Da je proširenje Abrahamskih sporazuma i dalje američko-izraelski plan svjedoči Netanjahuov govor pred američkim Kongresom krajem srpnja – za koji je dobio 79 dvostranačkih aplauza, od čega 58 stajaćih. U njemu je predložio stvaranje “sigurnosnog saveza na Bliskom istoku protiv rastuće iranske prijetnje”, saveza koji bi bio “prirodno proširenje prijelomnih Abrahamskih sporazuma” pošto bi “sve zemlje koje su u miru s Izraelom te koje će se pomiriti s Izraelom u njega trebale biti pozvane”.
Naziv ovog saveza bio bi Abrahamski savez, a njegov vojni i antiiranski karakter jasan je bio iz njegovog komentara da se “tračak tog potencijalnog saveza” vidio 14. travnja, kad je, nakon izraelskog bombardiranja iranske ambasade u Damasku, “više od pola tuceta nacija radilo uz Izrael da mu pomogne neutralizirati stotine raketa i dronova koje je Iran ispalio protiv nas.”
Iz te perspektive nije beznačajno saznanje da su saudijski službenici Trumpovom poslaniku na Bliskom istoku Steveu Witkoffu izjavili da potpune normalizacije s Izraelom neće biti ako ne dođe do završetka rata u Gazi. Pored toga su kao uvjet normalizacije postavili i “neki tip” izraelske izjave kojim bi bio priznat “put prema palestinskoj državi”, premda priznanje same države nije bilo naznačeno kao neophodno. Štoviše, Trumpu - koji je ranije bio kritizirao Bidena da je preblag jer nije htio gađati iranske nuklearne objekte, te koji se sastao s izraelskim ministrom strateških poslova Ronom Dermerom te mu rekao da će ili podržati izraelske vojne napade na iranske nuklearne objekte, ili ih sam u funkciji američkog predsjednika provesti – biti definitivni prijelaz Saudijske Arabije na američko-izraelsku stranu protiv Irana značio povoljnije uvjete tijekom vojne konfrontacije protiv njega, ako ne i aktivnu vojnu suradnju arapskih država u ovim operacijama.
Trumpov je tranzicijski tim ionako po pitanju Irana najavio strategiju “maksimalnog pritiska 2.0.”, koja bi uključivala ne samo sankcije – kao ranije - već i vojnu opciju, uključujući i mogućnost “slanja još američkih trupa, ratnih zrakoplova i brodova na Bliski istok”, očito protiv Irana. Priupitan u časopisu TIME je li moguć rat s Iranom, Trump je kratko odgovorio: “Svašta se može dogoditi.”
Što dalje možemo očekivati?
Potpisivanje primirja između Hamasa i Izraela pod pritiskom Sjedinjenih Država pokazuje još jednom da Sjedinjene Države nisu taoc izraelskog lobija, već da im je on samo iznimno koristan mlađi partner. No, bilo bi pogrešno iz toga zaključiti da su politički predstavnici američke financijske i korporativne oligarhije zbog humanitarnih motiva ili nekih novih otkrića pristali na nametanje primirja nakon petnaestomjesečnog genocida. Naprotiv, jednako kao što je podrška izraelskom genocidu bila dio šire strategije postizanja američke hegemonije na Bliskom istoku, tako je i primirje, sa svim svojim rupama – ili možda upravo zbog njih – samo jedna od taktika.
Naime, čini se da je cilj slabljenja iranske regionalne moći u velikoj mjeri postignut vojnim putem – Hamas i Hezbolah su obezglavljeni, a u Siriji je došlo do pada proiranski i proruski nastrojenog režima Bašara al-Asada – zbog čega je moguće umnogome prijeći na sljedeću, diplomatsku fazu, koja bi – prije konačnog obračuna s Iranom – imala za svrhu dalje političko i vojno zbližavanje Izraela kao glavnog američkog agenta u regiji s drugim arapskim režimima.
Sam je konačni obračun američkog imperijalizma s Iranom dio šireg američkog pokušaja vojnog nametanja svoje političke i ekonomske hegemonije koja se usred uspona drugih sila – prije svega Kine, ali i Rusije – nalazi u opadanju, te tako predstavlja nasilan pokušaj razrješavanja proturječnosti između proizvodnih snaga, koje su u suštini globalne, te uskih okvira nacionalne države.
No do pravog, humanog razrješenja ove proturječnosti ne može doći na temelju kapitalističkih društvenih odnosa.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: UNRWA, AFP
Preporučite članak: