Nakon petnaest mjeseci genocida, koji je Izrael uz punu podršku Sjedinjenih Država provodio u Gazi, potpisano je primirje između Izraela i Hamasa, koje uključuje oslobađanje zarobljenih talaca. No, daleko je Gaza od mira jer se situacija oko provedbe sporazuma mijenja iz minute u minutu.
S obzirom na to da su temelj potpisanog primirja činili prijedlozi američkog predsjednika Joea Bidena iz svibnja – a s ovim su prijedlozima predstavnici Hamasa više puta otad izrazili slaganje, unatoč pokušajima Bidenove administracije i vlade izraelskog premijera Benjamina Netanjahua da neuspjeh u pregovorima pripišu Hamasu – jasno je da nije Hamas bio taj koji se predomislio.
Naprotiv, druga je strana, koja je ranije sabotirala potpisivanje sporazuma, promijenila mišljenje. Izraelski Haaretz kao primarni razlog ovog zaokreta navodi pritisak novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa na izraelsko državno vodstvo, a putem svog poslanika za Bliski istok Stevea Witkoffa. Trump je, naime, nekoliko puta od svoje izborne pobjede ustvrdio da do svoje inauguracije 20. siječnja 2025. želi primirje između Izraela i Hamasa.
Iako se i na unutarnjem planu Netanjahu svakako našao pod pritiskom dijelova opozicije kojima je povratak talaca veći prioritet od kolonizacije Gaze i iskorjenjivanja Hamasa, što je bio izvorni cilj genocidnih operacija, neki od njegovih najekstremnijih ministara – ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben-Gvir te ministar financija Bezalel Smotrich – izrazili su duboko nezadovoljstvo. Ben-Gvir se zaprijetio i izlaskom iz vlade, a na isti je potez pozvao i Smotricha.
Iz ovoga možemo izvući dva zaključka, pri čemu drugi zavisi od prvog:
1. Pošto je do primirja došlo protivno željama izraelskog vodstva, izraelski lobi nije se pokazao toliko moćnim kao što se mnogima činio. Štoviše, nametanje primirja Izraelu znači da je vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku prvenstveno vođena njihovim “nacionalnim interesom”, a ne željama izraelskog lobija.
2. Ukoliko je vanjska politika Sjedinjenih Američkih Država na Bliskom istoku prvenstveno vođena njihovim “nacionalnim interesom”, isti “nacionalni interes”, a ne moć izraelskog lobija, mora objasniti petnaest mjeseci američke gotovo bezuvjetne političke, financijske i vojne podrške Izraelu tijekom genocida u Gazi, i to unatoč šteti koju je ova podrška nanijela njezinoj reputaciji.
Drugim riječima, pretpostavka da su Sjedinjene Države Izrael podržavale protivno svome interesu, ali da su odjednom, nakon više od godinu dana, spoznale svoj interes i nametnule ga, apsurdna je. I podrška izraelskom genocidu u Gazi, i nametanje primirja Izraelu u Gazi, dio su iste vanjskopolitičke strategije. Ovu sam vanjskopolitičku strategiju objasnio u jednom od ranijih tekstova na Radničkim pravima, te ne mislim ponavljati više od onoga što smatram da je najneposrednije povezano s primirjem i njegovim ciljevima.
No prije toga, potrebno je razmotriti alternativnu hipotezu – faktor samog Donalda Trumpa.
Trump mirotvorac?
Neki od političkih komentatora, čak i onih s ljevice, požurili su s donošenjem zaključka da je Trump posvećeniji miru nego što se pokazao njegov prethodnik Biden. Mnogi od Trumpovih pristaša su, štoviše, dobili potvrdu da su glasali za antiratnog kandidata koji će Sjedinjene Države staviti na prvo mjesto, završiti ratove i tako inaugurirati razdoblje nacionalnog prosperiteta u izolacionizmu. Naposljetku, sam je Trump tijekom svoje predsjedničke kampanje apelirao na ova raspoloženja, upozoravajući da će Biden započeti Treći svjetski rat.
No ova hipoteza antiratnog Trumpa promašuje ne samo utoliko što zanemaruje vanjsku politiku prve Trumpove administracije – koja nije samo ostavila trupe u Afganistanu, Iraku i Siriji, već i sudjelovala u nizu pokušaja promjene režima diljem Latinske Amerike, kao i pogoršala odnose s Rusijom i Iranom te započela trgovinski rat protiv Kine -, već i izjave koje su Trump i njegovi suradnici davali za vrijeme američko-izraelskog genocida u Gazi te njegove nominacije za ključna vanjskopolitička mjesta u novoj vladi.