Dana 8. prosinca 2024. pala je sirijska vlada s predsjednikom Bašarom al-Asadom na čelu. On je avionom pobjegao u Moskvu te obećao mirnu tranziciju vlasti pobunjenicima koji su zauzeli glavni grad Damask. Tako je završen četrnaestogodišnji građanski rat u kojem je ubijeno oko pola milijuna ljudi, kao i era vlasti dinastije al-Asad.
Iako je brzina Asadovog pada iznenadila većinu, sam događaj nije bio toliko iznenađenje. Pobunjeničko zauzimanje Damaska dogodilo se manje od dva tjedna nakon oživljavanja građanskog rata. Naime, pored destabilizacije zemlje, Sjedinjene su Američke Države zajedno s Izraelom već neko vrijeme obznanjivale da Asadov režim vide kao neprijatelja.
Tako je početkom stoljeća Pentagon već imao planove svrgnuti režime sedam većinski muslimanskih zemalja u pet godina. Jedna od ovih zemalja bila je i Sirija. Potaknuti Hamasovim napadom iz Gaze 7. listopada 2023., Izrael i Sjedinjene Države iskoristili su situaciju da dovrše provedbu ovih planova i reorganiziraju regiju pod svojom hegemonijom. Stoga je, naročito nakon što je izraelski premijer Benjamin Netanjahu u rujnu 2024. godine pred Općom skupštinom Ujedinjenih naroda pokazao dvije karte Bliskog istoka - država koje smatra temeljem Novog Bliskog istoka te država koje smatra neprijateljima - postalo jasno da će se i Asadova Sirija prije ili kasnije ponovno pronaći na meti.
Sirijski pobunjenici održavaju veze s pretežito islamistima iz HTS-a, bivšeg sirijskog ogranka Al-Kaide, s Turskom, zaljevskim monarhijama, te Sjedinjenim Državama i Izraelom. Zato i možemo pretpostaviti uključenost dvije potonje države u najnoviju operaciju promjene režima u Siriji. Netanjahu, kao i tadašnji američki predsjednik Joe Biden, pohvalili su se da je Asad pao upravo zahvaljujući njihovoj borbi protiv Hezbolaha u Libanonu, Irana te Rusije u Ukrajini.
Asadov je režim, naime, na vanjskopolitičkom planu bio blizak Hezbolahu, Iranu i Rusiji. Valja nadodati i da je Bloomberg izvijestio kako je Asad posljednjih dana svoje vlasti preko Ujedinjenih Arapskih Emirata Sjedinjenim Državama ponudio povlačenje iz svih vanjskopolitičkih aranžmana koji su Siriju povezivali s Iranom i njegovim saveznicima - dakle, s ostatkom tzv. Osovine otpora - u zamjenu za njihov pritisak na pobunjeničke snage. Jedan od prijedloga bio je i novi ustav te pregovori s proameričkom i proturskom opozicijom.
Drugim riječima, i pred sam krah režima, Asad je bio spreman udovoljiti svim zahtjevima američkog imperijalizma i njegovih saveznika. Unatoč medijskim prikazima, novu se vladu teško može opisati kao ishod demokratske revolucije.
Premda je formalno pozvala na mir među različitim etničkim i vjerskim skupinama, sektaško nasilje sunitskih fundamentalista protiv šijita, kršćana i Druza nije prestalo, a za ministra pravosuđa imenovan je Shadi al-Waisi, poznat po tome da je 2015. godine nadgledao javna pogubljenja dviju žena optuženih za prostituciju. Pored toga, novi je sirijski predsjednik Abu Muhammad al-Julani, kojeg je američko ministarstvo vanjskih poslova 2013. proglasilo “specijalno dezigniranim globalnim teroristom”.
Nova je sirijska vlast, nadalje, pokazala još veću poslušnost imperijalistima od one ranije – izraelsku invaziju dijelova vlastite zemlje nije ni na riječima osudila, kao što se nije usprotivila ni američko-izraelskim zračnim napadima na svoje vojne objekte. Na ekonomskom planu je pak najavila veću integraciju u svjetsko tržište, otvarajući put eksploataciji svojih prirodnih i ljudskih resursa od strane transnacionalnih korporacija. Sirijci nakon Asadova svrgavanja nisu dobili ni izbore – al-Julani je najavio da ih neće biti barem četiri godine.
Kako bismo došli do odgovora kako je do ovog došlo te kakav je uopće bio karakter bivše Asadove vlasti, trebamo ispitati porijeklo ovog režima, probleme s kojima se kroz 20. i 21. stoljeće suočavao te načine na koje se s njima suočavao. Zato je potrebno priču započeti od začetka panarapizma te borbe arapskih masa za nezavisnost i nacionalno ujedinjenje.
Sirija do baasističkih vlasti
Nastao u 19. stoljeću, panarapski je pokret je, za razliku od panislamizma utemeljenog na religijskom aspektu, htio sve arapske narode ujediniti u jednu nacionalnu državu. Svoj prvi vrhunac doživio je tijekom Prvog svjetskog rata. Arapske su mase, potaknute revolucijama s početka 20. stoljeća, iskoristile ratni kaos te ustale protiv Osmanskog Carstva, koje je držalo velik dio Bliskog Istoka. Uz podršku kolonijalnih sila Francuske i Velike Britanije, Veliki arapski ustanak razmahao se te se i Sirija našla u vrtlogu nacionalnih previranja.
No, umjesto ostvarenja njihovih nacionalnih težnji, arapske su se mase našle pod jarmom dvaju kolonijalnih sila koje su ih nastojale iskoristiti. Stoga je Britansko Carstvo nakon rata dobilo mandat nad Palestinom, Transjordanijom i Mezopotamijom, dok je Francuska dobila mandat nad Sirijom i Libanonom.
Sirija je u klasičnoj taktici „zavadi pa vladaj“ bila i podijeljena. Kulminacija nezadovoljstva ovime bio je antikolonijalni Veliki sirijski ustanak 1925. godine – koji je, karakteristično, započeo dio Druza, a uskoro su im se pridružili suniti, šijiti i ostali Druzi. Premda ugušen, ustanak je rezultirao i nekim ustupcima od strane francuskih kolonijalnih vlasti.
Sirija je stoga – i dalje pod stranom vlašću – bila djelomično ujedinjena, a obećana je bila i provedba izbora. Nacionalna politička i ekonomska elita tako se počela asimilirati u sustav kolonijalne vlasti. Ipak, borba za nacionalnu nezavisnost se nastavila. Nakon pedesetodnevnog generalnog štrajka 1936. godine, te izbornom pobjedom Narodnog fronta radikala, socijalista i komunista potpisan je Francusko-sirijski sporazum o nezavisnosti. Uzlet klasne borbe u Francuskoj, koji je i doveo Narodni front na vlast, demonstrira presudnu ulogu radničke klase i njezine međunarodne solidarnosti u antikolonijalnim borbama.
Međutim, francuske su trupe, kao i vojne baze, ostale u Siriji, a 1939. godine nova francuska vlada odbila je ratificirati sporazum.
Tek je Drugi svjetski rat pružio priliku za postignuće sirijske nezavisnosti. Pošto je Sirija nakon pada Francuske 1940. godine pripala višijevskoj kolaboracionističkoj vladi, Slobodna je Francuska u borbi protiv nje mogla ponovno apelirati na nacionalne težnje arapskih masa. Stoga je, po porazu višijevskih vlasti u Siriji 1941., proglašena nezavisnost republikanske Sirije, premda se proklamacija pretvorila u činjenicu tek 1944. godine. Godine 1943. Nacionalni blok – stranka sirijskih političkih i ekonomskih elita – pobijedila je na izborima. No, francuske su trupe sve ovo vrijeme ostale u zemlji, a 1945. godine izbio je oružani sukob, nakon što je Francuska na masovne prosvjede odgovorila artiljerijskim napadima.
Britanski je premijer Winston Churchill iskoristio krizu da pritiskom požuri francusko povlačenje iz Sirije. Posljednje su francuske trupe napustile Siriju 1946. godine. Ali, i nakon toga je Sirija bila ekonomski podčinjena, kako od strane inozemnog kapitala, tako i od stare zemljoposjedničke klase.
Borbe su se nastavile, a zemlja se nije stabilizirala
S obzirom na duboke društvene podjele – koje su se odražavale i unutar vladajućih elita – ne treba čuditi da su se 1949. godine odvila čak tri vojna udara. Godine 1954. godine masovni je narodni pokret konačno obnovio ustav, ali je nova vlada predstavljala interese trgovaca, bankara i zemljoposjednika te se Sirija nije uspjela stabilizirati. Sljedeći je režim započeo ekonomsko i vojno zbližavanje sa SSSR-om, te je 1958. došlo do ujedinjenja s Egiptom Gamala Abdela Nasera. Ali, zbog pitanja hegemonije unutar novonastale Ujedinjene Arapske Republike, Sirija se 1961. povukla nakon vojnog udara.
Još je jedan vojni udar uslijedio sljedeće godine, ali završio je neuspjehom. Nakon što su se sve druge političke snage iscrpile u borbi za vlast, red je došao na baasiste – koji su u međuvremenu zadobili znatan utjecaj u narodu - da se okušaju u borbi za vlast. Baasisti i baasistička Sirija Stranka BAAS (u doslovnom značenju preporod) osnovana je 1940-ih godina kao stranka arapskog nacionalnog identiteta koja službeno zagovara sekularizam, panarabizam, kao i socijalizam.
No, bio je to posve drugačiji socijalizam od onog marksističkog. Sirijski su baasisti 1963. godine izvršili vojni udar. Došavši na vlast, zabranili su sve političke stranke osim svoje, ali su i nastavili ranije započetu nacionalizaciju privrede, zadavši udar stranom kapitalu. Stoga je sada državni sektor po prvi put obuhvatio većinu privrede. Baasisti su proveli i agrarnu reformu - zadovoljavajući seljaštvo preraspodjelom zemlje – dok su na vanjskopolitičkom planu usvojili perspektivu nesvrstanosti, protivljenja cionizmu te su se deklarirali kao antiimperijalisti.
Međutim, antikapitalizam nije bio usvojen – nacionalizacija nije značila ukidanje kapitalističkih odnosa proizvodnje, kao što ni oštrica nije bila usmjerena protiv međunarodnog kapitalizma, već samo protiv njegovih kolonijalnih aspekata. Dakle, baasisti su isprva predstavljali sitnoburžoasko-nacionalistički pokret koji je na vlast uspio doći prvenstveno zahvaljujući političkom vakuumu te iskorištavanjem socijalnih borbi: seljaka za preraspodjelu zemlje, Arapa za ujedinjenjem te radnika za kontrolu nad industrijom.
U tome je važnu ulogu odigralo i samo postojanje SSSR-a, koji je baasistima pružio uzor za državno-vođenu modernizaciju, te koji je kao protuteža zapadnom imperijalističkom bloku Siriji omogućio vanjskopolitičko balansiranje – stoga je s raspadom SSSR-a Sirija izgubila oslonac, čime je počela gubiti i sve više nezavisnosti.
Faktor rastuće zavisnosti od imperijalizma bila je i nesposobnost vlade da na globalizaciju odgovori mjerama povoljnim za društveni položaj radnih masa. Njezin su odgovor bile mjere štednje - otpuštanja i rezanja socijalnih programa. Došlo je i do stvaranja nove kapitalističke klase povezane s državom - čiji je najbolji predstavnik Asadov rođak Rami Makhlouf, jedan od najbogatijih i najmoćnijih Sirijaca.
Dinastija Asad 1970. vojnim udarom preuzela je državu. Hafez al-Asad, koji je tada postao sirijski predsjednik i glavni tajnik sirijskog BAAS-a do svoje smrti 2000. godine, bio je zrakoplovni časnik obrazovan u SSSR-u, kao i ranije zapovjednik zrakoplovnih snaga te ministar obrane. Njegov sin i nasljednik Bašar također je završio vojnu akademiju.
U vrijeme vladavine dinastije al-Asad došlo je do privida demokratizacije države - 1972. godine osnovan je Nacionalni progresivni front koji je pod hegemonijom BAAS-a okupio političke stranke spremne na prihvaćanje poretka, koje su ovim potezom legalizirane. Paralelno ovome došlo je do čistke sigurnosnog aparata. S druge strane, napuštena je retorika “izvoza revolucije” te je BAAS odlučnije postao ne samo konzervativan, već i orijentiran u većoj mjeri na Siriju i njezin “nacionalni interes” nego na ujedinjenje svih Arapa. Definitivni zaokret prema sirijskom nacionalizmu postao je jasan 2005. godine, kad je u Nacionalni progresivni front ušla Sirijska socijalna nacionalistička stranka, koja se kroz svoju povijest eksplicitno protivila panarabizmu, te čiju su ultranacionalističku orijentaciju prema Velikoj Siriji mnogi usporedili s fašističkom.
Napuštanje panarabizma i akomodacija s imperijalizmom
No još je i prije na djelu bio vidljiv Asadov vanjskopolitički zaokret. Poražena od strane Izraela 1967., kad je izgubila Golansku visoravan, kao i ponovno 1973. godine, došlo je do razočaranja panarapskom ideologijom. Građanski rat u Libanonu 1975. godine činio se kao prilika za obnovu vanjskopolitičke moći. Palestinski gerilci i libanonske ljevičarske organizacije stupile su u sukob s desnicom, koja je svoju moć umnogome dugovala kršćanskim-maronitskim paravojnim snagama. Sljedeće je godine Sirija intervenirala u građanski rat, ali kako bi pomogla maronitima – te je Sirija Hafeza al-Asada tako omogućila masakr više tisuća Palestinaca smještenih u izbjegličkom logoru Tel al-Zaatar. Štoviše, sirijska se vojska pridružila opsadi. Uskoro se intervencija pretvorila u jednostranu okupaciju koja je trajala sve do 2005. godine, kad je Bašar al-Asad popustio zahtjevima Ujedinjenih naroda.
Nadalje, u ratu protiv baasističkog Iraka 1990.-91. godine, Sirija se pronašla na strani američki-vođene koalicije. Svojom podrškom američki-vođenoj vojnoj operaciji baasistički je režim u Siriji, kako objašnjava Hinnebusch, legitimizirao “koaliciju” diljem arapskog svijeta te onemogućio iransku podršku Iraku. Sirija je to učinila iako su “politički troškovi sudjelovanja potencijalno bili visoki, percepcija iračke prijetnje samo umjerena... nije bilo zavisnosti o drugim akterima koalicije te je javno mnijenje bilo snažno usmjereno protiv sudjelovanja”.
Ali, zauzvrat je dobila američki blagoslov za vojnu operaciju protiv libanonskog generala Michela Aouna, 2 milijarde dolara od Saudijske Arabije te je Europska ekonomska zajednica poništila sankcije protiv Sirije. Drugim riječima, Zaljevski je rat demonstrirao ne samo povratak eri kolonijalizma u kojoj su sve sile, pa i Sirija, tražile svoj dio kolača - ako ne u Iraku, onda drugdje u zamjenu za sudjelovanje u operaciji - već i potpunu kapitulaciju režima koji su se ranije kleli u svoju nezavisnost od imperijalizma. Čak je i fasada anticionizma sirijskog režima bila pala. Iako su baasisti isprva tvrdili da će promijeniti stranu ukoliko dođe do izraelskog uključivanja u rat, nakon iračkog raketiranja Izraela obećali su da izraelski odgovor na raketiranje neće promijeniti njihovu podršku američki-vođenoj protuiračkoj koaliciji.
Konačno, kada je započeo “rat protiv terorizma”, Asadova je Sirija aktivno surađivala sa Sjedinjenim Državama. Naime, Sjedinjene su Države osumnjičene za terorizam redovito “izručivale” Siriji – za čije su kršenje ljudskih prava znale – te su davale naputke sirijskim vlastima koje informacije iz osumnjičenih treba izvući. Tako je bilo, primjerice, s nevinim Maherom Ararom, izručenim u Siriju 2002., gdje je bio udaran nogama i rukama te bičevan električnim kablom. Sirija je time postala suučesnik u još jednoj imperijalističkoj kampanji za kontrolu regije, a njezin se antiimperijalizam još jednom pokazao floskulom.
Klasni karakter i povijesni značaj sirijskog baasizma
Što sve ovo znači za radnički pokret 21. stoljeća? Razlika između baasističkog socijalizma i socijalizma Marxa i Engelsa nije razlika između dvije metode postizanja istog cilja, kao što se na prvi pogled čini. Riječ je, naprotiv, o dva potpuno različita društvena projekta. Dok je jedno projekt društvene modernizacije i zamjene starih odnosa eksploatacije novima, drugo je projekt samoemancipacije radničke klase na osnovi ukidanja kapitalizma. Zato je uloga radničke klase – klase koja živi od prodaje svoje radne snage, te koja danas čini apsolutnu većinu svjetskog stanovništva - potpuno drugačija ovisno o tome o kojem je projektu riječ. U baasizmu – a baasizam nije jedini projekt ovog tipa, već samo njezin arapski odnosno sirijski oblik - radnička klasa je svedena na ljudski materijal kojim se može okoristiti u svrgavanju statusa quo ili u vršenju pritiska na političke protivnike.
U najboljem slučaju ona je i objekt suosjećanja - zbog ova dva faktora njoj se daju i određeni ustupci koji legitimiziraju cijeli projekt – ali ona nikako nije samostalan akter s vlastitim ciljevima. Naprotiv, iza retorike o naciji i nacionalnim interesima zapravo se krije država - a država, to je birokracija, kao što je Marxu bilo jasno. Ona nije neki univerzalni, već samo još jedan partikularni društveni element s partikularnim interesima, premda ih predstavlja kao univerzalne. Dok je u normalnim okolnostima država - premda ima vlastite interese - podčinjena ekonomski vladajućoj klasi, u određenim uvjetima ona se može osamostaliti od nje, pa i zadati značajne udarce njezinoj moći. Zato je moguće da poprimi i antikapitalističku vanjštinu, kao što se je poprimila u baasističkoj Siriji te drugim bivšim kolonijama.
Ipak, rezultat nije radnička država. Osim što su radnici politički izvlašteni u ovim projektima, njihova evolucija pokazuje da je riječ o tranzicijskim režimima - pri čemu se ne radi o tranziciji iz kapitalizma u socijalizam, već predkapitalističkih ekonomskih oblika u kapitalizam. Drugim riječima, oni pripremaju otvorenu ekonomsku, a potom i političku vlast kapitalističke klase. Sama država porađa i štiti ovu kapitalističku klasu, kao što pokazuje primjer Asadovog rođaka u Siriji.
Upravo iz tog razloga ovi projekti ne mogu ukinuti kapitalizam, ma koliko ponekad grmjeli protiv njega. Štoviše, i njihov antiimperijalizam postaje farsa, a u brizi za vlastiti interes na unutarnjem i vanjskom planu oni ne mogu radničkoj klasi dati išta održivo. Kao što joj daju, tako joj mogu i oduzeti. Ne mogu dati ni istinsko rješenje demokratskih i nacionalnih problema. S obzirom na to, podčinjavanje radničke klase ovim projektima ne dovodi je ni korak bliže vlastitom oslobođenju, već otupljuje njezinu svijest i dezorijentira je.
Što će se dalje događati sa Sirijom?
Pad baasističkog režima u Siriji, osim što dokazuje imperijalističke sheme u dosluhu s vjerskim fundamentalistima nimalo zainteresiranima za slobodu i demokraciju – kao i njihov napredak u nastojanjima da pod američko-izraelskom hegemonijom reorganiziraju regiju bogatu naftom, dokazuju i temeljnu nesposobnost neproleterskih društvenih klasa da postignu istinsku nacionalnu nezavisnost te riješe temeljne probleme s kojima se mase suočavaju, uključujući probleme društvene nejednakosti i demokracije. To ne dokazuje samo novi proamerički režim bivše Al-Kaide, već i ophođenje bivšeg baasističkog režima, koji se imperijalizmu našao na meti primarno zbog toga što, u nastojanju da zadrži što više starih privilegija te imalo kredibiliteta među masama, njegova akomodacija s imperijalizmom nije tekla tempom koji imperijalizmu odgovara.
Primjer baasističkog režima u Siriji pokazuje nam da se u borbi ne samo protiv kapitalizma, već i imperijalizma, radnička klasa ne može i ne smije uzdati u nikoga drugoga osim u sebe. Štoviše, čak su se i birokratski te birokratsko-buržoaski režimi koji su zbog unutarnjih i vanjskih okolnosti u razdoblju Hladnog rata radnim masama dali ustupke, pokazali nesposobnima obraniti iste pred unutarnjim i vanjskim pritiscima. Baasistička Sirija ovdje ne predstavlja izuzetak. Drugi su režimi pokazali istu tendenciju - čak i režimi koji su se otvoreno nazivali socijalističkima, poput onog kineskog. Međunarodni radnički pokret treba usvojiti ove pouke i organizirati se nezavisno kako bi se djelotvorno mogao suprotstaviti imperijalizmu te osigurati svoju emancipaciju.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: