Donald Trump - mirotvorac? Baš i ne!

Trumpovo povlačenje iz Sirije bilo je više politički trik nego stvarna promjena, dok je istovremeno povećao vojnu prisutnost u Afganistanu i Iraku. Njegova politika dovela je do eskalacije sukoba s Iranom i Palestinom te produbljenja ratova u Jemenu i Somaliji, pogodujući vojno-industrijskom kompleksu. Unatoč tome, slovi kao jedan od mirotvornijih američkih predsjednika. Kako je došlo do ovog "kratkog spoja"?

Prije pojave masovnih medija jedan kineski seljak nikako se nije mogao informirati o revolucionarnim zbivanjima u Europi i pohodu jednog hrvatskog bana na revolucionarnu Mađarsku, koji je kasnije doveo do značajnih sociopolitičkih promjena u samoj Hrvatskoj.

Isto tako, njegov hrvatski ekvivalent nije ništa znao o stvarnosti svojeg kineskog kolege, čija je nekad moćna carevina sada imala društvo razoreno ovisnošću opijumom, drogu koju kineski car zbog poraza Kine u Opijumskom ratu i nametnutog sporazuma o slobodnoj trgovini i protoka robe nije mogao zabraniti.

Kad bi se njih dvojica nekako našli na istom mjestu, Kinez bi vjerojatno prestravljen pobjegao, misleći da je sreo jednog od onih Engleza što su mu opustošili zemlju. Hrvat bi, u najboljem slučaju, zaključio da se susreo sa čovjekom iz one daleke zemlje šarenih porculana koje je kupio na seoskom sajmu prije par godina (naravno krivotvorine).

Danas je situacija radikalno drugačija i njihovi potomci sa samo par klikova ili dodira zaslona na svojim uređajima dobiju sve geografske, prirodne, političke, ekonomske i dr. podatke o Kini, Hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj državi. Gdje postoji toliko informacija, neizbježno je i da dođe do pojave krivih informacija ili dezinformacija. Može se reći da dezinformacije postoje otkad i sama informacija.

Veliki broj ljudi u prapovijesti je nesumnjivo čuo da su crveno-bijele gljive sa ruba šume savršeno jestive ili da su ugrizi puzajućih gmazova potpuno bezopasni. Danas, dezinformacija može biti rezultat državne politike/cenzure, uređivačke politike medija, pristranosti autora informacije ili jednostavno produkt ljudske greške. Razvojem interneta i hiperglobalizacije problem dezinformacija samo je eksponencijalno porastao te su posljedice jasno vidljive.

Kako je Donald Trump postao mirotvorac?

Ovdje se upravo i želim pozabaviti sa jednom konstatacijom koja nesumnjivo spada u potonju kategoriju, a prisutna je u svjetskom medijskom prostoru već gotovo 10 godina. Naravno, radi se o već toliko izlizanoj i nebrojeno puta ponovljenoj tezi da je Donald J. Trump, de facto lider američkih Republikanaca i novi-stari predsjednik osoba koja želi zaustaviti sve ratove u svijetu koje bi američki predsjednik bio u mogućnosti zaustaviti (gledajući geopolitički položaj SAD-a, to bi bili gotovo svi ratovi).

Ova teza, naravno, ima nekoliko polaznih točki. U svojoj kampanji iz 2016. godine Trumpu je protivnica bila Hillary Clinton, bivša prva dama SAD-a i državna tajnica u administraciji Baracka Obame, notorna propagatorica praktički svake američke vojne imperijalističke intervencije u svojoj političkoj karijeri. Također, Clinton je bila veliki pobornik internacionalnih trgovinskih sporazuma, antisindikalnih mjera, protiv univerzalnog zdravstvenog pokrića američkih građana i samim time posredno protiv poboljšanja položaja američkih nižih i srednjih slojeva generalno. To ju je činilo užasnom kandidatkinjom za demokratsku protutežu Republikancima.

U kontekstu teme, upravo negdje u vrijeme početka te predsjedničke kampanje se i rodio mit o Trumpu kao kandidatu za mir. Jedna se stvar Donaldu Trumpu mora priznati, a to je, i tada više nego ikad, da je imao odlične političke instinkte! On je savršeno ubicirao Clintoničine slabosti. Npr., točno je odredio Clinton kao pobornicu NAFTA-e i na kraju neimplementiranog TTIP-a, od kojih je prvi outsourceao milijune radnih mjesta diljem SAD-a. Trump je u jednom intervjuu otišao toliko daleko da je Amerikancima obećao implementaciju univerzalnog besplatnog zdravstvenog osiguranja, nešto što je bilo nečuveno i za mnoge establišment političare nominalno lijeve Demokratske stranke.

U tom smjeru u kampanji protiv Hillary Clinton Trump je otišao i po pitanju vanjske politike. Još se i danas sjećam osobnog šoka kada je on u to vrijeme izjavio da on osobno „nikad ne bi naredio invazije na Irak i Afganistan” i da su one bile „kolosalna pogreška čije posljedice na Bliskom Istoku možemo vidjeti danas”.

Takvu izjavu, izuzev možda progresivnog Bernija Sandersa, nije dao niti jedan političar koji je bio relevantan kandidat za predsjednika SAD-a u čitavom 21. stoljeću. Mnogi Trumpovi apologeti u pokušaju prikazivanja Trumpa kao „goluba mira” ističu određene „mirovne inicijative” u doba njegova četverogodišnjeg predsjedništva. Jedna od njih je ona o pokušaju detanta između SAD-a i Sjeverne Koreje, koja se zapravo svela na jedan propali bilateralni summit u Vijetnamu, nekoliko bezvrijednih unakrsnih diplomatskih nota i photoshooting s jednim punokrvnim diktatorom u formi sjevernokorejskog vrhovnog vođe s jedne strane i američkog diktatora u nastajanju i „velikog medijatora” s druge.

Ovdje često u paketu dolaze i notorni Abrahamski sporazumi, koje je uz Trumpa inicirao i njegov zet Jared Kushner, ponosni cionist koji je prošle godine predložio deportaciju cijele populacije Pojasa Gaze u izraelsku pustinju Negev i jedan od glavnih lobista Saudijske Arabije u Trumpovoj administraciji. Kao i Kushner, Trump je odani saveznik Izraela i Abrahamski sporazumi su od strane njegove administracije bili prikazani kao mirovna inicijativa koja bi zauvijek eliminirala sve arapsko-izraelske animozitete i, posljedično tomu, dovela do nove ere mira i koegzistencije na Bliskom Istoku.

Konačni cilj te inicijative je bilo formalno međusobno priznanje Izraela i svih arapskih država te uspostava diplomatskih odnosa, ekonomske suradnje i trgovinske razmjene. U stvarnosti, Abrahamski sporazumi nisu ništa drugo nego pokušaj konsolidacije snaga protiv Palestinaca i Irana, kojeg Washington i mnogi lokalni akteri vide kao glavnog neprijatelja u toj regiji, i, još gore, službena potvrda arapskih zemalja da je Palestina ostavljena u potpunosti na milost i nemilost izraelskim okupacijskim snagama, to jest Palestina je efektivno i službeno stavljena na jedan kupoprodajni ugovor.

I doista, neki od tih sporazuma stvarno i izgledaju kao takvi. Tako je npr. Sudan u zamjenu za priznanje Izraela maknut sa američke liste država-sponzora terorizma i podmiren je zajam od 1,2 milijarde dolara koji je ta država imala prema Svjetskoj banci. Slično je bilo i s Marokom koji je za istu stvar dobio službeno američko priznanje aneksije Zapadne Sahare i ilegalne okupacije njezinog teritorija, koja traje od 1976. godine. Osim ove dvije države, slične sporazume su potpisali UAE i Bahrein.

Ako je suditi prema nekim analitičarima, Abrahamski sporazumi i njihov utjecaj na preoblikovanje odnosa na Bliskom Istoku, bili su direktan povod Hamasu, palestinskoj islamističkoj organizaciji koja vlada Pojasom Gaze i koja trenutno predstavlja najsnažniju palestinsku vojnu organizaciju koja pruža otpor Izraelu, da napadne južni Izrael u listopadu prošle godine i tako ponovno stavi palestinsko pitanje u glavni fokus.

Ako je to doista posrijedi, onda je ta „mirovna inicijativa”, zapravo politika provođenja američko-izraelskih imperijalnih pretenzija, rezultirala najvećim arapsko-izraelskim sukobom u povijesti. Popraćenim naravno periodičnim Trumpovim izjavama da Amerika ne pomaže Izrael dovoljno i da Palestinu treba napasti i još snažnijim intenzitetom.

Ipak, ono što ide najviše u prilog tezi o Trumpu mirotvorcu jest jedna neosporna činjenica, a to je da u vrijeme njegova prvog mandata SAD nije započeo rat većih razmjera, barem ne onakav kakav je George Bush pokrenuo u Iraku i Afganistanu, Barack Obama u kontinuitetu s politikom smjene nepodobnih režima u Libiji i Siriji, ili pak njegov nasljednik Joe Biden, za čijeg je mandata pax americana dobila snažan udarac u Ukrajini i Izraelu/Palestini. Zbog toga se nažalost apologetika Trumpa u određenim instancama mogla vidjeti i na ljevici.

Međutim, bilo bi naprosto komično tvrditi da je vanjska politika SAD-a od 2017. do 2021. godine, dok je trajao Trumpov mandat, u bilo kojoj mjeri prekid kontinuiteta uobičajene prakse. Iako nije došlo do neke izravne američke vojne intervencije dužeg trajanja, američki ratni stroj je u to doba itekako bio vrlo dobro podmazan i radio punom parom te gotovo da nije bilo nikakve bitne razlike u odnosu na spomenute administracije. Čak štoviše, Trump je u nekim aspektima otišao toliko daleko i povukao određene poteze koje mnogi neoliberalni i neokonzervativni zagovornici američkog intervencionizma nisu mogli ni zamisliti da će se jedan američki predsjednik na njih odlučiti.

Trump je i kroz odabir ljudi u vlastitoj administraciji pokazao i dokazao da mu mir nije na prvom mjestu. Tu je najviše došao do izražaja neslavni trijumvirat kojeg su činili Mike Pompeo, Gina Haspel i John Bolton. Tajni zatvori CIA-e, pozivanje da se žviždači poput Juliana Assangea i Edwarda Snowdena osude na smrtnu kaznu, nadzor američkih građana, pozivi da se napadnu iranska nuklearna postrojenja, povlačenje SAD-a iz sporazuma o nuklearnoj proliferaciji s Iranom -  to su samo neki od ne tako mirotvornih uspjeha njegove administracije. No, da bi se vidjela magnituda Trumpovog intervencionizma, potrebno je napraviti pregled pojedinih imperijalnih intervencija njegove administracije.

Afganistan - više civila ubili Amerikanci nego talibani i ISIL zajedno

Nije nužno ni trošiti riječi da bi se opisalo do koje je mjere američko društvo u trenutku dolaska Trumpa na vlast bilo ogorčeno i zasićeno sa dvostranačkim konsenzusom kada je u pitanju vojni intervencionizam i tzv. „forever wars”, koje su jedna za drugom američke administracije vodile naizgled bez ikakvog konačnog cilja niti strategije za izlaz iz sukoba („exit strategy”). Negdje u trenutku kada se predsjednik Biden doista povukao iz Afganistana u ljeto 2021. godine, prema anketi agencije Quinnipiac izlazak američkih trupa iz Afganistana podupiralo je čak 62% Amerikanaca.

Slično je raspoloženje bilo i 5 godina prije u vrijeme Trumpove inauguracije, čak štoviše, Trump je dobio mandat naroda da se povuče iz dvadesetogodišnjeg rata, koji nakon eliminacije Osame bin Ladena nije imao nikakav konačan ratni cilj, izuzev naravno stvaranja profita za američki vojno industrijski kompleks, maskiran kao projekt za izgradnju stabilne demokratske države za kojeg su svi zapravo znali da nije moguć, barem ne ako je nametnut vojnom stranom silom.

Iako je Trump na kraju svojeg mandata doista i započeo pregovore za američko povlačenje sa afganistanskim talibanima, u nijednom trenutku nije smanjio broj američkih vojnika u toj zemlji već ih je povećao u prvoj godini mandata te ih nije vraćao na te prethodne brojke. Upravo je Trumpova administracija značajno koristila dronove u vojnim operacijama na svim bojištima gdje je sudjelovala u svijetu i tu Afganistan nije bio iznimka. Njegova administracija snosi odgovornost za niz besramnih zločina protiv civila u toj zemlji, a pojačano korištenje dronova svakako je takav trend pogoršao.

UN je izvjestio da su u ovom razdoblju američke snage i njihova saveznička afganistanska vojska krive za smrt preko 1100 civila i time prešavši talibane i ISIL-K (afganistanska sekcija te terorističke organizacije) kao krivca za najveći broj civilnih žrtava. Naravno, bilo bi nepošteno prema samom Trumpu kada bi se reklo da je američka vojska radila strahote samo za vrijeme njegova mandata (intervenciju u toj državi kao i program bombardiranja dronovima eskalirao je najviše Barack Obama, a 2011. godine u Afganistanu je bio stacioniran kontigent od preko 100.000 američkih vojnika).

Ipak, ove radnje nikako nisu davale dojam da SAD-om vlada antiratna administracija, čak štoviše, dovele su do eksalacije sukoba i potencijalne ugroze mirovnih inicijativa započetih pred kraj Obamine ere. Čak i nakon započetih pregovora sa talibanima, Trump je oštro odbijao smanjiti američku vojnu prisutnost u Afganistanu. Također je vrlo upitno da je inicijativa o pokretanju pregovora sa talibanima, iako iznimno značajan potez, bila dio neke šire antiratne i antiintervencionističke vizije predsjednika, posebno ako se uzme u obzir da je ona pokrenuta nakon vala nezadovoljstva američke populacije prema konstantnoj Trumpovoj eskalaciji sukoba u Afganistanu, a ujedno i nekoliko mjeseci prije nadolazećih predsjedničkih izbora.

Iran - vječni neprijatelj

Iako bi se donekle mogla braniti postavka da je Afganistan uvelike bio jedan veliki nered koji je Trump naslijedio od svojih prethodnika i da se nije odmah snašao u zadanoj situaciji, njegova politika prema Iranu jasno dokazuje da se radi o osobi koja ne gaji ama baš nikakve antiratne ili pak antiimperijalističke sentimente. Za razliku od Afganistana, Trump je od Obame naslijedio poprilično kordijalne odnose sa Iranom, primarno zahvaljujući sporazumu o nuklearnoj neproliferaciji koji je Obama uspio ugovoriti sa Irancima i koji se generalno smatrao krunskim postignućem vanjske politike njegova prethodnika.

Budući da su Iranu ukinute teške ekonomske sankcije, njihov je režim bio znatno spremniji na suradnju i deeskalaciju napetosti. Čak je i Trumpova administracija priznala da se Iran dosljedno pridržava sporazuma. Ipak, Trump se, vjerojatno i značajno potaknut lobiranjem raznih interesnih skupina poput vojno-industrijskog kompleksa, privatnih proizvođača oružja, obavještajne zajednice, moćnog američko-izraelskog lobističkog kartela AIPAC i dr. aktera, odlučuje na potpuni zaokret u politici prema Iranu.

Rezultat toga je bio katastrofalan sa koje god se pozicije on sagledao. Kada je Trump naredio izlazak iz sporazuma, odmah je zamijenio dotadašnju politiku detanta sa doktrinom „maksimalnog pritiska” na iransku državu. To je naravno podrazumijevalo i vraćanje niza sankcija, kao i uspostavu novih. Trump je otišao toliko daleko u režim sankcija da je čak i dobio osudu organizacije Human Rights Watch, koja je navela da sankcije, između ostalog, iznimno pogađaju iranski zdravstveni sektor, pa tako dolazi do situacije nestašice lijekova za akutne bolesti poput epilepsije, leukemije te lijekova potrebnih za kemoterapijsko liječenje.

Irancima su gotovo onemogućene međunarodne transakcije jer budući da su iranske banke sankcionirane, svaka strana tvrtka koja posluje sa Iranom riskira aktivaciju američkih sekundarnih sankcija (sa poslovne perspektive gledano, isplativije je poslovati sa SAD-om i saveznicima nego s Iranom). Također, restauracija sankcija dovela je do 30% pada iranske valute i samim time pada kupovne moći običnih Iranaca. Ukratko, Trump je pribjegao staroj ciničnoj strategiji američkog imperijalizma, uvođenja sankcija koje pogađaju obične ljude i najranjivije društvene skupine nepodobne države, u hipotetskoj nadi da će se šire mase pobuniti i zbaciti režim sankcionirane države, što se u praksi nije nikad ostvarilo.

Naprotiv, praksa je pokazala da sankcionirani režimi dobiju veći legitimitet i na domaćem planu bivaju percipirani kao branitelji suvereniteta države a počesto to dovede i do mandata takvim režimima da pojačaju represiju stanovništva i obračune sa političkim neistomišljenicima. Gledano iz sigurnosne perspektive, ovaj Trumpov zaokret pokazao se također totalnim fijaskom. Trumpova administracija proglasila je Islamsku Revolucionarnu Gardu, elitnu postrojbu odvojenu od regularne iranske vojske, terorističkom organizacijom u travnju 2019., na što je Iran odgovorio proglašavanjem američke vojske istim i svakog američkog vojnika u zapadnoj Aziji „legitimnom metom”.

Dva mjeseca kasnije kod Hormuškog tjesnaca došlo je do incidenta u kojem je srušen američki izviđački dron RQ4A Global Hawk od strane iranske protuzračne obrane. Ne treba zaboraviti ni prethodne eskalacije u Jemenu gdje je proiranski pokret Houthi (Ansar Allah) sa svojim projektilima pogodio jedan saudijski tanker te ubrzo izveo uspješan napad na glavni saudijski naftovod, duboko u teritoriju te države. U tom trenutku Trump je navodno imao na stolu odluku o slanju 120.000 vojnika u Irak za sveobuhvatni regionalni sukob sa Iranom i njegovim proxy snagama.

Mislim da nije potrebno dodatno napominjati kakve bi katastrofalne posljedice takva jedna odluka iznjedrila. No, baš kada je izgledalo da dolazi do deeskalacije sukoba, Trump je autorizirao potpuno nepotreban atentat na znamenitog iranskog generala Qassema Soleimanija 3. siječnja 2020. godine. Enfant terrible bliskoistočnih bojišnica još od doba iransko-iračkog rata, Soleimani je u svojstvu zapovjednika iranskih Quds formacija desetljećima zadavao neizmjerne glavobolje američkoj vojsci, kao i operativcima CIA-e i Mossada u regiji. Bilo da se radilo o iračkim antiameričkim snagama koje su se borile protiv okupacije Iraka ili borcima Hezbollaha koji su željeli istjerati izraelsku vojsku iz južnog Libanona, Soleimani je uvijek bio negdje u pozadini i u ime iranske države koordinirao vojne operacije sa antiameričkim/antiizraelskim snagama.

Na Soleimanija ne treba gledati kao nekakvoga neprikosnovenog borca za „antiimperijalističku pravdu” ili, kako su neki njegovi pristaše često inputirali, „muslimanskog Chea Guevaru”. Soleimani je primarno bio eksponent iranske politike prema regiji, koja bi, da posjeduje kapacitete, nesumnjivo nastupala jednako hegemonistički prema susjedima baš kao što to radi i SAD. Na domaćem planu, on je bio prvak konzervativnih snaga koje su se protivile i najmanjim odstupanjima od ortodoksije režima iranske šijitske teokracije, a to uključuje i od režima dozvoljenu „umjerenu” struju političara poput Hassana Rouhanija, Muhammada Javada Zarifa i trenutnog predsjednika Irana Massouda Pezeshkiana.

Nije potrebno pretjerano napominjati da taj potez nije pridonio stabilnosti regije ni u najmanjoj mjeri. Naprotiv, došlo je do ozbiljne ugroze američkog vojnog i civilnog osoblja jer je iranska odmazda sada bila neminovna. Unatoč snažnoj retorici sa iranske strane, ta odmazda, iako je ubrzo došla, sastojala je od gađanja balističkim projektilima dvije američke vojne baze u Iraku i u tim napadima navodno nije bilo žrtava sa američke strane (slično je Iran postupio, vidjeli smo, i u prošlogodišnjim konfrontacijama sa Izraelom).

Najveća tragedija ove potpuno besmislene konfrontacije dogodila 8. siječnja 2020. kada je iranska protuzračna obrana, navodno misleći da gađaju američki projektil, pogodila ukrajinski putnički zrakoplov koji je netom poletio iz zračne luke u Teheranu. Nitko od 176 putnika i članova posade nije preživio pad zrakoplova. U konačnici, Trump se kockao i igrao na to da Iran nema želju niti kapacitete za totalni rat sa SAD-om te se odlučio na ubojstvo generala Soleimanija kao jeftini PR-stunt (kampanja za reizbor je već bila u tijeku), nakon čega se hvalio da je ubio osobu koja je kriva za smrt mnogobrojnih američkih vojnika kroz godine, a s tim činom je vjerojatno želio i zadovoljiti svitu „jastrebova” u svojoj administraciji.

Naravno, SAD s ovim činom na strateškoj liniji nije dobio ništa; utjecaj Irana ubojstvom Soleimanija nije nimalo opao dok je od samog Soleimanija Trump napravio mučenika i idola diljem islamskog svijeta (može se reći da je utjecaj Irana znatnije opao tek kroz nedavna događanja poput pada Assadovog režima i slabljenja Hezbollaha u sukobu s Izraelom). Bio je to na kraju cinično kalkuliran Trumpov politički potez koji srećom nije doveo do šireg sukoba, ali koji je doveo do smrti 176 nedužnih ljudi koji nisu imali ništa sa tim sukobom.

Ako se uzme u obzir da Trump sada nasljeđuje geopolitičku situaciju u regiji gdje su kapaciteti Irana za vojno djelovanje u neposrednom susjedstvu znatno oslabljeni, nije isključeno da je sljedeća etapa Trumpove politike maksimalnog pritiska prema Iranu direktni vojni udari na infrastrukturu unutar samog Irana, što će imati izniman eskalatorni potencijal. Osobno bih isključio vojnu invaziju na Iran jer Iran ipak ima vojne kapacitete daleko iznad zemalja poput Iraka i Afganistana kao npr. balističke projektile koje mogu pogoditi bilo koju točku na Bliskom Istoku, ali i projektile koje mogu doseći i Europu.

U ovoj igri predviđanja budućih Trumpovih poteza dozvolio bih si još predložiti potencijalnu eskalaciju situacije u Iraku, jer nakon pada Assada u Siriji i oslabljenog Hezbollaha ostaju jedino proiranske šijitske milicije u toj državi kao bitan eksteritorijalni faktor iranskog utjecaja. Nekakva druga invazija Iraka bi naravno bila političko samoubojstvo, no to ne znači da takvo nešto ne bi željeli vidjeti akteri unutar američkog vojno-industrijskog kompleksa i intervencionistički nastrojeni političari u obje američke političke stranke. Također, Trump ne mora pretjerano razmišljati o javnom mnijenju jer on služi svoj drugi mandat te se ne mora brinuti za svoj reizbor.

Erozija palestinske državnosti - okosnica Trumpove bliskoistočne politike

Trumpov stav i odnos prema palestinskom pitanju vrlo je dobro opisao palestinski novinar Ahmed Abu Artema. On potpuno dobro primjećuje činjenicu da je višedesetljetna uloga SAD-a kao nekakvog samonametnutog medijatora u izraelsko-palestinskom sukoba ništa drugo nego prozirni paravan koji ima za cilj legitimizirati izraelsku puzajuću kolonizaciju palestinske zemlje. Ako se uzmu u obzir ilegalna izraelska naselja na međunarodno priznatom palestinskom teritoriju, dolazimo do situacije da je 95% zemlje povijesne Palestine u potpunoj efektivnoj vlasti Izraela. Takvo stanje je direktan rezultat potpuno lažnog „mirovnog procesa” koji je vođen pod moralnim i političkim patronatom SAD-a i povremenim ispraznim izjavama američkih dužnosnika o potrebi uspostave palestinske državnosti.

Kako ističe Abu Artema, koji je i sam prisiljen na izbjeglištvo jer su njegov grad preuzeli izraelski ilegalni doseljenici, Trump je odlučno prekinuo i s tim da SAD održava taj besmisleni paravan te je otvoreno priznao pred svijetom da SAD radi isključivo u korist izraelskih interesa. Ako ćemo baš biti cinični, Trumpu ide na čast što je odbacio plašt patronizacije i lažnog američkog moralizma prema Palestincima i otvoreno rekao i predočio što im je posrijedi u budućnosti. Naravno, riječ je o što je više mogućoj eroziji palestinske državnosti i stvaranje situacije u kojoj provođenje prava palestinskog naroda na samoodređenje više ne bi bilo moguće čak niti kao neka teorijska postavka.

Podsjećam, Trump je prvom mandatu imenovao Davida Friedmana, svojeg osobnog odvjetnika i financijskog donatora ilegalnih izraelskih naselja na Zapadnoj Obali, kao američkog ambasadora u Izraelu. Njegova administracija objavila je da ne podupire dvodržavno rješenje izrealsko-palestinskog sukoba (eng. Two-state solution), a ujedno je palestinske samoupravne teritorije ubrzo maknula sa popisa suverenih država na web-stranici State Departmenta. Do kraja godine došla je i odluka o premještanju američke ambasade u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem, što je, iako naizgled simbolična gesta, ništa drugo nego pljuska u lice palestinskom narodu i njegovim aspiracijama za državnost, budući da trenutna palestinska samoupravna administracija vidi istočni dio grada kao glavni grad svoje buduće države.

Zbog te odluke Palestinci su prosvjedovali, a izraelski vojnici su na liniji razgraničenja otvorili vatru na prosvjednike. Ubijeno je 55 Palestinaca iz Gaze, a sveukupno je oko 2500 ljudi ozlijeđeno u obje enklave. Trump je Palestinu u to vrijeme nastojao oslabiti i ekonomski. Palestinskoj vladi, danas ništa drugo nego ljušturi lažnog palestinskog suvereniteta koja upravlja određenim tehničkim aspektima vladavine okupiranom Zapadnom Obalom u ime izraelske okupacije (njihove sigurnosne snage često nasilno guše antiizraelske prosvjede Palestinaca bez da sam Izrael mora zaprljati ruke), ukinute su određene američke subvencije, što je značajno utjecalo na mogućnosti pružanja nekih osnovnih usluga Palestincima.

Značajno su srezane i američke donacije za UNRWA, UN-ovu agenciju koja se bavi pružanjem humanitarne podrške palestinskim izbjeglicama. Prošle godine Izrael je potpuno zabranio njezino djelovanje. Već prethodno spomenuti Abrahamski sporazumi (nazvani po rodonačelniku islamske i judaističke religije) iz 2020. godine samo su kulminacija dosadašnje Trumpove politike prema Palestincima.

Najveća tragedija u ovom promašenom Trumpovom pristupu palestinskom pitanju je upravo ta kratkovidnost, tj., potpuno zanemarivanje činjenice da politička, diplomatska, i ekonomska izolacija koju je Trump nametnuo Palestini može vrlo lako dovesti do situacije gdje će Palestinci odgovoriti na ove politike. Bidenova administracija, podjednako proizraelska i antipalestinska te možda još i kratkovidnija od Trumpove, u većoj mjeri je nastavila antagonizirati Palestince i izolirati ih od ostatka arapskog svijeta za dobrobit Izraela, čime je esencija Trumpove politike uvelike zadržana.

Nekoliko mjeseci prije izbijanja sukoba u Gazi, izvještavano je da se vode ozbiljni pregovori sa vodstvom Saudijske Arabije da prizna Izrael prema formatu sličnom Abrahamskim sporazumima. Gubitak barem simbolične potpore ove trenutno najutjecajnije arapske države vjerojatno bi uistinu značio iz perspektive Palestine potpunu geopolitičku smrt. Ironično, konačni rezultat ove politike je zapravo nikad nesigurniji i ekonomski slabiji Izrael. Upad Hamasovih militanata iz Gaze 7. listopada 2023. godine rezultirao je sa 1200 izraelskih žrtava, ekonomija Izraela je de facto propala te je stopa BDP-a u prvih godinu dana od izbijanja sukoba pala za nevjerojatnih 21% posto. Ne treba zanemariti ni konstantno lansiranje raketa iz Gaze u svaki kutak Izraela, koji su također odnijeli desetke žrtava i drže Izraelce u perpetualnom strahu.

Oko 200.000 Izraelaca je interno raseljeno a oko 83.000 ih se odlučilo za emigraciju izvan Izraela. I naravno, u konačnici Izrael vodi rat u kojem ne može ostvariti svoje ciljeve i u kojem su na palestinskoj strani oko 90% žrtava civili Gaze i Zapadne Obale. Odnedavno, vođa Izraela Benjamin Netanjahu i ministar obrane Yoav Gallant su službeno bjegunci pred haškim sudom.

Sirijski gambit

Trump je također po dolasku na vlast naslijedio i sirijski građanski rat, u kojem je SAD bio značajno angažiran diplomatski i vojno. Vojna komponenta se uglavnom sastojala od niza operacija protiv ISIL-a, dok je na diplomatskom planu SAD bio značajno angažiran u izoliranju baathističkog sekularnog režima Bashara al-Assada, pritom pomagajući razne antirežimske paravojne postrojbe koje su sezale od ljevičarski orijentiranih kurdskih boraca pa sve do skupina poput al-Nusra fronta, koja je dobar dio rata zapravo bila sirijska ispostava al-Qaide. Sirijski sukob je sam po sebi bio vrlo konfuzan te ovdje teško da ima mjesta dati njegovu detaljnu analizu. 

Više o burnoj prošlosti i sadašnjosti Sirije možete pročitati OVDJE. 

Uglavnom, strane u sukobu često su mijenjale savezništva i neprijatelje, a obilježili su ga i proxy sukobi izvanjskih aktera koji su imali svoje specifične partikularne interese u Siriji (npr. SAD su podupirali kurdske milicije i praktički svakoga osim ISIL-a tko se htio boriti protiv Assada, pritom dajući prednost nešto umjerenijim grupama, Turska i zaljevske monarhije su davale potporu grupama sa izraženim islamističkim predznakom poput Jaish al-Islama, Ahrar al-Shama i al-Nusre, Iran i Rusija su podupirale Assada i njegove saveznike itd.).

Što se tiče borbe protiv ISIL-a, Trumpova administracija je zabilježila određene uspjehe te je ona za njegova mandata kompletirana. Borba SAD-a protiv ISIL-a u vrijeme Trumpove administracije izgledala je relativno koherentno i postigla je konkretne ciljeve (ne bih ovdje ulazio u analize prijašnjeg američkog pristupa prema regiji koji je i uvelike doveo do stvaranja jedne radikalne islamističke grupe poput ISIL-a). Teško da se uspjesi protiv ISIL-a u to vrijeme mogu u većoj mjeri pripisivati Trumpu, već se radilo o kontinuitetu operacija započetih u prijašnjoj administraciji.

Međutim, ono što je Trump napravio u Siriji netom nakon završetka tih borbi predstavljalo je jedan popriličan geopolitički fijasko – kojeg je nastojao ironično predstaviti kao antiratnu inicijativu! Savršen pokazatelj da Trump nije baš znao što da napravi sa Sirijom je bio jedan događaj u prvoj godini njegova mandata. Početkom travnja 2017. počele su stizati vijesti o navodnom napadu kemijskim oružjem iz zraka na grad Khan Sheikhoun od strane režimskog zrakoplovstva.

Ovo je za SAD bio presedan jer do tada nisu bile napadane Assadove snage. Zamišljen kao demonstracija američke vojne moći, napad na zračnu bazu Khan Sheikhoun pretvorio se u potpunu blamažu. Navodno je dobar dio projektila promašio bazu i pogodio okolna civilna područja, čime je stradalo 9 civila, od toga 4 djece, dok su Sirijci prethodno povukli ispravne zrakoplove pa su samo u bazi ostali oni neispravni korišteni za dijelove. Krug ove tragikomedije zatvorio se tako da su zračne snage sirijskog režima iz te iste baze izveli zračne napade na položaje pobunjenika samo par sati kasnije.

Slabljenje ISIL-a je u Siriji potaknulo kako borbe za utjecaj nad teritorijem unutar-sirijskih aktera tako i eksternih igrača. Malo je reći da se Trump baš nije snašao u tim preslagivanjima. Američku neodlučnost u Siriji odlučno je iskoristio turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan. Turska je nastojala sudjelovati u koalicijskoj borbi protiv ISIL-a, međutim, na kraju je Erdogan jasno dao do znanja da mu je primarni cilj u Siriji borba protiv kurdske autonomije. Provodio je vojne akcije na području na kojem su živjeli Kurdi i na kraju je uspio u svome naumu - 300.000 Kurda je izbjeglo sa tog područja. Izbjeglim stanovnicima nije dozvoljen povratak kućama a postrojbe Sirijske nacionalne armije (SNA) su mahom pljačkale imovinu stanovnika.

Svijet je obišla i snimka toliko gnjusnog čina da bi se njega posramio i sami ISIL, u kojoj borci SNA snimaju selfije sa mrtvim tijelom ženske pripadnice kurdskog YPG-a na kojoj je vidljivo da su joj prethodno odsjekli grudi, pritom joj upućujući komentare da je „prelijepa” i uvrede da je „ženska PKK svinja”. Bio je to i čin koji jasno i reflektira islamističku ideologiju tih boraca koja se i ne razlikuje puno od one ISIL-ove, koja izražava ujedno i jasnu mržnju prema ideji da bi se jedna žena uopće uhvatila oružja da brani svoj dom i tako zauzme „mušku” ulogu.

U međuvremenu, Trump je u medijima u musolinijevskom stilu paradirao i govorio da je vojni genije koji je porazio ISIL, unatoč tome što su borbe vodile uglavnom lokalne snage dok se američka uloga u tome uglavnom sastojala od pružanja zračne potpore istim i davanja obavještajnih podataka. U stvarnosti, Trump se nije niti povukao iz Sirije niti je zaštitio svoje saveznike. Američka vojska se samo povukla sa područja koje graniči s Turskom na položaje gdje se nalazi većina sirijskih naftnih polja te je nastavila svoju prisutnost u bazi Al-Tanf na granici s Jordanom. Kasnije je otvoreno priznao da je američka vojska prisutna u Siriji „samo zbog nafte”, što je bilo zanimljivo otvoreno priznanje imperijalističkih tendencija jednog „antiratnog” i „antiintervencionističkog” vođe.

Politika Donalda Trumpa prema Siriji u prvom mandatu bit će zapamćena upravo prema ovom čistom gambitu Erdoganu i njegovoj politici jačanja islamizma u Siriji. Područje sjeveroistočne Sirije je u to vrijeme bilo možda i jedino područje gdje je američka vojska mogla odigrati konstruktivnu ulogu i zaštiti vjerne saveznike u borbi protiv ISIL-a i općenito jedne od najkonstruktivnijih i najinkluzivnijih političkih opcija u Siriji.

Iako je donekle bilo očekivano da će morati napraviti neke ustupke Turskoj kao poprilično značajnoj NATO saveznici, rijetko tko je očekivao potpunu impotenciju Trumpove administracije i potpunu kapitulaciju neo-imperijalnim ambicijama vlastodržaca u Ankari te etničko čišćenje sjevera Sirije od Kurda, nepunu godinu dana nakon što su porazili ISIL. U osnovi, kao niti od igdje drugdje, Trump se nije povukao iz Sirije, već se samo povukao na početne imperijalističke postavke, zadovoljavajući se kontrolom i okupacijom al-Tanfa na jugu i naftnih polja istočno od Eufrata, žilu kucavicu predratne sirijske ekonomije, prepustivši ostatak nestabilnih dijelova Sirije „manjem” imperijalizmu - neootomanizmu iz Ankare.

Saudijski poligon strave i Trumpovi Dronski ratovi u Jemenu i Somaliji

„Točno je da su tražili al-Qaedu, ali zašto su morali ubijati žene, djecu i starce? Da se takav pokolj dogodio u njihovoj zemlji svima bi bila puna usta priča o zaštiti ljudskih prava. Kad našu djecu ubijaju – tišina!”, izjava je to Zabnallaha Saifa al-Amerija, stanovnika sela al-Yakla u ruralnom Jemenu, kojemu je u akciji američkih Navy Sealsa protiv militanata jemenske al-Qaide stradalo 9 članova proširene obitelji, od kojih su petero bili djeca mlađa od 12 godina. Ovaj fijasko Trump je odobrio petog dana nakon što je preuzeo vlast. Sveukupno je poginulo 20 civila, od kojih devetero djece (najmlađe je bilo staro samo 3 mjeseca), 8 žena od kojih je jedna bila u zadnjem stadiju trudnoće te jedan starac od 80 godina.

Iako je ubijeno 14 militanata Al-Qaide Arapskog Poluotoka (AQAP), vođa te organizacije Qasim al-Raymi, koji je bio primarna meta operacije, nije uopće bio na toj lokaciji. Na američkoj strani ubijen je vođa Navy Seals tima te je srušen Osprey zrakoplov vrijedan 70 milijuna dolara. Nijedna eliminirana meta nije imala gotovo nikakav vojni ili strateški značaj koji bi opravdao te gubitke, a pogotovo ne desetke ubijenih civila i jedno selo sravnjeno sa zemljom. Situacija u Jemenu, uz Gazu i neke od analognih sukoba, uistinu predstavlja jedan od najvećih modernih sunovrata civilizacije i potpunog moralnog bankrota tzv. „zapadnog svijeta”.

Nakon, što su snage šijitskog Houthi pokreta zauzele glavni grad Jemena Sana'au i potjerale jemensku vladu u južni grad Aden, Saudijska Arabija je pokrenula vojnu intervenciju i pomorsku blokadu Jemena. Dok se vojna intervencija sastojala gotovo isključivo od neselektivnog bombardiranja zrakoplovima američke i europske proizvodnje, saudijska mornarica pokrenula je blokadu kroz koju nije mogla proći ni humanitarna pomoć civilima u vidu hrane i lijekova, čime je bio direktno ugrožen život čak 17 milijuna ljudi.

Prema procjenama organizacije Spasimo djecu, čak 85.000 djece mlađe od 5 godina u razdoblju od 2015. do 2018. godine doslovno je umrlo od gladi. Do 2021. godine, od oko 400.000 žrtava jemenskog sukoba, 60% svih žrtava nastradalo je od potpuno spriječivih uzroka poput gladi i bolesti koje su u dobrom djelu svijeta iskorijenjene, poput npr. kolere. Žrtve saudijskih zračnih napada također su bile gnjusne, gotovo nezabilježene u čitavom 21. stoljeću. Saudijci nisu poduzimali nikakve mjere da izbjegnu civilne žrtve, naprotiv, u jednom su proglasili jednu cijelu provinciju Jemena, provinciju Sa'adu u kojoj je živjelo 50.000 ljudi, zonom vojnog djelovanja.

Tisuće Jemenaca je izginulo u neselektivnim saudijskim bombardiranjima, a u rijetkim slučajevima kada bi se neka vijest iz Jemena uopće probila u naslovnice zapadnih medija spadaju incidenti u glavnom gradu San'ai kada je u listopadu 2016. u saudijskom zračnom napadu pogođena pogrebna procesija gdje je život izgubilo čak 155 ljudi a ranjeno preko 500 te zračni napad u provinciji Hajjah gdje je pogođeno vjenčanje sa 33 smrtne žrtve dvije godine kasnije. Nakon bombardiranja vjenčanja, pokrenut je čak i simultani udar na hitne službe koji su dolazile pomoći ranjenima. Iste godine u Sa'adi je pogođen školski autobus, usmrtivši 51 osobu.

Cijela ova saudijska avantura u Jemenu ne bi moguća bez američke i europske (da ne kažemo ironično iz europskih fondova) pomoći u oružju i novcu. U ovaj, što bi se u punom smislu termina moglo nazvati „udruženi zločinački pothvat” SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo su ubacili čak 24,3 milijarde dolara vrijednosti u oružju. Trump je repetitivno branio Saudijsku Arabiju i njihov jemenski pokolj, čak i nakon brutalnog ubojstva saudijsko-američkog novinara i disidenta Jamala Khashoggija, pravdajući svoje podupiranje zaljevske despotovije njezinom opozicijom Iranu.

U travnju 2019. američki Kongres je izglasao rezoluciju o prekidanju svih vojnih aktivnosti u Jemenu i prekidanju podrške saudijskoj intervenciji, no uvijek antiratni raspoloženi Trump je na tu rezoluciju uložio veto, čime se stradavanje Jemena nastavilo. Američka vojska se nakon debakla u al-Yakhli uglavnom suzdržavala od „boots on the ground” vojnih akcija već je posegnula za metodama koje traže najmanje američke žrtve i reperkusije – dronovima.

Provedeno je oko 200 takvih operacija i one su imale vrlo ograničen uspjeh u sprječavanju djelovanja terorističkih mreža AQAP-a u Jemenu. Zato s druge strane, u ovim napadima ubijeno je najmanje 86 civila, a točan broj teško je odrediti jer je Trump još na početku mandata ukinuo zakon o obavezi izvještavanja obavještajnih službi o broju civilnih žrtava u napadima dronovima. Sličan ishod je bio i u Somaliji gdje se nastojalo neutralizirati al-Shabbab, granu ISIL-a u regiji Roga Afrike. Trump je za vrijeme svoga mandata izveo oko 200 udara dronovima, više nego što je Obama izveo za vrijeme dva svoja mandata, dok se sigurnosna situacija u Somaliji dodatno pogoršala te se ta država do kraja njegova mandata dodatno popela na ljestvici najnesigurnijih država svijeta.

Nema mira uz takvog mirotvorca

Unatoč predodžbama djela američke i svjetske javnosti, jasno je da je Trumpovo predsjedništvo ništa drugo nego kontinuitet intervencionističke i imperijalističke prakse SAD-a dok je „antiratna” pozicija nešto što je isključivo proizvod površne estetike i spada u oblast Trumpovog osobnog PR-a te je aspekt koji ima jedino veze sa njegovim timom koji se brine za predsjednikove odnose sa javnošću. Kod Trumpa su glavne konture američkog imperijalizma jasno izražene; napuštanje diplomacije i unilateralno djelovanje na globalnoj sceni suprotno normama međunarodnih institucija i prava, iracionalan antagonistički pristup prema Iranu, pretjerana želja za udovoljavanjem maksimalističkim zahtjevima Izraela i njegovim cionističkim političarima, neselektivno korištenje razorne vojne sile u uvjetima velikog rizika, ali i nejasno definiranih ciljeva i strategija, nastupanje s položaja jačeg nasilnika i s hegemonističkim težnjama; sve su to značajke Trumpove vanjske politike, kao što je to bio modus operandi i niza prethodnih administracija.

Dakle, teza o Trumpu kao istaknutom političaru koji se zalaže za mir i ukidanje ustaljenih praksi američkog imperija proizlazi iz nekoliko ishodišta:

1. Trumpova antiratna retorika za vrijeme predizborne kampanje 2015/2016. godine

2. Za njegova mandata nije došlo do vojne intervencije na razini prethodnih invazija kao na npr. Irak ili Afganistan

3. Način izvođenja Trumpovih eskalatornih intervencija

4. Generalna nezainteresiranost javnosti i medija za američko djelovanje u zemljama tzv. trećeg svijeta

5. Trump je dobar dio „prljavog posla” prepustio američkim saveznicima.

Kao što je već istaknuto, Trump se u kampanji protiv republikanskih protukandidata i Hillary Clinton istaknuo kao netko tko ima drugačiji pogled na američku ulogu u svijetu i osoba koja je davala iskren dojam da želi promijeniti neke destruktivne prakse SAD-a po svjetski mir. Činjenica da se nije dogodila invazija na neku državu u magnitudama navedenih primjera, a kod oba predsjednika nakon napada 11. rujna 2001. jest, dovela je do površne percepcije da je Trump ostao dosljedan svojim riječima.

Međutim, iz priloženog se vidi da takvo nešto ipak nije bio slučaj. Može se reći da je Trumpu išla u prilog kolektivna amnezija zapadne javnosti, koja bi svaki Trumpov izrazito eskalatorni i invazivni vojni potez zaboravila nakon jednog medijskog ciklusa te generalna nezainteresiranost iste za događaje u zemljama izvan njihove sfere. Trumpova administracija je dosljedno, birokratski, vodila svaki rat koji je naslijedila od prethodne i nije povukla vojnu silu iz nijedne države gdje je ona bila i prije.

Povlačenje iz Sirije, gledano iz retrospektive, bilo je potpuno lažirano u svrhu jeftinih političkih bodova dok je u Afganistanu i Iraku bilo više vojske nego na početku njegova mandata. Također, njegova ostavština je i eskalacija sukoba sa Iranom, Palestinom te rata u Jemenu i Somaliji, gdje je nedvojbeno išao na ruku vojno-industrijskom kompleksu te je pustio Turskoj i Saudijskoj Arabiji potpuno odriješene ruke da rade što žele na Bliskom Istoku i u slučaju Sirije, izdao konstruktivne saveznike u tom procesu.

Za kraj, ne bih želio da čitatelj dobije dojam da je Trump izuzetno loš u odnosu na svoje prethodnike jer to svakako nije slučaj, već je cilj ove analize ukazati da on, unatoč propagandi iz njegovog kampa, nije nimalo bolji od potonjih. On je u osnovi uspio nategnuto održati imidž mirotvorca jer je imao specifičnu sreću da mu se na putu nisu našle dovoljno vojno slabe države poput Saddamovog Iraka ili Gadaffijeve Libije da se odluči za vojnu invaziju, jer bi on po mom mišljenju to sigurno izveo dok Iran pak nije bio dovoljno snažan da odgovori na očite provokacije, no opet dovoljno snažan da odvrati vojnu intervenciju na svom teritoriju.

Njegove prijetnje Danskoj, Grenlandu, Meksiku, Kanadi, Panami i nedavne izjave da želi iseliti sve Palestince iz Gaze otkako je ponovno postao predsjednik, idu mi u prilog i više nego što bih to osobno i želio.

Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.

Foto: Pexels, Wikimedia, Peter Biro

Dominik Šarić

Preporučite članak: