Činjenica da su sportašice plaćene značajno manje od sportaša notorna je. Ipak, pomaci da se ta rodna razlika u plaći otkloni minimalni su i spori. No, plaća nije jedini pokazatelj duboke rodne neravnopravnosti u sportu. Uoči 8. marta naš Josip Miličević još jednom pokazuje kako su ženska i radnička borba neodvojive.
Svake se godine uoči 8. marta temi rodne neravnopravnosti posveti mnogo više novinskih redaka nego u ostatku godine. Ne radi se ovdje samo o obilježavanju minulih borbi, već o tome da je ta neravnopravnost i dalje sveprisutna. Iznimka nije ni svijet sporta. Neravnopravnost se očituje u svim aspektima, od plaća igračica u usporedbi s muškim kolegama, preko visine sponzorskih ugovora, medijskog praćenja natjecanja te općenito manje prisutnosti žena na neigračkim pozicijama – onim sutkinja, trenerica i predsjednica sportskih klubova ili saveza.
Nažalost, brojni tekstovi iz 19. i prve polovice 20. stoljeća u većim mišićima, ligamentima i kostima koje prosječni muškarac ima u odnosu na prosječnu ženu vide opravdanje za dominaciju jednog spola. S druge strane, eseji poput onog Iris Marion Young izvrsno pokazuju kako institucionalni i kulturološki seksizam, ukorijenjen u društvo kroz povijesnu dominaciju muškaraca, utječe i na fizičke sposobnosti žena. Ne samo to, nego Young izvrsno detektira kako se kroz sport kontinuirano perpetuira narativ o podjeli uloga, o tome da sport nije za žene jer bavljenje sportom nije ženstveno ili da žene nisu za sport jer su nježne i osjetljive. Za potvrdu njenih tvrdnji dovoljno je pročitati izjave osnivača Međunarodnog olimpijskog odbora i oca modernih Olimpijskih igara – Pierre de Coubertin tvrdio je da bi sudjelovanje žena na Olimpijskim igrama bilo neprivlačno, nepraktično i općenito krivo. Zaista mislim da nije potrebno još jednom dokazivati ono što je već bezbroj puta dokazano, a to je da je ova izjava ne samo mizogina, već i u potpunosti netočna. Umjesto da se bavim biološkim razlikama i sličnostima ili argumentiram zašto nam je uopće potrebna ravnopravnost, uoči ovogodišnjeg osmog marta prikazat ću kako su se žene borile za ravnopravnost u sportu, kako ju još nismo izborili do kraja i kakvo je današnje stanje u sportu.
“Battle of sexes”
Usprkos željama de Coubertina, žene su upravo na Olimpijskim igrama danas došle vjerojatno najbliže nečemu što se može nazvati ravnopravnost. Od 1900, kada su žene prvi put sudjelovale i činile samo 2 posto sudionika, broj sportašica na Olimpijskim igrama značajno se povećao pa se, primjerice, na ljetnim Olimpijskim igrama 2020. natjecao skoro podjednak broj sportaša (52 posto) i sportašica (48 posto). Uz to, gotovo sve zemlje koje sudjeluju i nagrađuju sportske uspjehe imaju jednake iznose nagrada za sportaše i sportašice. Takva razina postignuta je naporima i borbom sportašica i žena općenito, a tek u zadnjih 30-ak godina borbi su se priključile i međunarodne sportske organizacije, ciljanim projektima razvoja ženskog sporta i otvaranja prilika za žene u sportu. Koliko god Igre bile napredne, važno je istaknuti da su tek 2012. godine žene nastupile u svim sportovima na jednim olimpijskim igrama, iako od 1991. Međunarodni olimpijski odbor dopušta uvođenje novih sportova na olimpijadama samo ako uključuju i mušku i žensku kategoriju. No, borba za ravnopravnost nit’ je započela, nit’ će stati na Olimpijskim igrama. Dvije su vjerojatno najpoznatije osobe u povijesti borbe za ravnopravnost u sportu, a koje su izravno utjecale i na Međunarodni olimpijski odbor, maratonka Kathrine Switzer i tenisačica Billie Jean King.
Switzer je 1967. postala prva žena koja je sudjelovala na slavnom Bostonskom maratonu, a važnost njenog čina postala je očita iz poteza koji su uslijedili, a koji su ogolili sav šovinizam tadašnjeg sporta. Prvi se dogodio tijekom same utrke – Switzer je fizički napao jedan od organizatora, pokušavajući ju spriječiti u završavanju utrke. Ona se, uz pomoć svojeg partnera, uspješno obranila i završila utrku. Razbijanje mita o ženskoj nesposobnosti za sudjelovanje u tako zahtjevnoj utrci nije nažalost odmah rezultiralo prosvjećenjem. Čak suprotno, prvi koraci nakon utrke uključivali su izmjenu pravila Bostonskog maratona te je prvi put na tom natjecanju spomenut spol, a sve kako bi se ženama izričito zabranilo sudjelovanje. Ipak, pritisak Switzer i ostalih trkačica koje je inspirirao njen čin doveo je do toga da od 1972. žene sudjeluju na Bostonskom maratonu.
Gotovo paralelno s borbom Switzer, u 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća tenisačica Billie Jean King iskoristila je svoju prepoznatljivost i sportsku uspješnost da bi se borila za ravnopravan položaj tenisačica. Naime, do tada je bilo uobičajeno da su na istim turnirima ogromne razlike u novčanom fondu za pobjednika u muškom u odnosu na pobjednicu ženskog dijela turnira. King je kombinirala različite taktike da bi, ne samo ukazala na problem, nego i potaknula na njegovo rješavanje – vlastitom medijskom eksponiranošću, koju je stekla pobjedama na turnirima, pa sve do osnivanja Ženske teniske federacije (WTA) čija je i prva predsjednica. Ta organizacija i danas predstavlja interese tenisačica te je ravnopravan pandan muškom ATP-u. King je vjerojatno najupamćenija po slavnoj “borbi spolova” (eng. Battle of Sexes), teniskom susretu između King i Bobbya Riggsa koji se održao 1973, a izvrsni marketing rezultirao je time da je meč i pobjedu King na televizijskim ekranima pratilo oko 90 milijuna ljudi. Rezultati njene borbe bili su relativno brzo vidljivi, te je iste godine US Open postao prvi od četiri velika turnira koji je izjednačio nagradni fond za tenisačice i tenisače. S vremenom se to dogodilo i na ostalim turnirima, iako je nekima za to trebalo jako dugo – Wimbledon je, primjerice, tek 2007. izjednačio nagrade.
Najniža plaća muškarca veća od najviše plaće žene
Borbe koje su vodile King i Switzer kao i njihova dostignuća za ravnopravnost vidljivi su i danas, a štafetu preuzimaju neke nove sportašice poput nogometašica Alex Morgan i Megan Rapinoe, košarkašice Nneka Ogwumike te atletičarki Allyson Felix i Alysie Montano. Sve one u svojim sportovima i na svoje načine upozoravaju na sistemsku nejednakost prisutnu u sportu. Tako je nedavno u svjetskim medijima odjeknula vijest da je postignut sporazum između ženske nogometne reprezentacije SAD-a i Nogometnog saveza SAD-a kojim je dogovoreno da će buduće financijske nagrade za sve koji nastupaju za američku nogometnu reprezentaciju biti jednake. Naime, američka ženska nogometna reprezentacija, predvođena između ostalog ranije spomenutim Morgan i Rapinoe, podnijela je federalnu tužbu protiv Saveza radi kršenja američkih zakona o jednakoj plaći jer nisu dobivale jednake novčane nagrade koje ostvaruju nogometaši za utakmice i sportske uspjehe. Do tada su nogometaši imali veću osnovicu za nagrade od nogometašica, a javni i institucionalni pritisak rezultirao je sklapanjem nagodbe prema kojoj se Savez obvezao isplaćivati jednake iznose i dodatno isplatiti 24 milijuna dolara za kompenzaciju dosadašnje nepravedne prakse. Nažalost i dalje postoji ogromna financijska nejednakost na svjetskoj razini – FIFA višestruko veće novčane iznose osigurava za muške nogometne reprezentacije u odnosu na nogometašice. Borbu sličnu američkim trenutno vode i ciparske nogometašice koje kroz zakonodavne izmjene u parlamentu pokušavaju osigurati ravnopravnost pri dodjeli dnevnica i nagrada nogometašima i nogometašicama.
Financijska je neravnopravnost globalno prisutna pojava u gotovo svim sportovima. Na Forbesovoj listi 50 najplaćenijih sportaša za 2021. godinu nalaze se samo dvije sportašice i to obje tenisačice (Naomi Osaka i Serena Williams). Usprkos borbi američkih nogometašica i postojećim zakonima, u većini drugih sportova u SAD-u postoji ogromno odstupanje. Tako na primjer u najjačoj ženskoj košarkaškoj ligi WNBA najbogatiji ugovor ima DeWanna Bonner koja će za četverogodišnje igranje dobiti malo manje od 900 tisuća dolara. Za usporedbu, kada bi u nekom filmskom scenariju jedna NBA ekipa odlučila potpisati autora ovog teksta, minimalna plaća koju bi dobio iznosila bi 925 tisuća dolara. Za jednogodišnji ugovor. To nije samo posljedica veće medijske i marketinške eksponiranosti muške lige. Naime, košarkaši kroz plaće dobivaju oko 50 posto cjelokupnih prihoda lige, dok s druge strane košarkašice dobivaju samo 20 posto ukupnih prihoda. Dakle, zakinute su u apsolutnim, kao i u relativnim iznosima.
Sramotno malo žena na rukovodećim sportskim pozicijama u Hrvatskoj
Nažalost u Hrvatskoj nema previše pozitivnih primjera borbe za ravnopravnost u sportu. Usprkos impresivnim timskim (Podravka, Mladost, karatistice, streljačice…) i individualnim uspjesima (Janica Kostelić, Sara Kolak, Sandra Perković…) ženski sport je i dalje za većinu sportašica neodrživ kao jedini izvor prihoda. Ta činjenica, povezana sa slabim ulaganjem u ženski sport, rezultira time da muškarci čine više od 80 posto svih registriranih sportaša. Omjer je još porazniji kada se pogledaju upravljačke pozicije žena u hrvatskom sportu.
Tako, na primjer, od 46 nacionalnih sportskih saveza (42 olimpijska sporta, Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski športski savez gluhih, Specijalna olimpijada Hrvatske i Hrvatski paraolimpijski odbor) u čak 41 predsjednici su muškarci, što znači da zauzimaju 89 posto svih vodećih pozicija. Ako na popis dodamo i neolimpijske sportske saveze dolazimo do poraznog podatka o samo šest žena na čelnim mjestima u nekom od 78 sportskih saveza – manje od 8 posto žena drži ključne pozicije za usmjeravanje pojedinačnih sportova. Usporedbe radi, u Međunarodnom olimpijskom odboru trenutno je 36 žena i 69 muškaraca. Nevidljivost žena time se sa sportskih terena prenosi u urede saveza, a takva isključenost perpetuira neravnopravno stanje na sportskim terenima.
Poseban problem je i medijsko izvještavanje o sportskim natjecanjima i uspjesima sportašica. O nejednakom tretmanu sportaša i sportašica ne svjedoči samo anegdotalno iskustvo, već to potvrđuju i studije. Tako je Agencija za elektroničke medije 2016. provela analizu sportskih vijesti na trima glavnim televizijama (HRT, RTL, Nova) koja je pokazala porazne podatke. Naime, manje od 4 posto sportskih vijesti bilo je posvećeno sportašicama, a oko 10 posto sportskih priloga posvećeno je nastupima ili rezultatima i sportaša i sportašica. Prilozi posvećeni isključivo sportašima činili su 86 posto svih sportskih priloga.
Sportski teren – polje ženske borbe
Borba za ravnopravnost u sportu napreduje, ali puževim korakom. Svaki uspješan primjer koraka u smjeru ravnopravnosti poput onih iz ženske nogometne reprezentacije SAD-a ili Svjetske surf lige važno je medijski predstaviti, podržati i pohvaliti, ali još su uvijek prisutne i mizogine izjave, kao ona novog izbornika hrvatske ženske nogometne reprezentacije o tome kako su mu kvalifikacije za tu poziciju to što ima “četiri kćeri i dvije unuke”. Borba za ravnopravnost u sportu nikad se nije vodila samo na sportskim borilištima. Vodila se na ulicama i u institucijama, vodila se s podrškom muških kolega i bez nje, kroz sportske i društvene pobjede i promjene. Borba se danas, vjerojatno više nego ikad prije, vodi upravo kroz medije. Društvene mreže omogućavaju sportašicama dolazak do većeg dijela publike i postavljanje određenih tema u prvi plan, ne samo vezanih uz ravnopravnost, nego i tema poput mentalnog zdravlja ili zlostavljanja sportašica. Borba za materijalna prava iznimno je bitna te je nešto oko čega se većina sportašica može složiti, ali važno je raskrstiti i sa simboličkim manifestacijama seksizma u sportu – bilo da se radi o negativnom i nerijetko ponižavajućem tretmanu igračica, sutkinja i trenerica, o praksi da se ženske ekipe nazivaju “ženskim momčadima” ili o odgovaranju djevojaka od treniranja nekog sporta jer “nije baš ženstven”.
Sport je kroz povijest imao velik utjecaj na društvo, od “olimpijskog primirja” u antičkoj Grčkoj koje je označavalo prestanak sukoba i sigurnost za sportaše koji sudjeluju na Igrama, do otvaranja prilika za manjine i potlačene. Krajnje je vrijeme da i tema rodne ravnopravnosti postane ne samo politička i društvena, nego i sportska tema.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Borg Mattisson, Radnička prava
Tekst napisao:
.jpg){kind=link}
Preporučite članak: