„Ljeto se nekako preživi. Dobro je dok se možemo vratiti s nekim novcima kući“ dobro je znani moto sezonskih radnika. I u “normalnim” okolnostima suočeni s teškim uvjetima rada, dubrovački sezonci pendemiju preživljavaju ili nezaposleni ili preopterećeni. Piše Karla Crnčević.
Od početka pandemije medijski stupci puni su analiza problema koje nosi mogući ili realni izostanak turističke sezone. Govori se o padu broja noćenja i mogućem krahu nacionalne ekonomije koja uvelike ovisi o upravo toj grani industrije. Posljedice loše državne stambene politike posebno su vidljive u obalnim gradovima i mjestima u kojima privatni iznajmljivači sve češće svoje nekretnine iznajmljuju kratkoročno, uglavnom turistima. Studentima i najamnim radnicima gotovo je nemoguće naći stan za iznajmljivanje, a ako ga i nađu susreću se sa stanarinama koje prelaze njihovu platežnu moć. O kupnji nekretnine često je teško uopće i razmišljati, što zbog cijene po kvadratnom metru, što zbog prekarnosti radne snage.
Zbog snažne sprege lokalnih političara i poduzetničke klase smanjuje se kvaliteta života lokalnog stanovništva (pogotovo u starim gradskim jezgrama), velik dio javnih prostora se komercijalizira i privatizira, a u kontekstu zapošljavanja sezonskih radnika mnogo je nepravilnosti i kršenja zakona.
Prema istraživanju "Privremeno zapošljavanje u Hrvatskoj u kontekstu Rada po mjeri čovjeka" i podacima SSSH, Hrvatska je među državama članicama Europske unije koje imaju najveću stopu rada na određeno vrijeme, a po udjelu ugovora na određeno u trajanju do 3 mjeseca na samom smo vrhu EU.
Dubrovnik, već dugo poznat kao domaća turistička Meka, dva tjedna nakon početka pandemije svim zaposlenicima u javnim strukturama spušta plaće za 15% (jednako gradonačelniku i čistačici) te traži državnu pomoć s argumentom da je Dubrovnik obilato punio državnu blagajnu posljednje desetljeće – upravo radi turizma. Pitanje zašto grad s drugim najvećim proračunom nema „krizni fond“ i kako to da se tako brzo našao u financijskoj krizi koja se mogla, ako ne i morala predvidjeti, ostaje neodgovoreno.
Ta kriza, uzrokovana pandemijom, najsnažnije se prelila na leđa onih koji su najslabije karike u lancu proizvodnje uslužnih djelatnosti – sezonski radnici mahom iz susjednih zemalja zaposleni na određeno. Ugovori im se uglavnom nisu produljili, kako 2020, tako ni 2021. Poslodavci su usred neizvjesnosti sezone odlučili minimizirati rizik, osloniti se na manji broj onih stalno zaposlenih, što se onda opet prelilo preko leđa radnika s obzirom da je ove godine količina posla dosegla razinu iz 2019, a zaposlenih je bilo manje. Zbog geografske pozicije stanovnici BiH, Crne Gore, Makedonije i Srbije česta su radna snaga u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Uz geografsku poziciju, razlog je dakako i manjak radne snage u Hrvatskoj, kao i činjenica da su radnici iz susjednih država, čak i uz troškove smještaja koje snosi poslodavac, često jeftiniji i lakše pristaju na uvjete rada koje im poslodavci nude. Donedavno je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bilo i ponešto radnika s istoka i sjevera Hrvatske, no oni su brzo shvatili da u zapadnoj Europi za isti tip i količinu posla mogu dobiti dvostruko veće plaće uz normalnije radne uvjete.
Uvjeti rada kod nas su različiti, i naravno, ovise o volji poslodavca. Većina sezonskih radnika nema puno izbora, a dominantni moto im je: „Ljeto se nekako preživi. Dobro je dok se možemo vratiti s nekim novcima kući“.
Bogata luka, siromašni radnici
2019. godina bila je sjajna godina za poduzetnike u turizmu. Sezona je cvala, radilo se i do 15 sati dnevno, ali što je to za cijelu zimu u kojoj posla ionako nema. Zahtjevi za radne dozvole krenuli su pristizati još u veljači i nisu stali do studenog. Podatak iz MUP-a Dubrovačko-neretvanske županije pokazuje da je u županiji 2019. godine izdano 805 radnih dozvola za rad u turizmu za radnike koji nisu državljani RH.
2020. godina, koja će biti zapamćena kao krizna pandemijska godina, iznjedrila je čitav niz pitanja o budućnosti masovnog turizma, njegovoj održivosti i sukoba između države i poduzetničke klase. Sezone gotovo pa nije ni bilo, pogotovo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji koja ovisi o dolascima gostiju zračnim putem, a u pandemijskim uvjetima broj letova drastično se smanjio. Ipak, i u toj kriznoj godini izdane su 223 radne dozvole za rad u turističkim djelatnostima. O angažmanu sezonaca odlučivalo se u trenutku kad se mogla donijeti projekcija o stanju sezone. Iako, neki su se poduzetnici „snašli“ i iskoristili državne potpore za očuvanje radnih mjesta te zaposlili radnike (uglavnom iz susjednih država, npr. BiH). Radnike su prisilili na davanje punomoći na njihove bankovne račune, kako bi s njih nesmetano mogli podizati državne potpore, lažući da su to novci firme, a ne države te da radnici, s obzirom da ne rade, nemaju prava na potpore. Izgleda da je jedan od takvih poslodavaca i SDP-ov kandidat za gradonačelnika Dubrovnika 2021, Ivan Tropan, koji i dalje, dva mjeseca nakon uhićenja mirno sjedi u Gradskom vijeću. Njega se tereti za počinjeno kazneno djelo prijevare kojim je oštećeno 17 radnika za ukupan iznos od 419.478,41 kn.
Sezona 2020. otkrila je mnogo nepravilnosti u radu u turizmu te su mnogi radnici, koji čitav niz godina nisu previše propitivali svoju poziciju, osvijestili da ugovor na određeno, koji potpisuju iz sezone u sezonu, ne pruža ni osnovni stupanj sigurnosti. No, nisu samo privatni ugostiteljski objekti i agencije koje posreduju turističke usluge mjesta nesigurnog zapošljavanja. Zračna luka Dubrovnik također ima velik broj radnika koji se svake godine zapošljavaju preko ugovora na određeno. Iako je jedna od bogatijih u državi, uz 387 stalno zaposlenih radnika zapošljava i 187 sezonaca. Neki od njih rade u Zračnoj luci 15 godina i nikad im nije ponuđen ugovor na neodređeno, a mnogi su nezadovoljni svojom pozicijom zbog niza nepogodnosti koje nose takvi ugovori. Većina radnika kao glavne probleme navode osjećaj nesigurnosti, iznosa doprinosa, a najčešće spominju problem onemogućene kreditne aktivnosti. Javno o tome uglavnom ne govore – boje se za svoja radna mjesta. U sezoni 2020. godine njihova prekarna pozicija postala je posebno vidljiva. Raskidanje ugovora na određeno, potpisanih početkom godine, nastupilo je u travnju, svibnju i lipnju 2020. godine. Brojne obitelji iz Konavala ovise upravo o primanjima s aerodroma. Iako radnici navode da u Zračnoj luci do sad nisu radili razlike između sezonaca i stalno zaposlenih, nisu se osjećali ugroženo dok su sezone bile dobre, činjenica je da razlike postoje, a najvidljivije su u krizi – neki su ostali bez primanja a neki ne.
Kad pričamo o nesigurnim radnim mjestima u Dubrovniku i okolici, nedavno je u javnost izašla informacija da Društvo prijatelja dubrovačke starine (DPDS) – nevladina udruga koja ubire 40 posto profita od svih prodanih ulaznica na Gradske zidine i 100 posto zarade od ulaznica u ostale objekte koji su pod njihovom ingerencijom – među svojim radnicima ima ljude koji već 18 godina rade na ugovore na određeno. U DPDS-u zaobilaze obavezu zapošljavanja na ugovor na neodređeno tako što radnici, nakon 2 godine i 10 mjeseci rada na određeno provode 2 mjeseca na burzi pa ih ponovno zapošljavaju na određeno. Ta praksa, nažalost, nije nepoznata u privatnom sektoru, to je model kojim se uspješno izigrava zakon koji kaže da radnik putem ugovora na određeno može raditi maksimalno 3 godine. Procjena je da takvih radnika u DPDS-u ima oko 35. Na pitanje koliko ima stalno zaposlenih, a koliko onih preko ugovora na određeno, DPDS do zaključenja ovog teksta nije dao odgovor.
Mlatimo migrante, uvozimo radnike
2021. godina započela je nešto optimističnije i sve je išlo u prilog odličnoj turističkoj sezoni. Prema svjedočenju sezonskih radnika, količina se posla u turizmu ove godine može usporediti sa sezonom 2019. godine. Zahtjevi za radne dozvole radnika koji nisu državljani RH krenuli su pristizati nešto kasnije, u svibnju. Do zaključenja ovog teksta, PU dubrovačko-neretvanska i pripadajuće stanice policijske uprave izdale su 764 dozvole za boravak i rad za sezonski rad u turizmu do 90 dana te 192 sezonske dozvole za boravak i rad u turizmu temeljem pozitivnog mišljenja HZZ-a.
Iako se očekivala bolja turistička sezona nego ona 2020, poslodavci su odlučili ne riskirati, tako da su zaposlili manje radne snage, istovremeno ne smanjujući količinu posla. Ovo smo ljeto svjedočili prepunim terasama, dugom čekanju usluge i manjku radne snage, ne samo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, nego i diljem obale, a pogotovo na otocima. Većina je poslodavaca nedostatak radne snage kompenzirala zapošljavanjem studenata koji, radeći na studentski ugovor, također predstavljaju jedan od oblika jeftinije radne snage s loše reguliranim uvjetima rada.
Prema svjedočenjima radnika iz Crne Gore u jednom ugostiteljskom objektu u Cavtatu, radilo se svaki dan od 12:00, kad bi počeli s postavljanjem stolova, do zatvaranja lokala. Objekti su radili do ponoći, a uslijedilo bi čišćenje, spremanje, obračunavanje prometa, pripremanje objekta za sljedeći dan i zatvaranje. Slobodne dane (uglavnom) nisu imali. Radnici su uglavnom grupno smješteni u stanovima ili apartmanima. Onima koji rade u restoranima pružen je obrok, a neki na korištenje dobiju automobil kojim se koriste za odlazak u nabavku namirnica. Svjedočanstvo pomoćne radnice u kuhinji koja je u Dubrovačko-neretvansku županiju stigla iz Novog Sada ukazuje na to koliko se ne poštuju početni dogovori – radno vrijeme, slobodni dani i dnevna plaća koji su dogovoreni e-mailom pred dolazak nisu ispoštovani. Radnica nije prijavljena i nije znala kome se obratiti za pomoć. Smještena je u stan s tri druge radnice iz Srbije. Nakon dolaska, a s obzirom na već potrošene novce na put, odlučila je ostati i odraditi sezonu (tri mjeseca), iako nije bila zadovoljna uvjetima rada.
Druga radnica, zaposlena u hotelu, kaže da u sezoni radi po 10-11 sati dnevno, a firma prekovremene sate plaća na način da na kraju sezone radnici dobivaju bonus na plaću ovisno o zaradi firme u ljetnim mjesecima.
Za dubrovačku grupaciju kompanija Nautica Restoran, Panorama Restorn&Bar, Dubravka 1836, Gradska kavana i Arsenal restoran u 2021. radilo je 6 radnika koji nisu državljani RH, te 45 radnika koji su radili na studentske ugovore i koji su, po riječima zaposlenika Odjela za ljudske resurse Mladena Močiljanina, spasili sezonu. Grupacija je u sezoni 2019. godine zapošljavala između 320 i 350 radnika, od čega 35 radnika nisu bili državljani RH. Devet je radnika najavilo da će do sljedeće sezone (2022) dati otkaz i otići u zemlje sjeverne i zapadne Europe, a unutar grupacije predviđaju da će bez zapošljavanja radnika iz zemlja poput Nepala, Indije, Bangladeša i Filipina sljedeću sezonu biti teško odraditi.
Mnogi ugostitelji već pregovaraju s agencijama za posredovanje pri zapošljavanju poput LAKSMAN TC, Pinoy 385, NEGOTUIM Zagreb, koje posreduju između poslodavaca i radnika iz dalekih zemalja. Većina radnika iz stranih zemalja radi na pozicijama kuhara, pomoćnih radnika u turizmu, konobara, pekara, a od drugih gospodarskih sektora, strani radnici dominantna su radna snaga u sektoru graditeljstva.
Zadnje tri sezone značajno su se razlikovale jedna od druge, a za predstojeću se očito očekuje potpuno vraćanje u „staro normalno“. Sve više domaće radne snage odlazi raditi izvan Hrvatske, u zemlje zapadne i sjeverne Europe, dok ih na njihovim pozicijama zamjenjuju oni kojima čak i hrvatska sezonska plaća predstavlja bolju opciju od onih koje im se nude u matičnim zemljama, a o uvjetima rada neće puno prigovarati zbog straha da izgube priliku da barem nešto zarade. Dok EU i Hrvatska nasilno zatvaraju svoje granice za ljude u potrazi za boljim životom, hrvatski ugostitelji i hotelijeri plaćaju provizije kako bi agencije iz tih istih zemlja uvezle jeftiniju radnu snagu na čijem će se radu nastaviti bogatiti.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Tekst napisala:
Preporučite članak: