Large naslovna

"Republikanac Newt Gingrich liberalizaciju dječjeg rada opravdava i argumentira stavom da su trenutni zakoni koji štite sindikalno organiziranu odraslu radnu snagu štetni, te da bi otpuštanjem odraslih radnika, a zapošljavanjem djece pozitivno utjecali na dohodnovnu nejednakost u siromašnim četvrtima. Također, misli da je potpuno besmisleno da su djeca siromašnih četvrti prisiljena ići u školu koja im neće pomoći da (ekonomski) napreduju, umjesto da rade", piše naša Karla Crnčević, analizirajući opasnost novih zakona o dječjem radu u SAD-u i podsjećajući nas na povijest borbe za regulaciju dječjeg rada.

 

Pri spomenu dječjeg rada prvo pomislimo na treće zemlje, daleku prošlost koja se ne ponavlja i zanimanja u tekstilnoj industriji ili poljoprivredi koja zapošljavaju maloljetnike, a rijetko mislimo na najbogatije države na svijetu, poput SAD-a, koji se sve više okreće liberalizaciji dječjeg rada. To stiže kao kompenzacija, odnosno odgovor na manjak radne snage, povećanje plaća u određenim sektorima te sve veću sindikalnu organiziranost odrasle radne snage, usred pandemije koja je klasne razlike učinila puno vidljivijima i podcrtala (loše) uvjete rada, pogotovo kod pojedinih zanimanja.

Velika ostavka - odrasli odlaze, djeca dolaze

Zbog gubitaka s kojima su se mnoge kompanije suočile, post-lockdown period poslužio je pokušaju vraćanja barem dijela izgubljenih sredstava, što je dakako značilo još gore uvjete rada, dulje radno vrijeme te niže satnice za radnike. Takav tretman rezultirao je kolektivnom reakcijom – masovnim ostavkama koje su uvjetovale zatvaranje niz ugostiteljskih objekata diljem SAD-a. Iako su različiti sektori poput transporta, poljoprivrede i zdravstva pretrpjeli odlazak radne snage, najviše je nastradao ugostiteljski sektor.

Kako bi nadoknadile izgubljenu radnu snagu, pojedine države odlučile su se na izmjenu zakonskih propisa koje regulaciju dječjeg rada čine labavijom te omogućavaju veću eksploataciju maloljetne radne snage.

Trenutni Federalni zakon o dječjem radu propisuje da djeca ispod 16 godina smiju raditi između 7:00 i 21:00 sati tijekom turističke sezone (od 1. lipnja do Labour Daya koji se u SAD-u obilježava početkom rujna), a kroz ostatak godine od 7:00 do 19:00.

Kako bi se povećao broj radne snage u državi, a odgovorilo na već spomenutu krizu koja podrazumijeva masovna odlaženja s radnih mjesta od početka 2021. kao posljedicu loših radnih uvjeta i sniženih satnica, a sve skupljih životnih troškova nazvanu Velika Ostavka (Great Resignation), krajem 2021. senat države Wisconsin odobrio je prijedlog zakona (bill) koji dopušta mlađoj radnoj snazi (četrnaestogodišnjacima i petnaestogodišnjacima) da rade dulje u noć (između 6:00 do 21:00 danima kada imaju školske obaveze, a između 6:00 i 23:00 vikendima), o čemu smo na portalu već pisali. Odobreni prijedlog zadržava okvir rada od tri sata tijekom dana u kojem pohađaju školu, 8 sati vikendom i danima kada škole nema, a takav je rad moguć šest dana u tjednu.

Wisconson nije iznimka – tijekom ljeta 2021. New Jersey donio je zakon kojim se privremeno povećava broj sati koje djeca u dobi od 16 do 18 godina mogu raditi, a McDonalds u Oregonu je čak javno, transparentima pozivao četrnaestogodišnjake i petnaestogodišnjake da se jave na natječaje za posao.

Sve to naravno ide na ruku poslodavcima kojima je federalnim zakonima propisano da je minimalna satnica koju mogu isplaćivati maloljetnicima (do 20. godine) 4,25 dolara po satu za 90 dana „obuke“, što čini veliku razliku u odnosu na minimalnu satnicu propisanu na federalnoj razini koja iznosi 7,25 dolara. Ako pojedina država ima višu minimalnu satnicu, to diže i minimalnu satnicu dječjeg rada (u Winsconsinu minimalna satnica za maloljetnike iznosi 5,90 dolara, odnosno 2,13 dolara za radnike koji primaju napojnice), ali ne postoji zakon koji ih obvezuje da naknadu povećaju nakon tih 90 dana. Stoga pojedini komentatori aktualne situacije vezane za liberalizaciju zakona o dječjem radu u SAD-u izražavaju zabrinutost oko mogućnosti da se, pod utjecajem lobija koji imaju (financijsku) moć utjecati na odluke političara, u bilo kojem trenutku propisi ponovno izmjene te da se poveća broj dana u kojima su maloljetni radnici plaćeni minimalnom satnicom.

Republikanac Newt Gingrich liberalizaciju dječjeg rada opravdava i argumentira stavom da su trenutni zakoni koji štite sindikalno organiziranu odraslu radnu snagu (konkretno domare u školama) štetni, te da bi otpuštanjem odraslih radnika a zapošljavanjem djece pozitivno utjecali na dohodnovnu nejednakost u siromašnim četvrtima. Također, misli da je potpuno besmisleno da su djeca siromašnih četvrti prisiljena ići u školu koja im neće pomoći da (ekonomski) napreduju, umjesto da rade. Manjak volje da se problem klasnih razlika i deprivilegiranih maloljetnika sagleda iz nešto šire perspektive nije odlika samo republikanaca, već i liberala koji se brinu o fiskalnoj odgovornosti puno više nego o pravednijoj raspodjeli bogatstva, te su tako podržali prijedlog izmjene zakona o dječjem radu.

Foto: Pixabay, Radnička prava


Zapošljavanjem maloljetne radne snage, koja po novim odredbama može biti angažirana i zaposlena više sati i u lošijim uvjetima (rad dulje u noć koji nije dodatno plaćen, a snažno utječe na druga polja života maloljetnika kao što je obavljanje školskih obaveza i mogućnost odabira nekih drugih aktivnosti), povećava se ponuda (jeftinije) radne snage te samim time olakšava otpuštanje odraslih, sindikalno organiziranih radnika koji se mogu suprotstaviti nepovoljnim radnim uvjetima. Kao što Newt Gingrich sugerira – treba otpustiti odrasle (sindikalizirane) radnike kako bi se „pomoglo“ siromašnoj djeci.

Tjedan dana dječjeg rada vrijedi manje od dolara

Početkom stoljeća Harris (Mother) Jones, sindikalistica i aktivistica, s nekolicinom je djece radnika tekstilne industrije marširala od Kensingtona u Pennsylvaniji do ljetne vile predsjednika Theodora Roosevelta u New Yorku, čime su pokušali povećati vidljivost djece radnika koji su tada radili više od 10 sati dnevno za tjednu naknadu nižu od jednog dolara. Uz to, tražili su i financijsku pomoć za radnike koji su istovremeno s maršem prosvjedovali u Kensingtonu.

Vlasnik cirkusa na njujorškom Coney Islandu pozvao je Mother Jones da se obrati posjetiteljima jedne od cirkuskih predstava te je ona tada održala govor kojim je upozorila da djeca, s kojom je marširala i koju je smjestila u životinjske kaveze iza sebe izvedbeno sugerirajući njihovu poziciju, rade više od 10 sati dnevno kako bi bogati sloj društva imao tepihe i zavjese.

Tridesete godine 20. stoljeća u SAD-u važna su referenca u povijesti radničkih prava, te važan primjer borbe protiv eksploatacije dječje radne snage – koju se iskorištavalo kroz teške poslove u industrijama poput poljoprivrede, transporta, građevine, prerađivačke industrije (pamuka i ugljena) itd. Osim potplaćenosti i dugih radnih sati, djeca su bila izložena brutalnom zlostavljanju na radnim mjestima. Niz štrajkova i sukoba koji su trajali od početka stoljeća, te duga i krvava radnička borba koja je uslijedila po osnivanju radničkih sindikata (koji su imali puno veću moć nego individualizirani radnici ranije), rezultirali su prvim Zakonom o poštenim radnim standardima 1938. godine (First Fair Labour Standards Act) koji je potpisao Franklin D. Roosevelt. Zakon je regulirao minimalnu satnicu, maksimalan broj radnih sati te uvjete rada, te je bio prvi zakon koji je ograničio i regulirao i dječji rad. Činjenica da su bila potrebna desetljeća intenzivne radničke borbe se na nacionalnoj razini donese zakon koji, između ostalog, štiti prava djece te zabranjuje njihovu eksploataciju te da je on donesen tek krajem tridesetih, usko je povezana s velikim apetitom industrije (najviše ugljena i pamuka) te utjecajem industrijalaca na državu.

Danas se ta povijest radničke borbe pokušava obezvrijediti i izmijeniti kroz propagandne narative i videe iza kojih stoje think thankovi povezani s desnim političkim partijama. Oni revizionistički tvrde kako se eksploatacija djece smanjila ili je nestala zbog procesa ekonomskog razvoja, povećanja generalnog dohotka (income), a da je usvajanje zakona koji regulira rad tek posljedica tog procesa. Njihovim riječima: jedini pravi lijek za ukidanje dječjeg rada prihvaćanje je institucija koje podržavaju ekonomske slobode, privatno vlasništvo i aktualne zakone. Objašnjavajući kako prestankom konzumacije proizvoda koji su rezultat dječjeg rada (pogotovo u nerazvijenim zemljama) ne pomažemo bojkotu takvog načina proizvodnje, već djecu guramo u još gore, opasnije i potplaćenije poslove, kao što je poljoprivreda – svim silama nastoje obraniti ideju dječjeg rada. 1904. godine, 34 godine prije nego je donesen gore spomenuti zakon, osnovan je Nacionalni odbor dječjeg rada (National child labor committee) koji se dugi niz godina na različite načine borio dokazati i regulirati katastrofalne uvjete rada s kojima su se djeca suočavala te ih pokušavao vratiti u škole. Angažirajući fotografa Lewisa Hinea, koji je pod krinkom putujućeg prodavača Biblija fotografirao teški rad djece diljem zemlje, stvorili su arhiv koji dokazuje manipulaciju podacima (djeca su bila prisiljena lagati o svojoj starosti) te dokumentira uvjete u kojima su djeca živjela i bila prisiljena raditi. Njegove fotografije bitno su utjecale na donošenje zakona, ali tek tridesetak godina nakon što su snimljene.

Foto: Mother Jones i djeca rudari, The Newberry Library, Radnička prava


U Hrvatskoj su (na papiru) maloljetni radnici više zaštićeni

U Hrvatskoj je danas rad maloljetnika reguliran Zakonom o radu i Pravilnikom o poslovima na kojima se ne smije zaposliti maloljetnik. Pravila zapošljavanja maloljetnika slična su onima koja reguliraju studentski rad. Zaradu učeniku isplaćuje posrednik, a svi primici neoporezivi su do iznosa od 60.600 kuna godišnje. Što se tiče dodatnih prava vezanih za radno vrijeme, rad maloljetnika dozvoljen je između 6:00 i 20:00, a zakon zabranjuje noćni rad, osim ako je takav rad privremeno prijeko potreban u djelatnostima koje su uređene posebnim propisima, a ne mogu ga obaviti punoljetni radnici. Takav posebni propis trenutno u Republici Hrvatskoj doduše ne postoji no to ne znači da se zakon ne krši. Prema izjavama naše sugovornice, freelance filmske radnice, produkcijske kuće koje nude servis usluge stranim klijentima koje snimaju u Hrvatskoj nerijetko krše zakon i zaobilaze pravilnike o zabrani noćnog rada za maloljetnike - posebno kada je riječ o viskobudžetnim stranim produkcijama koje angažiraju maloljetne statiste sa zadatkom ili glumce te ih, s obzirom na ritam noćnog snimanja, ne štede. “Na više snimanja sam svjedočila da se, iako su potpisani ugovori u kojem maloljetna djeca smiju biti na setu 4 sata (od trenutka kada napuste dom, do trenutka kada napuste set - uključujući skidanje kostima i maske), kasnilo sa snimanjem iz različitih razloga i ugovoreno vrijeme nije se poštivalo. Kada se događa takva situacija, set runneri su zaduženi za to da objasne roditeljima kako je to normalno i umire ih, te dobiju na vremenu. Osim toga, svjedočila sam nepoštivanju noćnog rada djece na setovima, djeca su u jednom konkretnom slučaju, čekajući da na red dođe ‘njihova’ scena spavala u polumokroj travi, jer su bila preumorna.”

Prema zakonu, maloljetnici imaju pravo na više odmora nego ostali radnici. Primjerice, mora im se osigurati odmor između dva radna dana od najmanje 14 sati neprekidno (drugi radnici imaju pravo na 12 sati), a njihov tjedni odmor mora iznositi najmanje 48 sati (drugi radnici imaju pravo na 36 sati). Kršenje propisa o zapošljavanju maloljetnika okvalificirano je kao najteži prekršaj poslodavca te je za pravnu osobu predviđena novčana kazna od 61.000 do 100.000 kuna, a za odgovornu fizičku osobu do deset tisuća kuna.

Poslodavac je obvezan maloljetnog radnika, kao i svakog drugog (punoljetnog) radnika, prije početka rada prijaviti kao osiguranika u sustave obveznih osiguranja. Vezano za izvođenje praktične nastave i vježbi naukovanja, tijekom stručnog srednjoškolskog obrazovanja osim propisa zaštite na radu primjenjuju se propisi koji nisu u nadležnosti Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, kao što su Zakon o strukovnom obrazovanju, Zakon o obrtu, Pravilnik o načinu organiziranja i izvođenja nastave u strukovnim školama, na temelju kojih se također provode liječnički pregledi učenika i upoznavanje učenika s pravilima i mjerama zaštite na radu.

Kao što se već ranije pisalo, poslodavac je zakonski obavezan polazniku tijekom ostvarivanja praktične nastave i vježbi isplaćivati mjesečnu nagradu i to u prvoj godini 10 posto, u drugoj 20 posto, u ostalim godinama 25 posto prosječne neto plaće ostvarene u prethodnoj godini u gospodarstvu RH. Osim toga u pravilniku piše da poslodavac može dodatno nagraditi polaznika za izniman doprinos radu tijekom provedbe praktične nastave i vježbi. Poslodavac se obvezuje da će praktičnu nastavu i/ili vježbe organizirati u vremenu od 6 do 22 sata, vodeći računa o svome radnom vremenu, ali ne dulje od 8 sati dnevno, odnosno 40 sati tjedno. To znači da maloljetnici rade jednako duge smjene kao ostali radnici, ali im je u pojedinim slučajevima za to plaćeno 10 posto standardne neto plaće. Također, vodeći se dopunom pravilnika iz 2020. godine, poslodavci ne odlučuju (samo) o tome hoće li ili neće polaznicima isplatiti sramotno nisku naknadu za rad, hoće li odlučiti isplatiti nešto višu naknadu nego što zakon nalaže, već odlučuju i o završnoj ocjeni koja može bitno utjecati na mnogo čimbenika, primjerice za daljnji nastavak obrazovanja.

Zbog nedostatka radne snage i povoljnijeg poreznog tretmana, te jednostavnijeg zaobilaženja pravilnika i zakona, poslodavci sve češće pribjegavaju zapošljavanju maloljetnika.

Dvije zaposlenice dubrovačkih agencija za adventure turizam svjedoče kako su maloljetnici zaposleni preko učeničkog servisa te se tretiraju kao svi ostali sezonski radnici. Često su to maloljetnici koji dolaze iz drugih dijelova države zaraditi nešto tijekom sezone, rade 10-ak sati dnevno, kad se u rad ubroji priprema i raspremanje prije recimo ture kajacima. Na pitanje o inspekciji rada jedna od zaposlenica odgovara kako inspekcija u ove firme nikad nije došla provjeriti na koji način se tretiraju maloljetni zaposlenici i imaju li (ispravne) ugovore. Doduše, ne zna je li ih itko zvao - “dok su sezone dobre i dok se radi nitko ne želi riskirati biti na lošem glasu i ne biti angažiran dogodine”. Isto tako, majka (Zdravka, 39) jednog šesnaestogodišnjaka tvrdi da on tijekom (pred)sezone u kuhinji lokalnog restorana pored Splita odrađuje jednak obim posla i jednako radno vrijeme kao i odrasli radnici (vikendima, protuzakonito, nakon 22:00), a da mu se za rad plaća dvostruko manje; dio preko učeničkog servisa, a dio na crno.

Iako se činilo da je fenomen Velike Ostavke pozitivna promjena koju je pokrenula sve organiziranija i povezanija radne snage u SAD-u, činjenica je da kapital uvijek pronalazi način da se odupre povećanju troškova rada, a u ovom slučaju to je povezano s liberalizacijom zakona koji reguliraju dječji rad. Liberalizaciju podržavaju desne i liberalne političke opcije, te revizionistički narativi koji umanjuju važnost duge radničke borbe i sindikalizacije koja je naposljetku izvojevala regulaciju dječjeg rada krajem tridesetih u SAD-u. Kod nas stanje nije puno bolje, zakoni i pravilnici često se zaobilaze, a kod provođenja učeničkih praksi debelo se krše odredbe Europske socijalne povelje. No, posljednje vijesti koje stižu iz SAD-a mnogo su optimističnije i pružaju nadu kako organiziranje i daljnje uporne reakcije radnika neće stati i da će obuhvatiti i maloljetnu radnu snagu - zaposlenu na satnicama nižim od uobičajenih, te s uvjetima rada neprilagođenim njihovim godinama.


Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Naslovna fotografija: Pixabay, Radnička prava
Tekst napisala: 

Karla Crnčević


    Preporučite članak: