Naša Ivana Jandrić izvještava o novim zakonskim pomacima u iskorištavanju dječje radne snage u SAD-u.
Dok traje korona kriza u kojoj se bilježi gubitak ogromne količine radnih mjesta, u SAD-u se maloljetnički rad pokušava proglasiti lijekom za navodni manjak radne snage.
Krajem prošle godine državni senat savezne države Wisconsin pristupio je deregulaciji maloljetničkog rada. Ovim potezom omogućeno je da maloljetnici od tek 14 i 15 godina, koji se još uvijek školuju, mogu raditi do kasnije u noć – do 21:30 na dane koji prethode školskom danu, odnosno do 23 sata kada idući dan ne moraju ići u školu. U oba slučaja početak radnog vremena može biti u 6 sati ujutro. Federalni zakoni SAD-a još uvijek štite ovu populaciju ograničavajući količinu radnog vremena na 6 dana u tjednu, i to 3 sata dnevno na dane kada pohađaju školu, odnosno 8 sati dnevno na dane kada nisu obvezni prisustvovati nastavi.
Dječji rad bio je uobičajena pojava u SAD-u, sve dok krajem 19. stoljeća u sklopu šireg radničkog pokreta za bolje uvjete rada nije počela mukotrpna borba za njegovo ukidanje, do kojeg je došlo tek 50-ak godina kasnije, krajem 1930-ih. Dakle, i prije nepunih sto godina postojala je uobičajena praksa da djeca rade norme odraslih ljudi i, iako ne bi više trebalo biti normalno iskorištavati toliko mlade ljude kao rezervnu armiju radne snage, i današnji je primarni motiv deregulacije dječjeg rada isplativost – djecu radnike moguće je platiti manje od odraslih radnika. Konkretno, postojeći federalni zakoni SAD-a omogućavaju da maloljetnici u okviru radnog treninga u trajanju od prvih 90 dana na određenom radnom mjestu mogu biti plaćeni tek 4,25 dolara na sat, dok je za odrasle radnike predviđena minimalna satnica od 7,25 dolara.
Kako navodi Ana Kasparian za Jacobin, iza ove konkretne deregulacije stoji ugostiteljski lobi. I računica je jasna – djeca radnici gotovo su duplo jeftiniji od odraslih radnika – a nakon suvremenog dosezanja stropa u tehnologijama proizvodnje i pružanja usluga u ugostiteljstvu te općenito jačanja internacionalnih kompanija koje se bave pripremom hrane, ušteda na trošku radne snage sasvim je logičan potez u sustavu koji konstantno teži bilježenju rasta profita. Nije čudo da je jedan od vodećih brendova koji se u kontekstu ove teme našao pod povećalom bio McDonalds. No s druge strane se kao glavni argument u zalog deregulacije potrebne zbog navodnog manjka radne snage zaziva predodžbu malog krizom ugroženog ugostitelja koji samo treba pomoć u sezonskim mjesecima.
Kasparian ističe kako još jedan neoliberalni argument koji podržava dječji rad u siromašnim državama svijeta glasi da je djeci puno bolje raditi npr. u nekom sweatshopu jer su na takvim radnim mjestima plaćeni više nego u poljoprivredi i kućanstvu kao jedinim alternativnim mjestima rada u slabije razvijenim zemljama, čime se ističe da primanjem više satnice na takvim korporativnim radnim mjestima djeca značajno pomažu svojim obiteljima da financijski prežive. Uporno tvrde da, kada se neka siromašna zemlja dovoljno razvije, dolazi do postepenog ukidanja dječjeg rada. No, recentna događanja u SAD-u dokazuju da to baš i nije slučaj – i posebno je značajno da do opovrgavanja te teze dolazi u jednoj od formalno najrazvijenijih svjetskih ekonomija.
Prije nekoliko je godina u Hrvatskoj bila aktualna tema uvođenja plaćene prakse u strukovne srednje škole. Nije tu problem bio što bi praksa bila plaćena, već što je predloženo smanjenje opsega teorijske i opće nastave u odnosu na praktičnu. Sigurno je da u takvim okolnostima predmeti poput Politike i gospodarstva izvlače deblji kraj – pa prije dobivamo mladu i efikasniju radnu snagu na tržište rada, ali nesvjesniju širih ekonomskih procesa, dok se istovremeno vrijeme za odlazak u mirovinu pomiče sve dublje u starost. Sve su ovo primjeri uvođenja jeftinije maloljetničke radne snage na tržište rada – i u svakom primjeru poziva se na deregulaciju pod izlikom stjecanja radnog iskustva i gajenja osjećaja odgovornosti kod mladih.
Osobno sam u dobi od 15 godina, davnih 2000-ih, počela povremeno raditi kao trafikantica kako bih imala džeparac koji mi roditelji nisu mogli priuštiti. Priznajem da je na mene taj rad, osjećaj da sam novac zaradila sama, dobro utjecao, ali isto tako se sjećam da me roditelji nikada ne bi stavili u tu poziciju da je novca u našem kućanstvu bilo dovoljno za sve što nam treba. Uvijek su mi govorili: „Igraj se i uči dok si mala, naradit’ ćeš se kad odrasteš!”. Stoga smatram sasvim opravdanim postaviti pitanje – ne bismo li kao društvo 21. stoljeća trebali neumorno težiti da naši mladi, na kojima svijet ostaje, dok su djeca imaju dovoljno za zadovoljavanje svih svojih intelektualnih i drugih potreba te da im omogućimo da slobodno vrijeme posvećuju učenju za buduće društveno korisne angažmane, rasterećeno i kroz igru?
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Izvor naslovne fotografije: Pixabay
Tekst napisala:
Preporučite članak: