Na press konferenciji koju su 18. kolovoza održali Radnička fronta i Novi sindikat kako bi informirali javnost o trenutnom stanju u požeškoj Orljavi, prozvana je država kao vlasnik tvornice da javnosti napokon odgovori na pitanje o tome kako je nastao dug od 30 milijuna kuna koji je gurnuo tvornicu u stečaj. Više o razvoju događaja piše Ivana Jandrić.
Kako je najavljeno na prosvjedu radnica požeške Orljave 30. lipnja ove godine, pokrenut je stečajni postupak te je 22. srpnja većina radnica Orljave dobila otkaz. Tek njih 20-ak ostalo je u pogonu odraditi preostali posao za slovenskog naručitelja, a za ostale je budućnost vrlo neizvjesna.
Iako je na tom istom prosvjedu najavljeno kako đakovački Hemco, za koji se ranije pretpostavljalo da će preuzeti proizvodnju, za to više nije bio zainteresiran, prema zadnjim informacijama koje kolaju medijima, izgleda da se situacija u međuvremenu promijenila.
Kako nakon razgovora s ministrom Horvatom izvještava Večernji list, „[đ]akovački Hemco zainteresiran je u najam uzeti poslovne prostore Orljave i na posao vratiti 70-ak radnica Orljave, pri čemu 23 radnice temeljem postojećih ugovora s današnjim danom već rade, a prema potrebi će se sa zavoda za zapošljavanje vraćat onaj broj radnika koji će za realizaciju tih ugovora biti potreban”. Također, Horvat je tom prilikom izjavio „da se intenzivno razgovara s dva potencijalna strateška partnera za tu tekstilnu tvrtku”.
Dakle, država ima plan kako se riješiti vlasništva nad tekstilnom tvornicom koja je zbog neplanskog i neodgovornog postupanja svih ovih godina nakupila dug od oko 30 milijuna kuna, no iz svega što se ovih dana moglo pročitati po medijima, i dalje nije jasno kako je taj dug nastao.
Prebacivanje loptice
Uslijed ovakvog razvoja situacije, 18. kolovoza su Radnička fronta i Novi sindikat održali su press konferenciju na kojoj su obavijestili javnost o trenutnom stanju u požeškoj Orljavi. Kako je Mario Iveković tom prilikom istaknuo, radi se na tome da se u rujnu dio radnica vrati na posao, uz nastojanje sindikata da im se osigura pristojnija plaća, ali i dalje ostaje upitno kako je Orljava uopće mogla biti dovedena u ovakvu situaciju.
Kada smo na prosvjedu u lipnju razgovarali s radnicama, jedna od njih nam je rekla da se oprema na kojoj radnice šivaju nije mijenjala onoliko koliko ona u tvornici radi – sigurno preko 20 godina. Ako, prema iskazima, nije bilo ulaganja u tehnološku opremu, a poznato je da je najveći i stalni naručitelj svih ovih godina, njemački Olymp, uredno podmirivao ugovorene poslove, zbilja je nejasno otkud toliki gubitak u poslovanju.
Na spomenutoj press konferenciji, Katarina Peović i Mario Iveković, opravdano su prozvali državu kao vlasnika da javnosti napokon odgovori na pitanje o tome kako je nastao dug, ukazujući da Horvatovo prebacivanje loptice na upravu Orljave nije primjereno, obzirom da je tu istu upravu postavila država te je stoga uprava državi dužna odgovarati na pitanje o misterioznom dugu, a usuđujemo se ustvrditi – i javnost informirati kako je došlo do propadanja tvornice u vlasništvu njezinih građana.
Kako je nakon medijskog prepucavanja Radnička fronta napisala na svojim stranicama, „Horvatova primjedba da su problemi nastali 2012. godine je smiješna, a naravno služi tome da Horvat javnost informira da nije HDZ-ova već SDP-ova vlada odgovorna za propast Orljave. Naravno da SDP nije ništa drugačije radio i da su im ciljevi istovjetni kao i HDZ-u, ali nakon 9 godina strategija prebacivanja odgovornosti na SDP više nije uvjerljiva.”
Zašto smo izgubili tekstilnu industriju?
Iskoristit ćemo ovu priliku da film odvrtimo unatrag i vremenski situiramo početak problema kojim se očito nitko nije želio ozbiljno pozabaviti, jer bi to otprilike značilo reći da je trenutni društveno-ekonomski poredak jednostavno loš. Koristit ćemo pritom izvrsnu studiju Ivane Biočine o tekstilnoj industriji, „Proizvedeno u Hrvatskoj”.
Kako nam Biočina objašnjava, otpočetka 20. stoljeća na našim je prostorima broj zaposlenih u tekstilnoj proizvodnji kontinuirano rastao, a „prvi problemi tekstilne industrije počeli su na Zapadu već sedamdesetih godina kad počinje val premještanja proizvodnje na Istok”. Uz stalni porast broja zaposlenih i bujanje vlastitih brendova na našim prostorima, od kraja šezdesetih godina pa nadalje, problemi neisplativosti tekstilne proizvodnje na Zapadu ubrzo zahvaćaju i domaću tekstilnu industriju, pojavom tzv. lohn poslova.
Kako kaže Biočina „[u] lohn poslovima proizvođač (brend sa Zapada) šalje materijal, ponekad i već iskrojene dijelove, a partnerske tvornice te dijelove šiju i spajaju. Budući da je Zapad počeo prebacivati svoju proizvodnju na Istok, a Zapadna Njemačka u Jugoslaviju, lohn poslova je u hrvatskoj konfekciji bilo sve više.” Dakle, sedamdesetih godina u ovoj industriji počinju prevladavati lohn poslovi i počinje se razvijati ovisnost o lohnu, a u istom periodu, sama se proizvodnja sve više premješta prema istoku zbog pojave još jeftinije radne snage iz jugoistočnoj Aziji.
I sve to ne bi bio problem da je svijest o ovom očitom problemu iskorištena kako bi se na životu održalo domaću proizvodnju velikih pogona koja se kroz dugi vremenski period postepeno gradila, ali je zbog dominacije kapitalizma na svjetskom tržištu bilo gotovo nemoguće zadržati proizvodnju. Uvjeti za opstanak domaćih brendova prilikom utrke za profitom nisu osigurani te je kroz lohn proizvodnju došlo do razvijanja potpune ovisnosti o stranim partnerima. Došlo je do obustave proizvodnje domaćih tkanina, a one koje su se uvozile bile su slabije kvalitete, te su proizvodi koji su tako nastajali prestali biti konkurentni na globalnom tržištu koje je sve više bilo opskrbljivano gotovom robom s Istoka, gdje je i radna snaga bila znatno jeftinija.
Neodrživa proizvodnja u neodrživom sustavu
Raspadom socijalističke Jugoslavije, izgleda da se odustalo od bilo kakvog pokušaja da se ova industrija spasi. Kako Biočina navodi, „[u] Hrvatskoj je tekstilna industrija 1993. godine još uvijek bila jedna od najvećih izvoznih grana, zauzimajući jednu petinu ukupnog robnog izvoza...Od 1990. do danas [2018.] u hrvatskoj je tekstilnoj industriji posao izgubilo 110.000 radnica i radnika.”. Samo iz ovih brojki je očito da je neplansko postupanje s tekstilnom industrijom u Hrvatskoj nešto za što su odgovorne sve neoliberalne vlasti od samog nastanka samostalne države – no sigurni smo da narod nikada nije bio obaviješten da će odabirom novih nacionalnih obilježja, odabrati i prepuštanje slobodnom padu slobodnog tržišta.
Jednostavno se nije išlo na pokretanje i podržavanje domaćih brendova koji bi mogli osigurati veće prihode od lohn poslova i time osigurati samoodrživost u opskrbi domaćeg makar onim tekstilnim proizvodima koji se redovito troše. A kako je rekla jedna radnica Orljave na prosvjedu u lipnju – mi smo turistička zemlja, mogli smo za potrebe ugostitelja šivati plahte, stolnjake – ukratko, sve što nam je potrebno da osiguramo ugodan boravak posjetiteljima koji se sa svih krajeva svijeta dolaze diviti našim resursima.
Također, ako je već dopušteno da tekstilne tvornice poput Orljave zapadnu u dugove zbog kojih se ne mogu javljati na javne natječaje i šivati odjeću za represivni aparat naše države, vojsku i policiju, barem smo turistima i sebi samima mogli ponuditi utješnu priču – da se nigdje neće naspavati bolje nego na hrvatskim plahtama i to nakon kupanja u hrvatskom moru i tuširanja u pitkoj hrvatskoj vodi, zar ne? Ili se trebamo tješiti da nikome od nas košulje zapravo i ne trebaju? S novcima koji su iz džepa države nestali tijekom ove kontinuirane privatizacije, možemo valjda očekivati da će za većinu nas osiromašenih građana ove zemlje kroz određeni period biti isfinancirano barem par majica s logom neke velike stranke koja je politiku tekstilne industrije imala priliku neplanirati? Da nismo baš obnaženi divljaci kada je već slobodno tržište tako divlje.
Izvor naslovne fotografije: Orljava.hr
Autorica teksta:
Preporučite članak: