„Povrh sve te bijede i patnje, čuli smo brojne iskaze o nasilju koje vrši policija (ili ljudi koji se predstavljaju kao policija), kako na granici, tako i u okolici grada. Kada je lokalni NGO pokušao s tim slučajevima upoznati javnosti, policija nije odgovorila pokretanjem istraga, već prijeteći tom NGO-u tužbom“ govori jedan od članova malog anarhističkog kolektiva iz Temišvara. Taj je grad, usred militarizacije hrvatsko bosanske granice, postao sve važniji za balkansku rutu koja se počela premještati prema Rumunjskoj. No nasilje i kršenje osnovnih prava, toliko puta dokumentirano na našim granicama, prisutno je i na novoj ruti.
S porastom militarizacije hrvatsko-bosanske granice u općenito neprijateljskom okruženju za migrante, Balkanska ruta počela se zadnjih mjeseci premještati prema Rumunjskoj. Od listopada 2020. godine, značajno se povećao broj ljudi koji prelaze granicu u Srbiji, završavajući na području Temišvara, najvećeg grada u jugozapadnoj Rumunjskoj.
Samo u 2020. godini broj zahtjeva za azil u Rumunjskoj se utrostručio, od godišnjeg prosjeka od 2000 na oko 6000 ljudi. LOGS – Grup de Iniţiative Sociale, lokalni NGO koji pruža pomoć migrantima na dnevnoj bazi, izvještava da između 500 – 1000 novih osoba pristiže u Temišvar svakog mjeseca. Velik dio njih uspijeva nakon određenog vremena napustiti državu preko Mađarske, najčešće završavajući u Austriji, Njemačkoj i Belgiji.
Mi smo maleni anarhistički orijentirani kolektiv iz Temišvara. Bavimo se stambenom pravdom i pravom na grad. Posljednjih mjeseci pružali smo pomoć migrantima i izbjeglicama, posebice višestruko marginaliziranim osobama s obzirom na njihov društveni status, koje izlaze van okvira segmentirajuće logike humanitarne pomoći. Ovim tekstom želimo podijeliti neka iskustva kojima smo svjedočili i koja su nam zadnjih tjedana prenijeli naši prijatelji koji prolaze kroz regiju.
Lokalni centar za izbjeglice je kamp s nekoliko spavaonica i otvorenim prostorom, predviđenim za smještaj 100 do 150 ljudi. Nema nikakve šanse da ovaj centar može adekvatno zbrinuti 300 - 350 ljudi koji neprestano nadolaze, kao što to čini trenutno. Slike, koje pristižu zadnjih tjedana od prijatelja koji tamo prebivaju, su šokantne: prenapučeni prostori, improvizirani i neadekvatni uvjeti stanovanja s madracima na podovima, prljavim kuhinjama i kupaonicama. F., mlada žena iz Sirije, koja je pješke prešla cijelu rutu od Grčke do Rumunjske, kaže da nigdje u drugim zemljama nije vidjela uvjete koji nalikuju ovima.
Ako je ovakvo nešto u samim počecima moglo biti razumljivo zbog iznenadnosti promjena, sada – 6 mjeseci kasnije – još uvijek bez povećanja broja osoblja, usmjeravanja novih resursa i proširenja prostora, može li se situacija interpretirati kao bilo što drugo osim (ne)organiziranog zanemarivanja?
Zbog nedostatka alternativnog smještaja, većina migranata koji završe u Temišvaru, skvotiraju na raznim lokacijama u okolici grada. U svakom trenutku postoji oko 200 – 300 migranata koji noće u vrlo grubim uvjetima, u napuštenim zgradama ili na otvorenim poljima, ponekad na temperaturama ispod ništice. Mnogi među njima su djeca u dobi od 14 – 15 godina, a neki imaju tek 8 godina.
Ako ste bolesni, imate invaliditet ili ste neurodivergentni, situacija je još gora. Upoznali smo H.-a u jednom od neformalnih kampova na rubu grada. Njegovi prijatelji – s kojima smo bili u kontaktu – pozvali su nas u pomoć jer je prolazio kroz psihotičnu epizodu povezanu s njegovom dijagnozom bipolarnosti.
Kako je prolazio kroz prilično akutnu psihotičnu epizodu, bez neophodnih resursa da se situacija obuzda na razini zajednice, odlučili smo ga odvesti u psihijatrijsku kliniku. Ono što je uslijedilo može se opisati kao kafkijanski razvoj događaja. Isprva ga medicinsko osoblje nije htjelo zbrinuti, zatim ga je premještalo iz ustanove u ustanovu bez da nas je informiralo, a naposljetku su ga pokušali otpustiti bez da su mu pružili bilokakvu vrstu podrške. Sve ovo se navodno događalo uz njegov pristanak. No, teško je vjerovati da je to slučaj, obzirom da on ne govori engleski te da mu nije osiguran prevoditelj (da uopće ne spominjemo činjenicu kako je prolazio kroz psihozu).
Tijekom čitavog ovog procesa, medicinsko osoblje pružalo je dezinformacije te čak i otvoreno lagalo o njegovoj lokaciji. Naposljetku je premješten u centar za zadržavanje „stranaca“ ( u naselju Horia, u blizini općine Arad) uz pomoć pogranične policije – reafirmirajući i u ovom slučaju historijski dosluh psihijatrije i zatvorskog sustava, u službi heteropatrijarhalnog, rasističkog i ejblističkog kapitalizma. EU je prenijela odgovornost za održavanje svojih granica na Rumunjsku bez da je rumunjskoj državi omogućila potpuno otvorene EU granice s obzirom na njenu poziciju unutar globalnog kapitalizma. A institucija psihijatrije se pokazala kao još jedno oruđe za nadziranje granica; još jednom je iskorištena za podčinjavanje i uklanjanje neposlušnih tijela – u ovom slučaju, tijela migranata.
Gotovo mjesec dana kasnije, još uvijek ništa nije poznato o trenutnom zdravstvenom stanju H.-a. Kada s njime pokušavamo stupiti u kontakt, upućeni smo na vrćenje u krug, poput K.-a iz Kafkinog Dvorca. Iz centra za zadržavanje u Horiji, bit će poslan ili natrag u Srbiju ili direktno u njegovu matičnu zemlju. Ili će čekati da mu zahtjev za azilom bude odbijen pa će tek nakon toga biti poslan natrag. To su njegove opcije.
Veći dio migranata su mladi muškarci. No ponekad je i riječ o ženama ili čitavim porodicama.
Bivanje ženom čini snalaženje u prekarnim geografijama migracije puno kompliciranijim. Prije nekoliko dana upoznali smo M. i S., dvije žene iz Sirije i Tunisa. Predale su zahtjeve za azilom u Rumunjskoj i čekaju odgovor – a taj proces može trajati i nekoliko mjeseci. Voljele bi ostati u zemlji i steći status izbjeglica. Prije nekoliko dana kontaktirale su nas kako bismo im pomogli s privremenim smještajem. Kamp je trenutno preprljav i prenesiguran za žene bez pratnje, osobito na duže razdoblje, i to najviše zbog prijetnje rodnog nasilja.
Svaki vektor marginalnosti donosi novi sloj horora u susretu s državom. Bili smo svjedoci tretiranja naših kvir i trans prijatelja uz potpuni izostanak humanosti; konstantnog naglašavanja njihovih starih imena i roda, obezvređivanja njihovih identiteta, propitivanja njihovih tijela.
Srce nam je slomljeno svaki put kada sretnemo ljude koji bježe od rata ili represije, a za koje ova država nije voljna osigurati ni pristojan krevet. Ili šator barem. Ili tuš. Ili toalet. Osjećamo neopisivu sramotu. I bespomoćnost. I gnjev.
Povrh sve te bijede i patnje, čuli smo brojne iskaze o nasilju koje vrši policija (ili ljudi koji se predstavljaju kao policija), kako na granici, tako i u okolici grada. Kada je lokalni NGO pokušao s tim slučajevima upoznati javnosti, policija nije odgovorila pokretanjem istraga, već prijeteći tom NGO-u tužbom. Bilo da se radi o policajcima koji su bili na dužnosti ili ne, odnosno desno orijentiranom ološu koji se predstavlja kao policija, činjenica je da ožiljci i modrice i polomljeni telefoni, i sva sila dokaza trebaju teretiti one koji drže vlast.
Nedavno smo zaprimili dojavu s fotografijama koja govori da su ljudi u policijskim uniformama u jednom od neformalnih kampova palicom pretukli mladog migranta toliko da je morao biti odveden u bolnicu. Radi se o 15-godišnjaku iz Afganistana. Je li potrebno reći išta više? Kakvim riječima to uopće opisati?
Nasilje se događa i izvan izbjegličkih centara i područja na kojima se prelazi granica. Krajem travnja, nakon nasilnih incidenata između dvije skupine migranata, a ususret ortodoksnom Uskrsu, vlasti u Temišvaru iskoristile su (ne)naklonost javnosti spram migranata kako bi prisilno okupile sve migrante u gradu. Takvi se prepadi ne događaju samo u uobičajenim skvotovima te okupljalištima, već i u hostelima i drugim mjestima, a na temelju dojava policiji. Ovo je posebno zabrinjavajuće s obzirom na prošlost „denuncijacije nepoželjnih“ u Temišvaru. Od naših migrantskih prijatelja čuli smo kako ih policija čak „progoni“ po čitavom gradu. Također smo od hostelskog osoblja čuli kako im je policija prijetila da ne smiju prihvaćati migrante kao stanare (!)
Situacija se svakodnevno razvija od spomenutog incidenta krajem travnja. Prvo se okupljeni migranti dovode u sjedište pogranične policije (koje se nalazi u gradu). Dosadašnja iskustva govore kako se ljude ondje zadržava satima i satima, bez hrane, vode ili čak najosnovnijih potrepština. Odande ih se šalje u jedan od izbjegličkih centara u Temišvaru ili u neki od pet drugih centara diljem zemlje. (Za bolji uvid u proces i probleme onih koji traže politički azil u Rumunjskoj, vidi transkripte podcast epizoda rumunjskog Leneşx Radia). Prema našim saznanjima, sada će im biti zabranjeno napuštanje centara. Sve je to besramno kršenje nacionalnog i međunarodnog prava – nije samo nemoralno, nego i ILEGLNO!
I nitko ništa ne govori. Ni UNHCR, čiji je jebeni posao da dokumentira kršenje prava migranata i izbjeglica. Niti lokalni mediji, u kojima prevladava konzervativno stajalište po pitanju migracija. Glas pušta tek jedan NGO, nekoliko nezavisnih novinara te poneka klerikalna figura. Osim toga, vlada tišina.
Pod krinkom civiliziranosti, novi gradonačelnik Temišvara, Dominic Fritz, te trenutni predsjednik, Klaus Iohannis, doveli su nas korak bliže ekstremno desnoj policijskoj državi nalik na Mađarsku i Poljsku. No, sve je u redu! Barem smo razriješili problem korupcije…[sarkazam]. Tutanj bubnjeva i valovi liberalnih aplauza slijede…
U predavanju iz 2016. godine, Naomi Klein izjavila je da „kultura koja pridaje toliko malo vrijednosti crnim i smeđim životima da je voljna dopustiti ljudskim bićima da nestanu pod valovima ili se zapale u centrima za zadržavanje, također će biti sklona dopustiti da države u kojima žive crni i smeđi ljudi nestanu pod valovima ili presuše uslijed vrućine. Kada se to dogodi, teorije o ljudskoj hijerarhiji – da se moramo prvo pobrinuti za sebi slične – bit će korištene za racionalizaciju ovih monstruoznih odluka. Već smo sada svjedoci takve racionalizacije, iako možda samo implicitno.“
Ovo se već događa. Vlasti to otvoreno i govore. Njihove usne izgovaraju „moramo poštivati prava sviju“, no njihova djela govore „najprije Temišvar, najprije Rumunjska“. Za predstavnike vlasti (na svim razinama) ovdje se ne radi o ljudima, nego bujici tijela kojom treba upravljati. Poput začepljenja u riječnoj struji na kojem se nakuplja smeće, ovu je suvišnu populaciju okupljenu na granicama Tvrđave Europe potrebno odstraniti. Otpremiti (natrag) u siromašnije zemlje, dugoročno pritvoriti, štogod upali. Ono što možemo vidjeti na terenu jest da su migranti danas homo sacer: ljudi koji su legalno osobe samo ukoliko ih država prepoznaje kao takve, ali čija je tijela inače moguće zatvoriti, odstraniti ili uništiti bez posljedica.
***
Umjesto zaključka, željeli bismo zahvaliti svim drugovima iz ostalih zemalja koji godinama odrađuju vitalan posao podrške ljudima u pokretu i svima onima koji riskiraju sve u potrazi za boljim životom za sebe same i svoje porodice. Nikakva količina teksta ne može vas pripremiti na razinu svakodnevnog nasilja koje kapitalistička država nanosi migrantima. Jedino uz čvrstu međusobnu podršku, u ljubavi, brižnosti i solidarnosti – počevši od onih koji su najranjiviji – moguće je gajiti nadu u radikalno drugačiji svijet.
Dreptul la Oraş (Pravo na grad) je demokratska, nehijerarhijska grupacija za kritičku analizu i direktnu akciju, ustanovljena u Timişoari, u Rumunjskoj. Želimo da grad pripada svim njegovim stanovnicima, sadašnjim i budućim, privremenim i stalnim, privilegiranim i marginaliziranim. Želimo pravedan grad za sve, bez obzira na klasu, etnicitet, rod, seksualnu orijentaciju, religijsko opredjeljenje, invaliditet, itd., u kojem svi imaju jednak pristup resursima i socijalnim servisima. Grad u kojem svi sudjeluju u donošenju odluka i formiranju javnih politika, jer jedino putem ovakvog emancipatornog procesa možemo postati punopravni građani. Grad koji ljude i prirodu stavlja ispred ekonomskog profita.
Ovaj prijevod objavljen je u suradnji s Istočno-Europskom platformom lijevih medija - ELMO (East Left Media Outlet)
Naslovna fotografija: Mladi Afganistanac koji nosi zimsku jaknu i masku za lice. Oko njega, u pozadini, nalazi se nekoliko drugih ljudi koji sjede ili stoje na travnatom polju. U daljini se vidi nekoliko zgrada. Fotografirao Dreptul la Oraș
Tekst prevela:
Preporučite članak: