Ovo ljeto, sit svojih posve malih frustracija, shvatio sam da onome kojeg boli briga za svijet treba više i boli i brige. Zbog toga sam se odlučio na putovanje koje će mi to dati, koje će me približiti svijetu i ljudima na način koji ne samo da te tjera iz zone komfora već koji tjera zonu komfora iz tebe.
Postoje mnoge sitnoburžujske razbibrige – volontiranje, aktivizam, pijančevanje, putovanje… ali postoji i stanoviti način kojim sitnoburžujski duh žudi skuplju autentičnost tražeći suprotnost od razbibrige – tražeći samu brigu, u oba smisla riječi, brigu poput toga što će jesti, gdje će spavat, kako će se snaći, i brigu poput brige za ljude koji su se napatili i utabali put.
Nadahnut primjerom hrabrijih i snalažljivijih ljudi od mene, odlučio sam autostopirati po prostoru Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine s namjerom da upoznam ljude koji se vraćaju s posla, koji u zatišju svojih vožnji preživaju brigu, koji imaju potrebu s nekim podijeliti vožnju i misli, bilo da meni olakšaju put ili olakšaju glavu od misli.
I razgovarajući s njima (u najčešće prekratkim prilikama) zaista se formira slika svijeta koji je zatekao radne ljude kao što sam se ja zatekao u njihovim malim svjetovima. Svijet postindustrijskog preživljavanja, turističke okupacije, nejednakosti i duševnog umora miješa se sa svijetom svakodnevnih poraza i pobjeda, ali također i s kolektivnim osjećajem propadanja i neizrečene slutnje da se krećemo prema nekoj vrsti socijalne kataklizme. Unatoč takvoj crnoj slutnji, radni čovjek naučio je cijeniti svakodnevnu pobjedu povratka s posla tako da mu se i kataklizma čini samo kao buđenje pred posao kojeg treba izdržati i gurati dalje, od dana do dana, kao i ja od stopa do stopa.
Razmišljajući o najboljem početku prepričavanja puta, pada mi napamet prijepodnevna vrućina Lučkog gdje me nakon sat vremena ispruženog palca pokupila češka obitelj na putu za Šibenik. Sjećanje me vodi kroz vidike s autoceste, opušten, ali banalan razgovor s mojim dobročiniteljima, potom šetnja kroz Šibenik i skretanje s magistrale za koje me moj idući vozač uvjerio da je povoljnija opcija za auto stopiranje.
Već ovdje mi se otkrilo veliko otajstvo dobrih putovanja – nikad ne idu po planu. Četiri sata u selu iznad Šibenika, čije ime nisam zapamtio, odmah mi je pokazalo po što sam došao. Briga zbog neizvjesnosti, briga zbog vode, briga zbog vrućine i briga zbog kašnjenja. Sam koncept kašnjenja je proizišao iz pogrešnog krivog koraka što sam uopće imao vremenski okvir za postaje. Sve ostalo moglo je biti izdržano u vjeri da će zakašnjeli bus ipak stići, da će plaća ipak sjesti, da će ova noć biti provedena u sigurnom domu. No na cesti kojom je malotko prolazio i nitko nije stajao autostoperu svaka potreba je postajala plodnija za tjeskobu i nesigurnost, pogotovo meni nenaviknutom na takvu brigu.
„Po to si došao“ govorio sam si da odagnam svježu tjeskobu. Moja je pomalo romantičarska zamisao bila da svaki radnik svakodnevno proživljava određenu vrstu kampbelovskog junačkog putovanja. Referiram se na Josepha Campbella i njegovu teoriju o vezi ljudske psihologije i šablone herojskih narativa. Radnikovo iskustvo se uklapa u tu šablonu napuštanja poznatog svijeta (polazak na posao), susreta s izazovom (napor), pobjedom (kraj smjene) i povratkom u poznati svijet s nekakvom stečevinom (plaća). No nije riječ o banalnom tijeku radnog dana nego i o traganju, borbama i nepravdama koje radnik doživljava kao dio svoje klase u određenom povijesnom razdoblju. Tu je riječ o putovanju sa sela u grad, iz grada u drugu državu, iz jedne ere u drugu, putovanje prožeto nesigurnošću oko zaposlenja, uvjeta rada i vlastitih sposobnosti. Radnik je toliko navikao na ovaj put i na tu šablonu da ju ne doživljava kao junačku, čineći ga u mojim očima još vrjednijim poštovanja.
Provesti analogno putovanje u jednom odmaku trebalo mi je pružiti široko identificiranje s njima, no u brdima između Šibenika i Trogira osjetio sam samo svoju malu individualnu zabrinutost za sebe i svoj plan kao i rano razočaranje iznimno naivnim konceptom. Ali je pomoć stigla.
Ne smatram pretjeranim ili suviše romantičarskim reći da je radnik kao jedan predstavnik kolektivnog iskustva narodne većine, doista usporediv s junakom koji se usuđuje otisnuti u nepoznato. Za naše radnike iskustvo rata, tranzicije, deindustrijalizacije i restauracije kapitalizma bilo je traumatični početak putovanja prema opstanku ili prosperiranju. Žalosno je ali istina – većina junačkih putovanja počinje traumom. Kako su sva obećanja nacionalističke etike, liberalne demokracije i slobodnog tržišta iznevjerila veliku većinu ljudi, njihovo putovanje odvelo ih je u strane zemlje, po starom predačkom običaju trbuhom-za-kruhom. To trbuhovanje, valja se sjetiti, jedno je od glavnih pokretača povijesti ostatka svijeta, ne samo našeg prostora. Tako su u našu ispražnjenu zemlju došli strani radnici.
U brdima mi je stao jedan Dž., uzbekistanski taksist s osnovnim vladanjem hrvatskog jezika. Kad sam mu napokon objasnio da nemam novaca da mu platim put te sam se vratio na cestu s dignutim palcem, on mi je zatrubio i dozvao me nazad svom taksiju, rekavši da će me povesti bez naplate. S njime sam imao prvi pravi razgovor putovanja, točno onakav zbog kakvog sam krenuo. Pričao mi je o svojoj obitelji u Uzbekistanu, o svojoj vjeri, o povijesti svoje zemlje i o radu u Hrvatskoj. Ne baš suptilno sam ga pitao tretiraju li ga dobro na poslu, kakvi su radni uvjeti i kakvi su šefovi.
Njegov me odgovor nasmijao;
„Dobar je gazda, radimo samo petnaest sati na dan.“
„I nedjeljom?“ dodao sam.
„Ako treba.“
U njegovom glasu nije bilo sarkazma i ironije. Dakako da je taksistov radni dan neodređen i možebitno dulji jer ovisi o relacijama, a ne o radnom vremenu, ipak s divljenjem i žaljenjem gledao sam ga kako umorno, ali s odlučnošću govori kako je tako radio u Hrvatskoj već tri godine i planira ostati još tri dok se ne vrati obitelji u Uzbekistan. U tome nije vidio problem. Bio je musliman i rekao da mi pomaže za zakat, vjerski obvezatno milosrđe. Na kraju – pričao mi je o povijesti svoje zemlje. Nije morao. Pričao mi je o korupciji komunističke birokracije, kako su se isti birokrati preko noći prekrstili u nacionaliste i liberale pronoseći iste autoritarne mjere vladanja, usto još osiromašivši industriju, poljoprivredu i inteligenciju učinivši život težim nego li je bio u marksističko-lenjinističkom sustavu, zbog čega je mnogo ljudi postalo voljno raditi u zapadnijem dijelu svijeta u uvjetima gorim nego što su stanovnici tog dijela svijeta navikli.
Hrvat-Balkanac ili Postjugoslaven nije čuo ništa novo. Tu je u pitanju jedan spust, jedan pomak koji se ponavlja kroz povijest modernosti, sa sela u grad, s brda u dolinu, iz pustinje u oazu, s istoka na zapad. Kod nas postoje dvije percepcije o tome – ili da smo mi jedini koji trpimo takav pomak, da cijeli svijet raste uvis dok se mi skićemo na zapad, da mi sami trpimo nepravdu osiromašenja, gastarbajterstva i domovinskog pražnjenja. Druga je percepcija da smo nekom čarolijom mi postali taj dio svijeta kojem ljudi žele doći s istoka, napredna europska zemlja iz liberalne i nacionalističke propagande gdje je doći raditi privilegija. Obje su percepcije u krivu. Pomak kojeg sam opisao je stvar gradacije, ne mjesne pojave. I u razvijenim (ili razvijenijim) zemljama unutrašnjost se prazni i cijedi u urbane centre. To je povijesni val koji se kreće na moru koje nije našlo obalu fukujamskog mita o „kraju povijesti“. Dž.-ova priča navela me na razmišljanje o tom „spustu“ dok se nismo razišli.
Na kraju naše vožnje izvadio sam novčanik da mu barem bakšišom zahvalim za prijevoz. Unatoč mom inzistiranju, čvrsto je odbio prihvatiti novce i uz lijepe pozdrave se odvezao dalje. On je učinio spust iz Uzbekistana zbog svoje obitelji. Radni narod je većinom oduvijek samo želio imati sigurnost za razvijanje svoje osobnosti kroz prisne odnose, kao što su obiteljski. To je jedna od najjačih motivacija koja vuče radnike-junake na rad i u nepoznato. Briga za ljude. No to što se brinuo za ljude bliske sebi nije učinilo njegov etos parohijalnim ili tribalističkim jer ga je takva briga naučila zabrinuti se i za autostopera kojeg nije poznavao i koji je bio druge vjere i nacionalnosti. Briga uči o prihvaćanju Drugog. Za mene, u tom momentu, svijet je bio Drugo, nepoznato, naporno, kojem sam želio pružiti dobročinstvo kroz srčano i radosno prihvaćanje kakvo sam osjetio od Dž-a. Ljubav i briga prema svijetu je i motivacija i posljedica najboljih putovanja.
Dž. me ostavio na rubu Trogira gdje sam prenoćio.
Prva noć provedena na otvorenom bila je, očekivano, popraćena lošim snom. Prijelaz u Split bio je vruć, pretrpan i spor. Iscrpljen zbog neprospavane noći, odlučio sam se odmoriti u jednom skrivenom kutku gdje sam se nadao da neću biti zanimljiv prolaznicima. Nakon što sam na tren uspio zaspati, probudile su me dvije crno-bijele prilike koje je razbistren vid prepoznao kao časne sestre. Kad sam došao sebi, shvatio sam da sam slučajno zalegao u dvorištu njihovog samostana. No njihov doček je bio znatiželjan i suosjećajan više nego prekoravajući. Pokazali su mi još sigurniji kutak, dale mi stiropor i deku za spavanje te mi poželjele sreću na putu. Posrećilo mi se. Mnogima nije i mnogima ne bi. Krenuo sam dalje.
U Splitu se u to vrijeme sasvim slučajno našao I., moj dobar prijatelj koji me i nadahnuo na ovo putovanje, koji ima puno više autostopova u palcu od mene. Divio sam mu se zbog njegove snalažljivosti i izdržljivosti kako je bio rodom iz Zagore gdje se dobro znalo ne samo za napore seljaka, šljakera i gastarbajtera nego i za opstanak u domaji poskoka, vukova, ekstremnih vrućina i oskudnih resursa, a uz svoj studij je radio na obiteljskom OPG-u. Kroz zadnjih nekoliko godina okušavao se u autostopiranjima svugdje između Češke i Crne Gore, vođen željom da se svijet zavoli kako bi nadišao otuđenje sadašnjeg načina života.
Dž.-ovo junačko putovanje bilo je motivirano obitelji. To je spust. I. je pak bio motiviran, takoreći, srcem, neobjašnjivim porivom za avanturom. To je bio susret s jednom dubljom stvarnošću. No u tome nisam vidio sitnoburžujsku pokoru kao što sam ju isprva vidio u sebi jer je on čovjek koji je odmalena bio izložen radu i proleterskom miljeu, kojem nije falilo brige i izazova, već koji je gomilao izazove i pobjede umjesto kapitala.
Zagora je na glasu kao zaostali, patrijarhalni i desničarski prostor kojeg ne zanima radnička politika. To je možda istina ili su se oni zainteresirani za radničku politiku možda ponijeli omalovažavajuće prema kaotičnoj naravi cijelog prostora. U svakom slučaju, treba se sjetiti da se urbani proletarijat na obali, u Zagrebu ili u Europi konstantno širio priljevom iz tog i iz takvih krajeva. Obilježje tih ljudi zaista je surovost, direktnost i konzervativnost. Podneblje u sebi nosi instinkte koji su nastali kao reakcija na oskudicu, okupaciju i nasilje. U pitanju je jedan susret s neugodnom naravi stvarnosti koju je moderni svijet pokušao egzorcirati. Strah od tog susreta pao mi je napamet kada me I. povezao zaleđem do Omiša.
Marksizam je dvosmislen po pitanju prežitaka predmodernog, pretkapitalističkog svijeta koji opstaje u zaostalim prostorima. S jedne strane, Marx je slavio kapitalizam koji ruši „idiotizam seoskog života“, s druge strane slavio je ruske seljake koji su pokazali političku volju da očuvaju obšinske komune kao klice naprednijeg društva. U tzv. Trećem svijetu marksisti su često legitimizirali europsku, intelektualističku marksističku filozofiju ostavštinom pretkapitalističkih seljačkih zajednica, primjerice tanzanijska filozofija ujaama ili Marieteguijeva idealizacija domorodačkog Perua. Čak i u relativno razvijenoj Italiji 60-ih, marksistički pjesnik i redatelj Pier Paolo Pasolini gradio je cijeli svoj opus na glorifikaciji južnotalijanskog seljaštva koje je prešlo u gradove postavši proletarijat.
S druge strane, na primjerima Lenjina, Ernesta Guevare ili Mao Cetunga, odnos prema radnom narodu općenito, a naročito predmodernom, bio je uvjetovan političkom koristi i često je završavao drakonskim mjerama, u krajnjim slučajevima i neoprostivim zločinima. Staljin i njegova filozofija promovirala je i provodila potpuno uništenje svakog svijeta koji nije odgovarao njegovim planovima, pa su time uništeni svjetovi istočnoslavenskog seljaštva, ruskih kozaka i domorodačkih manjina Rusije.
Mora se reći, u Hrvatskoj i na Balkanu u ljevičarskom miljeu postoji strašan, nekad latentan, nekad izravan zazor prema zaostalim prostorima, kao da su tamošnji ljudi krivi za uvjete koji su pojačali njihovu konzervativnost i kao da masovni sloj osiromašene sitne buržoazije i proletera mora odgovarati senzibilitetima urbanih akademika, umjetnika, alternativaca i kozmopolita. I ja sam dijelim golemi zazor prema nacionalizmu, klerikalizmu i sklonosti perverznog slavljenja nasilja (kao u neoustaštvu ili slavljenju rata), kojih sam se nagledao u takvim klasama u takvim prostorima. No oni ne postoje u povijesnom vakuumu niti su te stvari upisane u krv. One su reakcije na užase rata i tranzicije u kojima su stekli nepovjerenje prema intelektualnom idealizmu i civilizacijskom obećanju države, bacivši se natrag u instinkte zaleđa – opstanak, pleme i rad.
Svatko tko tim ljudima pristupa s nadom da ih mobilizira u borbu za radnička prava, s krajnjim ciljem radničke demokracije, morat će to uzeti u obzir s razumijevanjem koje dolazi iz susreta. Moj susret s tim svijetom odvijao se zadnjih nekoliko godina kad sam tražio fizičke poslove te nedavno kad sam s I. radio na polju u Zagori. Odlučio sam se susresti s nesigurnošću, s naporom i s ljudima koji vjerojatno ne dijele moja mišljenja. Možda sam znao osjetiti svoju nedoraslost, ali ne zazor. Skidam kapu ljudima koji mogu cijelo ljeto raditi na udaru sunca, živjeti uz vukove i poskoke te napuštati poznat svijet svog polja i sela da bi radili dosad nerađen posao u neviđenoj okolini, bilo u novom gradu ili drugoj državi. Moje ideološke nesuglasice su sekundarne i prilagodljive svrsi susreta i povezivanja s tim ljudima u borbi za bolji svijet. Ideologija postoji zbog ljudi, ne obratno.
Modernost je neke ljude zaklonila od uvjeta koji su stvarali omraženi duh zaostalosti, ali put kroz zaleđe otkriva da je taj zaklon jedan oblak, jedan splav, nestalan i nebrižan spram ljudskih nada i snova te nadasve krhak. Oskudica i kaos još postoje i još prijete. Strani radnici, siromašni lokalci, fizički radnici, svi su oni djeca tog zaleđa koje onkraj poliranog, turistima namijenjenog paravana naše zemlje otkriva pravu istinu o lažljivoj, izrabljivačkoj, destruktivnoj srži kapitalizma. Susret s njima jest susret sa stvarnošću. Slutnja izrečena između redaka svih razgovora jest da se u zaleđu skuplja oluja koja će otpuhati svu maglu koju kapitalizam prodaje. Neće biti na strani ijedne klase, bit će slijepa kao sila prirode. Zbog toga, uvjeti koja će ona dovesti bit će kušnja onima u zaklonu modernosti, kušnja koja će postaviti pitanje: „Možete li vi trpjeti što su vaši preci trpjeli stoljećima i hoćete li u tom trpljenju i dalje zagovarati bolji svijet ili ćete i vi postati zaostali?“
Tako, vozeći se kroz zaleđe, vidio sam stvarnost koju je moderni svijet pokušao pomesti pod tepih. Dok turisti i oni koji od njih profitiraju žive u svijetu blještavih kafića, hotela, restorana i plaža, preko brda otkriva se galerija devastiranih tvornica, srušenih kuća, praznih sela i nedovršenih gradilišta. Naročito me se jedno gradilište dojmilo i to iz meni nerazjašnjivih razloga, kao da sam vidio nešto slično u davnom djetinjstvu i zapamtio s dubokom fascinacijom. Gvožđarija, cijevi, armatura, bageri, prašina, šljunak, usječeno brdo, obližnja šuma, tišina i cvrčci. Zagledao sam se u to mjesto i pomislio na propala obećanja modernosti, razočaranje i u jugoslavenski socijalizam, i u socijaldemokraciju, i u nacionalizam, i u liberalizam.
Rekao sam u sebi: „Ovako će izgledati cijeli svijet kad se magla rasprši“. Sve što je koristilo radni narod za svoj uspon pokazalo je lice na tom mjestu – praznina, nedovršenost, ćorsokak povijesti, ono što Mark Fisher zove „otkazivanje budućnosti“. No i prošlost je otkazana jer se narod ne može vratiti u brda i živjeti od ovaca, hajdučije i popovanja. Kao i ja na svom putovanju, može samo gurati dalje.
S I. sam se proveo i rastao u Omišu. U zaleđu tog grada nalazi se povijesni prostor Poljica, sačinjen od dvanaest većih naselja oko rijeke Cetine i planine Mosor. Čovjek koji me povezao od Omiša do Stona bio je rodom odatle i pričao mi je o povijesti za koju sam prešutio da ju predobro poznam. Poljička Republika je Republika koja bi u hrvatskoj nacionalnoj mitologiji trebala potpuno zamijeniti Dubrovačku. Nacionalna mitologija, kad se izuzme nacionalizam, zapravo je pamćenje narodnih masa jednog prostora, naroda kojeg velikom većinom sačinjavaju radni ljudi.
Poljička Republika bila je samoupravna i kolektivistička, utemeljena na gorštačkom ratničkom duhu i komunalnom vlasništvu. Dubrovačka Republika je bila aristokratska i trgovačka, izgrađena na nepropusnim klasnim distinkcijama i potplaćivanju stranih sila. Nije ni čudo da je baš ona u službi nacionalističke mitologije.
Moj dobročinitelj Poljičanin pričao mi je o djetinjstvu dok je još bilo vinograda i maslinika u njegovom selu. Pričao mi je o Tomi Moru koji je za svoju Utopiju (prvi tekst utopističkog komunizma) bio inspiriran Poljicama. Pričao mi je o protuturskim borbama Mile Gojsalića i Petra Kružića, o antifašističkoj poeziji Jure Kaštelana i narodnooslobodilačkoj borbi te o krajnjoj sudbini tog kraja. Iseljavanje, turizam i grabež. Kad se pleme raspadne svatko se snalazi sam za sebe. Od sina seljaka, moj poljički vozač se prilično dobro snašao, postavši suvlasnik njujorške firme koja se bavi cjevovodima. Kapitalizam je jači od gorštačkog junaštva jer se na njega ne može ići jataganom. Ipak, duh oskudice i opstanka usađuje nagon i žicu za guranje i uzdizanje, pogotovo u lakšim uvjetima urbane sredine.
U toj vožnji dvije su mi stvari pale na pamet – činjenica da ljudi odabiru kapitalizam ukoliko je on lakši od uvjeta u kojima žive i činjenica da surovost usađuje potrebu za natjecanjem. Ljudima koji su se izdigli iz ničega valja odati određenu počast, ali samo kao priznanje kompleksnosti i težine života. Valja imati skromnosti i priznati da u nedostatku prave radničke politike i organizacije mnogima nije puno ni ostalo nego gurati se. Ja se ipak nalazim u poziciji nekog tko bi htio da se čovjek bori za svoju klasu umjesto za svoj položaj. No i ljudi takve pozicije, moji navodni sudrugovi, također imaju žicu za korištenje ideja klasne svijesti i borbe da doguraju do pozicije u pokretu, ako ne i u novom sustavu za kojeg su uvjereni da ga samo oni mogu sagraditi. Kušnja koju sam spomenuo odredit će jesmo li mi, ljevičari, marksisti, radikali, doista posvećeni ili samo bačeni u makljažu za poziciju kao i svi drugi.
Vrli Poljičanin me ostavio u Stonu, odakle me jedna vlasnica restorana povela do Dubrovnika. Mogu reći samouvjereno, ali ponizno, da sam na jednoj kušnji pao u Dubrovniku. Ako mi je taj grad već bio apstraktno nesimpatičan zbog poznavanja njegove povijesti, onda mi je postao konkretno nesimpatičan zbog poznavanja njegove sadašnjosti. Taj dan je, koliko sam shvatio, toplinski val bio na vrhuncu, a ja sam stigao iza podneva. Dogurao sam do prve autobusne postaje i platio dva i pol eura za jednokratnu i jednosmjernu vožnju pet stanica do starog grada. Započeo sam priču s tajvanskom učiteljicom koja mi se požalila da su lokalci, poglavito radnici (konobari, vodiči, vozači) nešto nervozni. Rekao sam joj iskreno i oštro, ali bez zle namjere: „To je zbog vas.“
Jedan od mojih prijatelja iz Dubrovnika mi je rekao da bi radije spavao na zagrebačkoj ulici samo da ne trpi dubrovačko ljeto. Za potrebe turizma, Dubrovnik je postao nenastanjiv paralelni svemir. Većina suvenira i atrakcija vrtjele su se oko serije Igre prijestolja. Fantastični svijet Dubrovnika u neku ruku liči na svijet Igre prijestolja – cinično nezabrinut zbog svoje nepravednosti. Cijene, djelatnosti, politika – sve se vrti oko prodaje grada najvišoj ponudi koja financira virtualnu stvarnost turizma. To nije grad za život, za dostojanstven rad, za spomenik jedne povijesti. To je grad za prodaju. Ipak – narod opstaje.