Ovo ljeto, sit svojih posve malih frustracija, shvatio sam da onome kojeg boli briga za svijet treba više i boli i brige. Zbog toga sam se odlučio na putovanje koje će mi to dati, koje će me približiti svijetu i ljudima na način koji ne samo da te tjera iz zone komfora već koji tjera zonu komfora iz tebe.
Postoje mnoge sitnoburžujske razbibrige – volontiranje, aktivizam, pijančevanje, putovanje… ali postoji i stanoviti način kojim sitnoburžujski duh žudi skuplju autentičnost tražeći suprotnost od razbibrige – tražeći samu brigu, u oba smisla riječi, brigu poput toga što će jesti, gdje će spavat, kako će se snaći, i brigu poput brige za ljude koji su se napatili i utabali put.
Nadahnut primjerom hrabrijih i snalažljivijih ljudi od mene, odlučio sam autostopirati po prostoru Hrvatske, Crne Gore i Bosne i Hercegovine s namjerom da upoznam ljude koji se vraćaju s posla, koji u zatišju svojih vožnji preživaju brigu, koji imaju potrebu s nekim podijeliti vožnju i misli, bilo da meni olakšaju put ili olakšaju glavu od misli.
I razgovarajući s njima (u najčešće prekratkim prilikama) zaista se formira slika svijeta koji je zatekao radne ljude kao što sam se ja zatekao u njihovim malim svjetovima. Svijet postindustrijskog preživljavanja, turističke okupacije, nejednakosti i duševnog umora miješa se sa svijetom svakodnevnih poraza i pobjeda, ali također i s kolektivnim osjećajem propadanja i neizrečene slutnje da se krećemo prema nekoj vrsti socijalne kataklizme. Unatoč takvoj crnoj slutnji, radni čovjek naučio je cijeniti svakodnevnu pobjedu povratka s posla tako da mu se i kataklizma čini samo kao buđenje pred posao kojeg treba izdržati i gurati dalje, od dana do dana, kao i ja od stopa do stopa.
Razmišljajući o najboljem početku prepričavanja puta, pada mi napamet prijepodnevna vrućina Lučkog gdje me nakon sat vremena ispruženog palca pokupila češka obitelj na putu za Šibenik. Sjećanje me vodi kroz vidike s autoceste, opušten, ali banalan razgovor s mojim dobročiniteljima, potom šetnja kroz Šibenik i skretanje s magistrale za koje me moj idući vozač uvjerio da je povoljnija opcija za auto stopiranje.
Već ovdje mi se otkrilo veliko otajstvo dobrih putovanja – nikad ne idu po planu. Četiri sata u selu iznad Šibenika, čije ime nisam zapamtio, odmah mi je pokazalo po što sam došao. Briga zbog neizvjesnosti, briga zbog vode, briga zbog vrućine i briga zbog kašnjenja. Sam koncept kašnjenja je proizišao iz pogrešnog krivog koraka što sam uopće imao vremenski okvir za postaje. Sve ostalo moglo je biti izdržano u vjeri da će zakašnjeli bus ipak stići, da će plaća ipak sjesti, da će ova noć biti provedena u sigurnom domu. No na cesti kojom je malotko prolazio i nitko nije stajao autostoperu svaka potreba je postajala plodnija za tjeskobu i nesigurnost, pogotovo meni nenaviknutom na takvu brigu.
„Po to si došao“ govorio sam si da odagnam svježu tjeskobu. Moja je pomalo romantičarska zamisao bila da svaki radnik svakodnevno proživljava određenu vrstu kampbelovskog junačkog putovanja. Referiram se na Josepha Campbella i njegovu teoriju o vezi ljudske psihologije i šablone herojskih narativa. Radnikovo iskustvo se uklapa u tu šablonu napuštanja poznatog svijeta (polazak na posao), susreta s izazovom (napor), pobjedom (kraj smjene) i povratkom u poznati svijet s nekakvom stečevinom (plaća). No nije riječ o banalnom tijeku radnog dana nego i o traganju, borbama i nepravdama koje radnik doživljava kao dio svoje klase u određenom povijesnom razdoblju. Tu je riječ o putovanju sa sela u grad, iz grada u drugu državu, iz jedne ere u drugu, putovanje prožeto nesigurnošću oko zaposlenja, uvjeta rada i vlastitih sposobnosti. Radnik je toliko navikao na ovaj put i na tu šablonu da ju ne doživljava kao junačku, čineći ga u mojim očima još vrjednijim poštovanja.
Provesti analogno putovanje u jednom odmaku trebalo mi je pružiti široko identificiranje s njima, no u brdima između Šibenika i Trogira osjetio sam samo svoju malu individualnu zabrinutost za sebe i svoj plan kao i rano razočaranje iznimno naivnim konceptom. Ali je pomoć stigla.
Ne smatram pretjeranim ili suviše romantičarskim reći da je radnik kao jedan predstavnik kolektivnog iskustva narodne većine, doista usporediv s junakom koji se usuđuje otisnuti u nepoznato. Za naše radnike iskustvo rata, tranzicije, deindustrijalizacije i restauracije kapitalizma bilo je traumatični početak putovanja prema opstanku ili prosperiranju. Žalosno je ali istina – većina junačkih putovanja počinje traumom. Kako su sva obećanja nacionalističke etike, liberalne demokracije i slobodnog tržišta iznevjerila veliku većinu ljudi, njihovo putovanje odvelo ih je u strane zemlje, po starom predačkom običaju trbuhom-za-kruhom. To trbuhovanje, valja se sjetiti, jedno je od glavnih pokretača povijesti ostatka svijeta, ne samo našeg prostora. Tako su u našu ispražnjenu zemlju došli strani radnici.
U brdima mi je stao jedan Dž., uzbekistanski taksist s osnovnim vladanjem hrvatskog jezika. Kad sam mu napokon objasnio da nemam novaca da mu platim put te sam se vratio na cestu s dignutim palcem, on mi je zatrubio i dozvao me nazad svom taksiju, rekavši da će me povesti bez naplate. S njime sam imao prvi pravi razgovor putovanja, točno onakav zbog kakvog sam krenuo. Pričao mi je o svojoj obitelji u Uzbekistanu, o svojoj vjeri, o povijesti svoje zemlje i o radu u Hrvatskoj. Ne baš suptilno sam ga pitao tretiraju li ga dobro na poslu, kakvi su radni uvjeti i kakvi su šefovi.
Njegov me odgovor nasmijao;
„Dobar je gazda, radimo samo petnaest sati na dan.“
„I nedjeljom?“ dodao sam.
„Ako treba.“
U njegovom glasu nije bilo sarkazma i ironije. Dakako da je taksistov radni dan neodređen i možebitno dulji jer ovisi o relacijama, a ne o radnom vremenu, ipak s divljenjem i žaljenjem gledao sam ga kako umorno, ali s odlučnošću govori kako je tako radio u Hrvatskoj već tri godine i planira ostati još tri dok se ne vrati obitelji u Uzbekistan. U tome nije vidio problem. Bio je musliman i rekao da mi pomaže za zakat, vjerski obvezatno milosrđe. Na kraju – pričao mi je o povijesti svoje zemlje. Nije morao. Pričao mi je o korupciji komunističke birokracije, kako su se isti birokrati preko noći prekrstili u nacionaliste i liberale pronoseći iste autoritarne mjere vladanja, usto još osiromašivši industriju, poljoprivredu i inteligenciju učinivši život težim nego li je bio u marksističko-lenjinističkom sustavu, zbog čega je mnogo ljudi postalo voljno raditi u zapadnijem dijelu svijeta u uvjetima gorim nego što su stanovnici tog dijela svijeta navikli.
Hrvat-Balkanac ili Postjugoslaven nije čuo ništa novo. Tu je u pitanju jedan spust, jedan pomak koji se ponavlja kroz povijest modernosti, sa sela u grad, s brda u dolinu, iz pustinje u oazu, s istoka na zapad. Kod nas postoje dvije percepcije o tome – ili da smo mi jedini koji trpimo takav pomak, da cijeli svijet raste uvis dok se mi skićemo na zapad, da mi sami trpimo nepravdu osiromašenja, gastarbajterstva i domovinskog pražnjenja. Druga je percepcija da smo nekom čarolijom mi postali taj dio svijeta kojem ljudi žele doći s istoka, napredna europska zemlja iz liberalne i nacionalističke propagande gdje je doći raditi privilegija. Obje su percepcije u krivu. Pomak kojeg sam opisao je stvar gradacije, ne mjesne pojave. I u razvijenim (ili razvijenijim) zemljama unutrašnjost se prazni i cijedi u urbane centre. To je povijesni val koji se kreće na moru koje nije našlo obalu fukujamskog mita o „kraju povijesti“. Dž.-ova priča navela me na razmišljanje o tom „spustu“ dok se nismo razišli.
Na kraju naše vožnje izvadio sam novčanik da mu barem bakšišom zahvalim za prijevoz. Unatoč mom inzistiranju, čvrsto je odbio prihvatiti novce i uz lijepe pozdrave se odvezao dalje. On je učinio spust iz Uzbekistana zbog svoje obitelji. Radni narod je većinom oduvijek samo želio imati sigurnost za razvijanje svoje osobnosti kroz prisne odnose, kao što su obiteljski. To je jedna od najjačih motivacija koja vuče radnike-junake na rad i u nepoznato. Briga za ljude. No to što se brinuo za ljude bliske sebi nije učinilo njegov etos parohijalnim ili tribalističkim jer ga je takva briga naučila zabrinuti se i za autostopera kojeg nije poznavao i koji je bio druge vjere i nacionalnosti. Briga uči o prihvaćanju Drugog. Za mene, u tom momentu, svijet je bio Drugo, nepoznato, naporno, kojem sam želio pružiti dobročinstvo kroz srčano i radosno prihvaćanje kakvo sam osjetio od Dž-a. Ljubav i briga prema svijetu je i motivacija i posljedica najboljih putovanja.
Dž. me ostavio na rubu Trogira gdje sam prenoćio.
Prva noć provedena na otvorenom bila je, očekivano, popraćena lošim snom. Prijelaz u Split bio je vruć, pretrpan i spor. Iscrpljen zbog neprospavane noći, odlučio sam se odmoriti u jednom skrivenom kutku gdje sam se nadao da neću biti zanimljiv prolaznicima. Nakon što sam na tren uspio zaspati, probudile su me dvije crno-bijele prilike koje je razbistren vid prepoznao kao časne sestre. Kad sam došao sebi, shvatio sam da sam slučajno zalegao u dvorištu njihovog samostana. No njihov doček je bio znatiželjan i suosjećajan više nego prekoravajući. Pokazali su mi još sigurniji kutak, dale mi stiropor i deku za spavanje te mi poželjele sreću na putu. Posrećilo mi se. Mnogima nije i mnogima ne bi. Krenuo sam dalje.
U Splitu se u to vrijeme sasvim slučajno našao I., moj dobar prijatelj koji me i nadahnuo na ovo putovanje, koji ima puno više autostopova u palcu od mene. Divio sam mu se zbog njegove snalažljivosti i izdržljivosti kako je bio rodom iz Zagore gdje se dobro znalo ne samo za napore seljaka, šljakera i gastarbajtera nego i za opstanak u domaji poskoka, vukova, ekstremnih vrućina i oskudnih resursa, a uz svoj studij je radio na obiteljskom OPG-u. Kroz zadnjih nekoliko godina okušavao se u autostopiranjima svugdje između Češke i Crne Gore, vođen željom da se svijet zavoli kako bi nadišao otuđenje sadašnjeg načina života.
Dž.-ovo junačko putovanje bilo je motivirano obitelji. To je spust. I. je pak bio motiviran, takoreći, srcem, neobjašnjivim porivom za avanturom. To je bio susret s jednom dubljom stvarnošću. No u tome nisam vidio sitnoburžujsku pokoru kao što sam ju isprva vidio u sebi jer je on čovjek koji je odmalena bio izložen radu i proleterskom miljeu, kojem nije falilo brige i izazova, već koji je gomilao izazove i pobjede umjesto kapitala.
Zagora je na glasu kao zaostali, patrijarhalni i desničarski prostor kojeg ne zanima radnička politika. To je možda istina ili su se oni zainteresirani za radničku politiku možda ponijeli omalovažavajuće prema kaotičnoj naravi cijelog prostora. U svakom slučaju, treba se sjetiti da se urbani proletarijat na obali, u Zagrebu ili u Europi konstantno širio priljevom iz tog i iz takvih krajeva. Obilježje tih ljudi zaista je surovost, direktnost i konzervativnost. Podneblje u sebi nosi instinkte koji su nastali kao reakcija na oskudicu, okupaciju i nasilje. U pitanju je jedan susret s neugodnom naravi stvarnosti koju je moderni svijet pokušao egzorcirati. Strah od tog susreta pao mi je napamet kada me I. povezao zaleđem do Omiša.
Marksizam je dvosmislen po pitanju prežitaka predmodernog, pretkapitalističkog svijeta koji opstaje u zaostalim prostorima. S jedne strane, Marx je slavio kapitalizam koji ruši „idiotizam seoskog života“, s druge strane slavio je ruske seljake koji su pokazali političku volju da očuvaju obšinske komune kao klice naprednijeg društva. U tzv. Trećem svijetu marksisti su često legitimizirali europsku, intelektualističku marksističku filozofiju ostavštinom pretkapitalističkih seljačkih zajednica, primjerice tanzanijska filozofija ujaama ili Marieteguijeva idealizacija domorodačkog Perua. Čak i u relativno razvijenoj Italiji 60-ih, marksistički pjesnik i redatelj Pier Paolo Pasolini gradio je cijeli svoj opus na glorifikaciji južnotalijanskog seljaštva koje je prešlo u gradove postavši proletarijat.
S druge strane, na primjerima Lenjina, Ernesta Guevare ili Mao Cetunga, odnos prema radnom narodu općenito, a naročito predmodernom, bio je uvjetovan političkom koristi i često je završavao drakonskim mjerama, u krajnjim slučajevima i neoprostivim zločinima. Staljin i njegova filozofija promovirala je i provodila potpuno uništenje svakog svijeta koji nije odgovarao njegovim planovima, pa su time uništeni svjetovi istočnoslavenskog seljaštva, ruskih kozaka i domorodačkih manjina Rusije.
Mora se reći, u Hrvatskoj i na Balkanu u ljevičarskom miljeu postoji strašan, nekad latentan, nekad izravan zazor prema zaostalim prostorima, kao da su tamošnji ljudi krivi za uvjete koji su pojačali njihovu konzervativnost i kao da masovni sloj osiromašene sitne buržoazije i proletera mora odgovarati senzibilitetima urbanih akademika, umjetnika, alternativaca i kozmopolita. I ja sam dijelim golemi zazor prema nacionalizmu, klerikalizmu i sklonosti perverznog slavljenja nasilja (kao u neoustaštvu ili slavljenju rata), kojih sam se nagledao u takvim klasama u takvim prostorima. No oni ne postoje u povijesnom vakuumu niti su te stvari upisane u krv. One su reakcije na užase rata i tranzicije u kojima su stekli nepovjerenje prema intelektualnom idealizmu i civilizacijskom obećanju države, bacivši se natrag u instinkte zaleđa – opstanak, pleme i rad.
Svatko tko tim ljudima pristupa s nadom da ih mobilizira u borbu za radnička prava, s krajnjim ciljem radničke demokracije, morat će to uzeti u obzir s razumijevanjem koje dolazi iz susreta. Moj susret s tim svijetom odvijao se zadnjih nekoliko godina kad sam tražio fizičke poslove te nedavno kad sam s I. radio na polju u Zagori. Odlučio sam se susresti s nesigurnošću, s naporom i s ljudima koji vjerojatno ne dijele moja mišljenja. Možda sam znao osjetiti svoju nedoraslost, ali ne zazor. Skidam kapu ljudima koji mogu cijelo ljeto raditi na udaru sunca, živjeti uz vukove i poskoke te napuštati poznat svijet svog polja i sela da bi radili dosad nerađen posao u neviđenoj okolini, bilo u novom gradu ili drugoj državi. Moje ideološke nesuglasice su sekundarne i prilagodljive svrsi susreta i povezivanja s tim ljudima u borbi za bolji svijet. Ideologija postoji zbog ljudi, ne obratno.
Modernost je neke ljude zaklonila od uvjeta koji su stvarali omraženi duh zaostalosti, ali put kroz zaleđe otkriva da je taj zaklon jedan oblak, jedan splav, nestalan i nebrižan spram ljudskih nada i snova te nadasve krhak. Oskudica i kaos još postoje i još prijete. Strani radnici, siromašni lokalci, fizički radnici, svi su oni djeca tog zaleđa koje onkraj poliranog, turistima namijenjenog paravana naše zemlje otkriva pravu istinu o lažljivoj, izrabljivačkoj, destruktivnoj srži kapitalizma. Susret s njima jest susret sa stvarnošću. Slutnja izrečena između redaka svih razgovora jest da se u zaleđu skuplja oluja koja će otpuhati svu maglu koju kapitalizam prodaje. Neće biti na strani ijedne klase, bit će slijepa kao sila prirode. Zbog toga, uvjeti koja će ona dovesti bit će kušnja onima u zaklonu modernosti, kušnja koja će postaviti pitanje: „Možete li vi trpjeti što su vaši preci trpjeli stoljećima i hoćete li u tom trpljenju i dalje zagovarati bolji svijet ili ćete i vi postati zaostali?“
Tako, vozeći se kroz zaleđe, vidio sam stvarnost koju je moderni svijet pokušao pomesti pod tepih. Dok turisti i oni koji od njih profitiraju žive u svijetu blještavih kafića, hotela, restorana i plaža, preko brda otkriva se galerija devastiranih tvornica, srušenih kuća, praznih sela i nedovršenih gradilišta. Naročito me se jedno gradilište dojmilo i to iz meni nerazjašnjivih razloga, kao da sam vidio nešto slično u davnom djetinjstvu i zapamtio s dubokom fascinacijom. Gvožđarija, cijevi, armatura, bageri, prašina, šljunak, usječeno brdo, obližnja šuma, tišina i cvrčci. Zagledao sam se u to mjesto i pomislio na propala obećanja modernosti, razočaranje i u jugoslavenski socijalizam, i u socijaldemokraciju, i u nacionalizam, i u liberalizam.
Rekao sam u sebi: „Ovako će izgledati cijeli svijet kad se magla rasprši“. Sve što je koristilo radni narod za svoj uspon pokazalo je lice na tom mjestu – praznina, nedovršenost, ćorsokak povijesti, ono što Mark Fisher zove „otkazivanje budućnosti“. No i prošlost je otkazana jer se narod ne može vratiti u brda i živjeti od ovaca, hajdučije i popovanja. Kao i ja na svom putovanju, može samo gurati dalje.
S I. sam se proveo i rastao u Omišu. U zaleđu tog grada nalazi se povijesni prostor Poljica, sačinjen od dvanaest većih naselja oko rijeke Cetine i planine Mosor. Čovjek koji me povezao od Omiša do Stona bio je rodom odatle i pričao mi je o povijesti za koju sam prešutio da ju predobro poznam. Poljička Republika je Republika koja bi u hrvatskoj nacionalnoj mitologiji trebala potpuno zamijeniti Dubrovačku. Nacionalna mitologija, kad se izuzme nacionalizam, zapravo je pamćenje narodnih masa jednog prostora, naroda kojeg velikom većinom sačinjavaju radni ljudi.
Poljička Republika bila je samoupravna i kolektivistička, utemeljena na gorštačkom ratničkom duhu i komunalnom vlasništvu. Dubrovačka Republika je bila aristokratska i trgovačka, izgrađena na nepropusnim klasnim distinkcijama i potplaćivanju stranih sila. Nije ni čudo da je baš ona u službi nacionalističke mitologije.
Moj dobročinitelj Poljičanin pričao mi je o djetinjstvu dok je još bilo vinograda i maslinika u njegovom selu. Pričao mi je o Tomi Moru koji je za svoju Utopiju (prvi tekst utopističkog komunizma) bio inspiriran Poljicama. Pričao mi je o protuturskim borbama Mile Gojsalića i Petra Kružića, o antifašističkoj poeziji Jure Kaštelana i narodnooslobodilačkoj borbi te o krajnjoj sudbini tog kraja. Iseljavanje, turizam i grabež. Kad se pleme raspadne svatko se snalazi sam za sebe. Od sina seljaka, moj poljički vozač se prilično dobro snašao, postavši suvlasnik njujorške firme koja se bavi cjevovodima. Kapitalizam je jači od gorštačkog junaštva jer se na njega ne može ići jataganom. Ipak, duh oskudice i opstanka usađuje nagon i žicu za guranje i uzdizanje, pogotovo u lakšim uvjetima urbane sredine.
U toj vožnji dvije su mi stvari pale na pamet – činjenica da ljudi odabiru kapitalizam ukoliko je on lakši od uvjeta u kojima žive i činjenica da surovost usađuje potrebu za natjecanjem. Ljudima koji su se izdigli iz ničega valja odati određenu počast, ali samo kao priznanje kompleksnosti i težine života. Valja imati skromnosti i priznati da u nedostatku prave radničke politike i organizacije mnogima nije puno ni ostalo nego gurati se. Ja se ipak nalazim u poziciji nekog tko bi htio da se čovjek bori za svoju klasu umjesto za svoj položaj. No i ljudi takve pozicije, moji navodni sudrugovi, također imaju žicu za korištenje ideja klasne svijesti i borbe da doguraju do pozicije u pokretu, ako ne i u novom sustavu za kojeg su uvjereni da ga samo oni mogu sagraditi. Kušnja koju sam spomenuo odredit će jesmo li mi, ljevičari, marksisti, radikali, doista posvećeni ili samo bačeni u makljažu za poziciju kao i svi drugi.
Vrli Poljičanin me ostavio u Stonu, odakle me jedna vlasnica restorana povela do Dubrovnika. Mogu reći samouvjereno, ali ponizno, da sam na jednoj kušnji pao u Dubrovniku. Ako mi je taj grad već bio apstraktno nesimpatičan zbog poznavanja njegove povijesti, onda mi je postao konkretno nesimpatičan zbog poznavanja njegove sadašnjosti. Taj dan je, koliko sam shvatio, toplinski val bio na vrhuncu, a ja sam stigao iza podneva. Dogurao sam do prve autobusne postaje i platio dva i pol eura za jednokratnu i jednosmjernu vožnju pet stanica do starog grada. Započeo sam priču s tajvanskom učiteljicom koja mi se požalila da su lokalci, poglavito radnici (konobari, vodiči, vozači) nešto nervozni. Rekao sam joj iskreno i oštro, ali bez zle namjere: „To je zbog vas.“
Jedan od mojih prijatelja iz Dubrovnika mi je rekao da bi radije spavao na zagrebačkoj ulici samo da ne trpi dubrovačko ljeto. Za potrebe turizma, Dubrovnik je postao nenastanjiv paralelni svemir. Većina suvenira i atrakcija vrtjele su se oko serije Igre prijestolja. Fantastični svijet Dubrovnika u neku ruku liči na svijet Igre prijestolja – cinično nezabrinut zbog svoje nepravednosti. Cijene, djelatnosti, politika – sve se vrti oko prodaje grada najvišoj ponudi koja financira virtualnu stvarnost turizma. To nije grad za život, za dostojanstven rad, za spomenik jedne povijesti. To je grad za prodaju. Ipak – narod opstaje.
Svaki turizam kod nas pokušava stvoriti fantastični svijet rastavljen od stvarnosti koju trpe domaći i strani radnici. Razgovarao sam s jednim bangladeškim komunalcem koji se nije žalio, samo je sa sjetnim prihvaćanjem govorio o lošem smještaju, teškom radu na suncu i svojoj nostalgiji. Dubrovnik nije bio za njega. Bila mi je čast da bar u tom navratu nije bio ni za mene. S učiteljicom sam se našalio da zidine izgledaju impresivno, ali su neučinkovite jer povijesno nisu nikad odbile napad. Tako i svaka zidina koju kapitalizam diže oko virtualnog svijeta svojeg prosperiteta ne može zaustaviti najezdu stvarnosti.
Dan mi je savjet da komunalci i policija oštro kažnjavaju one koji spavaju na otvorenom, stoga sam se pokušao što brže vratiti na magistralu i nastaviti put prema Crnoj Gori. To je bila greška s obzirom da sam dotad tri dana teglio torbu na suncu, premalo spavao na otvorenom i proveo dan hodajući starim gradom. Dok sam se uspeo do vidikovca, za kojeg sam krivo shvatio da je dobro mjesto za auto stopiranje, osjetio sam da me umor sustiže. Kad mi je pozlilo uhvatila me panika što, ne samo da ću se morati ponovno spustiti u grad, već ću morati tražiti mjesto gdje me nitko neće moći naći, sve to dok je padala noć i dok sam osjetio da me dah i noge ne slušaju.
Nakon dva sata odmora spustio sam se u grad i pola noći hodao rubovima grada tražeći šumarak ili plažu, no ni tamo se nisam mogao dobro naspavati. Iduće jutro sam pokušao još jednom popeti se do magistrale, zbog čega mi je još jednom pozlilo.
Tad sam pao na kušnji i odlučio dio puta prevaliti autobusom. Želio sam vidjeti Kotor, Cetinje i Lovćen i između odustajanja od odredišta i odustajanja od koncepta puta odabrao sam odustati od koncepta „čistog“ autostopiranja. Spominjao sam čvrstoću gorštaka, hrabrost auslendera, izdržavanje kušnje, a pokleknuo sam na prvoj panici i umoru. Da bih se izvukao iz Dubrovnika i dospio do autobusa moralo se odviti žicanje, varanje, švercanje i vanjska pomoć. Sad ću napomenuti da uz priču o radnicima koje sam upoznavao, paralelno se odvijala i osobna priča kojom neću zamarati čitatelje. Dovoljno je reći – na autobusu za Kotor te su se dvije priče ukrstile. U toj vožnji sam se zapitao: ako ne mogu izdržati napor kako ću raditi? Ako ne mogu izdržati neimaštinu kako ću nastaviti put? Ako ne mogu ovim putem steći obraz kojim bi se ponosio pred junacima-radnicima čime ću, s obzirom da sam pao na ispitu muke?
Tad mi je sinulo – junak može biti i zulumćar, da se izrazim gorštački. Čovjek sa sposobnostima koje čine junaka može ih uprijeti u nanošenje zla drugima. Ako sam iz nesigurnosti krenuo na ovaj put da se junačim, da dokažem sebi i svima svoju hrabrost i izdržljivost, je li gore kad bih kompromitirao koncept puta u ime zdravlja ili kad bih nanio zulum sebi, u ime neke projekcije avanturizma i analogije radničkog križnog puta? Čovjek se začudi koliko pati od svojih zabluda više nego li od fizičkog napora i brige. U panici koju sam osjetio pred idejom da ću spavati na otvorenom na neprijateljskom terenu sjetio sam se beskućnika koje svakodnevno viđam po Zagrebu. Ja koji imam dom kojem se mogu vratiti, i krug obitelji i prijatelja kojima vjerujem da me neće ostaviti i perspektivan stabilan posao nakon fakulteta, osjetio sam mrvicu tjeskobe koju beskućnik osjeti svaki put kada se sjeti da će provesti noć sam, odbačen i nezaštićen, sve dok ne nauči živjeti s tim.
Boli i brige koje sam očekivao bili su posve sitne, ali dovoljne da me natjeraju na kompromis. Moja nepotrebna pokora i razočaranje pokazali su se praznim. Moje učenje pokazalo se punijim – učenje iz susreta sa stvarnošću koja zbilja nema veze s mojim nesigurnostima nego sa socijalnom situacijom u kojoj ljudi nepotrebno pate. Potreba za poistovjećenjem s tom patnjom kroz koncept analogije puta i kolektivnog narodnog iskustva postoji samo da se otkrije da je ta potreba nepotrebna. Nije junački „junačiti se“ ako bi to značilo činiti zlo sebi, što bih učinio da sam dozvolio da završim na hitnoj u Dubrovniku. Junački je raditi. Raditi na svom obrazovanju, raditi na poslu, raditi na sebi, raditi na boljem svijetu. S tom spoznajom nastavio sam put.
U Crnoj Gori vodio sam zanimljive kulturološke razgovore koji su zaslužili tekst za sebe. U druženju s jednim Marokancem i Grkom otkrio sam solidarnost za koju su nasumični ljudi sposobni, konkretno solidarnost s palestinskim narodom koji, dok ovo pišem, trpi jedan od najdokumentiranijih genocida u povijesti. Na putu iz Budve razgovarao sam s arhivisticom iz Zagreba, od koje sam dobio zanimljiv uvid u narav Crnogoraca koji su obavili spust s planine i u novim uvjetima zadržali stanovitu surovost, ali i poštenje kojim su ih oskudna brda naučila. Na putu do Lovćena razgovarao sam s taksistom koji je lamentirao za uništenom industrijom, odbjeglom omladinom i politikama srpskog nacionalizma. Potvrdio mi je da moje poetske generalizacije nisu neutemeljene jer sam verziju tih priča čuo od gotovo svakog svog sugovornika.
Put do Bosne išao je nešto lakše. Noćio sam u Međugorju koje je nasreću bilo slobodno od turista i bilo je prostora za disati i odspavati na otvorenom. Unatoč tome, većinu noći proveo sam sa sudrugom putnikom koji mi je pričao o svom životu. Govorio je o tome kako je radio po farmama Slavonije, uključujući i u mjestu gdje sam odrastao. Pričao je kako nam je u istom tjednu isti Afrikanac „prodao“ istu narukvicu (tj. stavio na ruku i zatražio novce), meni u Omišu, njemu u Trogiru. Pričao je kako se posvađao sa svojim bratom zbog čega je izgubio dom i sada poput mene autostopira svugdje između srednje Bosne i mora te spava gdje stigne. Pričao je o članovima obitelji koje je izgubio u hrvatsko-bošnjačkom sukobu, zbog čega je zamrzio muslimane, potom o tome kako je bio u jedinici koja je prva ušla u Ahmiće nakon zloglasnog pokolja, zbog čega je prestao mrziti.
Tolerancija i kozmopolitizam nekih ljudi je jeftino kupljen, a moj međugorski sugovornik je odbio mržnju kad mu je dano svako opravdanje za nju. Takva je ljudskost skupa i teška, a još uvijek razmišljam postoji li ikakva drugačija. S osjećajem da nemam što dodati, zahvalio sam na razgovoru i odspavao par sati do zore.
Iduće jutro napustio sam Međugorje i pješke se zaputio prema Mostaru. Pokupio me jedan taksist (izvan službe) na cesti za Čitluk i ostavio me u centru ispred svog stana. Njegov auto bio je oblijepljen slikama Isusa i Gospe, što sam očekivao u Hercegovini, a na balkonu njegovog stana stajao je dvometarski kip Isusa. To mi se učinilo smiješnim, no rekao mi je da me poveo koliko je mogao jer je bila nedjelja i htio je učiniti dobro djelo, što ne bih trebao očekivati od njegovih zemljaka koji, po njegovom vlastitom priznanju, imaju suosjećanje, ali ne poštuju nekoga tko izravno traži nešto.
U Čitluku sam dobio uvid u takav način razmišljanja. Pet sati na glavnoj cesti bez ijednog stajanja. Napokon, budući da je do mene bio štand s lubenicama, upitao sam kupca ide li za Mostar i pristao me povesti do sela Ljuti Dolac koje je bilo usput. Razgovor s njime razjasnio mi je hercegovački mentalitet po pitanju stopiranja, pogotovo što je i on autostopirao u mladosti. Postoji stereotip da su Hercegovci vođeni samo željom za pozicijama i novcem i krše pravila na svom putu prema gore (za razliku od mene koji kršim pravila na putu prema dolje). Ako i ima istine u tome, to je samo fragment istine. Jer ruku na srce, vozač mi je objasnio da je njegova percepcija iz auta bila da sam ja džabadžija, gotovan koji se želi lagano provući na grbači drugih, npr. onih koji imaju prečeg posla. To je upravo stereotip kojim opisuju Hercegovce. No, nastavio je, čim je ušao u ljudsku interakciju sa mnom, shvatio je da trebam pomoć i pružio ju bez razmišljanja.
Po tome sam shvatio zašto na našim prostorima postoji takva teškoća u provedbi zakona, u izgradnji funkcionalne države i napuštanju stanovitog mentaliteta, kako god se on zvao. Naravno da su korupcija, nefunkcionalnost i nepotizam ozbiljni problemi za koje ne treba imati tolerancije. Ali oni su samo naličje tog mentaliteta. Pozitivna strana je spremnost na uvažavanje ljudskosti Drugog, poučena iskustvom u čvrsto povezanim zajednicama poput obitelji, koja je prežitak rodovskog uređenja balkanskih društava. Za ljude koji mi nisu stali, dignuti palac je apstrakcija nevrijedna pozornosti i poštovanja, ugovor na koji nitko nije pristao, ali moja zamolba oči u oči je pravo žarište vrijednosti. Ta potreba za izravnošću u ljudskim odnosima s jedne strane ne stavlja nikakvo povjerenje u instituciju i ideju nego u svoje „pleme“ takoreći, zbog čega imamo fenomen postavljanja „svojih“ ljudi na pozicije neovisno o kompetenciji. S druge strane, ta potreba stvara legitimno plodno tlo za konkretno uvažavanje ljudskih bića. Nekorisno je gledati mentalitet izvana i zbog naličja mentaliteta odbacivati cjelinu koja sadrži i svoj pozitivni pol.
Iz perspektive intelektualca pod europskim utjecajem, možda je europski mentalitet koji poštuje apstrakciju zakona, države i socijalnog ugovora ne samo preferabilniji nego jedini vrijedan. Možda. No povijest pokazuje da slavna naprednost Europe i Sjeverne Amerike ovisi o ekonomskom blagostanju. Moć novca uvjetuje stabilnost jer je novac konstrukt ljudske vjere da brojka ili komad papira imaju vrijednost, a ta je vjera za većinu ljudi moćnija od vjere u bogove ili nacije, zbog čega naizgled stvara toleranciju i internacionalizam.
No kada novca ponestane i sigurnost zaposlenja opadne, brzo se javlja ekstremna desnica. Tad se tolerira samo ono što pristaje na poslušnost i jedino što ostaje internacionalno je iskorištavanje prekomorskih tržišta i radne snage. Reći da je europski mentalitet u cjelini superiorniji balkanskom u cjelini je neopravdana tvrdnja. Nema tog zla kojeg su Balkanci činili da se nije činilo u Europi, i to u istom razdoblju. Zar se ne možemo učiti od pozitivnih strana mentaliteta koji je među nama, umjesto da uvozimo mentalitet koji će sa sobom donijeti i svoja naličja. Istina, na našim prostorima jak je nacionalni i vjerski šovinizam, seksizam i korupcija. Ali također je jaka sposobnost za radikalnu ljudskost pa tako i potencijal za emancipaciju.
Da naglasi tu poantu, sjećanje me vraća na cestu nekoliko kilometara od Mostara kada sam se zabrinuo da će me mrak snaći usred brda pa sam krenuo hodati prema gradu bez nade da će me netko pokupiti. Ubrzo sam se našao na opasnom dijelu ceste uz rub litice, bez ugibališta, staze i prostora iza ograde. Iz te opasnosti izvukao me M. iz Kruševa koji je išao u selo, ali je odlučio za mene skrenuti u Mostar, desetak kilometara dalje. U razgovoru s njime nešto sam se zapitao – da nisam bio na opasnom dijelu ceste, da sam autostopirao u hladu u centru grada, bi li me pokupio? Ili je baš opasnost izvukla njegovo suosjećanje i nagnala ga da mi pruži pomoć? S tim pitanjem sam krenuo iz Mostara za Doboj.
Na tom potezu sam se upoznao sa studentom iz Ljubinja (u istočnoj Hercegovini) koji je išao za Banja Luku. Kao i mnogi drugi, govorio je o apsurdu naših mržnji, o korupciji naših vođa i o slutnji nadolazeće kataklizme. Od svih sugovornika koji su bili radnici, ovaj je možda bio najveći radnik. Govorio je o OPG-u svoje obitelji koja prodaje janjce, vino i rakiju, o poslovima koje je odrađivao po moru i u Banja Luci gdje je studirao, o sportu i o svojem snu da se bavi treningom odbojkaša. U njemu sam vidio taj junački duh koji radi, radi i radi jer prihvaća život i sva njegova lica i nada se dobrome. Prije no smo došli do Doboja, nakon što smo podijelili neke osobne priče, dao mi je savjet: „Moraš se boriti za sebe. Ljudi će ti pomoći ali se neće boriti za tebe. Svijet je prosto takav.“
Individualizam je usađen u naše radnike otkako se raspalo pleme, ne samo otkako se raspao socijalizam. Čuo sam divne priče o hrabrosti, snazi, ljudskosti i nadi… ali nažalost ne o zajedničkoj borbi. Kako stvoriti sintezu koja će ove samotne junake spojiti u klasno svjesnu družinu, koja će pomiriti zavađene narode i stvoriti napredak u društvu – to je i dalje otvoreno pitanje. Sva težina života, ljudskih osjećaja i generacijskih trauma mora biti uvažena da bi se tom pitanju iskreno pristupilo. Samo tupiti o teoretskim pojmovima i nerealnim očekivanjima je kontraproduktivno.
Posljednji izazov nastupio je na posljednjem odredištu mog putovanja – u selu Bukovac gdje sam se nadao sresti svoju rodbinu koju nisam vidio godinama. Kad sam došao u Doboj već je bilo oko dva ujutro, sipila je kiša i na putu za selo ugledao sam divlje svinje kako prelaze preko ceste. Niti panično niti uplašeno nego odlučno sam si rekao: noćas ne spavam na otvorenom. Kako nisam imao interneta, zamolio sam ženu koju sam sreo da mi pozove taksi, a taksist mi je pomogao da uspostavim kontakt s rodbinom i dogovorim smještaj. Nažalost nisam imao ničiji broj pa sam zvao oca i tražio upute do njihove kuće koja je bila daleko u brdima.
Kad me taksist ostavio u selu, kucao sam na tri kuće. Prvi mi je seljanin razumljivo odbio konak, drugi se uplašio i dočekao me pištoljem, ali me i uputio trećoj gdje su mi živjeli rođaci. Bilo mi je krivo što ih u sitne sate budim, uznemirujem i još k tome tražim smještaj. No kad su me dočekali na njihovom licu bila je samo radost što sam među njima. U trećoj kući živio je bratić moje bake sa svojom ženom, kćerkom i zetom. Dočekali su me kao rođeno dijete, spremili mi krevet i ujutro me napojili i nahranili. Kad su me pitali za daljnje planove, objasnio sam im da ću sutradan stopirati prema Derventi i Brodu, pa prijeći granicu i odatle stopirati kući. To je njima bilo neprihvatljivo. Ponudili su se da me direktno odvezu kući i usput obiđu moju baku koju nisu vidjeli od rata.
Kroz dan smo radili na njihovom imanju i razgovarali o povijesti ovog kraja i naše obitelji. Narod Bosanske Posavine dolazio je u nekoliko seobi iz južnijih dijelova, mahom Imotske Krajine, Hercegovine i Srednje Bosne. Moj je otac u Hrvatsku došao školovati se za tesara u 70-ima, do rata je većina obitelji prešla u Hrvatsku, a oni koji nisu, bili su protjerani za vrijeme rata. Unatoč toj ozbiljnoj traumi, ovaj narod nikad nije razvio kulturu mržnje i revanšizma. Njihove pjesme svjedoče tome. Ispunjene su čežnjom za izgubljenim, ali i sa sjetnim prihvaćanjem da se prošlost ne može vratiti i da se neke rane nose do groba.
Kuća u kojoj sam spavao obnovljena je poslije rata zajedničkim doprinosima cijelog sela. Govorili su da ih je to vratilo u dane kad je kraj cvjetao, kad su odnosi između Hrvata, Srba i Muslimana bili prijateljski i komšijski, kad su današnje šikare i šume bile plodne oranice, kad se čula pjesma kola i cika pijanki. Vlasnički oblik bio je sitnoposjednički, nije bilo zadruga i kolektivnog vlasništva. Takav je oblik vlasništva dakako bio neodrživ, zbog čega je toliko ljudi i prije rata napuštalo zavičaj za boljim poslom, jer mali posjedi ne mogu proizvoditi dovoljno da se stvori blagostanje. Unatoč tomu vladala je nevjerojatna solidarnost gdje su ljudi išli raditi na tuđa polja da bi pomogli susjedima. Taj narod i dan danas ima jaku socijalnu osjetljivost prema radnicima i sirotinji. Jedna njihova izvorna pjesma kazuje: „(…) jer siromah ako je u moći/ od bogatog prije će pomoći/ Od bogatog večere ne traži/ Da je dav'o ne bi bogat bio/ Samo znade što je gladan biti/ U životu tko se napatio“.
Gledajući zelene brežuljke zamislio sam prošlost tog kraja, kako su ljudi dolazili gologuzi, bez ičega svojega osim dragih ljudi, kako su s mukom krčili te brežuljke da otkriju njive i stvore nekakav život, nekakav otok mira u tom neredu okupacije, ratova, siromaštva i muke. Sada, gledajući unazad, taj narod čezne za tim životom, a ja, gledajući unaprijed, mislim si je li to sudbina sadašnjeg naroda – nakon kataklizme pobjeći u brda i ponovno noktima grepsti zemlju dok nešto ne dadne. Ako i jest neka jedna stvar zauvijek preživi – ljudskost, solidarna i suosjećajna. Pokazalo se da je ključna i za opstanak i za dobar život.
No moja generacija živjela je u lakoći koju je omogućila golema požrtvovnost naših roditelja. Mnogi iz te generacije dogurali su daleko omogućivši si ugodan život. Iz te lakoće teško je usvojiti požrtvovnost koja je obilježila naše roditelje i pretke. Sitnoposjedništvo ne mora nužno pratiti sitnoburžujski stjecateljski nagon jer su seljaci s malim posjedom razvili snažnu osjetljivost za zajedničku patnju, pa čak i otvorenost kolektivističkim idejama. Problem je u tome što se, nakon propasti svake vjere u utopiju, nakon raspada i sela i industrije, moja generacija može voditi samo sitnoburžujskim nagonom koji se ne može suočiti s velikim problemima današnjice, pogotovo s izrabljivanjem radnika. Na nas zbog toga pada obveza svojevoljno se spustiti među ljude koji se žrtvuju u radu, susresti se sa stvarnošću od koje su nas traumatizirani roditelji pokušali zakloniti te brinuti se za svijet, ne zadovoljivši se apatijom ili sitnoburžujskom lagodom.
Moje putovanje možda je bilo dobar, a možda apsurdan pokušaj toga. Došavši kući, strepio sam od trena sjedanja za laptop i pisanja ovog izvještaja. Strepio sam jer sam se osjećao nedostojnim pisati o konceptu putovanja kojeg su drugi ljudi izveli stoput bolje od mene. Strepio sam jer sam se osjećao nedovoljno napaćenim da govorim o radnim ljudima i narodnom balkanskom iskustvu. Zazirem se od klišeja kako sam „upoznao sebe“, „shvatio što je bitno u životu“ ili „promijenio gledište“. Strepio sam sve do trenutka kad sam shvatio da odredište nije cilj. Moja odredišta su bila postignuta, ali cilj putovanja postavljen je u sintezi na kojoj ću možda raditi cijeli život. Najvažnije što sam shvatio je – život je rad, konstantan i zahtjevan, ali unosan.
Sinteza koncepata koje sam izdvojio – briga, spust i susret – ne može biti postignuta preko noći, čak ni preko jednog putovanja. Postoji veće, suptilnije putovanje koje nije analogija junačkim putovanjima kojima sam zavidio, i nije ništa drugo nego proživljeno iskustvo. Put dakle, nije gotov i možda nikad ni neće biti. Rad se nastavlja do trena kad više ne mognemo raditi. Put na kojem se diže palac gore za radnike je završio. Sad je vrijeme da se krene na put gdje se diže šaka gore za radnike, ali gdje se sve šake dižu zajedno.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Foto: Filip Katavić
Preporučite članak: