Temelj EU-a donošenje je zajedničkih politika. Pandemija koronavirusa razotkrila je sve nedostatke dosad šture zajedničke zdravstvene politike. Naša Snježana Ivčić objašnjava nam kako ona funkcionira, koje je promjene u EU zdravstvenoj politici uzrokovala pandemija te koji izazovi još stoje pred njom.
Pandemija koronavirusa ozbiljno je uzdrmala EU zdravstvenu politiku, to jest ukazala na njezine nedostatke te mogući način daljnjeg širenja kompetencija ove politike na države članice.
Postavlja se pitanje što je zapravo EU poduzela po pitanju sprječavanja pandemije koronavirusa te razvoju i distribuciji cjepiva, koji su joj mehanizmi bili na raspolaganju i je li to bilo dovoljno? EU zdravstvena politika nije jedinstvena te osim uskog zajedničkog okvira koji dijele, države članice provode samostalnu zdravstvenu politiku ovisnu o financijskim i socijalnim kapacitetima te organizaciji same države. Iako EU zdravstvena politika nije u velikoj mjeri zajednička, ona ipak utječe na zdravstvene politike država članica jer Osnivački ugovori štite četiri temeljne slobode kretanja koje uključuju slobodu kretanja radnika (npr. zdravstveni radnici koji često migriraju iz države u državu), slobodu kretanja kapitala, slobodu pružanja usluga (npr. zdravstvenog osiguranja) i slobodu kretanja robe (npr. lijekovi i medicinski proizvodi), a koje neizravno utječu na nacionalne zdravstvene politike.
EU zdravstvena politika se često mijenjala, to jest unaprjeđivala, paralelno sa zdravstvenim krizama. Pandemija SARS-a koja se dogodila između studenog 2002. i srpnja 2003. dovela je do osnivanja Europskog centra za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) 2005. godine, a svinjska gripa koja je EU pogodila 2009. potaknula je prvu zajedničku nabavku cjepiva. Ova dva događaja pridonijela su jačem razvoju i integraciji EU zdravstvene politike te napravila svojevrsnu pripremu za još veću krizu koja je uskoro uslijedila.
Kada je koronavirus pogodio i EU, na raspolaganju su bila dva mehanizma kroz koja je mogla djelovati; prvi je Odluka o ozbiljnim prekograničnim prijetnjama zdravlju iz 2013, a drugi je mehanizam Civilne zaštite EU-a koji je utemeljen 2001. Oba ova mehanizma stavljena su u funkciju u prvoj fazi krize, ali zbog ograničenja EU zdravstvene politike njihovo djelovanje pokazalo se ograničenim. Odluka o ozbiljnim prekograničnim prijetnjama zdravlju definira uloge EU institucija i država članica u koordinaciji, planiranju, pripremi, prikupljanju podataka te odgovoru na krizu. Prikupljanje podataka i nadgledanja provodi ECDC, a Odbor za zdravstvenu sigurnost svake tri godine provjera kakva je pripremljenost država članica za odgovor na neku krizu. Podaci se prikupljaju od nacionalnih institucija, a ako se pojavi opasnost aktivira se Sustav ranog upozorenja i odgovora, nakon čega se nacionalne vlade konzultiraju o mjerama za suočavanje s opasnošću na svom teritoriju te o poduzimanju određenih aktivnosti. Odluka o ozbiljnim prekograničnim prijetnjama zdravlju pokazala se nefunkcionalnom u krizi; koordinacijski sastanci nisu funkcionirali te su bili slabo posjećeni, a države nisu pravovremeno i jednako prijavile svoju razinu pripremljenosti za suočavanje s krizom i svoje planove. Manjak informacija onemogućio je i ECDC-u da djeluje pravovremeno i izdaje smjernice. Ipak, ova Odluka omogućila je zajedničke nabave medicinskih proizvoda, lijekova, osobne zaštitne opreme te laboratorijskih potrepština.
Drugi odgovor na krizu mehanizam je Civilne zaštite EU-a pomoću kojeg se koordinira suradnja između država članica u slučaju prirodne katastrofe i katastrofe uzrokovane ljudskim djelovanjem. U okviru ovog mehanizma države članice prijavljuju listu svojih dostupnih resursa koji se mogu koristiti u hitnim situacijama. Mehanizam je u 2019. nadograđen komponentom RescEU koji uključuje zaštitu građana od katastrofa te upravljanje u hitnim situacijama i zajednički transport opreme. U okviru ove komponente nalaze se informacije o dostupnim helikopterima za gašenje požara, medicinskim evakuacijskim planovima, zalihama medicinske opreme i poljskim bolnicama kako bi se što brže odgovorilo na hitne situacije u zdravstvu te u slučaju kemijskog, biološkog, radiološkog ili nuklearnog incidenta. U krizi, države članice mogu aktivirati ovaj sustav, poslati zahtjev i vidjeti koji su resursi dostupni te koje su mogućnosti da se potrebni resursi prevezu iz jedne u drugu državu. Sustav je funkcionirao kada je jedna država trebala pomoć u nekoj hitnoj situaciji, ali ne i kada su sve države trebale istovremeno istu vrstu pomoći – Italija je u veljači 2020. tražila pomoć u osobnoj zaštitnoj opremi, a naišla je na zid šutnje i pomanjkanje solidarnosti. U pomoć su uskočile Kina i Rusija.
Inicijalni odgovor EU-a na zdravstvenu krizu izazvanu koronavirusom bio je kritiziran jer je solidarnost između država članica nestala odmah na početku. U ožujku i travnju 2020. pojedine države zatvorile su svoje granice te su nastali problemi s izvozom robe i slobodom kretanja. U drugoj fazi pandemije EU je zauzela proaktivniju ulogu te je organizirana zajednička nabava cjepiva, izvozne barijere su popustile i osmišljena je „izlazna strategija“ pod nazivom Joint European Roadmap towards lifting Covid-19 containment measures. To je omogućilo i da profunkcionira Odluka o ozbiljnim prekograničnim prijetnjama zdravlju te su države članice počele koordinirati zajedničke akcije, a nacionalne vlade počele su surađivati.
Vezano za samu pandemiju koronavirusa EU je odreagirala na nekoliko načina. Strategija EU-a za cjepiva prihvaćena je 17. lipnja 2020. s ciljem ubrzavanja razvoja, proizvodnje i primjene cjepiva protiv bolesti COVID-19. Nadalje, Europska komisija je 15. listopada 2020. objavila Komunikaciju o pripravnosti na cijepljenje protiv bolesti COVID-19, a u kojoj su navedeni ključni elementi koji su trebali biti obuhvaćeni kroz nacionalne strategije za cijepljenje. Potom je 19. siječnja 2021. uslijedila Komunikacija u kojoj se poziva države članice da ubrzaju korištenje cjepiva u EU-u.
Ove donesene odluke i komunikacije nisu prolazile bez problema u praksi. Vrlo brzo je došlo do problema s isporukama cjepiva od farmaceutskih kompanija te je Europska komisija 29. siječnja 2021. donijela mjeru kojom se zahtijeva odobrenje država članica za izvoz cjepiva protiv bolesti COVID-19. Razlog je bio osigurati pravodobnu dostupnost cjepiva za sve građane EU-a i transparentnost izvoza cjepiva izvan EU-a. Najpoznatiji je slučaj primjene te mjere onaj Italije koja je u ožujku 2021. blokirala izvoz cjepiva dok se isporuči cjepivo namijenjeno EU državama članicama.
Ovi događaji pokazali su kako bez dobro razvijenih nacionalnih farmaceutskih industrija EU ovisi o privatnim multinacionalnim kompanijama te se počelo raditi na povećanju industrijske proizvodnje cjepiva u EU-u. U tu svrhu Europska komisija osnovala je 4. veljače 2021. radnu skupinu za koju su odgovorni povjerenik za unutarnje tržište Thierry Breton i povjerenica za zdravlje i sigurnost hrane Stella Kyriakides. Cilj radne skupine povećati je proizvodne kapacitete za cjepiva, djelujući kao jedinstvena kontaktna točka za proizvođače kojima je potrebna potpora te utvrđujući i otklanjajući uska grla kad je riječ o kapacitetima i lancu opskrbe. Na stranicama EU-a tako su dostupni podaci o kapacitetima za proizvodnju cjepiva u EU-u, uključujući povezani lanac opskrbe u EU-u. Iako nepotpuni, ovi podaci ipak pokazuju koje su mogućnosti nadogradnje i poboljšanja sustava.
Iako EU pokazuje određenu razinu brige i odgovornosti za proizvodnju i distribuciju cjepiva državama članicama, s druge strane istovremeno odbija privremeno suspendiranje intelektualnog vlasništva na proizvodnju i distribuciju cjepiva, tzv. Agreement on Trade-Related Aspects of Intellectual Property Rights (TRIPS Agreement). Indija i Južna Afrika prošle godine pokrenule su zahtjev prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji da se privremeno ukine intelektualno vlasništvo nad cjepivima i ostalim medicinskim lijekovima i proizvodima vezanim za koronavirus dok svi ne budu cijepljeni. Zahtjev su do sada podržale 62 zemlje u razvoju te SAD i Australija, ali ne i EU, Velika Britanija, Švicarska i Norveška koji su glavni oponenti tome. EU ne smatra da bi ukidanje intelektualnog vlasništva nad cjepivima i medicinskim proizvodima koji se tiču koronavirusa pomoglo u borbi protiv pandemije, već predlaže pojačanu proizvodnju i izvoz cjepiva kao rješenje. Ujedno je u Njemačkoj sjedište kompanije BioNTech koja je razvila jedno od najkorištenijih cjepiva protiv koronavirusa, pa je to i dodatni razlog zašto se EU protivi toj ideji.
Eleanor Brooks i Robert Geyer u tekstu koji se bavi razvojem EU zdravstvene politike i utjecajem pandemije COVID-19 na nju postavljaju pitanje može li se nakon ove krize očekivati proširenje njenih kompetencija te koji bi parametri i karakteristike nove agende mogli biti. Utjecaj koronavirusa doprinijet će kompleksnijem procesu odlučivanja, a već je sada očito da se agenda pomaknula prema političkom odlučivanju - kompetencije koje se odnose na zdravstvenu politiku polako se šire i sve veću ulogu imaju nadnacionalne agencije. EU će nastaviti odlučivati u područjima gdje može poduprijeti razvoj cjepiva i osigurati zajedničke nabave za zdravstveni sustav, a to primjerice uključuje produljenje mandata ECDC-u i Europskoj agenciji za lijekove (EMA) te je velika vjerojatnost da će se ići na stvaranje nove agencije slične Biomedical Advanced Research and Development Authorityju (BARDA) koji djeluje u SAD-u. Također, vjerojatno će se proširiti i zakonski okvir za prekogranične zdravstvene prijetnje. Širenje kompetencija zdravstvene politike znak je zrelosti, ali stvari su politički osjetljive – primjerice jačanje i centraliziranje javne nabave cjepiva i ostalih lijekova povlači za sobom rasprave o pravednoj distribuciji, pregovore o ugovorima s farmaceutskim tvrtkama te ostale zahtjeve nacionalnih vlada, farmaceutske industrije i građana.
Prve naznake institucionaliziranog širenja EU zdravstvene politike uočljive su u novom programu EU za zdravlje za razdoblje od 2021. do 2027. koji je odobrila Europska komisija u okviru puno šireg Europskog Socijalnog fonda Plus (ESF+), a što bi omogućilo bolje adresiranje zdravstvenih izazova koji su identificirani u Europskom semestru. Predviđeno je da se zdravstvo financira kroz EFS+, ali i kroz druge financijske instrumente. Ovakav način financiranja omogućava implementaciju socijalnih prava (European Pillar of Social Rights), a nova konstrukcija ESF+ omogućit će sveobuhvatnije financiranje zdravstva te integraciju zdravlja u druge povezane politike i koordinaciju između komplementarnih linija programa povezanih sa zdravljem.
Program EU za zdravlje najdirektniji je odgovor na krizu izazvanu koronavirusom i bit će najveći EU program za zdravstvo, s najvećim planiranim budžetom do sada u iznosu od približno 5.1 milijardi eura. Ciljevi programa povećana su pripremljenost za prekogranične zdravstvene prijetnje, jačanje zdravstvenih sustava država članica za suočavanje s budućim epidemijama te dostupnost i pristupačnost lijekova i medicinskih proizvoda svim građanima.
Kriza izazvana koronavirusom dovela je do značajnog proširenja zdravstvenih aktivnosti EU-a u političkom smislu te se kompetencije EU-a u području zdravstvene politike šire i sve više zadiru u nacionalne zdravstvene sustave. Ova kriza pokazala je kako je transformacija zdravstvenih sustava država članica nužna kako bi se bolje i uspješnije odgovorilo na buduće zdravstvene krize. Odgovor sigurno nije u daljnjoj privatizaciji zdravstva, već u jačanju javnih sustava, jer je koronavirus razotkrio da je bez toga jako teško ili nemoguće uspješno zaštititi zdravlje građana.
Izvor naslovne fotografije: Flickr
Tekst napisala:
Preporučite članak: