Jasno je kako u Hrvatskoj nedostaje medija koji će poticati na kritičko razmišljanje o zdravstvu te stanju u kojemu se ono nalazi, a mi smo nedavno na naš portal dodali gumb kojim možete pristupiti People Health Dispatchu, međunarodnom mediju koji se bavi upravo tim temama, no na razini svijeta. O tome kako je on nastao i koji je njegov cilj s urednicom Anom Vračar razgovarala je naša Lucija Makovica.
U svibnju prošle godine pokrenut je People’s Health Dispatch, medij koji je nastao u suradnji Peoples Dispatcha i People’s Health Movementa (PHM), a fokusira se na zdravstvo koje je dostupno svima. Cilj je promicanje zdravlja kroz ravnopravan, participativan i međusektorski pokret te zagovaranje osiguravanja univerzalnog pristupa zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i socijalnim uslugama u skladu s potrebama ljudi, a ne njihovim mogućnostima plaćanja. O tome kako je sve započelo, koji su glavni ciljevi aktivista i novinara koji se zalažu kako bi teme vezane uz zdravstvo dospjele do što većeg broja građana razgovarali smo s urednicom Anom Vračar.
People’s Health Movement je globalna mreža formirana 2000. godine, a okuplja lokalne zdravstvene aktiviste, organizacije civilnog društva i akademske institucije iz cijelog svijeta, posebice iz zemalja s niskim i srednjim dohocima. „Sve je počelo kada je nekolicina aktivista iz trećeg svijeta gledala kako napreduje ostvarivanje ciljeva deklaracije iz Alma-Ate (1978). Glavni cilj deklaracije bio je postizanje prava na zdravlje za sve i iz perspektive trećeg svijeta pokazalo se kako na sjeveru dolazi do nekih pomaka te možemo govoriti o određenim poboljšanjima. S druge strane, kada je u pitanju kvaliteta života i zdravlja u ostatku svijeta, to nije slučaj“, objašnjava Vračar. Dakle, People’s Health Movement krenuo je iz želje da se stvari vrate na stazu koju je postavila Alma-Ata i da se ponovno počne pričati o društvenim odrednicama zdravlja, o tome kako ekonomski okvir, dugovi i međunarodno zaduživanje utječu na zdravlje ljudi u zemljama Afrike i zemljama Latinske Amerike. „Odlučilo se omasoviti taj pokret i od tada pa nadalje kreće se više-manje dosta sporo, ali se kreće. Trenutno postoje aktivisti u preko 80 zemalja svijeta i radi se na različitim frontovima - edukacija mladih aktivista, obrazovanje zdravstvenih radnika, ali i drugih (sociologa, politologa i antropologa)“, rekla je.
Tako je u svibnju 2021. godine pokrenut People’s Health Dispatch, publikacija koju ne radi samo People’s Health Movement, već je rađena u kombinaciji s People’s Dispatchom koji je međunarodni medij. „Cilj pokretanja Dispatcha bila je popularizacija tema. Kada gledamo tko se bavi zdravljem, vidimo da se njime bavi jako uzak krug ljudi - prvenstveno liječnici, svi drugi su u nekom bitnom smislu isključeni iz toga. Ako zakoračimo izvan znanstvene sfere vidimo kako većina ljudi to i dalje percipira kao nešto komplicirano, jako zamagljeno, kao nešto što nikada nećemo biti u stanju razumjeti ako nemamo 25 fakulteta i 70 godina radnog staža. Ovime se zapravo želi pokazati da nije tako, zdravlje je jedna jako popularna tema i na zdravlju se radi na različite načine. Zdravstveni radnici ustvari oblikuju zdravstveni sustav i Dispatch želi staviti fokus na te teme kako bi se one pojasnile“, ispričala je.
Ono što je u ovom radu posebno je široka volonterska baza koja doprinosi sadržaju Dispatcha. „Osim profesionalnih novinara koji pokrivaju međunarodne teme u Dispatchu, People’s Health Movement ima jako široku bazu aktivista, što nam je jako korisno. Oni pišu o stvarima koje rade na terenu, a te teme najčešće nisu baš zamijećene, previše su marginalne i na ovaj način uspijevaju komunicirati s ljudima na drugim dijelovima svijeta. S druge strane, mi imamo pristup materijalu koji ne objavljuje nitko drugi“, objašnjava. Velika prednost ovakvog načina rada je njihovo međusobno nadopunjavanje. „Jako puno tema pokriveno je regionalno, a kroz rad se vidi kako dosta stvari ostaje nezamijećeno zato što se događa recimo u Brazilu. Tamo postoji masovni pokret za radna prava medicinskih sestara, a njihovi su sindikati bili uključeni i u izbore koji su nedavno održani. Bili su žestoka opozicija Bolsonarovoj administraciji, ali sve to jako rijetko dospijeva u javnost, nepoznato je i teško za pratiti ako ne postoji kontakt s nekim tko je tamo na terenu“, rekla je.
Jasno je kako u Hrvatskoj nedostaje medija koji će poticati na kritičko razmišljanje o zdravstvu te stanju u kojemu se ono nalazi, a Vračar se osvrnula na ovu temu iz svoje perspektive. „Mislim da ima par novinara koji su okej. To su pretežito novinari koji već godinama prate zdravstvo i znaju polje o kojem pišu. Kada je riječ o temama koje dospijevaju na naslovnicu teško možemo pričati da su to one koje pokrivaju zdravstvo. Pokrivaju se neke teme koje su trenutno seksi, koje imaju neki utjecaj na život čitatelja, ali se sustavno ne razmišlja što nas je dovelo do toga da bacamo cjepivo dok se drugi ljudi žele cijepiti, a ne mogu. Kako smo došli do toga da veledrogerije diktiraju što će se događati s lijekovima? Kako smo došli do toga da imamo liste čekanja za neke bazične pretrage od par mjeseci? To bi trebala biti zadaća nekog puno kritičnije nastrojenog novinarstva, a takvo je rijetko. Ne želim reći da ga nema, ima ga, mogu se pronaći zdravstveni novinari koji obrađuju važne teme, ali ja pretpostavljam da je to puno manje čitano od nekih nebitnih stvari“, rekla je.
Kada je riječ o području istočne Europe smatra kako je ono i dalje nepokriveno ili se iz naše perspektive pokriva na prilično nedorečen način. „Meni je u cijeloj toj priči drago kada se u Dispatch mogu ubaciti priče koje se tiču Bosne, Hrvatske i Srbije zato što tu stvarno postoje dobra iskustva. Nedavno smo bili na sastanku na kojem smo gledali relativno novi dokumentarni film o privatnoj inicijativi francuskih liječnika koji su osnovali svoju grupnu praksu u zajednici u kojoj žive migranti. Namjera je bila da se medicina spusti među ljude i da se onda zajedno s njima kreira mini zdravstvena politika. Jako je zanimljivo onda doći u Europu i vidjeti kako se to plasira kao nešto jako inovativno i novo, a znamo da su to pretpostavke koje su u Jugoslaviji uvođene maltene četrdeset pete. To je ono što bi Dispatch trebao raditi, premošćivati praznine u komunikaciji. Postoji jako puno dobrih stvari koje se događaju, ali zapinju zato što se ne zna za iskustvo drugih ljudi koji su prošli isto. Onda se postavlja pitanje zašto ti doktori u Francuskoj nisu u kontaktu s inicijativama koje rade isto to u Španjolskoj, zašto tih poveznica nema?“, rekla je.
Kada je riječ o budućim planovima i potrebama čitatelja koji prate njihov rad na globalnoj razini, postoje ciljevi kojima teže, a u pitanju je i stvaranje na drugim jezicima. „Trenutno je cilj pokrenuti produkciju na španjolskom jer ono što čujemo od ljudi koji su u Čileu, Kolumbiji i Argentini jest da do njih stiže jako malo sadržaja tipa Dispacha, a jednostavno im nije pristupačno dok je sadržaj na engleskom. Ako govorimo o produkciji na drugim jezicima, u početku je to bila jedna maksimalistička i ambiciozna ideja da se nakon španjolskog krene i s produkcijom na arapskom i francuskom. Za sve to naravno, treba proći jako puno vremena i treba dospjeti do ljudi koji mogu raditi taj urednički posao na različitim jezicima. Hrvatski i drugi manje govoreni jezici ovise o lokalnim partnerima. Dispatch je naravno krajnje otvoren i tko god želi može prevoditi, ali mi to ne možemo sustavno raditi“, rekla je Vračar.
Usporedimo li Europu i druge zemlje u svijetu kada je u pitanju zdravstvo, Vračar navodi zanimljiv primjer u kojemu se može vidjeti situacija s terena. „Meni je bilo dosta zanimljivo iskustvo kada smo u PHM-u jednom prilikom uspoređivali vrijeme koje treba hitnoj da odgovori na poziv. Bili smo u grupi sastavljenoj od ljudi koji žive na zapadu (Velika Britanija), par ljudi iz periferije Europe i iz trećeg svijeta. Tada je vrijeme odgovora hitne medicine u Velikoj Britaniji naspram Hrvatske bilo znatno brže, no mi smo i dalje mogli računati da će nam život biti spašen ako zovemo hitnu. Iskustvo ljudi koji dolaze iz Kenije je bitno drugačije. Nazovu i nadaju se da će doći kamion, kod njih hitna služba ne postoji, jednostavno nema novaca, pogotovo novaca iz javnih sredstava”, ispričala je.
Iako smo u odnosu na neke druge zemlje napredniji kada je u pitanju zdravstvo, imamo probleme koji se ne mogu ignorirati. Sve veći broj mladih liječnika odlazi na rad u inozemstvo, a oni koji još ni nisu započeli s radom planiraju otići, o čemu smo već pisali na Radničkim pravima. Prema pisanju Večernjeg lista, već nam sada nedostaje oko 6.000 zdravstvenih radnika, više od 4.000 medicinskih sestara i gotovo 2.000 liječnika.
„Mislim da bi se više trebalo pričati o radničkim pravima u sustavu. O tome se sada priča posredno, priča se o emigraciji zato što ona proizlazi iz loših uvjeta rada. Govori se o strukama koje su prepoznate, koje se najviše identificiraju sa zdravstvenim sustavom, a to su liječnici. Imamo manje spoznaja o iskustvima koja dolaze od medicinskih sestara, primalja, čistačica, domara i kuharica. To su sve temelji na kojima sustav počiva, jako je neozbiljno da se godinama zdravstvena politika vodi tako da se njihovi kadrovi uopće ne uzimaju u obzir“, rekla je.
Prema podacima koje je ove godine objavio Večernji list, od 2.223 liječnika obiteljske medicine njih 650 bilo je starije od 60 godina, a 185 ima preko 65 godina. Uz to, 104 tima bila su bez nositelja, što znači da te ordinacije nemaju stalnog liječnika. „Nezamislivo je što smo se doveli u situaciju u kojoj će nam većina liječnika opće medicine i specijalista uskoro otići u mirovinu, a da ne znamo kako ćemo to nadoknaditi. To postaje ozbiljan problem kada se realizira u praksi. U nekoj perspektivi postoji opcija da se kaže ‘ma dobro, imamo vremena, riješit ćemo to, zaposlit ćemo ljude izvana’, ali stvar je u tome da nećemo, jer su tu za njih radni uvjeti loši. Tko god ima izbor ako ide emigrirati i raditi negdje u Europi zašto bi došao raditi u Hrvatsku? Liječnika i medicinskih sestara nedostaje svugdje. Migrantski radnici u zdravstvu suočavaju se s diskriminacijom jednako kao i u bilo kojem drugom poslu, ali su u minimalno boljoj poziciji zato što ih nedostaje. Trenutno nitko u Europi nije pokazao spremnost reći ‘u redu, ovo nam je prioritet i uložit ćemo u obrazovanje zdravstvenih djelatnika’, to se nigdje nije dogodilo“, zaključila je Vračar.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: PD/PHM/PHD/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: