Large 1604752 603482996372700 1212830636 n

U Hrvatskoj je 2020. zbog Covid-19 krize, kako govore podaci HZZ-a, udvostručen broj poslovno uvjetovanih otkaza u odnosu na prethodnu godinu. Naime, na državnu burzu rada u 11 mjeseci 2020. prijavilo se 43.000 radnika koji su ostali bez posla jer poslodavac više nije imao potrebu za njihovim radom, u odnosu na 24.000 takvih prijava u cijeloj 2019. godini. Osim ljudi koji su dobili otkaz kao “tehnološki višak”, na burzi je evidentirano i oko 97.000 radnika kojima je istekao ugovor na određeno.

Dodatni problem je što je u Hrvatskoj sedam od deset osoba koje su zbog korone izgubile posao Eurostat okarakterizirao kao osobe s nižim primanjima. Država je uspjela kompenzirati dio gubitaka onima koji su ostali zaposleni pa su državne potpore za očuvanje radnih mjesta nadoknadile oko pola izgubljenih prihoda, prenosi portal „Moj posao“. 

No zabrinjava što su gubici dohotka visoko koncentrirani u ranjivim podskupinama – prije svega među mladima, privremeno zaposlenima, ženama – koje dominiraju u uslužnom sektoru. Bitno je naglasiti i da državne potpore nisu potpuno pokrile izvorni dohodak od zaposlenja, niti su te kompenzacije došle do osoba koje su ostale bez posla.

Zatvaranjem ekonomije, prema istraživanju Eurostata,  u odnosu na zemlje EU najgore su prošli hrvatski građani, koji su ostali bez 10,6 posto dohotka ostvarenog u prethodnoj godini.

Podršku hrvatske vlade u očuvanju radnih mjesta u martu, aprilu i maju koristilo je blizu 100.000 poslodavaca, za otprilike 550.000 radnika. „Prema novim kriterijima, 540 eura za svako očuvano radno mjesto, a od juna je tu mjeru moglo koristiti svega 100.000 radnika!“, rekla je za Al Jazeeru, Nikolina Zavišić.

I nije to sve, 60.000 tvrtki svojim je radnicima snizilo primanja na minimalac, što znači novih 360.000 radnika na minimalcu. Kad se njima doda 70.000 onih koji su i dosad zarađivali 3.250 kuna, izgleda da Hrvatska trenutno ima 430.000 radnika koji zarađuju minimalnu plaću, dakle trećina zaposlenih zarađuje minimum minimuma. Vlada je tom mjerom ublažila prvi val otkaza, no pitanje je kako će situacija na tržištu izgledati poslije pandemije.

Rizik poslovanja sve se više preljeva na prekarne radnike

Tijekom Covid-19 krize još je više na površinu izašla sva manjkavost zapošljavanja putem nesigurnih oblika rada. Naime, u nesigurne oblike rada ubrajamo rad putem ugovora na određeno, autorske ugovore, agencijski rad, sezonski rad itd., a tim radnicima je smanjenjem broja angažmana i projekta dodatno otežano zaposlenje u Covid 19 krizi i porastao je broj onih kojima su primanja smanjena ili su potpuno izostala. Zbog navedenog načina zaposlenja odnosno zbog neimanja socijalne zaštite koje donose ugovori na neodređeno vrijeme radnici su ostavljenina milost i nemilost tržišta.

Najpogođeniji Covid-19 krizom zaposleni su uglavnom u sektoru trgovine, usluga i turizma, ali postoji I cijela armija ljudi koji rade putem nesigurnih ugovora kao što su medijski radnici, novinari, kulturnjaci (filmski radnici, glazbenici, kazalištarci itd itd!) kojima se zbog prirode posla koji se svodi na bliske kontakte s ljudima smanjila količina posla. Stanje na tržištu rada djeluje porazno i zbog činjenice da je Hrvatska u samom vrhu europskih zemalja po ukupnom broju ugovora na određeno, dok je rekorder Europske unije po broju ugovora na određeno u trajanju do 3 mjeseca. 

Također, Hrvatska od posljednjih zakonskih izmjena 2013. i 2014. ima slabiju zakonsku zaštitu i zaposlenja na neodređeno. Kako piše Marko Lucić za Radnička prava: „U razdoblju prije 2013. Hrvatska je imala relativno snažnu zaštitu ugovora na neodređeno, no onda je sa zakonskim izmjenama uslijedilo razmjerno najveće popuštanje (među svim zemljama EU). S 25-postotnim udjelom ugovora na određeno među svim zaposlenima u RH te s oko 90% ugovora na određeno vrijeme među novozaposlenima na ugovor o radu.“ Dodatni problem je to što su tim nesigurnim ugovorima najviše pogođeni mladi te tako prema podacima Eurostata više od 40% mladih radi putem nesigurnih ugovora - što im onemogućuje bilo kakvo planiranje u životu, a i često je faktor dugotrajnog života s roditeljima, najduljeg u EU. Također, nezaposlenost mladih ostaje vrlo visoka - 25%.

Uz sve navedeno, krajem 2020. najavljene su i izmjene Zakona o radu kojima se nastoji dodatno „fleksibilizirati” ugovore na neodređeno kako bi poslodavci bili „motiviraniji“ sklapati takve ugovore s radnicima nauštrb ugovora na određeno vrijeme. Jednostavno rečeno, poslodavci sada traže dodatnu fleksibilizaciju otpuštanja (ljudi s redovnim ugovorima), argumentirajući to time da bi se tako smanjio broj nesigurnih ugovora, jer bi onda navodno bili spremniji češće davati ugovor na neodređeno! Navedeno govori da od strane poslodavaca nikad ništa drugo ne možemo očekivati, oni će konstantno tražiti načine da smanje troškove rada i prebace što više rizika na same radnike, a upravo je pandemija moment kada priče o "nepostojanju sukoba između rada i kapitala" bivaju još snažnije opovrgnute.

Pojavom pandemije teško su pogođeni i studentski radnici. Zakonom o obavljanju studentskih poslova iz 2018. nisu riješeni problemi s kojima se susreću studenti koji rade, a to su velika nesigurnost, potplaćenost, nepodlijeganje tog odnosa Zakonu o radu itd. Vlada je 2017. iznijela podatak kako je više od 65% studenata radilo putem studentskog ugovora, a mnogima je takav način rada preduvjet za studiranje, odnosno sredstvo za pokrivanje rastućih troškova studija. Njihova nezaštićena pozicija u vrijeme krize postala je još gora, uz generalni manjak smještajnih kapaciteta i stipendija (osobito prema socio-ekonomskom statusu) - rad o kojem ovise postao je još nesigurniji, te su mnogi izgubili prihode. Nikakve mjere pomoći na tom tragu nisu najavljene.

Organiziranje kao protulijek

Velikim problemom u pandemiji pokazala se i razina informiranosti radnika o njihovim pravima tijekom proljetnog “lockdowna”. Naime, radnici su često bili stavljeni u situacije u kojima su im smanjivanja prava na način da ih se prisiljavalo na uzimanje godišnjeg odmora i na potpisivanje aneksa ugovora, ugovori na određeno se nisu obnavljali, plaća im se smanjivala na razinu vladinih potpora i sl. Generalno, rizik poslovanja poslodavci su nastojali u što većoj mjeri prebaciti na radnike. S obzirom na opisanu situaciju na tržištu, te s obzirom na odnos snaga, radnici su često izvlačili deblji kraj - osobito oni koji nisu sindikalno organizirani (a takvi su većina).

U poduzećima gdje su radnici pokriveni kolektivnim ugovorom i u kojem djeluju sindikati, razina prava je bila nešto veća, kao i njihovo poštivanje te poslodavci odluke oko prilagodbe novoj situaciji uglavnom nisu mogli donositi jednostrano već uz dogovor s radnicima. No budući da je sindikalna gustoća u privatnom sektoru znatno niža od one u javnom, u njemu su i prava radnika najčešće znatno niža i češće se i teže krše. U trenutnoj situaciji često se događa da poslodavci šalju radnike na ”prisilne” godišnje odmore, pri čemu također krše zakonsku odredbu da se korištenje godišnjeg odmora mora radnicima najaviti barem petnaest dana ranije.

Na takvu situaciju na tržištu rada nadovezuje se i donošenje novog Zakona o strancima, kojim su se ukinule kvote na uvoz radne snage, što poslodavcima omogućava da dodatno smanjuju troškove za rad, odnosno povećava njihovu pregovaračku moć naspram radnika, budući da im se sad na raspolaganje stavlja velik broj radne snage koja uglavnom dolazi iz krajeva u kojoj su životni uvjeti još teži, te su često spremni/prisiljeni raditi za manje novaca i u gorim uvjetima.

I prije krize mnogi radnici u Hrvatskoj bili su potplaćeni, radili su prekovremene, radili su vikendima, potpisivali razne ugovore koji su manipulirali njihovim slobodnim vremenom, a pandemija je samo doprinijela i naglasila svu bijedu tržišta rada. Ako se nastave gurati najavljene promjene u Zakonu o radu, ako radnicima ne otvorimo mogućnost potpisivanja ugovora na neodređeno, ako ne počnemo vrednovati rad i radnike, u predstojećim mjesecima koji bi mogli biti još teži po pitanju ekonomskog stanja u državi, za očekivati je da će se
svi nabrojani problemi samo intenzivirati.


Izvor naslovne fotografije: Facebook
Autorica teksta:

Petra Ivšić


    Preporučite članak: