Kutinska Petrokemija dobila je novog većinskog vlasnika, a iz Sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske poručuju: “Od novih većinskih vlasnika čim prije očekujemo investicije i pokretanje proizvodnje“. Piše Ivana Perić.
“Onima koji radnicima Petrokemije uskraćuju pravo na rad – uskratit ćemo pravo na profit!”, poručeno je početkom travnja na zajedničkoj izvanrednoj skupštini reprezentativnih sindikata unutar Petrokemije - EKN-a Hrvatske, DEMOS-HUS i Udruge hrvatskih branitelja Petrokemije. Na skupštini su radnici zahtijevali hitne, jasne, konkretne i konačne odgovore oko vlasničkih odnosa u Petrokemiji.
Novi većinski vlasnici
Krajem travnja javnosti je obznanjeno da su INA i Prvo plinarsko društvo (PPD) uspješno zaključili prethodno najavljenu transakciju s turskom grupom Yildrim u vezi s kupoprodajom njihovih poslovnih udjela u Terra Mineralna Gnojiva. Nakon višemjesečnih pregovora, Yildirim je od Ine i PPD-a tako preuzeo 54 posto kutinske Petrokemije, a 40-ak posto i dalje će držati država. Podsjetimo, kompanija Yildrim je početkom studenog prošle godine potpisala kupoprodajni ugovor s Inom i PPD-om o preuzimanju njihove tvrtke Terra Mineralna Gnojiva i time većinskog udjela u Petrokemiji.
Uz Yildrim, u vlasništvu kutinske tvornice mineralnih gnojiva ostaju Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji ima 17,9 posto udjela, 12,73 posto udjela je na skrbničkom računu HPB-a u ime Fonda za financiranje razgradnje Nuklearne elektrane Krško, 9,09 posto dionica ima Janaf, a 5,45 posto je na PBZ skrbničkom računu. Sama Petrokemija je vlasnik 0,08 posto udjela, a preostali udjeli u vlasništvu su malih dioničara.
Iz Yildrima su najavili ulaganja u modernizaciju tvorničkih postrojenja te ponovno pokretanje proizvodnje mineralnih gnojiva, ali nisu precizirali kada će se to točno dogoditi. "Početak proizvodnje ovisi o cijeni prirodnog plina. Danas to nije održivo, kao što znate. To je vrlo lako provjeriti. Ovo je moja pretpostavka: mislim da će na ljeto cijena prirodnog plina biti održiva da ponovno pokrenemo proizvodnju", kazao je medijima Ali Odabaş, novi predsjednik uprave Petrokemije. Petogodišnji mandat nove uprave počeo je 29. travnja, a uz predsjednika Odabaşa, novi članovi uprave su Faruk Özkısa, Erman Akman i Nenad Zečević.
Stari proizvodni problemi
Lani je u ožujku Petrokemija obustavila rad dva proizvodna pogona. Iz tvornice su tada priopćili da su planski krenuli u zaustavljanje proizvodnih kapaciteta pogona Amonijak i Urea, uz zadržavanje u uobičajenom režimu rada ostalih linija mineralnih gnojiva. Obrazložili su da je taj potez uvjetovan optimizacijom poslovanja, rastom cijena plina i potrebom izvođenja nužnih popravaka koji su odgađani zbog nedostataka rezervnih dijelova u ranijem razdoblju.
Cijena plina bila je prvoklasno pitanje u Petrokemiji i ranijih godina - do prekida u radu tvornice i prije pandemije je opetovano dolazilo upravo zbog toga, a u tome su svoju ulogu tijekom godina imale sve hrvatske vlade. Petrokemiji su nametale visoku, netržišnu cijenu plina, a sve u korist ekskluzivnih dobavljača Ine i PPD-a. Banke su pak tvornici uskraćivale kredite kakvi su stalno bili dostupni privatnim pogonima. Zbog visokih je cijena plina Petrokemija bilježila poslovne gubitke, a nagomilano potraživanje Ine i PPD-a 2016. godine pretvoreno je, uz dokapitalizaciju, u većinsko suvlasništvo nad tvornicom. Državna tvornica od strateškog značaja koja je ranije godišnje uprihodovala oko dvije milijarde kuna tako je većinski prešla u privatne ruke. Dugogodišnja nastojanja da se Petrokemiju izbaci iz državnog portfelja, započeta još u mandatu vlade SDP-ove Kukuriku koalicije, time su okončana.
Posljednjih je nekoliko godina za preostalih 1.300 radnika i radnica tvornice bilo naročito neizvjesno, a o tankoj niti stalno visi i perspektiva egzistencije čitavog kutinskog kraja. Petrokemija je osnovana 1959. godine, a zajedno s njom razvijala se i Kutina, postala regionalno gospodarsko središte. S ukupnom godišnjom proizvodnjom od 657.850 tona gnojiva, 1972. godine tvornica je postala najveći proizvođač mineralnih gnojiva u Jugoslaviji. Početkom 1985. imala je 4.416 zaposlenih, najviše u svojoj povijesti. U prvih pola stoljeća postojanja proizvela je i diljem svijeta prodala više od 50 milijuna tona mineralnih gnojiva.
Njen značaj za život i proizvodnju u kutinskom kraju, ali i za opstanak hrvatske poljoprivrede, teško da se može precijeniti. To nam u razgovoru podcrtava i Davor Rakić, glavni sindikalni povjerenik Sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske (EKN) u Petrokemiji.
“Čim prije očekujemo investicije i pokretanje proizvodnje”
Iz sindikata naglašavaju da kupnja, pakiranje i prodaja tuđe robe ne može osigurati kvalitetna gnojiva za hrvatsku poljoprivredu, očuvati proizvodne kapacitete za budućnost niti osigurati radna mjesta i egzistencije radnika i radnica Petrokemije i građana Kutine.
“Od novih većinskih vlasnika čim prije očekujemo investicije i pokretanje proizvodnje. Ovaj ćemo tjedan održati skup radnika, a nakon toga i sindikalni sastanak s novom upravom. Tek trebamo uspostaviti partnerski odnos s novom upravom, ali naša glavna pozicija i dalje se tiče pokretanja proizvodnje u Petrokemiji”, govori nam Rakić.
Dodaje kako su u sindikatu fokusirani i na pregovore oko novog kolektivnog ugovora. “Stari kolektivni ugovor ističe nam 30. lipnja. Važno nam je zato i da ispregovaramo novi ugovor, poslali smo već inicijativu za pokretanje pregovora. Tražit ćemo u njemu, među ostalim, i povećanje plaća. Skoro dvije godine nam se plaće nisu mijenjale, a inflacija nam je u međuvremenu pojela oko 30 posto tih iznosa, to više nisu plaće dovoljne za život”, kaže Rakić.
U sindikatu se nadaju kako će novi većinski vlasnici, ali i država koja još uvijek ima značajan udio u tvornici, najozbiljnije shvatiti pitanje budućnosti Petrokemije. Suviše je puta ono bilo brutalno zanemareno i iznevjereno, na štetu radnika, ali i gospodarstva i poljoprivrede čitave zemlje, a takva šteta ima svoje dugoročne, još štetnije posljedice. One se nezaustavljivo granaju i intenziviraju, čak i kad se čini da je napokon stvoren prostor progresivno drugačije ili barem manje štetne prakse. Takvi nam prostori, naravno, svejedno trebaju, kao i radnici i radnice koji su ih voljni stvarati. U Petrokemiji ih, čini se, još uvijek ima. I ne planiraju odustati.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Petrokemija/Radnička prava
Tekst napisala:
Preporučite članak: