Povijest i budućnost društvenog kolapsa

Sve se više i više govori o društvenom (civilizacijskom) kolapsu, toliko da je termin već postao izlizan, a u stručnim je krugovima zastario. Sada valja govoriti o transformaciji.

O jednom vidu kolapsa pisao sam lani na ovom portalu. Snimaju se indie rock i alt-pop glazbeni albumi inteligentnih tekstova na temu, kritika ih dobro prihvaća. Zvuče poput uglazbljenih proročanstava. Iz knjiga i zvučnika preko usana Timotheeja Chalameta ušuljali su se u popularnu kulturu.

Komentirajući sveprisutne društvene medije, lakonski je izjavio kako je „teško biti živ ovih dana“, jer „društveni je kolaps u zraku, smrdi po njemu“. Držat ćemo se, dakle, izvornog pop-friendly termina.

Sintagma nikoga više ne plaši, iako je svojevremeno pregledni rad profesora Jema Bendella tematizirajući nadolazeći klimatski kolaps nazvan „Deep adaptation“ povlačeći se po Internetu prije nekih osam godina sijao strah u kosti po čitanju, a danas je narastao u svojevrstan prepperski pokret. Društveni kolaps postao je meme materijal.

Kaže jedan, stiliziran kao goblen: „Milenijalac sam i moj plan za mirovinu je društveni kolaps.“ Drugi se sprda na sličnu foru pa govori da je plan za penziju pogibelj u klimatskim ratovima.

Australski politolog s istraživačkom adresom pri Cambridgeu Luke Kemp latio se lavovska posla te skicirao povijest društvenih kolapsa od prapovijesti naovamo.

Na naslovnici njegove tvrdo ukoričene studije od petstotinjak stranica torzo je razlomljenog egipatskog kipa što ga nagriza zub vremena u pustinji. Nije naveden podatak koji je to točno kip i gdje, začudan, a možda i namjeran propust za djelo prepuno informacija i konteksta o propastima društava diljem svijeta. Kemp prati egalitaran razvoj ljudskih bića holocenom, epohe stabilizacije klime i stvaranja uvjeta pogodnih za poljoprivredu. S poljoprivredom dolazi do sjedilačkog načina života, epidemija bolesti, ratovanja, nejednakosti na više frontova…

Već je kultna rečenica znanstvenika Jareda Diamonda kako je agrarna revolucija najveća greška ljudske vrste, od koje se, prema tom biologu i povjesničaru, nismo oporavili do danas. Iako ju izrijekom ne spominje, Kemp njenu logiku slijedi. Ratarstvom i sjedilačkim načinom života stvara se višak resursa (zemlja, hrana), slijedom čega dolazi do pojave hijerarhije i neprijateljstva s drugim zajednicama te nejednakosti.

 

Sami korijeni nejednakosti potiču s tanjura. Hrana se institutom gozbe pretvarala u političku moć (raskoš, obilje), koju vladar koristi (diplomacija), a za njega ju pribavljaju podanici (podčinjenost). Iskonski je to ritual koji se zadržao do današnjih dana. Državnici i poslovni ljudi redovito pohode vrhunske restorane, ne McDonald's.

Nejednakost kontinuirano raste, elite imaju sve više, pučani žive pod jarmom. A nejednakost što raste konačno uzrokuje propast golijata. Kroz povijest, ljudi su ih mogli doslovno napustiti („glasanje stopalima“) ili ih uništiti („glasanje vatrom“). Raskoš i perverzije elita dosežu takve razmjere da ih razjareni plebs uništava, bilo da se radi o svećeničkoj kasti Ani-Kutani Cherokee Indijanaca ili Mariji Antoaneti u Francuskoj.

Priča je ista od pradavnih civilizacija Sjeverne Amerike preko Rimskog carstva i dinastije Xin u Kini, i stalno se ponavlja. Sve ih Kemp naziva golijatima (piše ih s velikim početnim „G“), divovima koji od svojeg postanka nose u sebi sjeme svojeg uništenja. Golijatima naziva „zbir hijerarhija organiziranih primarno putem autoriteta i nasilja“, opći obrazac organizacije društava.

Najčešći, najširi element civilizacije jest, piše, vladavina podčinjenošću. Kontroliraju se ljudi i energija. Poput biblijskog Golijata, kojeg je David ubio smjernim hicem praćke posred čela, za neke je golijate bio dovoljan jedan faktor da se uruše. Pri drugim slučajevima, kao što je bilo s carstvima Inka i Azteka, došlo je do savršene oluje uvjeta koji su doveli do njihovih propasti, odnosno prestrukturiranja, pod – Španjolcima.

Miks spomenutih uvjeta odnosio se na ondašnje plemićke elite u borbi za moć, rivalstvo između gradova koji su sačinjavali carstvo, dolazak Europljana, te premoćne vojne opreme i klica raznih zaraznih bolesti protiv kojih domicilno stanovništvo nije imalo šanse. Sve to tematski se provlači po prvih tristotinjak stranica.

Uspostava poljoprivrede, gradova i država trajala je tisućama godina jer su se mnogi ljudi tim procesima opirali. Trenutni trenutak našeg, „globalnog golijata“ može se sumirati Kempovom jezgrovitom rečenicom u kojoj „većina nas radi od 9 do 5 u mini-diktaturama.“ Kemp je, međutim, stava da su ljudska bića kreature izvorno sklone suradnji i empatiji, unatoč onome što nam uzastopno prikazuju holivudski filmovi katastrofe (njegove riječi).

 

Suvremena društva lovaca i sakupljača pokazuju više razine inkluzivnosti od nekih modernih demokracija, navodi on, povlačeći kako je demokratsko društveno uređenje zapravo bazična postavka za ljudska bića. Problem su individue negdje na tromeđi „mračne trijade“ – seta osobina između sklonosti psihopatiji, narcisoidnosti te makijavelizma, koje uzurpiraju suradljivo stado pa njime zavladaju.

Poklapanje tih mračnih osobina ima maleni postotak populacije; no u zatvorima omjer je četvrtina utamničene populacije, a incidencija je navodno visoka na korporativnim vrhovima te pri tijelima predstavničke demokracije. Ne zna se točan broj. Kako podvrgnuti psihopata na poziciji moći psihologijskoj dijagnostici? Ne bijahu takove individue uvijek uspješne.

Iako lovačka i sakupljačka društva mogu biti ustrojena hijerarhijski, Kemp ističe suvremeno zabilježen primjer kontra-dominacije. Antropolog Christopher Boehm je pri plemenu Ju/'hoansi u pustinji Kalahari zabilježio moderan primjer problematičnog, ali „vještog lovca“ /Twa. Eskalacija nasilničkog, ubilačkog i dominirajućeg ponašanja /Twa rezultirala je njegovim pogubljenjem od strane ostalih članova. Nakon što su ga muškarci gađali otrovnim strelicama do te mjere da je „izgledao poput dikobraza“, sve su ga žene i svi muškarci potom probili kopljima, simbolično preuzimajući odgovornost za njegovu smrt.

Golijat se diže sve dok ima pogonskog goriva. Kako stvari stoje trenutno, Kemp donosi procjene po kojima imamo zaliha plina za 44, nafte za 51, a ugljena za 134 godine „business as usual“. Za kolaps nismo spremni. Što se dulje održava status quo, to će on gori biti, obuhvatniji i dublji. Ovdje valja uglaviti da je djelovanje čovjekovo takvo da živimo u geološkoj epohi nazvanoj po nama samima – antropocenu.

Krug od bića koja su bauljala kroz okoliš pleistocena zatvaramo meta-krizom, koja se sastoji od: destabilizacije klime i uništavanjem okoliša uzrokovanom ljudskim djelovanjem, umjetnom inteligencijom pretvorenom u oružje (i klima i AI su u riziku od takozvanog runaway scenarija, pri kojem se gubi sva kontrola), konvencionalnim atomskim oružjem i sljedećom pandemijom, za koju je velika vjerojatnost da će sadašnje generacije doživjeti…

Kemp dodaje i buduće nepoznate prijetnje. Prevedeno u jezik brojeva, Kempova tablica sadrži procjene: u sljedeće 24 godine rizik od kolapsa je 49 posto, a do kraja stoljeća kolaps i izumiranje ljudske vrste je 50 posto vjerojatno. U jednom od tri scenarija, ljudi izumiru do početka 22. stoljeća. Brojke nisu dobre, niti su uklesane o kamen. Radi se o procjenama raznih znanstvenika. Na nesreću, kreću se otprilike u istom smjeru.

Nije kolaps, točnije, transformacija, nužno uvijek loša stvar. Pri prijašnjim kolapsima, bogatstvo se pravednije raspodijelilo. Od 19. stoljeća naovamo, zahvaljujući napretku uslijed industrijske revolucije, poboljšanoj brizi za zdravlje i prehrani, muškarci su viši za 9, a žene za 8 centimetara. Međutim, puno prostora u svojoj skici budućnosti Kemp ostavlja zloslutnim scenarijima prema kojima dijelovi Zemlje jednostavno nisu nastanjivi (preview su doživjeli stanovnici pariških tavanskih stanova pod limenim krovovima ovog ljeta) ili potpuno automatizirani AI ubija kao da vrši jednostavne matematičke zadatke. Ovdje već vidi odmak od globalnog prema „silicijskom“ golijatu, no nemamo ovdje dovoljno prostora da bismo i tu temu otvorili.

Nije potrebno proricati budućnost da bismo svjedočili užasu. Današnji je globalni golijat derište rođeno i odgojeno u disfunkcionalnom braku kapitalizma i kolonijalizma i možda najpotresnija vinjeta knjige priča o suvremenom dječaku koji u Demokratskoj Republici Kongo iskapa rudu za tehnološke potrebe, poput Lenovo laptopa s kojeg kucam ovaj prikaz knjige.

 

Zaslužuje da je se prenese ovdje, njome započinje poglavlje Smrt iz stroja: „Plastične japanke proklizuju dok zamahuješ pijukom. Zemlja je crvena, no duboko u nutrini Konga čini se krvavo smeđom. Mračno je i čini ti se da te zidovi pritišću. Čine ti se takvima od kada je tvoj stariji brat Akile poginuo pri urušavanju tunela. Drugovog su ti brata, Kijanija, uspjeli izvući, ali ne može hodati od tada. Sjećaš se tog dana, kako su ti suze rastakale prašinu na licu, kad si shvatio da Akile više neće izviriti iz rupe sa svojim ogromnim osmijehom.

Plač nije dugo trajao. Moraš raditi, posebno sada kada Kijani ne može. Želudac ti krulji dok zamahuješ. Propustio si ručak i glava ti pulsira od iscrpljenosti dok navršavaš deseti sat rada. Činilo se to dobrom idejom tad: zaradit ćeš dodatan dolar bez pauze i radeći prekovremeno. Nije bio baš pretežak izbor s obzirom da za ručak dobivaš dva komada kruha i zašećerenu vodicu koja jedva prolazi pod sok.

Zrak je prepun crne prašine koja ti prianja uz odjeću i stijenke grla. Možda ti se posreći pa danas zaradiš nešto više od četiri dolara. Kobalt – ona plavo-sivo-zelenu masa što iskapaš iz stijene par-sto metara ispod površine – vrijedi puno više od tvojih suza. Nakon što ga se tačkama izvuče na površinu, prevest će ga u Kinu gdje će ga pretvoriti u one sitne srebrne i zlatne kvadratiće koje nazivamo mikročipovima.

Nešto tog kobalta što si iskopao sada je u računalu koje se nalazi u San Franciscu i pokreće novi model jezičnog učenja IT kompanije. Vlasnik posjeduje preko 1 000 000 puta više bogatstva nego ti . I to se neće promijeniti, ma koliko god ti rabotao pod zemljom. Drugi komadi kobalta su u čipu drona koji juri nebom iznad Libije brzinom od 72 kilometra na sat.

Blizu čipa je i eksploziv. Kad spazi metu, obrušit će se brzinom od 120 km/h sve dok se ne zabije u nju. Čak nije potrebno ljudsko biće da odobri to kamikazi-ubojstvo. U mikročipu je sva autorizacija koju treba. Krv i kosti smiješat će se s tim kobaltom što si ga iskopao iz zemlje.“

Povijest je poput ledenjaka usred mora, kaže Kemp. Vidimo tek njegov vrh. Zabilježeno je tek 10 posto, a tek puki 1 posto je zapisano. Kad se sve zapisano na Kempovim stranicama zbroji i oduzme, ostaje nejednakost. Poput kamena u Davidovoj praćki, nejednakost biva najčešćim uzrokom pada golijata.

Među preporukama koje daje su demokratizacija kroz nasumično odabrane predstavnike s ograničenim mandatima, uz neizostavnu kontrolu nad AI-em, dekarbonizacija i usvajanje spoznaje da rast na planetu s ograničenim resursima ne može biti neograničen.

Utočište od kolapsa neće pronaći multimilijarderi po bunkerima na Havajima i Novom Zelandu, već ljudi u tijesno povezanim zajednicama. Lekcija je to iz paleolitika i nekoliko stotina moderno provedenih studija. Skupljajte usluge, a ne konzerviranu hranu, poučava Kemp.

Rezimirajmo sada, iz perverzne znatiželje, stanje nejednakosti u godini dana otkako je knjiga objavljena, a ovaj se tekst privodi kraju. Elon Musk nakratko je postao prvi čovjek s procijenjenim bogatstvom većim od bilijun dolara. Mladež si mahom ne uspijeva priuštiti čak niti zajednički najam pa po Ujedinjenom Kraljevstvu žive u kamperima. Na kraju jedne nedavne Guardianove video reportaže mlada žena kaže: „Volim Cornwall i moji prijatelji vole Cornwall, ali ovdje je toliko teško živjeti. Ne vjerujem da ću ikada posjedovati kuću i počinjem to prihvaćati.“

Istovremeno, Zendayin stilist Law Roach organizirao je privatni avion kako bi na londonskoj premijeri Odiseje mogla nositi najnoviju Schiaparelli kreaciju, izravno s modne piste i čubiti se prema fotoreporterima. Iako je pariška premijera bila dan nakon londonske, nikad nećemo saznati zašto je baš taj dan morala nositi haljinu.

Koliko takvih ekscesa prolazi ispod radara? Između nje i influencera srednjeg dosega, nema više srednje klase. Suludo, ali jedna moja prijateljica napreduje na višu poziciju na kojoj je čeka manja plaća. Drugi prijatelj zaposlen u jednoj uspješnoj multinacionalnoj korporaciji na mid-level poziciji razmatra uključivanje u plaćene farmaceutske studije kako bi spojio kraj s krajem.

Preko bare, još je gore. Ondje mladi nemaju kampere, već žive u automobilima, svoj život snimaju i dijele po društvenim medijima. Snimaju se kako peru zube pomoću boce vode, jedu na štandovima s uzorcima i traže hranu na rasprodaji po supermarketima na čijim se parkiralištima nastanjuju. Plaćaju članarinu za teretanu kako bi se mogli tuširati. Neki od njih rade. Jedan je muškarac propustio platiti tjednu stanarinu i evo ga, već pet godina živi iz auta.

Slične se bojazni svoje kalifornijske domaćice od prije čitava desetljeća sjetila Olja Savičević Ivančević početkom godine u svojoj kolumni. Neki od beskućnika (u SAD-u je sad prikladan termin „unhoused“ – neskućeni) monetiziraju svoju situaciju. Evo primjera dečka koji je taman završio srednju školu i „preporučuje svima da iskuse beskućništvo“ kao dio razvoja karaktera, a i za slučaj da ga zaista moraju prolaziti.

Na Instagramu ima plaćene suradnje s kozmetičkom tvrtkom i brendom sportske opreme (200 dolara mjesečno). Tko bi se snimao kako je beskućnik i romantizirano to prikazivao po Instagramu? Nisu moje riječi, već brojni komentari ispod objava tih beskućnika-influencera. U komentarima odbija pomoć jer eto, super mu je ovako kako je.

Jedna žena u Engleskoj snima svoja jutra o životu na minimalcu. Evo još jednog mladog beskućnika. Ovaj skućeni Parižanin snima svoj čitav dan. Prava je zečja rupa otvoriti jedan takav video, jer samo se redaju nakon toga. Samo ovaj fenomen trebalo bi podrobnije analizirati. „Skoptički režim“ konstrukt je iz teorije vizualne kulture, a široko i pojednostavljeno primijenjen na moderne (društvene) vizualne medije, objedinjuje užitak u gledanju i zadovoljstvo u bivanju viđenim.

Danas smo ga, čini se, rastegnuli do perverznih proporcija. Čemu dokumentarci kad kratka, montirana reels forma bilježi stvarnost skoro bez odgode. Pogledajte pobliže svijet oko sebe. Ako to pažljivo učinite, vidjet ćete da živimo kraj. I živjet ćemo ga još dugo. Predstoji nam, dakle, još puno urušavanja na svim frontovima. I knjige poput Kempove.

Foto: Emil Čančar

Preporučite članak: