“Umjesto ugovora o radu otvori paušalni obrt, ugovorit ćemo poslovnu suradnju i imat ćeš veću neto plaću” – sve se češće može čuti na razgovorima za posao, posebice u IT sektoru. Zašto takvo prikriveno zapošljavanje dugoročno nije dobro ni za radnika ni za društvo piše naš Nikola Kožul.
U zadnjih pet do šest godina popularnost paušalnih obrta naglo je porasla. Prema dostupnim podacima iz Porezne uprave, prije porezne reforme 2017. godine paušalci su činili četvrtinu svih obrtnika, ali do kraja 2021. njihov udio skočio na dvije trećine. Drugim riječima, od oko 90 tisuća obrtnika u RH, paušalnih obrta je nešto više od 60 tisuća. Razlog takvog „paušalnog booma“ krije se u poreznom rasterećenju takvog oblika poslovanja. Prema aktualnom poreznom zakonodavstvu, porezno opterećenje paušalnih obrta moglo bi se nazvati simboličkim. Međutim, nagli skok paušalnih obrta koji se desio u tako kratkom vremenu stavio je pred Poreznu upravu jednostavno pitanje: može li se sustav paušalnog oporezivanja zloupotrijebiti na štetu državnog proračuna i radničkih prava? Naime, je li hrvatski “poduzetnički duh” sve ove godine samo čekao pravo porezno rješenje kako bi oslobodio svoj potencijal ili je u pitanju još jedna manipulacija poreznim olakšicama? Odgovor je, kao što to često biva, dvoznačan i glasi – i jedno i drugo. S jedne strane, paušalni obrti omogućili su pristup tržištu mnogim poduzetnicima-početnicima s malim početnim kapitalom ili „hobi“ poduzetnicima koji bi paušalnu djelatnost obavljali kao svoje sekundarno zanimanje. Primjerice, ako želite mimo svog redovnog posla pokrenuti npr. mikro-pivovaru ili otvarate frizerski salon sa skromnim sredstvima i ne ciljate na zaradu preko 300 tisuća kuna godišnje, paušalni obrt najpogodnije je rješenje. Jednostavno osnivanje, minimalna administracija i niski troškovi održavanja čine paušalne obrte iznimno popularnim.
Prikriveno zapošljavanje
S druge strane, nedovoljna definiranost kriterija prema kojima se određuje što sve može odnosno ne može biti paušalna djelatnost dovela je do jednog problematičnog trenda. Naime, primijećeno je da određene tvrtke od svojih budućih zaposlenika traže osnivanje paušalnog obrta. Umjesto da potpišu ugovor o radu, stranke sklapaju ugovor o poslovnoj suradnji. Takav deal radnicima izgleda fantastično – zbog manjeg poreznog opterećenja, neto plaća koju se takvim oblikom može zaraditi značajno je veća od plaće „opterećene“ porezima i doprinosima. Umjesto državi, novac se slijeva paušalcima u džep. „Početkom ove godine promijenio sam posao i otvorio paušalni obrt kako bih surađivao s jednom inozemnom tvrtkom. Neto plaća mi je značajno veća u odnosu na prošlu koju sam dobivao temeljem ugovora o radu. Ne moram dolaziti u ured na posao, a godišnji dogovaram bez problema jer je firma za koju radim dosta fleksibilna po tom pitanju. Nisam zabrinut ni zbog zdravstvenih doprinosa jer mi sadašnji prihodi omogućavaju privatno liječenje koje mi uglavnom ne treba jer sam mlad. Dugoročno me jedino brine pitanje kreditne sposobnosti“, poručuje nam jedan programer koji je zbog aktualne situacije odlučio ostati anoniman. Poslodavci su, s druge strane, slobodni ponuditi iznos koji je manji od klasične bruto plaće i značajno uštedjeti na troškovima rada, a da radnik svejedno završi s više novaca na računu nego u slučaju redovnog zaposlenja. Osim toga, paušalci, kao „sami svoje gazde“, formalno-pravno uživaju slobodu određivanja svog radnog vremena, lokacije rada, odmora itd. Međutim, ključ slobode je u izrazu „formalno-pravno“ jer praksa već naveliko bilježi poslovanje paušalnih obrtnika koji o navedenim pitanjima uopće ne odlučuju jer su egzistencijalno vezani uz „naručitelja posla“ odnosno poslodavca. Drugim riječima, iako su formalno u ravnopravnom položaju kao naručitelji i izvođači, paušalci su faktički, poput običnih radnika, podređeni kontroli i nadzoru poslodavaca. Osim toga, važna radnička prava poput godišnjeg odmora, bolovanja i naknade prekovremenih sati ostaju prepuštena neformalnim dogovorima. Drugim riječima, ovise o dobrim međuljudskim odnosima, a ne slovu zakona. Zbog toga bi se moglo reći da su dobar dio svojih radničkih prava prodali za veću neto plaću.
Porezna uprava je ovako opisala problem: „u određenim slučajevima, umjesto sklapanja ugovora o nesamostalnom radu, potiče se osnivanje obrta koji utvrđuju dohodak u paušalnom iznosu te se naknade za posao koji ima obilježja nesamostalnog rada isplaćuju kroz isplate prema paušalnom obrtu. Takva postupanja, motivirana isključivo time da se iskoristi način obračuna namijenjen paušalnim obrtnicima unatoč postojanju obilježja nesamostalnog rada, predstavljaju korištenje poreznih pogodnosti protivno svrsi zakona“. I dok je Hrvatska obrtnička komora zauzela srednju struju poručujući da podržava paušalne obrtnike, ali samo one koji posluju u skladu s propisima, s druge strane fronte našla se udruga Glas poduzetnika. Oni Poreznu upravu kritiziraju za neobjektivnost i prevelike diskrecijske ovlasti prilikom utvrđivanja što je prikriveno zapošljavanje, a što ne. Upozoravaju da će na kraju država izgubiti jer će ostati bez proračunskih prihoda od paušalaca koji će zbog ovoga biti prisiljeni svoje poslovanje preseliti izvan Hrvatske. I uistinu, zašto je državi problematičan ovaj odnos ako se zapravo radi o „win-win“ situaciji – radnici zarađuju više, poslodavci plaćaju manje, a neki se doprinosi i dalje slijevaju u proračun. Međutim, situacija je mrvicu kompleksnija.
U procesu poslovanja postoje i drugi dionici o kojima treba voditi računa. Osim radnika i poslodavaca, tu su i država, konkurencija, potrošači te okoliš. Prije svega, nedvojbeno je da paušalni obrti u formi prikrivenog zapošljavanja zakidaju društvo za socijalne doprinose. Računica je jednostavna. Uzmimo za primjer najvišu dohodovnu kategoriju moguću za paušalni obrt, a to je 300 tisuća kuna godišnje. Radnik zaposlen na ugovor o radu, na takav će iznos platiti 130 tisuća kuna poreza s pripadajućim doprinosima, dok će paušalist platiti samo 21 tisuću kuna poreza. Dakle, radnik s ugovorom o radu može računati na godišnju neto plaću od 170 tisuća kuna, a paušalist 279 tisuća kuna. Razlika je poprilično nezanemariva. S obzirom na to da se ova pojava veže poglavito uz IT sektor gdje su plaće veće od prosjeka, možemo pretpostaviti da država toleriranjem takvog poslovanja gubi krupnije porezne prihode, čime teret socijalnih izdvajanja pada na ostale radnike koji uredno plaćaju doprinose. Postoje i etičke dvojbe jer teret socijalnog sustava obilato snose radnici s malim plaćama kojih je u Hrvatskoj puno, dok se u ovom slučaju radnici uspijevaju „izvući“. Međutim, premda je „normalno“ da za državu nikog nije briga, ova situacija na površinu izvlači još jedan sukob, a to je konkurentski odnos između poduzetnika koji svoje radnike regularno zapošljavaju i onih koji se služe instrumentima prikrivenog zapošljavanja. Tvrtke koje si, čisto reputacijski, ne žele dozvoliti muljanje s radnopravnim zakonodavstvom, de facto gube u tržišnoj utakmici. Dakle, teško je govoriti o „win-win“ situaciji kada država, odnosno socijalni fondovi, ostaju bez dijela prihoda, a konkurencija gubi tržišnu utakmicu jer poštuje temeljne propise.
Što radi Porezna uprava?
Porezna uprava odredila je kriterije prema kojima će utvrđivati radi li se o prikrivenom zapošljavanju ili ne, a koji se mogu kategorizirati kao pitanja organizacijske i financijske kontrole te odnosa stranaka. Prije svega, ispituju se uvjeti i način rada – npr. na kojoj lokaciji se radi, tko je osigurao sredstva rada i tko određuje radno vrijeme. Već sada u praksi postoje paušalni obrtnici koji redovito dolaze na posao u ured poslodavca i tamo provode 8 sati koristeći opremu poslodavca. Takav kriterij snažno sugerira da se radi o prikrivenom zapošljavanju, ali ga je danas jednostavno izbjeći. Nadalje, pitanje je naručuje li naručitelj samo rezultate rada ili određuje cjelokupan radni proces, daje detaljne upute rada i slično. Ovdje se radi o važnom kriteriju organizacijske kontrole koji je karakterističan za radni odnos. Dodatni kriterij je obveza osobnog izvršenja rada. Svaki paušalni obrtnik morao bi biti u mogućnosti svoj posao delegirati svom zaposleniku ili podizvođaču. Ako naručitelj posla inzistira na osobnom izvršenju, njihov odnos snažno podsjeća na radni. Porezna također ispituje načine isplate – obavlja li poslodavac posloprimcu isplate na mjesečnoj razini ili po obavljenom poslu. Taj kriterij nije presudan jer je mjesečna isplata moguća i kod paušalnog poslovanja. No, uz to se veže i kontroverzni kriterij udjela prihoda. Provjerava se čini li jedan klijent preko 50 posto prihoda paušalnog obrta. Sve u svemu, pomoću ovakvih kriterija porezna uprava pokušava odgovoriti na pitanje ima li poslodavac organizacijsku i financijsku kontrolu nad posloprimcem tj. jesu li oni u subordiniranom položaju kakav je karakterističan za radnopravne odnose. Pritom je važno za naglasiti da faktično stanje uvijek ima prednost pred ugovorenim (odnos stranaka). Drugim riječima, bez obzira na to što su naručitelj i izvođač sklopili ugovor o poslovnoj suradnji, porezna uprava može pomoću ovakvih kriterija utvrditi da njihov odnos zapravo sadrži elemente radnog odnosa i sukladno tome odrediti adekvatan porezni tretman za paušalnog obrtnika. Tu je važno za naglasiti da će odgovornost za prikriveno zapošljavanje snositi, pomalo nepravedno, onaj od kojeg se zahtijevalo da paušalni obrt otvori, a ne poslodavac koji je nastojao uštedjeti na cijeni rada. Paušalni obrtnik morat će u tom slučaju platiti cijelu razliku između gore navedenih 279 i 170 tisuća kuna. Visoka cijena za prikriveno zapošljavanje.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg - Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Pxhere, Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: