Jednom mjesečno na portalu Radnička prava objavljujemo slam poeziju Ivora Kruljca. Inspiriran tekstovima s portala, ali i vlastitim opažanjima, Ivor u svojoj poeziji radničke tematike na svima jasnom jeziku ispisuje kroniku suvremenog doba. U novoj RADničkoj STIHiji Ivor progovara o prekovremenom radu, a svoju mjesečnu zahvalu upućuje cvjećarima.
Izvanredni nered
8 sati danas
kao i 8 sati jučer,
bit će i 8 sati sutra
i tako do mirovine
dok u životnom ciklusu godina
ne dođe metaforička večer,
8 sati na 8 sati,
od 7 do 15, 8 do 16
9 do 17
svaki radnik jedva čeka kad će radni dan stati,
kad će doći slobodno vrijeme
za odmor i zabavu,
mozak na pašu, besposličarenje, izlazak
kakav hobi ili s voljenom osobom popit
neku žesticu ili kavu,
i kucne čas posljednjih 60 radnih minuta,
kad se pojavi šef i ubrzo poželiš da ga
ugrize zmija ljuta,
svi se trude i rade ali
nešto je iskrsnulo odjednom sad
pa poviče šef da treba ostati dulje i na snazi
je prekovremeni rad,
katkad sat dva
a katkad pojede i slobodni dan,
u kojemu mir i odmor postanu dva pojma nepojmljiva
za shvatiti izazov apstraktan i stran,
radi se dalje uz melodiju potisnutog gnjeva,
začepljena gubica škrgutanje
zubima dok um slaže scenarije kako šefa
trga čopor hijena,
misaona katarza da se progura kroz
gorku dužnost,
dok god je u okviru Zakona
o radu i dok je god zbilja pisano potvrđena nužnost,
dok god nije više od 50 sati tjedno,
onda nije ugodno ali je nužno i što god radnik misli o tome
želi li zadržati posao totalno je svejedno,
i dok pitanje treba li mijenjati zakon na kraće prekovremene
ovisi o volji radnika udruženih u sindikate,
ne treba previše za shvatiti koji legitimitet trenutno postoji
da radnički bijes produktivnu atmosferu
buntom i štrajkom satre,
ako je previše ili nije plaćeno na vrijeme,
radništvo zna kako šefovima izraziti nezadovoljstvo
i do popravka situacije otežati vodećima breme.
Cvjetnim radnicima
Uništava se priroda
a grad ljude guši,
bilje i zelenilo u krizi
a kisik kao da se u atmosferi suši,
estetika siva
mirisi metalni i gustog dima,
još u zimske dane smog se diže
kao jedan magloviti tsunami,
jutarnja i noćna plima,
kad je prirodi fali i sve je manje ima vani,
treba kod kuće skloniti i spasiti floru,
te u pomoć skaču cvjećari
njegovatelji bilja, bića što za prehranu koriste
autotrofnu foru,
što paze na stabljiku s listovima i cvijetom
u posudi sa zemljom,
različitih veličina
neke s plodovima neke bez
različitih nijansi u bojama pod crvenom
plavom ljubičastom crnom ili bilo kojom drugom temom,
bilo da je bodljikavi kaktus, trnovita ruža
ili nježna orhideja,
znaju kako o njoj brinuti i koliko vode
može primiti bez da se predozirajuće ne
naceja,
kako ih posložiti u aranžmane organske ljepote
za svaku prigodu,
za sprovod, vjenčanje, ugodnu večeru
ili spoj nakon kojega se nadaš u krevetu s drugom osobom dobiti
orgazmičnu ugodu,
te konačno, ako poželiš udomiti biljku
u svome stanu ili vrtu,
tko će nego cvjećari i cvjećarke dati savjete i upute
da bilje živi i preživi umjesto
da vene dok ne dođe u fazu
smrtnu,
za spašavanje svijeta, zraka i života
treba volje ali uzalud ako nitko ne pokaže
znanje,
stoga vam hvala cvjećarke i cvjećari
što dok krupni kapital gazi floru
vi joj popravljate u gradskoj prljavštini brojno stanje.
Naslovna fotografija: MrCaseyHistory, Radnička prava
Poeziju napisao:
Preporučite članak: