Large radni%c4%8dka stihija

Jednom mjesečno na portalu Radnička prava objavljujemo slam poeziju Ivora Kruljca. Inspiriran tekstovima s portala, ali i vlastitim opažanjima, Ivor u svojoj poeziji radničke tematike na svima jasnom jeziku ispisuje kroniku suvremenog doba. U novoj RADničkoj STIHiji Ivor nas podsjeća na osjećaje radnih početaka i na sve one što nas štede krvništva.

 

Anksioznost novozaposlenog

Ganjao sam poslove
ali nikako da ih pogodim
na pik,
no evo konačno dobio jedan
i sad sam službeno početnik,
znate onaj osjećaj nezgodnog
starta,
gdje se učite na probnom roku
poslu, rutini dužnosti
za plaću kojom će se osigurati vaša
napunjena egzistencijalna plata,
razdoblje gdje vas je frka
jer se osjećate kao da svima
samo smetate,
pitate se radite li dobar posao
a i hoće li vas kolege prihvatiti
sa strepnjom odgovor čekate,
tim se više bojite jer znate kako je biti
bez posla,
ne želite dobiti otkaz
da vas se opet na burzu i prema društvenoj osudi
nosa,
strah vas presiječe kada nešto pogriješite,
želeći što prije pokazati kako sve probleme umijete da riješite,
još gore kad pogriješi stariji kolega,
pa onda to svali na vas kao novog
jer tako to zna ići
jer jebiga,
no s vremenom uz znanje i malo sreće
nalazite svoje mjesto,
pokazujete se sposobnim i vrijednim zadržavanja
jer ste se snašli vješto,
no, kao onaj koji uči
među kolegama ste još uvijek na glasu
koji tako amaterski slovi,
sve dok konačno ne dođe
neka nova kolegica ili
kolega novi,
i dok prolazi tu istu
proceduru,
vi malo mirnije odrađujete svoju
radnu turu,
na neki način zatvarajući krug
anksioznosti novozaposlenog,
dok radnička svijest u tihom šaptu
apelira na starije radnike
da novima što više iskažu
dobrodošlicu, opuste ga i pokažu mu solidarnost.

 

Za one što nas štede krvništva

Kad je na Balkanu tulum zna se,
na ražnju se zavrti ili janje
ili prase,
za super ručak neka dobra teletina
ispod peke,
ili brzo ispečen odrezak
nakon posla za zube što ne žele
žvakat namirnice meke,
ili sočna krilca i batci
kad apetit poželi fino
pile,
uz neki prilog povrća
ali ipak je meso
ono glavno za okusne nam pupoljke
mile,
tekstura živog bića
koje više nije živo,
što smo nekoć sami trebali
ubiti da bi ga pojeli, sirovog ili pečenog na
vatri koja daje svjetlo u noći gdje je sve mračno
nije čak ni sivo,
gdje je trebalo imati želudca čuti vrisak životinje
i proliti joj krv,
znati izrezati dobar komad
i očistiti obrok od iznutrica
koje se baci na tlo
da ih dokrajče mikrobski razlagači, ptice
ili poneki crv,
no slava Durkheimu što je opisao
tranziciju iz mehaničkog i organskog
društva,
u kojoj zbog podjele rada
danas ne moraš biti ubojica
radi mesožderskog ručka,
jer zna se tko se danas kuži u te stvari,
junaci mesne opskrbe to
su mesari,
odvažni i snažni, (ali i odvažne i snažne)
što se ne boje zaprljati ruke,
što životinje za našu nabavu vode kroz posljednje
ovozemaljske muke,
ubiju ih i raskomadaju za ponudu u trgovini
mesnatog mirisa,
za nas što nemamo lovačke sposobnosti
grabežljivaca poput primjerice risa,
što nemamo živaca za svjedočenje
krvavim scenama,
samo trbuh za tamanjenje tkiva
što domaćim životinjama što divljači
tipa srnama,
dok u bijeloj kuti s velikim nožem
vidiš kako se spremaju za svoj rad,
kimni u znak poštovanja
kad mesar sječe meso
da utaži tvoju glad.


Naslovna fotografija: MrCaseyHistory, Radnička prava
Poeziju napisao:

Ivor Kruljac


    Preporučite članak: