Brojne se razlike između bivše Istočne i Zapadne Njemačke održavaju i 25 godina nakon pada Zida. Među njih spada i ona povezana s ulogom žene i položajem majke. Dok je Zapad zadržao model patrijarhalne obitelji, bivši je Istok provodio dalekosežne politike ženske emancipacije. S obje strane bivše granice Njemice se sada suočavaju s izazovima prekarnog rada i ograničenim mogućnostima zaposlenja.
Većina sociologa predviđala je da će se zbog procesa ujedinjenja, u kratkoročnom ili srednjoročnom periodu, ujednačiti životni uvjeti žena iz Istočne i Zapadne Njemačke. No je li to ipak bila preoptimistična prognoza? Primjerice, 2007. godine u zapadnom dijelu zemlje samo je 16 posto majki djece između 3 i 5 godina bilo zaposleno na puno radno vrijeme, dok je na istoku ta brojka iznosila 52 posto. Također, iako je stopa nataliteta u bivšem DDR-u (Istočnoj Njemačkoj) izrazito niska1 te danas usporediva s onom na zapadu Njemačke, velike razlike među njima i dalje postoje. Uzmimo, primjerice, postotak izvanbračnih rođenja: u istočnom dijelu on iznosi 61 posto, a u zapadnom samo 26 posto.
Ženska populacija “novih zemljaka” posebno je pogođena društvenim i političkim previranjima koja su nastupila procesom ujedinjenja. U DDR-u, za razliku od Savezne Republike Njemačke, majke su bez problema usklađivale obiteljski i poslovni život, a kada je Zapadna Njemačka progutala Istočnu, doživjele su dramatičan porast nezaposlenosti koji je poremetio njihov način života, ciljeve i samopouzdanje. U cijeloj Njemačkoj, baš kao i drugdje u Europi, stopa aktivnosti žena značajno se povećala nakon 1950-ih, ali taj je razvoj u DDR-u bio neusporedivo brži nego u zapadnom dijelu. Krajem osamdesetih, 92 posto Njemica u Istočnoj Njemačkoj bilo je u radnom odnosu, dok je kod zapadnih susjeda ta brojka iznosila 60 posto. Po ovom pitanju, ravnopravnost je bila upadljiva i gotovo jedinstvena u svijetu. I dok su na Zapadu žene svoje planove prilagođavale tradicionalnim patrijarhalnim obrascima i dalje opterećenima obiteljskim imaginarijima, na istoku se njihova ekonomska neovisnost u odnosu na muža naprosto podrazumijevala.
Spektakularan pad nataliteta u DDR-u sedamdesetih godina naveo je režim da uvede razne mjere kako bi potaknuo žene u fertilnoj dobi na rađanje, a poseban trud je u tom smislu uložen prema samohranim majkama ili razvedenim ženama. Iako je nekad ismijavana zbog svog ideološkog opravdanja (treba hraniti izgradnju “socijalističkog društva” novom radnom snagom), ova politika uspjela je uskladiti profesionalne ciljeve i ograničenja roditeljstva. Nasuprot tome, majčinstvo s druge strane Zida često je sa sobom nosilo žrtve, pa čak i pad u siromaštvo, pogotovo u slučajevima kada bi se žene razvele ili bi ih napustio suprug. Nije stoga čudno što su žene iz bivšeg DDR-a ujedinjenje često doživljavale kao prijetnju svom životnom standardu. Sustav vrijednosti koji su poznavale i dotad uzimale zdravo za gotovo urušio se, a s time je došlo i strahovito iskustvo nezaposlenosti. “Kad kažeš u zavodu za zapošljavanje da si ‘sama s dvoje djece’, nije im jasno o čemu pričaš. Službenica koja je sjedila nasuprot mene nije me ni pogledala, ništa, samo je brzo ispunila formular, otpremila me i odmah uvela sljedećeg”, prepričava Ilona, samohrana majka i bivša prodavačica iz Istočnog Berlina. Žene su u DDR-u živjele pod svemoćnim protektoratom države koja je na oca i obitelj gledala kao na sekundarnu društvenu funkciju. Socijalizaciju djece predvodile su institucije te je ona bila bitno razdvojena od obiteljske ćelije. A ta privrženost autonomiji nije nestala padom Zida.
Istraživanje provedeno početkom 2000-ih među nezaposlenim Berlinčankama otkrilo je veoma različite odnose prema poslu i djeci. Sve su djecu promatrale kao ključni element svoje egzistencije, međutim one sa Zapada pridavale su im veću važnost od posla. Iako su bile svjesne svih opasnosti koje to donosi, na nezaposlenost su gledale kao na priliku da se u potpunosti posvete ulozi majke. S druge strane, Berlinčanke s Istoka htjele su u isto vrijeme nastaviti školovanje i ostvariti profesionalne ciljeve, procjenjujući da će imati najbolje uvjete za napredak ako ponovno nađu zaposlenje. Kada se budu osjećale “bolje u svojoj koži” kao radnice, bolje će i ispunjavati ulogu majke. Smatrale su da njihova autonomija koristi kako njima tako i njihovoj obitelji. Majke iz Zapadnog Berlina držale su da nitko nije kvalificiraniji od njih da brine o njihovoj djeci. Iako su uvažavale korist jaslica i vrtića, bile su sklone raditi unutar strogog radnog vremena. S druge strane, za majke iz Istočnog Berlina, naviknute na fleksibilna radna vremena u DDR-u, pristup jaslicama bio je od iznimne važnosti, pogotovo zato što su poslodavci to uzimali u obzir pri zapošljavanju. Anna, dvadesetosmogodišnja nezaposlena prodavačica, nije skrivala svoj bijes kada nam je pričala koliko su je puta odbili za posao samo zato što je samohrana majka. “Stalno su ponavljali: ‘Pa vi imate dvoje klinaca? Neće to ići’. A kad bih im objasnila da sam sredila čuvanje djece, pravili bi se gluhi.” Na to se nadovezivala vječna sumnja da bi mogla ponovno ostati trudna: “Nema nikakve šanse da opet zatrudnim. To sam nedavno rekla i jednom tipu: neću imati više djece sad kad ih imam dvoje, ne brinite.” U periodu DDR-a slična izjava u zavodu za zapošljavanje bila bi nezamisliva.
Sve majke iz Istočne Njemačke u potrazi za poslom nakon pada Zida morale su demonstrirati uzorno ponašanje, uvjeriti šefove da su svladale nova pravila igre, a uza sve to pretrpjeti poniženje da ih netko tretira na taj način. Zapadne Berlinčanke, s druge strane, problem su vidjele u rastućim zahtjevima tržišta rada. Paula, tridesetšestogodišnja samohrana majka i nezaposlena tajnica, prijavila se za posao u tvrtki koja joj se nalazila gotovo u dvorištu. “To je bila savršena prilika: tipkala bih na mašini, obavljala telefonske pozive, bavila se klijentima itd. A onda mi je direktorica rekla: ‘Dobro, nekad ćemo vas možda tražiti da radite više od četrdeset sati ili vikendom’. Odgovorila sam joj da mi to ne paše, da bih voljela raditi trideset sati, kao i na prethodnim poslovima. Da barem to nisam izjavila! Počela se derati, bila je van sebe. Uz ovakvu silnu nezaposlenost, govorila mi je, trebala bih biti sretna da imam bilo kakav posao. Poslije me pitala kakvog smisla ima živjeti kao parazit od socijalne pomoći, na trošak države.” A Paula se s druge strane pita: “Ne tražim ništa drugo nego da radim, ali kakvo je to društvo u kojem moraš ostaviti svoju djecu u vrtiću od jutra do mraka?” Prema sociologinjama Jutti Gysi i Dagmar Meyer “najpozitivniji rezultat obiteljske politike koju je vodio DDR bila je borba za ekonomskom nezavisnošću žena. Danas je to nešto nezamislivo. Istina, žene su primale 30 posto manju plaću od muškaraca jer su im bili dodjeljivani manje kvalificirani poslovi, stoga u njihovom statusu nije bilo ničeg glamuroznog, što često imamo naviku zaboraviti. Ali bar nisu bile u strahu da će izgubiti stan ili da neće naći mjesto u jaslicama jer su se mogle osloniti na solidnu i pouzdanu socijalnu zaštitu. To je važan preduvjet za jednaka prava, možda čak i ključan”.3
S takvim naslijeđem, Edeltraudi, dvadesetosmogodišnjoj kuharici, udanoj ženi i majci dvoje djece, jako teško pada ovisnost o postojećim zakonima o socijalnoj skrbi kao i o svom mužu. “Postale smo ovisne o svom partneru, o tome je li voljan dati nam novac, ovisne o načinu na koji država sve to tretira. Ako vam odluči oduzeti davanja, to je to, gotovi ste. Nađete se u škripcu jer je novac, taj prokleti novac, nešto što vas stalno proganja i tu nema pomoći.” Iako se istočnonjemački model jednakosti između muškarca i žene urušio skupa sa Zidom, on i četvrt stoljeća kasnije nastavlja oblikovati sliku koju žene bivšeg DDR-a stvaraju o sebi i svojim društvenim ulogama.
* Sabine Kergel je sociologinja, istraživačica na Freie Universitätu u Berlinu.
1 Vidi Michel Verrier, “Une ‘panne démographique’ qui vient de loin”, Le Monde diplomatique,rujan 2005.
2 Joshua Goldstein i Michela Kreyenfeld, “Familie und Partnerschaft in Deutschland”, Institut Max Planck, Rostock, 2010.
3 Jutta Gysi i Dagmar Meyer, “Leitbild berufstätige Mütter – DDR-Frauen in Familie, Partnerschaft und Ehe“,Frauen in Deutschland 1945-1992, Akademie Verlag, Berlin, 1993.
S francuskoga prevela: Jelena Miloš
Tekst napisala:
Preporučite članak: