Kada krenete utipkavati u Google „propale t...“, pretraživač prije izbaci „propale trepavice“, nego „propale tvornice“. A propalo ih je puno. Tvornica, ne trepavica. Samo je tekstilna industrija u Hrvatskoj, recimo, nekoć zapošljavala više od 100.000 radnika. Pretvorbu i privatizaciju, međutim, preživjela je tek nekolicina poduzeća. I to ne samo u tekstilnoj industriji, naravno. Jedan od većih tekstilaca bila je i Domaća tvornica rublja ili DTR, koji je kompletno ugašen 2017. godine. Te godine je zadnji radni dan u pogonu radilo tek 19 radnica, dok je u vrijeme kada je bio najjači DTR zapošljavao njih čak 1.500.

Razgovarali smo s Katom Šečić, radnicom DTR-a koja je u tom nekad velikom poduzeću radila od 1977. do 2013. godine. Šečić se (pri)sjeća kako je to sve nekada izgledalo, pa nam govori o tome kako je to podsjećanje i reminiscencije na slavnu prošlost DTR-a spajalo radnice, pogotovo one starije koje su doživjele i proživjele tu slavnu prošlost poduzeća. To ih je na neki način i „držalo“ tijekom štrajka 2013.godine, kada su se borile za neisplaćene plaće. "Često smo mi o tome razgovarale, pogotovo kad smo štrajkale. Imale smo tada i dosta vremena", kazala nam je.

"Sentimentalno si vezan uz sve to i žao ti je što je to tako završilo i završavalo, a nisi mogao tada ništa pomoći. Vidiš da se uništava, krade, to je glavno što nas je boljelo. Pogotovo nas je boljela činjenica da je to moglo ići i dalje da je bilo volje", kaže nam Kata koja je većinu svoga radnog vijeka odradila u DTR-u. "Ali, eto nažalost došlo je do privatizacije i pretvorbe, ljudi su krenuli gledati samo profit", dodaje Kata koja ističe i da plaće u tekstilu nikada nisu bile visoke, ali su radnice u vrijeme najvećeg rasta, kada je DTR-ova tvornica preseljena u Dubravu, dobivale i razne bonuse. "Kad smo se preselili u Dubravu - to je bio boom, kupovali su se novi strojevi, ulagalo se, dijelili su se viškovi, jubilarne...", kaže nam.

„Mi smo uglavnom bile zadovoljne, imao si posla, radilo se, nisi imao vremena puno razmišljati – ali cijenilo se radnika“, ističe. Kao zanimljivost ističe da su radnice čak na raspolaganju imale zasebnu prostoriju u koju bi mogle otići da se odmore ako bi im bilo loše ili bi im pozlilo.

2013. godine radnice DTR-a prosvjedovale su u centru Zagreba tražeći isplatu svojih zaostalih plaća. Foto: Matea Grgurinović



Solidarnost među radnicama je bila velika, pomagale su si međusobno: „Koja god da je nova cura došla raditi, odmah smo se mi starije oko nje okupile, treba li im što. Skupljale bi novce ako nije imala od čega platiti režije i/li stanarinu, pomogle bi. Kad je krenulo otpuštanje sve smo bile u šoku – i stare i mlade – i nadale smo se da će to sve završiti drugačije. To se u biti poslije sve više i više svodilo na to da je počeo pritisak na radnice da ne rade dobro. Prije pretvorbe ipak imam osjećaj da je radnik bio na prvom mjestu, a poslije toga kada su se vlasnici i direktori krenuli izmjenjivati, e to je počela biti druga priča“, zaključuje Kata.

Slika idilične mladosti koju nikada nismo imali

Stvari, međutim, ne treba romantizirati. Ivana Biočina, teoretičarka mode i istraživačica koja se dugi niz godina bavi tekstilnom industrijom ističe kako je naš odnos prema prošlosti, kao uostalom i prema životu, složen. Biočina smatra da, u jednu ruku, generaciji naših roditelja „koja je doživjela i preživjela vrijeme hrvatskih tekstilnih giganata, kao i svega što se događalo kroz devedesete i s novim stoljećem, sjećanje na tekstilnu industriju kao sjećanje na mladost, gdje je sve bilo lakše i bolje“. Nama, mlađima, pak, to sjećanje predstavlja neki vid idilične prošlosti i mladosti koju nikada nismo imali, nešto za što smo zakinuti, bolji dani koji su nas zaobišli, ističe Biočina. Naš odnos prema naslijeđu i ono što pamtimo i čega se sjećamo je stoga složen – povijest ne treba romantizirati, smatra Biočina, koja je odgovore na pitanja za ovaj tekst poslala iz Koprivnice gdje se upravo ruši Sloga (jugoslavenski obućarski pogon) i time nestaje posljednji trag "starog" tekstila.

„Što se tiče mladih radnika, u pogonima (koji su preostali; op.a.) je preostala šačica "starih" radnica i majstora. Oni su još uvijek tu, u njima priče i dalje žive. Čini se da problem nije zaborav, već stvaranje slike koja nije pravi odraz onoga što smo imali. Ponekad se slika suviše idealizira, iskrivljuje, prilagođava željenim osjećajima, nostalgiji, ali se ponekad i umanjuje njena vrijednost. Gubitak je svakako bio golem i bolan. Mislim da je teško, gotovo i nemoguće, zamisliti što smo imali, barem meni, generaciji djece radnika“, govori Biočina.

Potom spominje anegdotu kada je kao mlada studentica tekstila prvi put zakoračila u prostore tvornice Vesna, koja se nekada nalazila u samom centru Zagreba: „Osjećaj je bio nevjerica, da smo tako nešto imali, ljutnja, da smo to izgubili, ali i tuga, jer sam propustila taj, tada u mojoj glavi, zlatni period tekstilne proizvodnje. Nikad se nećemo vratiti u okvire industrije iz prošlosti i sjećanja, to nije moguće ni na europskom i globalnom pragu. Je li se dio industrije mogao spasiti? Sigurno. A mogao se i promijeniti, okrupniti, pogurati naprijed, poboljšati. Proizvoditi u zemlji koja uništava i ne štiti svoje Sizifov je posao“, dodaje. Činjenicu da se bar dio pogona – ne samo u tekstilu – mogao spasiti, ističe nekoliko naših sugovornika. Da, tržište se možda promijenilo, zasigurno se promijenilo, neke tvornice se nisu mogle održati, ali razmjeri uništenja su uistinu ogromni.

No, da prošlost, pogotovo radničku, ne treba romantizirati svjedoči i kratki komentar naše sugovornice Nedjeljke koja je prvo radila u DTR-u u Zagrebu, a nakon preseljenja u Split od 1982. do 1995. godine u Jugoplastici. Radilo se puno i bilo je teško, pogotovo u tekstilu kojega su oduvijek karakterizirali teški uvjeti rada i niske plaće. Na pitanje kako je bilo raditi u Jugoplastici Nedjeljka odgovara: „Zajebano. Rad na smjene, rad na normu, plaće male. Cijeli život sam radila na normu, a tada sam plaću cijelu, koja je bila ekvivalent 150 maraka, davala za stanarinu“, kazala nam je. Živjelo se od suprugove plaće, a na pitanje je li se moglo ostale troškove podmiriti od te jedne plaće koja je ostala odgovara kratko i jasno: „Moralo se. A i mi smo uvijek bili skromni“. U Jugoplastici se nerijetko radilo i noćima, kada je trebalo završiti neke ugovorene poslove, a Jugoplastika je puno tzv. lohn-poslova (doradni poslovi, op.a.) radila za Nijemce. Sjećaju li se ljudi još Jugoplastike? „Ja se sjećam. Oni koji su radili vjerojatno se sjećaju. Ipak je skoro 15 hiljada ljudi radilo u Jugoplastici, imala je pogone i tvornice po cijeloj Jugoslaviji“, kazala je. Kupila je i Nedjeljka neke dionice Jugoplastike kada su se prodavale, ali „Kerum je to kupio, sve je propalo, sve je uništeno“, kazala nam je. I tako je 2004. godine srušena i zgrada Jugoplastike na čijoj su lokaciji poslije sagrađeni POS-ovi stanovi i Kerumov trgovački centar Joker.


Brisanje povijesti i sjećanja

Sa Sinišom Miličićem, predsjednikom Regionalnog industrijskog sindikata (RIS), razgovarali smo o brisanju sjećanja na brojne firme i poduzeća koja su uništena u pretvorbi i privatizaciji. On nam je ispričao što se događalo početkom tog procesa, bar na sjeverozapadu države. Miličić govori kako su se stvari odvijale u dva smjera – ili su privatizirane postojeće firme ili su otvarane nove. „Posebno na sjeveru, kad su se otvarale tvornice tekstila i obuće, management koji nije uspio u kupnji stare firme krenuo bi u otvaranje vlastite“, kaže Miličić i nastavlja: „U početku je bila borba za dobrim radnicima. Onda bi uzimali najbolje radnike, zaposlili ih, dali im dobre uvjete, plaće, dok se nova firma nije postavila na noge. Tu se često radilo prekovremeno.“ Međutim, kada su vlasnici (tj. radnici) firme podigli "na noge", krenulo bi i otpuštanje radnika, i kako Miličić ističe - onih najboljih. Najviše se to događalo u obućarskoj, tekstilnoj industriji, čak i djelatnostima socijalne skrbi (domovi za starije i nemoćne).

Diokom d.d., proizvodno i trgovačko društvo osnovano 1952. pod nazivom Jugoplastika. Od 2017. u stečaju. Foto: Matea Grgurinović


„Tada (90.-ih, op.a.) bilo je moderno reći da je radnik koji je stariji od 45 godina stari radnik kojega treba zamijeniti novim, mlađim“, govori Miličić. Ti radnici sa sobom nose znanje, vještine, ali i pamćenje starih tvornica, njihove prošlosti, kaže nam, i ističe da on to otpuštanje radnika vidi upravo kao pokušaj brisanja memorije i to s jedne strane o načinu na koje su brojne firme stjecane, ali s druge i na bogatu povijest tih samih tvrtki i poduzeća. „Stvarni razlog (otpuštanja, op.a.) je bilo brisanje memorije. Ti radnici su znali kako su novopečeni vlasnici stekli vlasništvo, da su jednim dijelom to stekli protuzakonito i da bi mirno spavali, oni su te radnike otpuštali“, dodaje.

Međutim, Miličić ističe i kako se na ovaj način briše i povijest radničkog organiziranja i borbe te objašnjava kako se ovo nastavlja i dan danas. „Mladi ljudi nisu baš informirani o radničkim borbama, ne znaju niti povijest, niti da sindikat uopće postoji jer su kroz medije dobili sliku da sindikati štite uhljebe i da sindikalni čelnici žive na izrazito visokoj nozi, da su zaštitnici uhljeba i kočničari napretka. Sindikati su stalno prikazivani u negativnom svjetlu. Ovi što se meni javljaju u pravilu su iznimke“, govori nam.

Miličić: „Poslodavcima smetaju informirani radnici“

Kaže i kako poslodavci često mijenjaju radnike, posebice u trima djelatnostima – prometu, ugostiteljstvu i turizmu. „Tu je fluktuacija radnika dosta velika i poslodavci dobar dio poslovanja, zarade, temelje između ostaloga na kršenju zakona. Našim poslodavcima smetaju radnici koji su dobri radnici i koji paze na poštivanje zakona (ZOR i zakona o zaštiti na radu i sl). Radnici koji imaju inicijativu za bilo što nisu dobrodošli, pogotovo u uslužnim djelatnostima, prijevozništvu. Poslodavcima je bitno da uzmu što više profita u što kraćem vremenu“, kaže nam.

Spominje anegdotu o jednom mladom taksistu koji je radio za minimalac i po 12 sati dnevno, iako mu je ugovor o radu naravno bio na 40 sati tjedno. Taksist je u jednom trenutku od svoga šefa zatražio povišenje plaće, barem minimalno. No, umjesto (minimalne) povišice radnik je dobio – otkaz. Milič ovo ističe kao primjer kako se poslodavci (odmah) rješavaju radnika koji su dobri, znaju svoja prava, hoće se (iz)boriti za sebe. To je isto jedan od način brisanja memorije, smatra on. Oni koji se hoće boriti su otjerani, dobiju otkaz, a novi radnici ne znaju ništa o ovakvim primjerima borbe. „Čim je radnik, taksist pitao za svoja prava, dobio je izvanredni otkaz“, kaže Miličić.

Adio Mundus

Još jedna varaždinska firma je (nažalost) dobar primjer gubitka sjećanja, prvo onog na samu firmu, ali i specifičnog znanja koje se gasi sa samim gašenjem firme. Varaždinska tvornica Mundus Florijan Bobić prvenstveno je bila orijentirana na proizvodnju namještaja od savijenog drva. Osnovana krajem 19. stoljeća, ovo poduzeće je, prema Miličićevim riječima, „preživjelo početak 20. stoljeća, svjetsku ekonomsku krizu 1929. godine, Drugi svjetski rat, socijalizam, ali hrvatsku pretvorbu i privatizaciju bome nije uspjela preživjeti“.

Tvornica namještaja Mundus Foto: Siniša Milićević


U jednom članku iz 2012. godine navodi se kako je te godine desetak radnika drvoprerađivačkog giganta Mundus „proslavilo“ godišnjicu te firme upalivši svijeće pod osmrtnicom za poduzeće. Te godine obilježila bi se 120. godišnjica tog giganta, da nije uništen u pretvorbi i privatizaciji. Naš sugovornik Miličić dobro je upoznat sa situacijom u tom poduzeću koje je 1991. godine zapošljavao preko 1300 radnika i bilo okosnicom zapošljavanja u Varaždinskoj županiji. No, od prvotnih 1300 samo je 430 radnika preživjelo sve pretvorbene vratolomije bivših uprava, a sredinom 2011. godine pokrenut je stečaj, a preostali zaposlenici su završili na burzi.

Firma čije su proizvode iz Jugoslavije uvozili čak i Danci, bila je neizostavna i u opremanju ugostiteljskih interijera, bolnica, domova zdravlja, studentskih domova... Kako se navodi u članku o izložbi o povijesti ovog drvoprerađivačkog giganta, primjer varaždinske tvornice Mundus „pripada općoj situaciji deindustrijalizacije u našoj zemlji u posljednja dva desetljeća, čime je učinjena neprocjenjiva šteta, ne samo za ekonomiju, nego prvenstveno za struku: gasi se specijalizirano znanje izrade namještaja od savijenog drva i pletenja trske temeljeno na tradiciji i kontinuitetu industrijske proizvodnje koja seže u same početke modernizacije u Hrvatskoj u 19. stoljeću", a za njegov kraj ostaje uništenje.

„Još je nisu sravnili sa zemljom, međutim, tamo su sada neke druge djelatnosti, od te firme nema ničega“, kaže Miličić, a na pitanje sjeća li se više itko Mundusa odgovara: „Nitko se više ne sjeća, samo ostaje dokument da su firmu privatizirali na nezakonit način, da su četiri direktora uzeli kredit koji nikada nisu vratili i da u stečaju radnici nisu dobili ništa“.

A ništa – ili gotovo ništa – dobili su i radnici Diokija koji se još bore za svoje zaostale plaće. Bivši sindikalni povjerenik te firme Zdravko Rumenović nam je kazao kako je, nažalost, od zatvaranja te tvornice oko 40 radnika i preminulo. I to je jedan način gubitka sjećanja – radnici su ili otjerani i otpušteni, ili umirovljeni ili nažalost umiru, a s njima i sjećanje na bivše tvornice. Radnici Diokija od ožujka 2014. godine potražuju 102 milijuna kuna, a od toga su dobili tek 8 milijuna i 600 kuna, od prodaje nekih nekretnina. Rumenović je imao 57 godina kada je dobio otkaz u Diokiju i nije uspio naći posao jer je bio „prestar“ za tržište rada. Oni koji su bili mlađi uspjeli su se prebaciti u druge firme, uspjeli su se snaći, dok su oni stariji ili otišli na burzu ili u mirovinu. Na pitanje sjeća li se još tko uništenih poduzeća, Diokija, Dalmacijavina, Jadrankamena... Rumenović također, kao i Miličić i Biočina, ističe samo razmjere uništenja tvornica.

Biočina smatra da prošlost i znanje treba iskoristiti i upregnuti da se izgradi nešto bolje. „Uvijek treba znati što je bilo iza nas - bogata industrijska prošlost, vrsni majstori, zanatlije, radnici. S takvim snažnim rukama na ramenima generacije prije nas uvijek možemo imati dobru budućnost u proizvodnji, to je dio naše srži, ali i za to se treba izboriti, samo treba započeti“, zaključuje Biočina. Možda je to moguće dok još ima bar malo onih koji pamte...


Autorica naslovne fotografije i teksta:

Matea Grgurinović


Preporučite članak: