Patronažne sestre, poznate i kao terenske sestre, izuzetno su važna karika u komunikaciji zdravstvenog sustava s pacijentima. Specifičan karakter njihovog rada i pogled na zajednicu koji još uvijek vidi vezu između socioekonomskog statusa ljudi i njihovog zdravstvenog stanja jedan je od izraženijih tragova socijalne medicine u današnjem zdravstvenom sustavu Hrvatske.
Patronažne sestre: narodne učiteljice
Patronažne sestre bave se preventivno-edukativnim radom, u suradnji s liječnicima primarne zdravstvene zaštite, centrima za socijalnu skrb, raznim stručnim i civilnim udrugama te svim ostalim službama koje mogu biti od koristi za pacijenta. One brinu o svim skupinama društva, od novorođenčeta do palijativnog pacijenta, s ciljem očuvanja zdravlja, prevencije bolesti te prevencije razvoja komplikacija već postojeće bolesti. Rad patronažne djelatnosti odvija se u prvom redu na terenu, odnosno u domu korisnika, ali i kroz grupni te individualni rad u domovima zdravlja, knjižnicama, javnozdravstvenim akcijama, školama, vrtićima i slično. Svaka patronažna sestra skrbi za otprilike 5.100 stanovnika. Ukratko, patronaža je jedna od djelatnosti sestrinstva koja u svom radu s korisnicima povezuje zdravstvene i socijalne aspekte.
Počeci patronažne djelatnosti ujedno su i počeci sustavnog školovanja medicinskih sestara na ovim prostorima. Patronažna služba organizirana je u Hrvatskoj 1921. godine, kada je osnovan i prvi antituberkulozni dispanzer.(1) Te se godine otvara i prva škola za medicinske sestre u Zagrebu. U početku su sestre radile monovalentno, to jest bile su fokusirane na rješavanje prioritetnih zdravstvenih problema, primjerice na suzbijanje tuberkuloze. Od 1952. godine prešlo se na polivalentni rad jer se kroz vrijeme pokazalo kako su socijalno-zdravstveni problemi kojima se medicinske sestre bave vezani uz cijelu obitelj. Kako se navodi u tekstu iz 1978: „(...) uspješno liječenje nije moguće bez poznavanja i saniranja prilika u okolini bolesnika“, a sređene socijalno-higijenske prilike često su osnova za uspješno provođenje terapije, zbog čega patronažna sestra treba snimiti teren i sve evidentirati. Jedan od glavnih preduvjeta za uspješno obavljanje patronažne službe bilo je njeno povezivanje s dispanzerima, zdravstvenim i socijalnim ustanovama, kao i društvenim organizacijama. Naime, već u samim počecima razvoja patronažne službe prepoznato je kako je „patronažna sestra spona između zdravstveno-socijalne i društvene organizacije i porodice.“
Andrija Štampar, osnivač i zagovaratelj socijalnog zdravstvenog sustava na ovim prostorima, uvelike je podupirao razvoj sestrinstva te je 1933. godine naglasio važnost patronažne službe:(2) "Mislim da je glavna zadaća naše sestre što više sudjelovati u terenskom radu, a što manje u samim ustanovama, jer se njihov rad često birokratizira. Rad sestara u laboratorijima pojedinih ustanova treba ograničiti na najmanju mjeru i treba ih uputiti na rad u selu da budu pomoćnice narodu u mnogim nevoljama; ne može biti u našoj zemlji napretka u narodnom zdravlju ako selo zdravstveno ne unapredimo. Sestra treba da se navikne na terenski rad i da shvati potrebe narodne, da se nauči ispitivati i proučavati zdravstvene, prosvjetne i gospodarske odnose u seoskom životu, da nauči opipati bìlo sredine u kojoj radi, a ne samo pojedinog čovjeka; sestra treba osjećati da se samo medicinskim mjerama ne može unaprijediti zdravlje sredine u kojoj radi nego zajedničkim mjerama – medicinskim, prosvjetnim, gospodarskim; učiteljica svoje sredine, sestra svojim radom dopunjuje rad osnovne škole."
U Zagrebu je 30. lipnja 1930. osnovano Središte za socijalno-higijenski rad sestara pomoćnica.(3) Središte je osnovala sestra Lujza Janović Wagner, a u njemu su sestre obavljale zdravstveno-prosvjetni rad i socijalne intervencije. Sedam godina kasnije, Središte je imalo 27 sestara koje su radile isključivo kao patronažne sestre na socijalno-higijenskoj zaštiti djeteta i majke, tuberkuloznih bolesnika, bolesnika veneričnih bolesti, alkoholičara i socijalno ugroženih. Ove su sestre bile jedine terenske radnice koji su surađivale s odsjecima za socijalne poslove, a tijekom Drugog svjetskog rata radile su u logorima, sabiralištima i bolnicama ratne siročadi. Nakon rata, Središte je decentralizirano, a pri svakom domu narodnog zdravlja osnovana je grupa terenskih sestara. Istovremeno se osnivaju i grupe patronažnih sestara po drugim gradovima - Rijeka, Osijek, Karlovac, Pula, Dubrovnik. Novom organizacijom zdravstvene službe, zdravstvena stanica postaje osnovna zdravstvena ustanova koja preuzima potpunu brigu nad zdravljem stanovništva svog područja.(4) Zdravstvena stanica je u ovom periodu organizacijska jedinica doma narodnog zdravlja koja na jednom mikropodručju ostvaruje osnovnu zdravstvenu zaštitu određenog broja stanovnika.(5) Patronažna je sestra u okviru doma narodnog zdravlja bila u neposrednom kontaktu s dispanzerima, a manje u kontaktu s liječnikom opće prakse i zdravstvenom stanicom. Prelaskom u zdravstvenu stanicu to se promijenilo, a svi se problemi rješavaju u suradnjom patronažne sestre i liječnika. Sada patronažna sestra ima kartoteku i svoj teren te dubinski poznaje njegovu zdravstvenu i socijalnu problematiku.
Doktor Ante Vuletić 1954. godine ovako opisuje terensku službu:(6) "Medicinska sestra je u prvom redu učitelj zdravlja. Pri svom radu na terenu ona posjeti više domova nego ijedan komunalni radnik, i ako je dobro obrazovana, ona će pridonijeti izvanredno mnogo da se likvidira naš zdravstveni analfabetizam. Tu svoju funkciju ona vrši održavanjem tečajeva, predavanjima, izložbama, filmovima i sl. te ličnim uputama pojedinaca i porodicama. Pri svom svakidašnjem obilasku terena sestra se postepeno saživljava sa svojim okolinom, upoznaje detaljno svu problematiku u vezi s narodnim zdravljem i tako stječe povjerenje ljudi više nego tko od javnih radnika, što često odlučuje o uspjehu medicinskog rada."
Vuletić navodi i da terenske sestre imaju svoje područje razdijeljeno u manje sektore, tako da se svaka sestra može dobro upoznati sa svim prilikama u svom djelokrugu. Terenske sestre ne mogu raditi šablonski, već studiraju svaki pojedini slučaj i rješavaju ga već prema svojoj snalažljivosti i umješnosti. Patronažna sestra je 1961. postala dijelom timova obiteljske medicine, a unutar tadašnjeg Društva medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske 1975. godine osniva se Sekcija za patronažu i ambulantno-dispanzersku djelatnost na inicijativu sestrinstva u patronaži, timovima opće medicine i dispanzerima.(7) Ova Sekcija stvorena je iz stvarne potrebe za stručnim usavršavanjem i edukacijom sestara koje rade na poslovima primarne zdravstvene zaštite. Godinu dana nakon osnivanja Sekcije za patronažu i ambulantno-dispanzersku djelatnost, uređen je i tiskan Bilten Sestra i obitelj(8), koji objavljuje stručne radove i vijesti iz svakodnevice.
Patronaža devedesetih – počeci privatizacije i urušavanja patronaže
Ovaj kratki povijesni pregled pokazuje da je djelokrug rada patronažne sestre sadržavao preventivni i kurativni rad, što se mijenja devedesetih godina dolaskom privatizacije i komercijalizacije zdravstva. Ulazak u devedesete, naime, obilježile su reforme hrvatskog zdravstvenog sustava. Prvu reformu osmislilo je 1991. nadležno ministarstvo te je izmjenama postojećih zakona uvedena mogućnost privatne prakse u području zdravstva, što je bio najjasniji izraz tadašnjih društvenih okolnosti i može se smatrati prvim činom privatizacije u zdravstvenom sustavu. Hrvatski sabor je 1993. izglasao dva nova zakona: Zakon o zdravstvenom osiguranju i Zakon o zdravstvenoj zaštiti. Ova dva zakona iz 1993. godine omogućila su postepenu privatizaciju primarne zdravstvene zaštite, odnosno domova zdravlja, proces koji se nastavio do danas. Ovo je bio tek početak, a općenito se urušavanje sustava nastavilo dalje cijelim nizom reformi: 1991. godine, 1993, poslijeratno razdoblje, početak 2000-ih, 2006, 2008, a zatim je gotovo svake godine uslijedila neke izmjena - 2014, 2015, 2016, 2017. i 2018, pri čemu se zdravstveni sustav općenito urušio, a kvaliteta i dostupnost zdravstvene zaštite smanjila.
Ove reforme uvelike su utjecale i na sestrinstvo, posebice na patronažu, koju je privatizacija zdravstvenog sustava izdvojila iz timova liječnika opće medicine, ali je istovremeno ostavila pod ingerencijom Domova zdravlja. Na taj način očuvana je teritorijalna pripadnost pacijenata određenoj patronažnoj sestri te im je omogućeno korištenje usluga patronažne djelatnosti na lokaciji u kojoj su se trenutno zatekli, neovisno o izabranom liječniku obiteljske medicine, pedijatru, ginekologu ili adresi prebivališta. Početak devedesetih donio je pacijentima mogućnost slobodnog izbora liječnika, što u praksi znači da njihov izbor nije morao biti vezan uz mjesto stanovanja. Iako sloboda uvijek dobro zvuči, ona ovdje možda nije bila najmudriji izbor. Naime, novonastale promjene dovele su do situacije da patronažne sestre surađuju s cijelim nizom liječnika u skrbi za jednu obitelj: suradnja s većim brojem suradnika u situaciji otežanog protoka informacija – bilo da se radi o zauzetim telefonskim linijama, gužvama u čekaonici, ili liječnicima u drugim gradovima - spora je, oslabljena i često nedovoljno učinkovita.
Kako poslijeratne godine patronažnim sestrama ne bi bile dosadne, 1997. godine odobrena je privatizacija u sestrinstvu kroz otvaranje ustanova za zdravstvenu njegu u kući. Zdravstvena njega u kući postala je nova djelatnost zdravstva na terenu te je preuzela kurativni dio posla patronažne službe. Veći dio liječnika u istom je razdoblju prešao u koncesiju koja im je omogućena izmjenom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, pa je tako patronažna djelatnost ostala most javnog dobra između dvije obale kapitalizma u zdravstvu.
1 M.Kuvačić, R.Svenda, Lj.Dodigović, M.Goreta, Patronažna sestra, Vjesnik medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske, 1978., br.2, str. 73 – 75.
2 sr. Lujza Janović-Wagner: Razgovor sa dr. Andrijom Štamparom, Sestrinska riječ, 7-8, 1933. (objavljeno u Snježana Grković-Janović, 2015., Sestrinska riječ – između sućuti i dužnosti, Zagreb: Medicinska naklada i Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“)
3 Anđelka Živanović, Medicinska sestra socijalni radnik, Vjesnik medicinskih sestara, 1959., br. 4, str. 11-19.
4 Božena Mikić, Vjesnik medicinskih sestara, Rad patronažne sestre u zdravstvenoj stanici, 1961., br. 2, str. 17 – 20.
5 U ovakvoj zdravstvenoj stanici radi tim koji čine liječnik, medicinska sestra, bolničarka, zubar i laborant. Liječnik rukovodi timom i najuže surađuje sa svim dispanzerima doma narodnog zdravlja i polikliničkom specijalističkom službom.
6 Dr. A.Vuletić, Zagreb – Uloga medicinske sestre u zdravstvenoj službi, Vjesnik društva diplomiranih sestara,1954., br.-3-6, str. 38-43.
7 Izvršni odbor Sekcije, Izvještaj o radu sekcije za patronažu i ambulantno-dispanzersku djelatnost i program rada za sljedeće mandatno razdoblje, Vjesnik medicinskih sestara i tehničara SR Hrvatske,1979., br.5, str. 190-91.
8 Bilten „Sestra i obitelj“, Vjesnik društva medicinskih sestara i tehničara, 1976., br. 2, str. 112. Navodi se kako je uredništvo časopisa bilo u DZ Peščenica, Ivanićgradska 38, Zagreb. Bilten je izlazio od 1977. do 1986. godine.
Izvor naslovne fotografije: RAD
Autorica fotografije: Katerina Duda
Autorice teksta:
Preporučite članak: