Sa Sandom Franković, medicinskom sestrom i dugogodišnjom članicom Društva za povijest sestrinstva Hrvatske udruge medicinskih sestara, razgovarali smo o povijesti organiziranja medicinskih sestara na području Hrvatske i njihovoj ulozi u oblikovanju lokalnog zdravstvenog sustava.
Kada ste i kako počeli raditi kao medicinska sestra?
Maturirala sam 1984. godine u Školi za medicinske sestre Mlinarska i nakon toga sam se u srpnju iste godine zaposlila na odjelu za intenzivnu skrb Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb te sam tamo radila 10 godina. U međuvremenu sam završila Višu školu za medicinske sestre u Zagrebu, koja je u to vrijeme bila sastavni dio Medicinskog fakulteta. Nakon toga počinjem raditi u Školi za medicinske sestre Mlinarska i 2004. sam diplomirala na Filozofskom fakultetu na studiju sociologije. U razdoblju od 2004. do 2007. bila sam i glavna sestra Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb. Dvadesetak godina radim u školi, a za to vrijeme sam bila vanjski suradnik dodiplomskog studija sestrinstva u Osijeku i od osnutka sam vanjski suradnik diplomskog studija sestrinstva na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.
Kako to da ste počeli predavati u srednjoj školi?
Moj dolazak u školu bio je splet, rekla bih na kraju, nekih sretnih okolnosti. Škola i nastavnički posao, odnosno rad s učenicima i studentima veliki je izazov. Moram priznati, moja prva ljubav jesu srednjoškolci. Većina učenika dođe u školu za medicinske sestre s nejasnim slikama o sestrinstvu. Neki od njih se tamo nađu slučajno, neki dođu na nagovor roditelja, neki jer su to željeli. Međutim, kada ih nakon 5 godina školovanja ispratite, osjećate veliki ponos jer ispraćate vrlo zrele mlade ljude. Oni iskazuju puno veću zrelost nego neki drugi srednjoškolci i gimnazijalci upravo zato što su tijekom školovanja u doticaju s ljudskim životom od njegova početka do kraja. To ih na izvjestan način gradi u posebne mlade ljude. Kada ih promatram na odlasku, iznimno sam ponosna. Ipak, najveća nagrada dolazi kasnije. Svoje učenike srećem kao suradnike na odjelima gdje provodim kliničke vježbe i mnogi svoje vrijeme i energiju posvećuju radu u Hrvatskoj udruzi medicinskih sestara. Takav ponovni susret održava moj entuzijazam.
Što vas je potaknulo da se počnete baviti poviješću sestrinstva?
U srednjoškolskom programu i programu studija sestrinstva predviđeni su sadržaji koji bi trebali obrađivati povijest sestrinstva, pa tako i hrvatskog sestrinstva. Sadržaji vezani za povijest sestrinstva koji se nalaze u udžbenicima za sve razine obrazovanja medicinskih sestara, uz dopune, konceptualno i sadržajno uglavnom se oslanjaju na udžbenik iz povijesti sestrinstva koji je napisala kolegica Katarina Demarin krajem 70-ih godina. Pripremajući se za nastavu, s obzirom na to da je vrlo malo sadržaja bilo u propisanom udžbeniku, shvatila sam da o povijesti hrvatskog sestrinstva ima iznimno malo objavljene literature. Do danas je sustavno obrađeno samo nekoliko područja: povijest ustanova koje obrazuju medicinske sestre kroz prigodne monografije, biografija Lujze Janović Wagner, časopis Sestrinska riječ i socijalno-medicinski rad sestara između dvaju ratova u radovima Željka Dugca. Potaknuta time, dok sam bila izvršna urednica Sestrinskog glasnika, predložila sam početak prikupljanje građe i informacija od istaknutih medicinskih sestara i objavljivanje provedenih intervjua. Obratili smo se sestrama koje su bile aktivne nakon pedesetih godina jer upravo s tim razdobljem završavaju dostupni dokumenti u arhivima. Napravili smo i objavili nekoliko intervjua: s Mirjanom Longhino, jednom od urednica Vjesnika, Ankicom Pišpek predsjednicom Društva 70-tih godina, Višnjom Franković, dugogodišnjom ravnateljicom Škole za medicinske sestre Mlinarska i s obitelji pokojne Nevenke Hansl, koja je bila glavna sestra Klinike za unutarnje bolesti KBC-a Zagreb i istaknuta medicinska sestra tog vremena. Nakon toga mi je postalo jasno koliko su posla učinile generacije medicinskih sestara prije nas i posramila me je činjenica da tu povijest nemamo sistematiziranu i objavljenu.
Društvo za povijest sestrinstva Hrvatske udruge medicinskih sestara
Kada je Društvo za povijest sestrinstva počelo s radom? Jeste li se u početku susreli s nekim poteškoćama?
Osnivačka Skupština održana je 19. 3. 2013. u Školi za medicinske sestre Mlinarska u Zagrebu. Tu smo lokaciju za osnivanje Društva odabrali kao simbolički čin. Znači, to je jedno od najmlađih društava unutar HUMS-a. Tada započinje i sustavno prikupljanje i pohrana arhivske građe HUMS-a. Postalo je jasno da bez tog napora neće biti moguće osvrnuti se na rad prethodnih generacija medicinskih sestara niti valorizirati dosadašnji rad i napore koje su uložile mnoge generacije medicinskih sestara, uglavnom koristeći svoje slobodno vrijeme za volonterski rad u Udruzi. Otežavajuće okolnosti u prikupljanju građe svakako su dvije devastacije prostora u kojima se nalazio dio arhiva i problem pronalaženja trajnog smještaja Udruge. Tijekom 1970-tih godina došlo je do poplave u podrumskim prostorijama Škole za medicinske sestre Mlinarska gdje se tada nalazila cjelovita kartoteka članstva i dio arhiva Udruge. Tom je prilikom cjelokupni materijal bespovratno uništen. Sljedeća nesreća se dogodila 2004. godine kada je zbog dotrajalosti instalacija na objektu Škole u Mlinarskoj iz 1923. godine došlo do požara u kojem je uništen dio arhiva. Jedan dio arhiva zagubljen je vjerojatno nemarom. Isto tako, vidljivo je iz sačuvanih dokumenata i objavljenih članaka u Vjesniku da su članovi Udruge trajno nastojali dobiti gradski prostor koji bi bio njihovo sjedište, ali u tome su uspjeli tek 2005. godine kada je dobiven prostor u kojem se HUMS nalazi i danas. U međuvremenu je Udruga bila podstanar na mnogim adresama, a našla se i u situacijama da djeluje i kao beskućnik. Svakako da su ove okolnosti pridonijele osipanju vrijedne građe i narušile kontinuitet uvida u nastojanja prijašnjih generacija medicinskih sestara. Tako se 2005. godine u Udruzi našlo svega dvije kutije starih dokumenata i vrlo mali broj Vjesnika. Našli smo se u situaciji da priču staru 90 godina moramo sklopiti ispočetka. Krenuli smo u potragu za duplikatima dokumenata. Nekad su se svi dokumenti i izvještaji tipkali na pisaćem stroju i uz pomoć indigo papira, istovremeno je pisana kopija. Pretpostavili smo da će predsjednice i istaknutije članice nešto kopija imati u privatnom posjedu. Srećom, pretpostavka se pokazala točnom.
Jeste li konzultirali i druge arhive, npr. Hrvatski državni arhiv, Arhiv grada Zagreba?
Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Zagrebu i Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar posjeduju vrijednu građu koja se odnosi na razdoblje do kraja Drugog svjetskog rata. Tu građu je dijelom obradio i profesor Željko Dugac u svojoj knjizi O sestrama, siromašnima i bolesnima: slike socijalne i zdravstvene povijesti međuratnog Zagreba. U Školi za medicinske sestre Mlinarska sačuvana je Matična knjiga od osnutka škole iz koje je moguće dobiti vrijedne podatke. Nakon Drugog svjetskog rata, građa Udruge nije pohranjivana u arhiv. Na sreću, dio časopisa koje je izdavala Udruga pohranjeni su u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Školi narodnog zdravlja i privatnom posjedu. Ono što je bilo otkriće za nas, jest da je Udruga aktivno djelovala i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ne samo da je djelovala, nego je i objavljivala Vjesnik. Beskrajno smo zahvalni našim kolegicama koje su u Vjesnicima objavljivale zapisnike s godišnjih skupština pa možemo pratiti tijek promjena naziva udruge i glavninu odluka koje su se odnosile vezano uz tekuće problematike koje su tada bile važne sestrama. Bile su vrlo temeljite, onako austrougarski su to bilježile, i da toga nema mi bismo danas bili u velikoj neprilici objasniti što je i kako je radila Udruga praktički 90 godina. Za generaciju sestara prije Drugog svjetskog rata postoji vrijedna građa u Hrvatskom državnom arhivu zato što su bile državne službenice pa do 1945. godine za svaku od tih sestara postoji karton sa slikom, krsnim listom, podacima o rođenju, roditeljima, kumovima i mnogim drugim podacima. Opisan je slijed promjene radnih mjesta. To je dio povijesti koji ne bi mogli dohvatiti da nema materijala u Hrvatskom državnom arhivu jer ta generacija sestara nije među živima, a onih koji ih se sjećaju sve je manje.
Jeste li posjećivali i arhive u Beogradu i Ljubljani, s obzirom da su republička društva međusobno komunicirala?
Za neke dokumente, pogotovo u pokušaju rekonstrukcije točne godine osnutka Organizacije diplomiranih sestara Škole za sestre u Zagrebu konzultirali smo se sa kolegicama iz Slovenije. Od velike nam je pomoći i monografija izdana 2017. godine povodom 90. godišnjice organiziranog okupljanja slovenskih sestara i osnutka njihovog Društva. Prema našim saznanjima arhiv u Beogradu posjeduje određenu dokumentaciju vezanu za rad sestra, ali nama je Beograd prilično daleko. Sada smo se fokusirali na sakupljanje građe i sjećanja od sestara koje su visokoj životnoj dobi. Moram reći da nema mnogo ljudi zainteresiranih za prikupljanje i istraživanje povijesne građe i nije za očekivati da će se u nekoliko godina uspjeti istražiti ono što se sustavno nije bilježilo 90 godina. Tako da je to veliki posao koji će vjerojatno trajati godinama.
Možete li nam nešto više reći o samom Društvu za povijest sestrinstva?
Društvo se bavi prikupljanjem povijesne građe s područja sestrinstva što uključuje: audiovizualne zapise, sestrinske značke, uniforme, fotografije, filmove, časopise i knjige. Društvo ulaže napore u sistematiziranje arhivske građe kako bi se mogla koristiti kao materijal u svrhu edukacije i daljnjih istraživanja. Ujedno je potaknulo aktivnosti oko prikupljanja i sistematiziranja arhivske građe Hrvatske udruge medicinskih sestara kako bi se na vjerodostojan način mogla prezentirati njena uloga u profesionalizaciji sestrinstva u našoj zemlji. Osim toga, prikupljaju se svjedočanstava kroz snimanje intervjua, i upravo tu građu smatramo vrlo vrijednim svjedokom vremena. Za tu namjenu konstruiran je polustrukturirani upitnik kojim se, između ostalih podataka, prikupljaju sjećanja vezana za društvene prilike, status i percepciju javnosti o radu sestara, uvjetima rada i aktivnostima nacionalne udruge. Intervjui su vrijedan putokaz u daljnjem istraživanju jer nas nerijetko upućuju na nove sugovornike ili doznajemo neke detalj koje možemo dalje slijediti. Prilikom tih intervjua smo dobili i jedan dio građe koja je sačuvana u privatnom posjedu, s tim da smo jedan dio građe dobili u trajni posjed, a onaj koji nismo, jer se ljudi teško rastaju od te dokumentacije, smo skenirali, slikali, već prema tome o čemu se radilo. U planiranju aktivnosti, članovi Društva se vode idejom da se praktična vrijednost poznavanja povijesti sestrinske profesije općenito, ali i na nacionalnoj razini, ogleda barem u četiri elementa: profesionalnoj socijalizaciji, profesionalnoj valorizaciji, prepoznatljivosti u javnosti i prepoznatljivosti u znanstvenoj zajednici. Svaka sestra bi morala poznavati socijalne, političke i ekonomske prilike koje su oblikovale njenu struku. Poznavanje povijesti bitan je izvor poznavanja samoga sebe, grupne povezanosti, ponosa i izgradnje profesionalnog identiteta baziranog na pozitivnim uzorima. U smislu profesionalne valorizacije, važna je povijesna perspektiva profesionalizacije sestrinstva na određenom području jer doprinosi razumijevanju određenih povijesnih trenutaka, pomaže definiranju sadašnjosti i doprinosi kreiranju budućnosti.
Povijesni sadržaji mogu se također iskoristiti za prikazivanje doprinosa sestrinstva u kontekstu šire društvene zajednice konstruktivnom suradnjom s medijima u kreiranju prigodnih sadržaja koji su pristupačni javnosti. Time se ujedno neutraliziraju stereotipni i senzacionalistički prikazi sestara u medijima. I na kraju, objavljeni članci i knjige koji obrađuju povijest nekog segmenta sestrinstva u pravilu se tiču šireg opisa društveno ekonomskih prilika određenog vremena što može biti predmet zanimanja i drugih znanstvenika.
Društvo broji tridesetak članova. Jedan dio članova aktivan je u organizaciji, dok je drugi dio našao područje koje im je od posebnog interesa i to područje istražuju. Za sada je osmišljena izložba od pet plakata na kojima je prikazana do sada sakupljena građa i nastojimo je prikazati na što više skupova. Trenutno radimo na dva velika projekta. Pokušavamo rekonstruirati promjene naziva Udruge i prikazati njen kontinuitet i izdavačku aktivnost, znači jedan opći okvir. Pulmološko društvo HUMS-a kao jedno od najstarijih stručnih društava intenzivno radi na sređivanju svoje dokumentacije što bi trebalo rezultirati izdavanjem monografije. Želja nam je da svako od gotovo četrdeset stručnih društava HUMS-a, od kojih su neka aktivna više od četrdeset godina, učini jednaki napor. Naša želja je da entuzijazam članova rezultira službenom zaštitom prikupljene arhivske građe koja bi u budućnosti trebala činiti temelj za osnivanje sestrinskog muzeja.
A nešto općenito o HUMS-u?
Do 1991. godine je to bila jedina profesionalna udruga medicinskih sestara u hrvatskoj. Napori su članstva bili usmjereni na stručno usavršavanje, zatim brigu za radno pravni status i pokušaje da se utječe na zakonske okvire koji su se odnosili na medicinske sestre. 11. svibnja 1991. godine na inicijativu HUMS-a osniva se Hrvatski sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara, čija je prva predsjednica Milena Delak bila i istaknuta članica HUMS-a. 2003. godine HUMS je u suradnji s Ministarstvom zdravstva osnovao Hrvatsku komoru medicinskih sestara (HKMS), a iste godine donesen je i prvi Zakon o sestrinstvu. Do tog trenutka, udruga je obavlja sve te različite funkcije. Ono što je bitno napomenuti jest da je HUMS nevladina organizacija, jedna od prvih profesionalnih nevladinih organizacija uopće na ovim prostorima.Vrijedno je spomenuti da HUMS nije imao lak put, jer nije svima uvijek bilo drago što zastupa određene profesionalne interese. To je organizacija koja u sebi sadrži veliku snagu i entuzijazam. Udruga čiji ste dobrovoljni član osigurava vam prostor za raspravu oko stvari koje možda ne možete raspravljati na svome radnom mjestu, u okviru svog radnog vremena ili u organizaciji u kojoj radite. U udruzi je samo nebo granica, a na ovim drugim mjestima granice itekako postoje. Stručni rad organiziran je u sklopu gotovo četrdeset stručnih društava koje svako iz svog područja unapređuje stručni i znanstveni rad medicinskih sestara utemeljen na dokazima najbolje prakse. Isto je toliko podružnica HUMS-a na području cijele Hrvatske koje okupljaju sestre s ciljem jačanja profesionalne solidarnosti i susretljivosti i ujedno ulažu napore u unapređenje zdravstvene kulture stanovništva organizacijom predavanja, tribina, i javnozdravstvenih akcija.
Možete li izdvojiti neke zanimljivosti iz opće povijesti sestrinstva koje pokazuju koliko su same medicinske sestre bile aktivne u zagovaranju vlastitih prava i profesije?
Između dva rata vodile su se stalne rasprave oko hranarine. To je bila naknada troškova koje su sestre imale na terenu, odjeća, obuća, prehrana, a u početku su sredstva morale osigurati same. Jednako tako je bilo i s uniformom čije je nošenje bilo obavezno i propisano. Zahtjevi da te troškove snosi poslodavac nisu dočekani baš raširenih ruku. Nakon sudskog spora i pritiska koji je izvršilo Jugoslavensko društvo sestara pomoćnica priznata je naknada za terenski rad sestrama na području cijele države.
Bio je još jedan zanimljivi događaj koji je digao na noge cjelokupno sestrinstvo i izazvao žučne polemike. Generacija sestara koja je školu upisala 1945. godine dobiva naziv medicinska sestra. Naziv je 1949. godine promijenjen u liječnička pomoćnica. Ta je promjena naziva izazvala veliki revolt, jer već tada sestrinstvo na našim prostorima sebe doživljava kao autonomnu profesiju koja je u suradničkom odnosu s ostalim zdravstvenim radnicima. Uslijedili su izrazi nezadovoljstva i dopis te će 1952. godine naziv biti promijenjen u diplomirana medicinska sestra. Razvidno je iz izvještaja i zapisnika da su određene zahtjeve medicinske sestre uspijevale ostvariti u vrijeme kada se u državnoj administraciji zatekao netko tko je imao sluha za te zahtjeve, a onda bi opet naišlo vrijeme u kojem nisu nalazile sugovornike. Ipak, mudro su znale procijeniti trenutak kada se neke stvari moglo mijenjati.
Povijest formalnog organiziranja medicinskih sestara
Spomenuli ste da su neka imena iskočila tijekom istraživanja. Možete li izdvojiti neke medicinske sestre koje su odigrale posebnu ulogu u razvoju sestrinstva u Hrvatskoj?
Teško je izdvojiti samo neke medicinske sestre u tih gotovo 100 godina od osnutka Škole za sestre pomoćnice u Zagrebu. Lujza Janović Wagner je svakako bila markantna osoba svoga vremena. Široko obrazovana, vodila je korespondenciju na stranim jezicima, bila je motor koji je vukao sestrinstvo do četrdesetih godina prošlog stoljeća. Zahvalni smo njenoj kćeri da je upravo u njenim objavljenim knjigama sačuvana memorija na tu iznimnu sestru. Blanda Stipetić i Klarisa Radovanović uz Jelku Labaš prve su školovane nastavnice u novoosnovanoj školi. Agneta (Neta) Dumenčić bila je predsjednica Udruge, urednica Vjesnika od 1955. do 1957. godine. Već 1961. godine u Klinici za infektivne bolesti, gdje je bila glavna sestra bolnice, organizira tečajeve trajne edukacije minimalno jednom mjesečno. Mihaela Terzić također je bila predsjednica Udruge 50-tih godina. Smiljka Nell predsjednica je Udruge 70-tih godina. Osnovala je Infektološko društvo sestara, čija je bila i prva predsjednica. Kao glavna sestra Klinike za infektivne bolesti organizira predavanja i mentorstvo za medicinske sestre – pripravnice kao podršku i pripremu za polaganje stručnog ispita. Ankica Pišpek predsjednica je Udruge u dva mandata, urednica časopisa Psihijatrijska njega i urednica Vjesnika. Svojim je aktivnostima sudjelovala u aktualizaciji i rješavanju mnogih problema u sestrinstvu toga doba, ulažući naročiti napor u osvještavanju činjenice da je za razvoj sestrinstva od iznimne važnosti participacija što većeg broja sestara upravo u nacionalnoj Udruzi. Silvana Canciani predsjednica je Udruge u dva mandata. Na njezinu inicijativu 1977. godine osnovana je Sekcija pedijatrijskih sestara regije Zagreb čiji je sljednik današnje Pedijatrijsko društvo HUMS-a. Bila je njegova prva predsjednica. Mirjana Longhino je od 1981. do 1985. godine bila predsjednica i sjedište Udruge seli se u Rijeku. Zalaganjem medicinskih sestara regije Rijeka - Gospić osniva se Viša medicinska škola u Rijeci. Naravno tu je i plejada medicinskih sestara poznata mojoj generaciji kao što su Katarina Krvavica, Ruža Toth, Anka Mašić, Stana Lovrić, Milka Rogić, Ružica Gračak, Ana Cegledi, Slavija Lalić, Katica Smažil, Nada Služek,Tea Farkaš, Zdenka Gizdić, Ružica Ilić, Zlata Bojanić, Nada Prlić i Majda Fajdetić. I tako bi taj popis medicinskih sestara i njihovih nastojanja mogao daleko premašiti prostor predviđen u ovom razgovoru.
Naravno, njihov rad treba staviti u kontekst vremena u kojem ne postoje računala, postoji samo pisaći stroj, fiksni telefon i pošta koja putuje u pismenom obliku. Mene fascinira što su sve radile naročito između 60-ih i 80-ih godina. Proučavajući njihov rad i aktivnosti, uviđamo da to predstavlja temelj onoga što mi baštinimo danas u hrvatskom sestrinstvu. Ti nas uvidi uče i strpljenju jer su realizacije nekih njihovih vizija čekale ostvarenje 20 i 30 godina npr. studij sestrinstva na sveučilištu sa prohodnom vertikalom do doktorata, sestrinska dokumentacija. Iz tog je razloga vrijedan uvid profesora Dugca koji zaključuje u svojoj knjizi da je djelovanje sestara u historiografiji bilo relativno slabo obrađeno, bez obzira što predstavlja ključ razumijevanja socijalno-medicinskih koncepcija, ali i općenito javno-zdravstvenog i socijalnog sustava međuratnog doba. Dodala bih da se to odnosi i na razdoblje koje slijedi nakon toga.
Možete li nam nešto reći o HUMS-u i njegovoj povijesti?
Prvi dokument koji spominje aktivnosti vezane za udruživanje sestara je nedatirani spis koji je potpisala Lujza Wagner, u kojem se navodi da su se sestre Kraljevske državne škole za sestre pomoćnice okupile između 1927. i 1928. godine i osnovale Organizaciju diplomiranih sestara Škole za sestre u Zagrebu te predale svoj statut nadležnoj ustanovi. Mi smo u potrazi za tim dokumentom, međutim za sada ga nismo uspjeli naći i ne možemo sa sigurnošću potvrditi je li udruga osnovana 1927. ili 1928. godine. U monografiji slovenske udruge vidimo da je njihova Organizacija osnovana 1927. godine. U tom dokumentu se navodi da je to prva organizacija tog tipa na području tadašnje države, pa pretpostavljamo da je zagrebačka osnovana nakon ljubljanske 1927. ili 1928. godine. U Zagreb 6. lipnja 1929. godine dolaze sestre iz Beograda i Ljubljane. Tom prilikom izradile su pravila društva i osnovale Društvo savske i primorske banovine. Jugoslavenski savez sestrinskih društava je bila organizacija sastavljena od udruženja čije su članice bile diplomirane sestre. U tom razdoblju se sestra Nikica Bovolin, predsjednica beogradskog društva, nalazi u Americi na edukaciji i uspijeva kontaktirati sestre u Jugoslaviji te učlanjuje Društvo u ICN. Mi smo bili trideseta država koja je ušla u ICN.
Nakon uspostave Banovine hrvatske, 19. svibnja 1940. sazvana je izvanredna skupština sekcije za Savsku banovinu JDDS te je odlučeno da se osnuje samostalno društvo. Društvo diplomiranih sestara pomoćnica banovine Hrvatske osnovano je 18. kolovoza 1940. godine. U novonastalim okolnostima Drugog svjetskog rata Društvo mijenja naziv 1941. u Društvo diplomiranih sestara pomoćnica Nezavisne Države Hrvatske i pod tim nazivom djeluje tijekom rata. Jedan dio sestara će otići u partizanski pokret, jedan dio će tamo i poginuti, dok jedan dio sestara ostaje radi u ilegali. Iz dokumenata vidimo da im je bilo iznimno teško. Ono što je vidljivo već 1943. godine su pritisci državne uprave da se društvo pripoji društvu državnih službenika. Sestre ipak uspijevaju održati društvo i izdavati Vjesnik sve do 1944. godine. Nakon rata osniva se Društvo diplomiranih sestara Narodne Republike Hrvatske. Dokumentacija između 1944. i 1953. godine je vrlo oskudna, a Vjesnik u to vrijeme nije izlazio, tako da je rekonstrukcija tog razdoblja predstavlja veliki problem. Već 1954. godine osniva se i Savez društava sestara Jugoslavije, a 1957. godine Savez je pod tim nazivom ponovo primljen u ICN na skupu u Rimu. Udruga mijenja naziv nakon promjene naziva države i od 1969. godine društvo nosi naziv Društvo medicinskih sestara i tehničara Socijalističke Republike Hrvatske. Savez društava medicinskih sestara i tehničara SRH osniva se 1977. godine. Donesena je odluka da se organiziraju regionalna društva s mišlju da se potakne i organizacijski olakša okupljanje sestara u svim dijelovima zemlje. Organizirana su društva regije Split, Rijeka, Osijek i Zagreb. To se pokazalo kao dobra odluka jer bilježimo omasovljavanje članstva i njihove mnogobrojne aktivnosti. To je vrijeme osnivanja stručnih sekcija po regijama koje će prerasti u stručna društva na državnoj razini.
Savez društva medicinskih sestara SR Hrvatske postoji do 22. svibnja 1992. godine, kada Ministarstvo pravosuđa i uprave odobrava promjenu naziva u Hrvatsko udruženje medicinskih sestara, koje je pretrpilo još jednu promjenu naziva 1998. godine u Hrvatsku udrugu medicinskih sestara, pod kojim imenom djeluje i danas. Kao predstavnik nove hrvatske države u članstvo ICN-a ulazi Hrvatsko udruženje medicinskih sestara 1993. godine na kongresu u Madridu. Udruženje je pravni sljednik Saveza društava medicinskih sestara SRH koje je kroz članstvo u Jugoslavenskom savezu sestrinskih društava (JDS) bilo povezano s najvećom i najbrojnijom profesionalnom udrugom od 1929. godine. Hrvatska udruga medicinskih sestara mijenjala je nazive, što joj je i bila pravna obaveza, prilikom promjene naziva države. Iz dostupnih dokumenata je vidljivo da njeni istaknuti članovi nastavljaju djelovati, kao što se i imovina Udruge kao i članstvo u ICN-u prenosi na Udrugu novog imena. Stoga možemo zaključiti da je Hrvatska udruga medicinskih sestara ostvarila svoj kontinuitet u posljednjih devedeset godina.
Kad se prvi put spominju medicinski tehničari u nazivu udruge?
Prvi put je to bilo sa promjenom naziva društva u Savez društava medicinskih sestara i tehničara SRH. Na godišnjoj skupštini 13. svibnja 1983. naziv društva je izmijenjen u Savez društava medicinskih sestara SRH. Međutim, ako pogledate Vjesnik iz 1990. godine, na njemu piše Vjesnik medicinskih sestara i medicinskih tehničara dok se u unutrašnjoj stranici navodi da je to glasilo Saveza društva medicinskih sestara. Naziv naše profesije mijenjao se nekoliko puta. Od osnutka Škole za sestre pomoćnice u Zagrebu pa do 1945. godine to je sestra pomoćnica. Nakon toga, do 1949. godine medicinska sestra. Zatim tri godine liječnička pomoćnica i zatim do 1991. godine medicinska sestra. Nakon toga naziv se mijenja uz dodavanje oznake za muške kolege pa glasi medicinska sestra – tehničar. Prijepor oko naziva zanimanja traje od ulaska prvih kolega u sestrinsku profesiju, pa do danas. Ne bih željela dalje elaborirati te rasprave, jer one uvijek završe u slijepoj ulici. Mogu samo iznijeti svoje viđenje. Sestrinstvo je posebna disciplina i njegova specifična djelatnost je zdravstvena njega, meni draži i sveobuhvatniji termin, sestrinska skrb. Osoba koja prakticira tu djelatnost je sestra. Meni je to dovoljno. Kada se nekome predstavljam i kažem ja sam sestra Franković, kao da sam u toj riječi sažela svu memoriju višestoljetne predanosti skrbi za čovjeka. Prema tome biti član sestrinske profesije za mene je povlastica. Prilikom prijevoda u engleski jezik nemate riječ koja bi bila specifična za muške članove profesije, oni su male nurse tj. muška sestra. Ako je nekome od kolega problem predstaviti se kao sestra uvijek im ostaje opcija predstaviti se kao medicinski tehničar, jer taj naziv naša populacija prepoznaje.
Izdavačka aktivnost medicinskih sestara i međunarodno povezivanje
Razlikuje li se povijest izdavanja Vjesnika u odnosu na tijek organiziranja medicinskih sestara?
Dugo vremena smo mislili da je Sestrinska riječ prvi časopis u Hrvatskoj, međutim to nije tako. Prvi časopis su pokrenule hrvatske sestre 1932. godine, kada je izašao samo jedan broj Vjesnika Sekcije za Savsku banovinu Jugoslavenskog društva diplomiranih sestara pomoćnica. Nejasno je zbog čega je taj Vjesnik prestao izlaziti, ali vjerojatno je uslijedio dogovor da će nastaviti izlaziti kao časopis Jugoslavenskog društva diplomiranih sestara pomoćnica. Godinu dana kasnije počinje izlaziti kao Sestrinska riječ. Njegova urednica do prestanka izlaženja bila je Lujza Janović Wagner. Vrlo vrijednu analizu tog časopisa napravila je njena kćer Snježana Grković Janović i izdala je u knjizi Sestrinska riječ – između sućuti i dužnosti.
Od 1942. do 1944. godine izlazit će Sestrinski vjesnik čije su urednice bile Marija Weigand i Anica Kačečnik. Nakon 1944. godine ne izlazi nikakvo glasilo sve do 1954. godine. Tada se ponovo pokreće Vjesnik društva diplomiranih sestara NR Hrvatske i urednica je bila Ana Fajdić. Već 1955. Vjesnik postaje glasilo Saveza društva medicinskih sestara Jugoslavije. Izlazi do 1961. godine i urednice su sestre iz hrvatske Neta Dumenčić i Anđelka Živanović. Iz objavljenih tekstova je vidljivo da Sestrinska riječ i Vjesnik imaju problema s financiranjem. Vidljivo je da druge republike neredovito sudjeluju u financiranju časopisa i sestre iz Hrvatske ulažu velike napore kako bi časopis opstao. Od 1962. do 1969. Vjesnik nije izlazio, tako da za to razdoblje imamo problem u rekonstrukciji dijela povijesti. Od 1969. revitalizira se izlaženje časopisa i nastavlja se objavljivati pod imenom Vjesnik Društva medicinskih sestara i tehničara Hrvatske i ostat će tijekom izlaženja glasilo hrvatskih sestara i ujedno jedini sestrinski časopis na području Jugoslavije sve do kraja Domovinskog rata. Urednice Vjesnika u tom razdoblju bile su Ankica Pišpek i Milka Rogić. Uredništvo i organizacija distribucije Vjesnika se 1981. godine seli u Rijeku. To razdoblje općenito predstavlja procvat Vjesnika. Članci imaju naslov i sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku, imaju navedenu literaturu, na zadnjoj stranici su upute autorima. Nalazimo detaljne upute za navođenje literature i način citiranja i vidi se iz dokumenata da se radovi šalju na slijepu recenziju. Članci su podijeljeni u pet kategorija: pregledni članci, stručni članci, posuđene stranice, novosti iz svijeta zdravstva i prikaz objavljenih knjiga. Uglavnom, Vjesnik je dočekao 1990. godinu kao jako dobro opremljen časopis i u tom su razdoblju urednice bile Rozika Čuka i Mirjana Longhino. Međutim, tada izabrano novo vodstvo HUMS-a nije pokazalo interes za nastavak izlaženja Vjesnika, te je prema navodu tadašnje urednice zadnji broj za 1990. godinu ostao negdje u ladici. Tadašnje vodstvo HUMS-a nije usvojilo prijedlog da se ne mijenja naziv časopisa kako bi bio razvidan njegov kontinuitet od gotovo 70 godina.Trebalo ga je dodatno urediti, dopuniti određenim sadržajima i vjerujem da bi u dogledno vrjeme bio indeksiran.
Vjesnik mijenja naziv u Sestrinski glasnik i u narednom će razdoblju uglavnom biti informativno glasilo. Nakon 2004. godine ulažu se napori kako bi Sestrinski glasnik dostigao razinu stručnog i znanstvenog časopisa. Osim Vjesnika, u okviru Udruge izlazila su još tri časopisa. Bilten je izdavalo Pulmološko društvo od 1975. do 1989. godine. Urednice su bile Stana Lovrić, Marko Čurlin, Marija Havetić, Renata Šimonić i Milka Valpotić. Neuropsihijatrijska sekcija 60-tih godina izdavala je časopis Psihijatrijska njega koji je izlazio pet godina. Časopis Sestra i obitelj bio je glasilo Sekcije za primarnu zdravstvenu zaštitu i počinje izlaziti polovicom 70-tih godina i vjerojatno je izlazio desetak godina. Zadnja dva časopisa nisu sačuvana u HUMS-u te posjedujemo svega nekoliko brojeva i trenutno ulažemo napore kako bi ih sakupili iz privatnog posjeda. U tijeku je analiza Biltena Pulmološkog društva prema strukturiranom upitniku. Takva analiza može dati uvid u najzastupljenije teme, pregled autora koji su objavljivali članke, te se može promatrati progresija od tema koje su vezane isključivo za biomedicinu prema temama koje u fokusu imaju sestrinsku skrb. Istodobno je moguće izdvojiti i probleme sa kojima su se sestre tog vremena susretale. Nadamo se da ćemo imati priliku digitalizirati sve časopise koje je izdavala Udruga jer u njima je pohranjen veliki dio memorije hrvatskog sestrinstva.
Kojim se aktivnostima Društvo još bavilo kroz povijest?
Ono što je jako zgodan podatak jest da je Društvo imalo literarnu sekciju između dva rata. U dokumentu iz 1940. nalazimo da su imali knjižnicu od 200 knjiga koja je stvorena donacijama i kupnjom knjiga iz vlastitih sredstava. Toj knjižnici se gubi trag. Zna se da je u vrijeme Drugog svjetskog rata premještena u Gliptoteku, ali je kasnije opet preseljena na nepoznatu adresu. Zbog nekih starih naslova koji se nalaze u Mlinarskoj školi, naša je pretpostavka da je jedan dio te knjižnice završio kao fond starih knjiga u Mlinarskoj. Iz popisa knjiga vidimo da su sestre koje su išle u Ameriku i Englesku na studijska putovanja često donosile literaturu. Na popisu se nalaze aktualni autori tog vremena, kao na primjer Bertha Harmer.
Kako izgleda suradnja s Hrvatskom komorom sestra, Ministarstvom zdravstva, sindikatima?
HUMS je suosnivač Hrvatske komore medicinskih sestara i Hrvatskog sindikata medicinskih sestara – medicinskih tehničara. Te su tri sestrinske organizacije nerazdvojni kreatori cjelokupnog prostora interesa medicinskih sestara i građana, svaka u svom području koja se često i preklapaju. Njihova umješnost suradnje i međusobna potpora u velikoj se mjeri reflektira na profesionalni život sestara i kvalitetu skrbi za građane. Svjesni te činjenice, čelnici tih organizacija ulažu trud u međusobnu suradnju na mnogim projektima, te nastoje u konstruktivnom dijalogu iznaći zajednička rješenja aktualnih pitanja. Može li bolje i više? Uvijek može i bolje i više. Iz pozicije Društva za povijest sestrinstva moram naglasiti veliko razumijevanje i potporu Sindikata našim projektima koji su u pravilu nošeni velikim entuzijazmom, ali opterećeni manjkom izvora financiranja za njihovu realizaciju. Što se tiče suradnje sa Ministarstvom zdravstva situacija je ponekad dobra, a ponekad prihvatljiva. Kao i ranije kroz povijest, sve ovisi imate li sa druge strane zainteresirane sugovornike. Kada se organiziraju sastanci koji na dnevnom redu imaju neku od problematika važnih za sestrinstvo, predstavnici HUMS-a u pravilu su pozvani na sudjelovanje. Predstavnici stručnih društava HUMS-a bili su aktivni i vrijedni članovi radnih skupina, npr. radne grupe za izradu nacionalnih smjernica o zbrinjavanju ubodnih incidenata, radne grupe za izradu nacionalnih smjernica o higijeni ruku u zdravstvenim ustanovama, radne skupine za izradu smjernica za sprečavanje infekcija povezanih s intravaskularnim kateterima i nacionalnog povjerenstva za suzbijanje HIV/AIDS-a. Ministarstvo zdravlja je u velikoj mjeri koristilo resurse HUMS-a prilikom prikupljanja i pripremanja materijala potrebnih za pregovore o pridruživanju Europskoj uniji, koji su se odnosili na sestrinstvo. Važna je i činjenica da je HUMS smatrao svojom obavezom izraditi prvi prijedlog nacionalnog strateškog dokumenta u kojemu će se utvrditi plan i smjernice razvoja sestrinske profesije u Republici Hrvatskoj, budući je u dotadašnjim nacionalnim strategijama razvitka zdravstva sestrinstvo bilo zastupljeno sa svega nekoliko rečenica. Tako je izrađen, objavljen i poslan na stotinjak ustanova dokument pod nazivom Strateški okvir razvoja sestrinstva u RH 2008. - 2014. Taj će dokument, između ostalog, biti podloga za razgovore o osnivanju sveučilišnih diplomskih studija najprije u Osijeku i zatim u Zagrebu. Ministarstvo zdravlja će u to vrijeme podržati te zahtjeve bez obzira na negativne pritiske iz nekih institucija.
Kakva je međunarodna suradnja? Postoji li na toj razini prijenos znanja među sestrama?
Od samih početaka profesionalizacije sestrinstva na našim područjima bilježimo međunarodnu suradnju naših kolegica. Posredstvom Rockefellerove fundacije i kasnije Svjetske zdravstvene organizacije, medicinske su sestre sve do 60-tih godina provodile godinu dana na studijskim boravcima u Americi i Engleskoj, gdje su imale priliku upoznati organizaciju rada i školovanje medicinskih sestara. Nakon toga organiziraju se posjete bolnicama i školama koji traju kraće, ali održavaju kontinuitet uvida u razvoj sestrinstva u Europi. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, HUMS pravnim sljedništvom nastavlja svoje članstvo u International Council of Nurses (ICN) koje bilježi od 1929. godine. ICN je federacija više od 130 nacionalnih sestrinskih organizacija i predstavlja više od 20 milijuna sestara širom svijeta. Na međunarodnom planu HUMS jača svoju poziciju, postaje prepoznatljiva profesionalna udruga i 2005. godine primljen je u punopravno članstvo Europske federacije udruga medicinskih sestara (EFN). Svako stručno društvo unutar HUMS-a ujedno je i član europskog društva koje djeluje u području njegovog interesa. Možemo reći da su medicinske sestre u Hrvatskoj iznimno dobro povezane na svim profesionalnim razinama od svjetske, preko europske pa sve do užih specijalističkih interesa. Sve ih to čini nezamjenjivim i iznimno vrijednim resursom u zdravstvenom sustavu koji u punom obimu tek treba iskoristiti. Mogu s ponosom reći da sam aktivna članica HUMS-a 33 godine i da bi iskustvo, znanje i zalaganje medicinskih sestara malo vrijedilo kada ga ne bi imale sa kime podijeliti. Hrvatska udruga medicinskih sestara je jedno od mjesta gdje je to moguće.
Naslovna fotografija: Nedjeljko Đurić/ KBC Sestre milosrdnice
Razgovor vodile:
Preporučite članak: