"Pfizer je nedavno prozvan zbog maltretiranja nekih država Latinske Amerike, koje je tražio da založe državnu imovinu – poput zgrada ambasada i vojnih baza - kao garanciju pokrivanja troškova. Osim toga, od tih je država tražio i odricanje od prava na građanske tužbe u slučaju teških nuspojava." Da farmaceutska industrija već dugo drži države u šaci, svjedočimo i u slučaju proizvodnje i distribucije cjepiva protiv corone. No u tom napetom odnosu najgore prolaze najsiromašnije države, koje u utrci za nabavkom cjepiva ne mogu konkurirati najmoćnijim državama, a istovremeno im se ne dozvoljava da proizvode generičko cjepivo. Zaštita intelektualnog vlasništva, i profita farmaceutskih kompanija ponovno je stavljena ispred ljudskih života.
Osim promjena u svakodnevici, pandemija Covid-19 sa sobom je donijela i nove jezične izraze. Sve češće se u razgovorima govori o pojavama poput diplomacije cjepivom, rata za cjepivo, vakcinski nacionalizam, otmica cjepiva, itd. Osim u medijima, novi pojmovi su zaživjeli i na političkoj sceni, pa je tako premijer Plenković, govoreći o procesu nabavke cjepiva za EU, napomenuo kako se “diplomacija cjepivom preokrenula u otmicu cjepiva“.
Vakcinski nacionalizam pojavio se onog trenutka kada su vlade bogatih zemalja potpisale bilateralne ugovore s farmaceutskim kompanijama s ciljem da opskrbe svoje građane. Prema filozofkinji Tijani Okić, ova pojava nastaje kada «države s privatnim firmama koje proizvode vakcine sklapaju bilateralne ugovore, tzv. ugovore o kupoprodaji unaprijed, koji imajući u vidu da su bilateralni i da dakle uređuju kupoprodaju između države i privatne kompanije samim time određuju i 'nacionalni interes' pojedinačne države, ali globalno dovode do onoga što se već sada naziva 'vakcinski nacionalizam'».
Zahvaljujući bilateralnim ugovorima, SAD je osigurao 800 milijuna doza 6 različitih vrsta cjepiva s mogućnošću da kupi još milijardu; Velika Britanija je osigurala 340 milijuna doza, praktički 5 doza po stanovniku. S obzirom da se u ranoj fazi predbilježbi nije znalo koje će cjepivo biti uspješno, bogate su države naručivale cjepivo od nekoliko proizvođača paralelno, što znači da će u perspektivi imati daleko više cjepiva nego što je potrebno za procjepljivanje njihove populacije. Zbog toga što su pojedine države kupile više od onoga što im treba, siromašne zemlje morat će čekati i godinu ili više dana prije nego budu mogle cijepiti veći broj stanovnika.
Primjere vakcinskog nacionalizma u praksi vidjeli smo više puta. Paul Hudson, direktor tvrtke Sanofi, izjavio je kako SAD ima pravo na veću prednarudžbu zbog ugovora o ulaganju u kompaniju, ali protesti EU čelnika natjerali su ga da povuče izjavu. AstraZeneca je izjavila kako je Velika Britanija uložila 79 milijuna dolara u proizvodnju cjepiva te im tvrtka planira osigurati 30 milijuna doza. Potom je SAD isto uložio financijska sredstava u ovu kompaniju kako bi osigurao 300 milijuna doza za svoje građane. Pritom je AstraZeneca, nakon što se ugovorom s Europskom komisijom obvezala osigurati 80 milijuna doza cjepiva za EU, četirima državama članicama ponudila zasebni ugovor kojim im je obećala raniji pristup. Naravno, osim što su ti ugovori ograničavali prethodno sklopljene sporazume o zajedničkoj nabavi, predvidjeli su i puno višu cijenu po dozi u odnosu na onu koju je ispregovarala EK.
U takvoj situaciji EU je pokazala zube i zaoštrila priču: povjerenica za zdravstvo Stella Kyriakides krajem siječnja ove godine izjavila je kako će sve kompanije koje proizvode cjepivo protiv COVID-19 u EU morati obznaniti kada žele izvesti cjepivo u treće zemlje. To je najavljeno u skladu s mehanizmom transparentnosti i odobravanja izvoza cjepiva protiv bolesti COVID-19 koji je Europska komisije uvela krajem siječnja 2021. Kako bi svojim građanima osigurala dostupnost cjepiva te riješila netransparentnosti prilikom izvoza uvedena je mjera obveznog odobrenja država članica za takav izvoz. Ta mjera je nedavno i iskorištena u praksi. Italija je, uz podršku EU, blokirala izvoz AstraZenekinog cjepiva u Australiju dok ne ispuni svoje obveze prema EU.
U zamjenu za cjepivo - medicinsko osoblje
U drugim dijelovima svijeta, pregovori oko cjepiva dodatno se kompliciraju. Recimo, Pfizer je nedavno prozvan zbog maltretiranja nekih država Latinske Amerike, koje je tražio da založe državnu imovinu – poput zgrada ambasada i vojnih baza - kao garanciju pokrivanja troškova. Osim toga, od tih je država tražio i odricanje od prava na građanske tužbe u slučaju teških nuspojava. Nažalost, želja različitih država da u što kraćem roku dođu do cjepiva, čini se, dovodi do pristanka na uvjete farmaceutskih kompanija: s obzirom da EU ne dozvoljava cjeloviti uvid u sklopljene ugovore, nije isključeno da je i sama pristala na zaštitu od pravnog progona. Neke pak treće države, npr. Filipini, u nastojanju da dođu do većeg broja doza otišle su toliko daleko da su Velikoj Britaniji i Njemačkoj ponudile medicinsko osoblje u zamjenu za cjepivo.
Kubansko cjepivo, Foto: Facebook
Kao alternativa zapadnim farmaceutskim kompanijama javljaju se Rusija i Kina, koje su svoj prostor u ovoj utrci odlučile iskoristiti za meku diplomaciju. Moskva i Beijing pomoć u obliku cjepiva šalju zemljama poput Srbije, Alžira, Brazila ili Egipta. Meksiko će tako od Rusije primiti 7,4 milijuna doza između veljače i travnja ove godine. Indija, kao najveći svjetski proizvođač generičkih lijekova, također svoja vlastita cjepiva dijeli siromašnijim zemljama, a ima ugovore s vladama drugih zemalja da proizvodi i svoja i njihova cjepiva. Međutim, mogućnost da direktnom narudžbom od Rusije riješe svoju situaciju uzrokovanu nedostatkom cjepiva prepoznale su i neke države članice EU: Mađarska je prva počela cijepiti ruskim cjepivom Sputnikom V, a nakon toga su interes pokazale Poljska, Slovačka i Češka, ali i Hrvatska, koja je u zadnji čas ipak odustala i pozvala se na Europsku agenciju za lijekove čije se odobrenje za uporabu čeka.
Intelektualno vlasništvo na štetu ljudi
Aktualna situacija direktna je posljedica dugogodišnjeg okretanja farmaceutskoj industriji za osiguravanje potreba za lijekova na štetu javne i lokalne proizvodnje, kao i sustava intelektualnog vlasništva. U većini zemalja proizvodnja lijekova i cjepiva se ne stimulira već dulji niz godina, a što je rezultiralo iznimno jakom profitno orijentiranom farmaceutskom industrijom koja sada nemilice ucjenjuje. I dok bi za oporavak od tog problema trebalo proći puno dulje vremena, odgovor na probleme koji nastaju zbog ograničenja intelektualnog vlasništva nalazi se, moglo bi se tako reći, nadohvat ruke. Južna Afrika i Indija još su u listopadu 2020. od Svjetske trgovinske organizacije (STO) tražile da se suspendiraju određene zaštite intelektualnog vlasništva nad cjepivima i lijekovima protiv COVID-19 koje su predviđene Sporazumom o trgovinskim aspektima prava intelektualnog vlasništva (TRIPS). Iako bi odricanje od intelektualnog vlasništva bio ključni korak da se postigne ravnoteža u globalnoj raspodjeli cjepiva jer bi se omogućila proizvodnja više doza, države poput SAD-a, Velike Britanije, Švicarske i EU, u kojima velike farmaceutske kuće imaju sjedište, uporno blokiraju ovaj prijedlog pod izlikom da puno zemalja nema kapaciteta za proizvodnju cjepiva te da korist suspenzije ne bi bila velika.
Zato što je EU trenutno izuzetno zabrinuta za vlastiti nedostatak cjepiva, činilo se da bi mogla podržati zahtjev, ali do toga nije došlo. Umjesto prihvaćanja ovog prijedloga, EU se nastavlja oslanjati na proizvodne kapacitete privatnog sektora i na društvenim mrežama hvali se vlastitim duhom solidarnosti i filantropije, odnosno minimalnim donacijama koje su države članice odlučile usmjeriti u COVAX. COVAX je globalna inicijativa kroz koju se osiguravaju cjepiva siromašnijim zemljama, a koordiniraju ga Svjetska zdravstvena organizacija, Coalition for Epidemic Preparedness Innovations (CEPI) i savez za cijepljenje GAVI uz pomoć UNICEF-a. To, naravno, ne može dovesti do uspješnog završetka ove pandemije: Liječnici bez granica (MSF) naglašavaju kako pandemija neće biti gotova dok nije gotova za sve. Pandemija je globalni problem, ne lokalni, i teško ćemo odgovoriti na pojavu novih sojeva ukoliko bogate države ne budu spremne na djelovanje u istinskom duhu solidarnosti.
Epidemija Variola Vere u Socijalističkoj Jugoslaviji, Foto: Wikipedia
Iz ove perspektive djeluje kao čudo da je Jugoslavija 1972. uspjela cijepiti 18 milijuna ljudi kroz par tjedana, pri čemu je broj umrlih zadržan ispod 40. Iako je to sasvim sigurno rezultat dobre povezanosti različitih dijelova zdravstvenog sustava, svoju ulogu tada odigrala je sposobnost lokalne proizvodnje. Imunološki zavod, nekadašnja perjanica u proizvodnji cjepiva, danas je gotovo potpuno uništen, kao i ostatak domaće farmaceutske industrije. Važnost vlastite proizvodnje i industrije pokazuju primjeri Rusije, Kine, ali i Kube. Kuba trenutno provodi istraživanja za četiri potencijalna cjepiva, vlastitim proizvodom planira cijepiti svoje stanovništvo do kraja 2021. godine.
Dugo propagirane ideje da je zdravstvo potrebno privatizirati kako bi bilo učinkovitije te da je jeftinije kupiti na slobodnom tržištu nego imati vlastitu proizvodnju, upravo u praksi pokazuju koliko su promašene. Međunarodni igrači reagiraju samo na kapital i trenutno bolje prolaze zemlje koje su spremne više platiti za potrebne doze cjepiva. Na primjer, Hrvatska se naprosto ne može sama izboriti za dostatne doze cjepiva već uvelike ovisi o EU, milosti farmaceutskih kompanija ili dobrohotnosti Rusije i Kine, ukoliko pokrene interventni uvoz. Situacija u mnogim siromašnim zemljama još je gora, i bez okretanja ka jačanju javnog sektora i izgradnji javne farmaceutske proizvodnje, sasvim sigurno se neće poboljšati na vrijeme za odgovor na neku iduću pandemiju.
Izvor naslovne fotografije: Flickr
Tekst napisala:
Preporučite članak: