Slikarstvo nije stvoreno da ukrašava stanove. Ono je ofenzivno i obrambeno oružje protiv neprijatelja – odgovorio je Pablo Picasso kada su ga 1945. pitali o ulozi umjetnosti u ratnom i poslijeratnom svijetu. Možda je to i bila istina, pogotovo u Picassovom slučaju, ali ponekad to oružje pogodi sasvim drugu metu od one koju je umjetnik naciljao. Postoji naime i druga strana te priče.
Dvadesetak godina poslije, u eseju Protiv interpretacije Susan Sontag napisala je: Interpretacija je osveta intelekta nad umjetnošću. I doista, često se analize, tumačenja ili tek privid intelektualnosti umiješaju i stvore zbrku oko onoga što je rečeno, onoga što se htjelo reći i onoga kako je to shvaćeno.
I tada se, zahvaljujući tom istom intelektu, dogodi da se pjesma ili neko drugo umjetničko djelo otmu kontroli i postanu simbol nečega potpuno suprotnog onome što je bila namjera autora.
Pa onda tako Borat postane potvrda stereotipa o zaostalim i egzotičnim zemljama, Born in the U.S.A. oda američkom snu, Tyler Durden simbol muževnosti i individualizma, Every Breath You Take romantična pjesma za prvi ples na svadbi, a Vrijeme je da se krene poziv na rušenje autoritarnog režima. O Wagneru da ne pričamo. Tamo se interpretacija baš zaigrala.
Nešto slično dogodilo se i s trima pjesmama koje su prije više od pola stoljeća ušle u raspravu iz koje se neke još nisu izvukle. Ta rasprava bila je o Jugu, rasizmu, krivnji i identitetu. I da, bila je i o patkama. A kao što to često biva s umjetnošću, ono što su autori pokušali reći nije nužno ono što je publika čula. A sve je počelo u rujnu 1970. godine, kada je izašao album Neila Younga After the Gold Rush na kojem se nalazila i pjesma Southern Man u kojoj autor kritizira dugogodišnju ukorijenjenost rasizma na američkom Jugu, istovremeno prozivajući njegove stanovnike zbog toga što to dopuštaju.
U to vrijeme, unatoč rezultatima koje je na Jugu postigao pokret za građanska prava i Zakonu o građanskim pravima iz 1964. godine, bilo je jasno da značajan dio stanovništva i dalje pruža otpor promjenama tradicionalnog južnjačkog načina života. Zakon je zabranio rasnu diskriminaciju u nizu područja javnog života, no donošenje zakona nije preko noći promijenilo ni društvene stavove ni političku stvarnost.
Uostalom, jedan od najistaknutijih političkih zagovornika segregacije, George Wallace osvojio je deset milijuna glasova i pobijedio u pet južnih država na predsjedničkim izborima 1968. godine, a 1971. ponovno je postao guverner Alabame. Iako Neil Young možda nije prvo ime koje čovjeku padne na pamet kada se spomene protestna glazba, do tog trenutka on je već u ranoj fazi svoje karijere bio povezan s barem dva kontrakulturna klasika.
Prvo, kao član Buffalo Springfielda, čiji je Stephen Stills napisao For What It's Worth, pjesmu koja je nastala nakon sukoba mladih i policije na losangeleskom Sunset Stripu i koja je postala jedna od himni kontrakulturnog otpora. A nešto prije izdavanja After the Gold Rush napisao je Ohio, koju su izveli Crosby, Stills, Nash & Young kao ogorčenu reakciju na prosvjede na Sveučilištu Kent State protiv rata u Vijetnamu i američke invazije Kambodže.
Pjesma je nastala nakon pucnjave u kojoj su pripadnici Nacionalne garde Ohija u svibnju 1970. godine ubili četvero i ranili devetero studenata. Ohio možda jednog dana također bude tema jednog teksta iz ove serije ukoliko se autor ovih redaka odvaži iskoristiti je kao paravan za iznošenje svojih teorija zavjere o Watergateu.
Takva antiestablišmentska reputacija u tom trenutku značila je da će se njegov sljedeći društveno-politički komentar pažljivo slušati. I tako je i bilo kad je izašla Southern Man. A on si je zaista dao truda. Glazbeno, Southern Man je jednako izravna kao i tekstualna poruka koju nosi. Počinje sporim, gotovo prijetećim riffom, a Youngov vokal postupno podiže tenziju dok se pjesma pretvara u težak blues-rock.
Gitare su grube i razvučene, ritam neumoljiv, a sve zajedno zvuči više kao optužnica nego kao pjesma koja traži sugovornika. Nema tu puno prostora za nijanse. Young je naciljao metu i odlučio pucati ravno u nju. U stihovima otvoreno poziva na promjenu i upozorava da se era bijelog terora na Jugu mora završiti.
Spominje goruće križeve, vrištanje i pucketanje bičem, podsjeća stanovnike Juga na proturječje između biblijskih poruka u koje se kunu i svakodnevne prakse, a ne propušta ni postaviti pitanje naknade za stoljeća prisilnog rada tijekom ropstva. Ako sve to nekome slučajno nije bilo dovoljno, u posljednjoj strofi bila je tu i jedna mala prijetnja ubojstvom crnca, čisto da se nađe.
Mnogima je bilo dovoljno, čak i previše. Jednima zato što zaista nisu vidjeli problem u onome što se događalo na Jugu, a drugima zato što su, iako svjesni utemeljenosti njegove kritike, takvu kritiku smatrali nepotrebnim generaliziranjem. A to što je autor Kanađanin koji se petlja u međurasne odnose u drugoj državi sigurno nije pomoglo da se njegova kritika prihvati s više razumijevanja. Jer Blame Canada.
Gunđanja se još nisu ni stišala, a Neil Young je starom Jugu zadao novi udarac. U veljači 1972. izišao je njegov novi album Harvest na kojem je bila i pjesma Alabama. Glazbeno, Alabama je nešto mekša i melodičnija od Southern Man, ali i dalje počiva na prepoznatljivom Youngovu spoju countryja, bluesa i rocka.
Akustične i električne gitare nose pjesmu kroz jednostavan ritam, dok Young pjeva bez puno dramatiziranja, kao da stanovnicima Alabame upućuje prijekor koji je već toliko puta ponovio da ga više ne mora ni naglašavati. Iako ni tekst pjesme nije bio tako oštar i šokantan kao opis nasilja u Southern Man, Young je nastavio jahati po slici zapuštenog američkog Juga, a ovog puta posebno je izdvojio Alabamu zbog toga što društveno zaostaje za ostatkom zemlje.
Riječi su bile drukčije, ali ton, pomalo i pokroviteljski, ostao je isti. To su primijetili i kritičari, od kojih su mnogi bili zbunjeni ovim trenutkom svojevrsnog ponavljanja. Neki drugi, pak, nisu bili zbunjeni, bili su ljuti. I bilo im je stvarno dosta sjevernjačkog pokroviteljskog pametovanja. Među njima su se isticali vatreni obožavatelji Neil Younga, Ronnie Van Zant i Gary Rossington, članovi grupe Lynyrd Skynyrd, ponosne skupine samoproglašenih rednecka koja je marljivo gradila svoj repertoar nastupajući po manje glamuroznim pozornicama američkog Juga i koja je neumornim turnejama izgradila snažnu lokalnu publiku.
Kad kažemo lokalnu publiku, ovdje ne mislimo na Alabamu, o ne, oni su bili iz Floride. No očito, ta sitna pojedinost, kao ni njihova trajna ljubav prema Neil Youngu nisu umanjili uvrijeđenost koju su osjećali zbog negativnog prikaza njihova doma i nasljeđa u Southern Man, a taj osjećaj nezadovoljstva ponovno se rasplamsao kada je Kanađanin svoje stavove ponovio u pjesmi Alabama.
Bend je smatrao da pjesma problem tretira previše široko, zbog čega snažna poruka gubi preciznost i učinkovitost. Po njihovom mišljenju, Southern Man i Alabama obradili su tešku i složenu temu na pojednostavljen način i odlučili su odgovoriti. Nisu tada ni slutili (ili možda jesu?) da će tako stvoriti pjesmu koja će ostati hit sve do današnjih dana, ali čije će značenje i simboliku tijekom vremena razne sumnjive skupine pokušati prisvojiti.
Pjesmu Sweet Home Alabama, a naravno, o njoj je riječ, otvara jedan od najpoznatijih gitarskih intra u povijesti rocka, a za razliku od pjesama koje su motivirale njezino stvaranje, cijela atmosfera je vedra i slavljenička, dok nam razdragani pripovjedač Ronnie Van Zant objašnjava da se vraća kući, da se raduje susretu s obitelji i jedva čeka ponovno se ujediniti sa svojom voljenom domovinom.
Nakon toga slijedi kratka, ali živahna instrumentalna dionica, a potom i zloglasni stihovi u kojima Ronnie kaže da je čuo da „gospodin Young“ pjeva o Alabami i da je kritizira, ali da južnjačkom čovjeku ionako ne treba Neil Young u blizini. Van Zantov ton pritom nije ljutit ni zloban, nego zrači osjećajem trijumfa i ponosa koji postaje još izraženiji u refrenu koji slijedi, a koji donosi idilične slike Alabame pod plavim nebom.
Daljnji tekst dotiče se spomenutog Georgea Wallacea kao figure koju jako vole u Birminghamu, najvećem gradu u Alabami, uz prateće vokale koji negoduju, a dalje se spominju i Watergate, grad Muscle Shoals s njegovim slavnim glazbenim studijom i studijskim glazbenicima, a posljednji refren završava fade-outom punom razigranosti i pozitivne energije, uz dodatne pohvale „iskrenom guverneru“ i glavnom gradu Montgomeryju. Pjesma je objavljena u ljeto 1974. i brzo je imala ogroman utjecaj na popularnost Lynyrd Skynyrd, zahvaljujući čestom emitiranju na radiju, čime je uvela bend u mainstream.
Osjećaj južnjačkog ponosa u pjesmi dodatno je naglašen na koncertima, gdje su članovi benda redovno razvijali konfederacijsku zastavu na pozornici. Međutim, ova nova razina pažnje nije prošla bez problema. Simbolično povezivanje benda sa Starim Jugom, zajedno s nepovoljnim tumačenjima dvosmislenih stihova, navelo je neke da se pitaju jesu li članovi benda rasisti.
Pod povećalom je, osim općeg dojma i tona pjesme, bilo spominjanje Birminghama, grada koji je bio jedno od važnih središta borbe za građanska prava. Ni referiranje na guvernera Wallacea, iz već navedenih razloga, nije prošlo bez kontroverzi. A onda su krenula i različita tumačenja. I pitanje: što točno znače povici negodovanja nakon što se izgovori Wallaceovo ime?
S jedne strane, bend je u intervjuima jasno kritizirao Wallaceove stavove. Tvrdili su da su povici negodovanja u pjesmi zapravo odraz njihova antirasizma. Uostalom, bend je i kasnije znao pokazivati progresivna opredjeljenja, što je, primjerice, potvrdio snažnom podrškom demokratu Jimmyju Carteru u predsjedničkoj kampanji 1976. godine.
Također, Lynyrd Skynyrd imali su ozbiljne rezerve prema slici rasističkog južnjačkog benda koja im je bila pripisivana. O epizodi sa zastavom Konfederacije Van Zant je 1975. rekao: “To je bio isključivo MCA-ov trik da nas označe nekim imidžem. U početku je bilo korisno, ali sada je neugodno.” S druge strane, da ne bi sve bilo tako jednostavno, Ed King, koautor pjesme, 2009. ustvrdio je da je pjesma izvorno zamišljena kao otvorena obrana Alabame, pa čak i Wallacea, objašnjavajući da uzvici “buu” predstavljaju ono što južnjaci čuju od sjevernjaka, a ne stav samog benda.
U tom smjeru nekako je ciljalo i mišljenje uglednog američkog novinara Joshue Marshalla: “Uvijek mi se činilo vjerojatnijim da je taj „buu“ dio zapravo podrugljiva aluzija na prosvjednike protiv Wallacea.” I George Wallace osobno navodno je volio pjesmu, a posebno stih „u Birminghamu vole guvernera“, pa nije propustio bend kasnije proglasiti počasnim poručnicima državne milicije. Uzevši to sve u obzir, nije ni neko preveliko iznenađenje to što je pjesma obilježila Lynyrd Skynyrd kontroverzom koja će trajati godinama i koju su u više navrata prisvojile ekstremne skupine poput Ku Klux Klana i drugih.
Mnogo zabavniji nusproizvod pjesme bilo je navodno novostvoreno rivalstvo Lynyrd Skynyrd i Neila Younga. U početku su iz tabora Lynyrd Skynyrd priznali da su pjesmu napisali kao svojevrsni protest i da su bili nezadovoljni Youngovim Yankee uvjerenjem da se svi Južnjaci trebaju smatrati odgovornima za postupke rasističke manjine.
"Mislili smo da Neil puca u sve patke da bi pogodio jednu ili dvije", rekao je Van Zant za Rolling Stone. "Mi smo južnjački buntovnici, ali znamo razliku između dobra i zla." No, Young je vrlo brzo otvoreno počeo pokazivati kako mu se reakcija Lynyrd Skynyrd, a i sama pjesma, baš sviđaju.
U intervjuu za Rolling Stone 1975. priznao je da bi Sweet Home Alabama radije svirao na koncertima nego Southern Man. "Sviraju kao da to stvarno misle. Ponosan sam što se moje ime nalazi u njihovoj pjesmi", rekao je. Čak je povremeno i izvodio Sweet Home Alabama uživo. Puno kasnije, u svojoj autobiografiji Waging Heavy Peace iz 2012. napisao je: "Moja vlastita pjesma Alabama itekako je zaslužila odgovor koji mi je Lynyrd Skynyrd dao svojom sjajnom pjesmom. Ne sviđaju mi se moje riječi kad je slušam. One su optužujuće i pokroviteljske, nedovoljno promišljene i prelake za pogrešno tumačenje."
Ali ni Lynyrd Skynyrd nisu mu ostali dužni. Kako je desetljeće odmicalo, Van Zant je na česta pitanja o toj temi odgovarao ističući svoje trajno divljenje prema Youngu, a na pozornici je često nosio njegove majice. Vjerojatno malo iz poštovanja, a malo, kako reče novinar Fred Mills: "samo da bi isprovocirao sve ‘budale’ u publici koje nisu shvatile humor i ironiju stihova pjesme Sweet Home Alabama."
Ovo međusobno poštovanje tragično je dodatno naglašeno na naslovnici albuma Street Survivors na kojoj se Van Zant ponovno pojavio noseći majicu Neila Younga. Samo nekoliko dana nakon objave albuma, privatni avion benda srušio se u močvaru u Mississippiju, pri čemu su poginuli pjevač i još dvojica članova proširenog sastava benda.
Young je reagirao ubrzo nakon nesreće, tijekom koncerta u Miamiju, gdje ne samo da je izveo rijetku verziju pjesme Alabama, nego je u nju kao posvetu ubacio i stihove iz Sweet Home Alabama. Glasine da je Van Zant pokopan u majici Neila Younga kruže i danas. Ako je ikada i postojao sukob, a vidimo da i nije baš, u velikoj većini knjiga i članaka na tu temu Lynyrd Skynyrd se navode kao uvjerljivi pobjednici.
Sweet Home Alabama i danas je ultimativna zvučna definicija južnjačkog ponosa, ali njezina upotreba u široj kulturi danas je toliko raširena da prelazi granice i sjevera i juga SAD-a, pa čak i šire. Brojne kontroverze i dvojbe o rasističkim konotacijama nisu spriječile bezbrojne kompanije da u svojim reklamama iskoriste pozitivnu, zaraznu atmosferu pjesme. Ni bezbrojne filmove da posude njezin planetarno poznati rif.
Ni turističku zajednicu savezne države Alabame da 2007. pokrene višemilijunsku promociju pod sloganom Sweet Home Alabama. Ni samu saveznu državu da 2009. stavi isti slogan na sve registarske pločice vozila. Naprotiv, većina kritičara i biografa Neila Younga koji se danas osvrću na Southern Man i Alabama navode ih kao slabije dijelove njegovog opusa i predbacuju im "upiranje prstom" i "pretjerano pojednostavljivanje". Ako i to nije dovoljno, pa kvragu, i sam Neil Young se posuo pepelom i složio se sa svim navedenim.
Pa evo, ako mi je dopušteno, ja bih ostao s druge strane i iskoristio svoje pravo da se ne složim sa svima njima. Prigovarati jednoj pjesmi da generalizira zato što se, eto, usuđuje zbog rasizma prozvati cijelu državu ili regiju koja u više navrata bira deklariranog rasista za guvernera, a istovremeno favorizirati pjesmu koja to sve bez ijednog argumenta relativizira i stavlja pod tepih jer je rif tako dobar, a nebo iznad Alabame tako plavo, ne čini mi se kao najispravniji zaključak. Ali to sam, izgleda, samo ja.
I za kraj dvije male trivije koje zapravo i nisu baš trivijalne. Cijela ta priča o Sjeveru i Jugu očito je ostavila popriličan trag u srcima ljudi i glazbenih fanova, jer da nije tako, ne bi nastajale i nove pjesme o tome. Naime, kantautor Warren Zevon u svojoj pjesmi Play It All Night Long iz 1980. ironično je komentirao sukob, kritizirajući njegovu besmislenost.
Dvadesetak godina poslije, Drive-By Truckers, bend iz Georgije, na albumu Southern Rock Opera, u pjesmi Ronnie and Neil, opjevali su odnos i međusobno poštovanje Younga i Van Zanta. Na istom albumu, pjesmom Three Great Alabama Icons, još su se jednom osvrnuli na Van Zantove motive za stvaranje Sweet Home Alabama, a uspjeli su čak i baciti novo svjetlo na lik i djelo Georgea Wallacea, ali to je već jedna druga i, čini mi se, vrlo zanimljiva priča.
Druga priča je priča o Merry Clayton, ženi koja je otpjevala svoju verziju Southern Man i prateće vokale na Sweet Home Alabama. Ženi koja je u rock-legendu ušla nekoliko godina ranije kada je na kasnonoćni telefonski poziv producenta Jacka Nitzschea došla u studio, trudna, u pidžami i viklerima i u svega nekoliko pokušaja otpjevala čuvenu „Rape, murder, it’s just a shot away“ dionicu na Gimme Shelter Rolling Stonesa, jedan od najupečatljivijih vokalnih trenutaka… paaa… ikad. Merry Clayton je na svom solo albumu iz 1971. odlučila otpjevati i Southern Man.
Za razliku od Younga, koji je kao Kanađanin u Sjedinjenim Američkim Državama imao privilegiju neopterećenosti vlastitom rasom, spolom i kulturnim identitetom, Clayton je pjevala o vremenu i mjestu koji su bili neprijateljski nastrojeni prema samoj njezinoj prisutnosti. Vremenu i mjestu koji su joj željeli uskratiti obrazovanje i puna građanska prava.
Puna bijesa i frustracije, pjevala je o sustavu koji favorizira nadmoć nekih drugih ljudi koji nisu ona. "Poslušala sam Southern Man i rekla: ‘Zanimljivo.’ Onda sam pročitala tekst, i to je bilo vrijeme strašnih rasnih napetosti u SAD-u. Martin Luther King Jr. upravo je bio ubijen. Naš vođa je nestao. To je bilo izrazito rasno napeto razdoblje, ne samo za crnce nego za cijeli svijet. U tijeku je bio Vijetnamski rat. Naši momci su odlazili u rat i ginuli. Ljudi su umirali na ulicama. Policija je tukla sve redom. ‘Southern change gonna come at last, now your crosses are burning fast’ – to je bilo sve što sam trebala pročitati, dušo. Bila sam unutra“, rekla je Clayton.
A onda je ponovno primila telefonski poziv. Poziv da snima s tim nekim tipom koji se zove Leonard Skynyrd tu neku pjesmu koja se zove Sweet Home Alabama. Njezin odgovor bio je kratak: "Ja ne pjevam ništa o sweet home Alabama. Točka." Njezin suprug čuo je dio razgovora i pitao o čemu se radi. Kada mu je objasnila, on joj je rekao: "Dušo, moraš pjevati Sweet Home Alabama. Ne razumiješ još. Ne možeš biti na ulici i protestirati na taj način, imat ćeš problema. Ali imaš veliku platformu kroz glazbu. Neka glazba bude tvoj prosvjed."
Merry Clayton zaključuje: "I u tom trenutku sam shvatila. Rekla sam: 'U redu, idem, ali pjevat ću Sweet Home Alabama kroz zube.'” I pjevala je. „Buu buu.“ Kroz zube.
Foto: Discogs.com
Preporučite članak: