Odgovor na pitanje iz naslova pokušat ćemo dobiti analizirajući marksizam kao filozofiju djelovanja. Ono što je sigurno svakom radniku milo čuti je jedna od ideja marksizma - potpuno ukidanje rada!
Marksizam je filozofija djelovanja. Jedna od Engelsovih popularnih simplifikacija marksističke filozofije glasi: u početku bijaše djelo. Marksistička filozofija svoj metafizički temelj ne gradi na pitanjima postoji li čovjek neovisno od svijeta, ili postoji li svijet neovisno od čovjeka, već upravo kroz njihovo ispreplitanje putem djelovanja.
Čovjek sebi svojstvenom spoznajom svijeta i načinom djelovanja konstantno mijenja stvarnost i sebe. Svijet je determiniran čovjekom koji ga i kroz njega spoznaje, a čovjek je determiniran svijetom kroz kojeg djeluje, što znači da bi jednako tako mogli zaključiti, kada izvedemo to ispreplitanje do kraja, da je svijet determiniran svijetom, a čovjek čovjekom, odnosno primjećujemo da ne postoji nešto fundamentalno različito između svijeta i čovjeka; oni se međusobno prožimaju kroz djelovanje.
Radi se o vrlo dinamičnoj i promjenjivoj filozofiji dijalektičkog monizma, u kojoj niz navodno različitih bića, koja se međusobno prožimaju i ne zna se točno gdje koje počinje, a koje završava, uzajamnim djelovanjem oblikuju jedinstvenu i promjenjivu stvarnost. To je novost naspram mehanicističke dualističke filozofije s početka moderniteta poput Descartesove koja čovjeka smatra metafizički samostalnim subjektom koji spoznaje objekt kao nešto različito od sebe.
U marksističkoj filozofiji djelovanje je metafizički temelj svega što postoji, a promjena koja uvijek iznova nastaje smatra se temeljnim obilježjem stvarnosti. Stoga u marksizmu ne postoje statični identiteti – Hrvat, žena, radnik, queer osoba, cis osoba, osoba crne boje kože, itd - već je sve što postoji u vječnoj mijeni. Odnosno, marksizam povijesno kontekstualizira svaki identitet kroz specifično djelovanje, kao što je nastanak kapitalizma, države, kapitalističkog imperijalizma, roda u kontekstu socijalne reprodukcije vrijednosti, itd. Kada bi se spomenuto djelovanje zamijenilo nekim drugim, navedeni bi identiteti nestali, a iz njihovog bi se pepela rodili neki novi.
Takva metafizička važnost djelovanja, odnosno prakse, navela je poznate jugoslavenske filozofe poput Milana Kangrge, Gaje Petrovića i Predraga Vranickog da svoj časopis nazovu Praxis, a svoju filozofiju Praxis filozofijom ili Filozofijom prakse. Iz navedenog nam postaje jasno da je marksistička filozofija u velikom sukobu s građanskim shvaćanjem čovjeka kao individue.
„Društvo ne postoji, postoje individue...”, poznata je izjava Margaret Thatcher, koja teorijski polazi iz građanske filozofije. Čovjek kao pojedinac je po toj ideologiji fundamentalno različit od društva i svijeta, stoji njemu nasuprot; spoznaje ga i mijenja s obzirom na svoju individualnu moć i želje. Pojedinac je aktivna figura, a društvo (i svijet) je pasivna. Pojedinac je subjekt, a svijet objekt.
Budući da su mnogi u našoj okolini svjesno ili nesvjesno uronjeni u građansku ideologiju, primjećujemo zrnca takvog mišljenja gotovo uvijek kad razgovaramo s bližnjima o beskućnicima, siromašnijim ljudima, odnosno takozvanim ranjivim skupinama općenito. Zagovornik pozicije građanske filozofije uvijek će napomenuti kako odgovornost leži na ljudima koji su se našli u toj poziciji. Mi mu možemo kontekstualizirati što je dovelo do toga; recimo, možda je osoba odrasla u obiteljskom nasilju, sklona je psihičkim teškoćama i/ili je doživjela veliku traumu tijekom svog života.
Drugim riječima, želimo argumentirati da na pojedinačnog čovjeka utječe svijet i mijenja način njegova djelovanja kroz taj svijet, no zagovornik pozicije građanske filozofije će reći nešto slično sljedećem: „Istina, svima nam je teško, ali na svakom od nas je da se trgne, da shvati da je odgovoran za vlastiti život.” On time podrazumijeva da se „trgnuti” možemo iz samih sebe, bez podrške drugih. Pojedinac je u građanskoj filozofiji metafizička jedinka, odvojena od ostatka, svojevrsni perpetuum mobile.
Iz navedenog uočavamo građansko odbijanje potpunog dijalektičkog prožimanja čovjeka u svijetu i svijeta u čovjeku. Zagovaranje statičnog i samostalnog pojedinca, koji stoji svijetu nasuprot. To se uočava i u pravnom sustavu, gdje je pojedinac nužno kriv za svoja djelovanja, a društveni kontekst kako je došlo do takvog tipa djelovanja stavljen je po strani i eventualno služi olakotnim okolnostima i marginalnom smanjivanju kazne. Pojedinci koji su dio getoiziranih i/ili iznimno siromašnih skupina proglašeni su krivcima za svoja djelovanja, makar je praksa koju obavljaju naprosto način preživljavanja unutar njihova konteksta.
Građanska filozofija je uglavnom loša u sistemskom načinu mišljenja. Ona teško prepoznaje uzroke onoga što navodi ljude da djeluju kako djeluju. Doduše, postoje i zagovornici kapitalizma koji vole kontekstualizirati svako ljudsko djelovanje. Suvremeni socijaldemokrati, recimo, žele pomoći ranjivim skupinama tako što jačaju snagu socijalne države, sindikata i civilnog društva, što najčešće podrazumijeva kapitalističku ekonomiju uz visoke poreze, radnička prava i aktivno građanstvo. Međutim, pripadnici te struje mišljenja ne preispituju kapitalizam, kao ni njegovu državu i pravo, odnosno djeluju prihvaćajući tezu da je kapitalizam dio općeg zdravog razuma i nužnost suvremenog društva. Oni ne ukazuju na destruktivnosti logike sustava u kojem živimo, već smatraju da je najbolje djelovati tako da unutar njegovih okvira činimo život što ugodnijim.
Iako suvremeni socijaldemokrati kontekstualiziraju beskućnika, Roma, migranta, itd., oni nisu marksisti jer ih ne kontekstualiziraju dovoljno. Marksistička se filozofija ne zadržava samo na kakvoj dijalektičkoj apstrakciji prožimanja djelovanja koja oblikuju jedinstvenu stvarnost, već i pomoću historijskog materijalizma analizira povijesnu specifičnost kapitalizma koji svojim posebnim pravilima generira novi tip djelovanja unutar dijalektičkog prožimanja čovjeka i svijeta.
Za potpuno bavljenje marksističkom filozofijom, moramo poznavati povijest djelovanja i nastajanja svega što se danas smatra „zdravim razumom”, a dio je niza isprepletenih relacija djelovanja. Kada se zapitamo kako mi djelujemo u suvremenom društvu, primijetit ćemo da većinu svojeg vremena to činimo kroz rad i konzumiranje robe koja je stvorena putem rada. Ljudi, naime, nisu oduvijek prodavali svoju radnu snagu kao robu na tržištu rada, nisu bili dio konzumerističkog društva, niti su antičke i srednjovjekovne ekonomije sistemski težile rastu.
Kako djeluju radnici?
Do sada smo pokazali koliko je djelovanje u marksističkoj filozofiji važno, sada je vrijeme da otkrijemo kako marksistička filozofija tumači djelovanje suvremenih ljudi. Odnosno, kako suvremeni svijet djeluje kroz ljude, kako ljudi djeluju kroz svijet, kako svijet djeluje kroz svijet i kako ljudi djeluju kroz ljude. Svi mi koji radimo za plaću smo radnici. Razvijanjem kapitalizma od 15. stoljeća naovamo, sve više ljudi počinje prodavati svoju radnu snagu kao robu kapitalistima za novac. U prethodnim sustavima to nije bilo tako. U feudalizmu su kmetovi zadržavali plodove svog rada i konzumirali ih. Nije im feudalac isplaćivao plaću, već im je uzimao postotak onoga što su oni napravili, a ostatak je bio namijenjen kmetovima za direktno konzumiranje, bez posredstva tržišta.
Radnici pak prodaju rad i ostavljaju plodove svog rada kapitalistu za novac, a zatim s tim novcem konzumiraju robu koju su napravili neki drugi radnici. Neovisno je li radnik trgovac, industrijalac ili menadžer, kapitalist svakog od njih plaća za rad kojeg obave i zadržava plodove njihovog rada. Radna snaga se dakle prodaje i kupuje na tržištu rada kao roba, a zatim se miješanjem tog rada i sredstava za proizvodnju proizvodi roba koju kapitalist stavlja na tržište, na kojoj zatim zarađuje. Nakon što isplati radnike i proda robu, kapitalistu ostaje višak vrijednosti, kojeg, ako je pametan, ulaže u daljnju proizvodnju. Ako kapitalist troši višak vrijednosti na pretjeranu razonodu, pojest će ga njegova konkurencija, koja će dodatnim ulaganjem bolje optimizirati proizvodnju i uništiti ga u tržišnoj utakmici.
To je ujedno jedan od razloga zašto kapitalistička ekonomija sistemski nužno raste – zato što se svaki kapitalist nalazi makar pod implicitnom prijetnjom gutanja od konkurentnih kapitalista. On uvijek mora optimizirati proizvodnju i širiti svoj utjecaj kako bi smanjio rizik vlastitog uništenja. Iz navedenog uočavamo jednodimenzionalnu logiku koja se širi u sve pore globalnog kapitalističkog društva. To je logika kojoj se svako biće pod suncem nužno prilagođava. Radnici moraju optimizirati svoje tijelo kako bi bili što konkurentniji na tržištu jer će im inače posao ukrasti netko kompetentniji, a kapitalisti, kao što smo već zaključili, također prolaze kroz sličan proces jer se nalaze pod prijetnjom drugih igrača.
Iako postoji jasna klasna borba između radnika i kapitalista (borba za višak vrijednosti, odnosno veće plaće i benefite ili veće profite), povijesna specifičnost kapitalizma naspram svih ostalih sustava je u tome što vrijednost mora konstantno rasti, a sve što postoji, uključujući i ljude, mora se tome prilagođavati. Budući da je marksistička filozofija dijalektička, ne smijemo se zadržati samo na promjenama tijela radnika i kapitalista, već moramo analizirati promjene nad čitavim svijetom kojeg čovjek stvara na sebi svojstven način – pretvarajući ga u sredstva za proizvodnju. Pa tako uočavamo da čovjek kroz povijesno specifično djelovanje – rad – uništava bioraznolikost (prašume, šume, divlje životinjske vrste, rijeke, jezera, prazni i onečišćuje oceane, itd), sve kako bi se dogodio rast vrijednosti kojeg kapitalizam sistemski zahtijeva. Budući da je čovjek dio svijeta kroz koji djeluje, dijelektički možemo reći da svijet uništava vlastitu kvalitetu, reducirajući sam sebe na kvantitetu, odnosno rast vrijednosti.
Kako djeluju radnici? Nažalost, vrlo destruktivno. Radnici su ti koji su zbog potrebe akumulacije kapitala primorani pristajati na poslove koji uništavaju svijet, a time i svoje vlastito tijelo koje jest aspekt sveprožimajućeg svijeta. Zbog spomenute kompetitivnosti kapitalističkog tržišta, proizvodnja nikad ne smije prestati rasti, to jest služi jedino vlastitom širenju. To se uočava u vječnom rastu BDP-a država, koji mjeri upravo količinu robne razmijene na tržištu. Budući da je rad ono koje proizvodi, rad u kapitalizmu također nikad ne smije prestati rasti. Jednako kao što se proizveden višak vrijednosti konstantno treba reinvestirati u novu proizvodnju, tako se i rad, koji proizvodi tu vrijednost, beskrajno umnožava. Rad unutar kapitalizma je u tom smislu beskonačan rad i ne služi zadovoljenju potreba ljudi, nego umnažanju vrijednosti.
Djelovanje u kapitalizmu je samo sebi svrhovito, beskonačno je i destruktivno po čovjeka/svijet. Imajmo na umu da je djelovanje metafizički temelj marksističke filozofije. Ona ne smatra čovjeka ili njegov um metafizički odvojenim bićem koje promatra svijet, već je čovjek uronjen u svijet i potpuno obilježen njime, a način kako se obraća svijetu iliti samom sebi kroz djelovanje jest ono što realitet jest.
Kapitalizam, kao povijesno specifična i nova logika unutar realiteta, stvara novi oblik djelovanja – rad – koji, kao što smo istaknuli, reducira sve što postoji na jednodimenzionalnu logiku rasta vrijednosti, beskonačan je i destruktivan, jednako za svijet kao i za onoga koji ga obavlja, jer su granice jednog i drugog neodređene i prožimaju se.
Fetiški karakter robe
Marx počinje svoj Kapital s analizom robe. Što je roba? To je ono čime se trguje u kapitalizmu. Roba je ono što radnik napravi za vrijeme radnog vremena, a kapitalist stavi na tržište i zaradi. Roba je ujedno i radna snaga koja se prodaje i kupuje na tržištu rada. Kupoprodaja robe je ono što determinira vrijednost. Posljednji odjeljak prvog poglavlja Kapitala nosi naslov „Fetiški karakter robe i njegova tajna”, a riječ je vjerojatno o najutjecajnijem tekstu za marksističku filozofiju. Primijetili smo do sada da kapitalizam ima vlastitu logiku nužnog rasta kojoj se prilagođavaju i kapitalisti i radnici. Međutim, ta logika ne nastaje ni iz čega, nego nastaje upravo povijesno specifičnom organizacijom djelovanja ljudi kroz svijet i svijeta kroz ljude.
Ljudi su ti koji svojim (kapitalističkim) djelovanjem čine tu logiku, a doima se kao da ta logika dominira nad ljudima kao nad pasivnim objektima. Ta pasivnost se vidi i kod spomenutih suvremenih socijaldemokrata, kao i kod svih ostalih građanskih stranaka koje prihvaćaju kapitalizam i sve njegove identitete kao dio „zdravog razuma”, kao nešto što naprosto jest i što nije moguće dovesti u pitanje, ili barem smatraju da se ne vrijedi time baviti.
Marksističku filozofiju, međutim, iznimno zanima zašto je čovjek nesvjestan da je on taj koji djeluje na kapitalistički način. Zašto mu se čini da kapitalističke zakonitosti stoje njemu nasuprot, kao objektivni zakoni ekonomije, kojima se mora prilagođavati. Marx upravo u tom kontekstu piše o fetiškom karakteru robe. On ističe da se ljudima njihov vlastiti rad predstavlja kao nešto njima samima drugačije, nešto što slijedi nekakva objektivna pravila, koja ne dolaze od njih već od kakve prirode koju ekonomija kao znanost proučava: „...tajanstvenost robnog oblika sastoji (se) jednostavno u tome što on ljudima društvene karaktere vlastita njihova rada odrazuje kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvodima rada, kao društvena svojstva koja te stvari imaju od prirode, a otuda im se i društveni odnos proizvođača prema cjelokupnom radu odrazuje kao društven odnos koji izvan njih postoji među predmetima”, piše Marx.
Simplifikaciju tog fenomena možemo približiti zamišljanjem burze dionica, gdje se brojevi koliko koja dionica vrijedi mijenjaju, a ljudi zatim prilagođavaju svoje interese, karijerne odluke, civilno-društvene projekte, kurikulum i politike takvim „objektivnim” brojevima, ne razmatrajući da su upravo oni ti koji svojim radom (i nizom drugih tipova djelovanja) stvaraju te brojeve, koji sutra mogu izgledati potpuno drukčije ili ih uopće ne mora biti. Drugim riječima, fetiški karakter robe označava gubitak kontrole nad kapitalom kojeg ljudi proizvode jer se događa projekcija vlastitog djelovanja u nešto otuđeno, nešto što postoji čovjeku nasuprot.
Što filozofija može ponuditi radnicima?
Marksistička filozofija dinamičnog dijalektičkog monizma, ta filozofija vječne promijene svega što postoji kroz djelovanje, kroz proučavanje povijesti i povijesno specifičnih zakonitosti kapitalističkog društva, radnicima može ponuditi shvaćanje da ne postoji nešto što stoji njima nasuprot, ne postoje objektivne zakonitosti kojih se moraju držati, već da oni vlastitim djelovanjem stvaraju kapitalističke zakonitosti koje dominiraju nad njima i nad svime što postoji kao nad pasivnim objektom.
Organizacijom djelovanja kroz kapitalizam i kapitalističku državu, stvara se niz ideologema: povijesno specifičnih shvaćanja ljudskosti, seksualnosti, spola, roda, rase, klase, nacionalnosti, životinja, civilizacije, prirode itd., a svi navedeni identiteti padaju u vodu pred marksističkom povijesnom dekonstrukcijom navedenih pojmova i vezanjem njih uz pravila kapitalističke reprodukcije vrijednosti.
Marksistička filozofija nudi radnicima radikalnu slobodu. Ne slobodu u građanskom smislu te riječi gdje je svatko slobodan birati kome će prodati svoju radnu snagu, preseliti se u neku drugu građansku državu i tamo raditi ili glasati na izborima, već slobodu od bilo kakvih takozvano objektivnih zakonitosti kojih se ljudi navodno moraju držati.
Naprotiv, kapitalistički zakoni rasta vrijednosti ono su što uništava biosferu/ljudska tijela, a filozofija nudi radnicima teorijski okvir da tu „objektivnost” u potpunosti zanemare, preispitaju vlastiti identitet kao radnika i krenu djelovati na potpuno nov način. Marksistička filozofija „sve što je čvrsto i postojano pretvara u dim” i nudi prostor za novu paradigmu. Ona se pita: Po čemu jest sve što jest u kapitalističkom društvu? Što je socio-ontološki bitak kapitalističkog društva? Odgovor glasi: Bitak kapitalističkog društva je robni oblik, odnosno njegovo neprestano širenje pomoću rada. Takvo što nije postojalo u pretkapitalističkim zajednicama.
Došavši do tog odgovora, filozofija nudi radnicima poruku da oslobođenje nije raditi za veliku plaću u dobrim radnim uvjetima, već ukinuti rad, taj povijesno specifični oblik djelovanja. Takva poruka može zvučati naivno i patetično, no imajmo na umu da je radnik u kapitalizmu s velikom plaćom i puno slobodnog vremena naprosto kvalitetan potrošač. Njegova svrha je trošiti svoj novac i time pomagati širenje kapitalističke ekonomije. Filozofija ide onkraj tog svakodnevnog mišljenja o osobnim benefitima određenog sektora neke od građanskih država i pita se kako djelovati uopće.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: