Prijedlog najnovijeg HDZ-ovog partnera, Domovinskog Pokreta, koji predviđa masovno naseljavanje dijaspore iz Argentine u napuštena područja Hrvatske u prvom trenutku ne zvuči loše: U Argentini nikad gore, a u Hrvatskoj nikad bolje. Zašto onda ne bi omogućili „našim“ ljudima da pronađu bolji život u domovini svojih predaka? I onako nam treba (povoljne) radne snage, a ni za najžešće globaliste u vladi nije prihvatljivo da baš svaki taksist ili kuhar bude Nepalac ili Indijac, posebno ne u ruralnim krajevima čija se demografska slika lako promijeni.
Riječima DP-ovog saborskog zastupnika Maria Radića, koji je prije dva tjedna rekao na N1: „Najveća nam je šansa Argentina. Tamo su plaće 400 eura, u Boliviji i Venezueli još manje. Brojke su naših ljudi tamo velike, ima velikog interesa da se vrate u Hrvatsku. Nedopustivo je da po godinu i pol dana rješavaju svoju situaciju, a nemaju nijedan dokument dok netko tko dođe iz Nepala za mjesec dana riješi sve papire.“
Međutim, ta obećavajuća ideja već je provedena na velikoj skali u Njemačkoj od pedesetih godina prošlog stoljeća pa nadalje. Od tada u Njemačku masovno dolaze ljudi iz Rusije, Ukrajine, Kazahstana, Uzbekistana i drugih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza koji mogu dokazati da su njemačkog porijekla, takozvani „ruski Nijemci“ (Russlanddeutsche). Kulturno-povijesni pojam „ruski Nijemci“ opisuje skupinu čiji su se preci u 18. stoljeću preselili iz Njemačke u Rusko carstvo. Ekatarina Velika, koja je sama bila Nijemica, ih je pozvala i obećala posebne privilegije kao što su oslobođenje od vojne službe, vjersku slobodu i ograničenu samoupravu. Najmanje 150 godina ruski Nijemci mirno žive u Ruskom carstvu, a kasnije i u zemljama Sovjetskog Saveza. No, u 20. stoljeću njihova se situacija dramatično mijenja.
Naime, 1941. godine ruski Nijemci se stavljaju pod opću sumnju za suradnju s nacističkom Njemačkom. 100.000 ih je deportirano. 350.000 poslano u radne logore. Oko 150.000 ih umire kao posljedica toga. Do 1955. godine ruski Nijemci su pod strogim režimom progonstva. Mnogi nakon toga samo žele „natrag“ u Njemačku, zemlju svojih predaka. I Nijemci koji su ostali u Rusiji i oni koji su odselili iz Rusije nazivaju se ruskim Nijemcima. Do 1987. godine preselilo se oko 110.000 ruskih Nijemaca. No, pravi zamah u ovoj masovnoj migraciji dogodio se tek s raspadom Sovjetskog Saveza. Od tada je ukupno migriralo oko 2,3 milijuna ljudi, uglavnom iz Rusije i Kazahstana. Većina njih migrirala je od 1991. do sredine 2000-ih. Službeno se razlikuju Aussiedler (doseljenici), koji su preselili do 1993. godine i Spätaussiedler (kasniji doseljenici) od 1993. godine pa nadalje.
Prema njemačkom ustavu, samo doseljenici (prije 1993.) su privilegirani kao pripadnici njemačkog naroda u Saveznoj Republici Njemačkoj. Oni su dobivali njemačko državljanstvo uz relativno malo truda (što im mnogi zamjeraju) i od početka imaju sva građanska prava. Dugogodišnji kancelar CDU-a Helmut Kohl uvijek je naglašavao da će vrata za ruske Nijemce ostati otvorena, ali je u određenom trenutku uveo strože uvjete za naturalizaciju. I tako se na kasnije doseljenike (poslije 1993.) primjenjuju stroža pravila u vezi s dokazivanjem njemačkog podrijetla i poznavanja jezika, ali su i dalje privilegirani u usporedbi s drugim migrantima.
Prema istraživanju koje je provela njemačka Zaklada Schader, objavljenom 2007. godine, većina ruskih Nijemaca socijalizirana je u sovjetskom okruženju. Samo najstarija generacija poznaje brakove i susjedstva čisto njemačkog porijekla, kakva su bila uobičajena prije Drugog svjetskog rata. Kulturni i životni stilovi nisu se više temeljili na prijašnjem njemačkom modelu, već na tada novim sovjetskim društvenim normama. Glavni motiv za preseljenje u Njemačku nakon raspada Sovjetskog Saveza bila je naravno prilika za bolju budućnost za sebe i svoju djecu u bogatijoj zemlji.
O domoljubnim motivima i povezanošću s Njemačkom se rijetko pričalo, a i samo preseljenje u Njemačku često je bilo protivno željama članova obitelji. Osobito starija djeca i tinejdžeri nisu htjeli napustiti svoje prijatelje, škole i zanate. Uz to, velikoj većini Ruskih Nijemaca pri dolasku u Njemačku toplo se preporučilo promijeniti ime. Tako je Vladimir Šulc postao Waldemar Schultz i Jevgenij Miler postade Eugen Müller. Vraćanje starih prezimena nije sporno, ali zamislite da se u istom tjednu morate pozdraviti s rodnim gradom, prijateljima, školom ili poslom pa onda na kraju i vlastitim imenom. Stigmatizacija Nijemaca u Sovjetskom Savezu kao „Nijemaca“ ili čak pogrdno kao „nacista“ pretvorila se u stigmatizaciju kao „Rusa“ nakon preseljenja u Njemačku. Ova verbalna izolacija posebno je utjecala na mlade generacije, što je dodatno otežavalo integraciju.
Isključenje u Njemačkoj, koje je djelomično nametnuto izvana, a djelomično je rezultat vlastitog izbora, posebno je utjecalo na mlade muške doseljenike, ovisno o vremenu njihovog dolaska u Njemačku. Prvi doseljenici imali su bolje znanje njemačkog jezika i kulture te su naišli na povoljnije uvjete na tržištu rada, što je omogućilo bržu i uspješniju integraciju. Kasniji doseljenici su se suočavali s većim poteškoćama zbog manjka znanja njemačkog jezika i kulture te nepovoljnih uvjeta na tržištu rada.
Na stručnoj konferenciji Zaklade Friedrich Ebert na temu "Migracija i integracija", koja je održana u ožujku 2003. godine, utvrđeno je da su kasniji iseljenici iznadprosječno često pogođeni nezaposlenošću ili u opasnosti od nje. Iako oko dvije trećine kasnijih iseljenika ima više ili čak dugogodišnje radno iskustvo, većina ne može iskoristiti svoje vještine u Njemačkoj. Profesionalna integracija često ne uspijeva zbog nedostatka znanja njemačkog jezika i informatičkih vještina. U studiji samo oko 21 posto ispitanika procjenjuje svoje jezične sposobnosti kao napredne ili vrlo dobre. 36 posto ispitanih doseljenika navodi da su kod kuće već govorili njemački, no 64 posto, i time većina, to nisu.
Jedan od glavnih razloga za stigmatizaciju stranaca, tako i Ruskih Nijemaca, je stav mnogih starosjedilaca da je netko „Nijemac“ samo ako dobro govori njemački. Prema studiji predstavljenoj na 47. kongresu Njemačkog društva za psihologiju 2010. godine, 96,6 posto autohtonih Nijemaca dijeli ovo mišljenje. I tako je među ruskim Nijemcima često nastala želja da budu percipirani kao Nijemci više nego sami Nijemci, što se vidi i u glasačkom ponašanju ruskih Nijemaca.
Studija "Immigrant German Election study" prvi je put nakon saveznih izbora 2017. ispitivala, između ostalih, i ljude s rusko-njemačkim migrantskim podrijetlom za koju su stranku glasali. Prema ovoj studiji, većina je glasala za CDU, a slijedio je neobično visok broj glasova za stranku Die Linke. U brojkama, usporedbe radi uključujući hrvatske pandanske stranke: CDU (HDZ): 27%, Die Linke (Radnička fronta): 21%, AfD (DP) 15%, SPD (SDP) & FDP (HSLS): 12%, Zeleni (Možemo!): 8%.
Prema studiji bečkog sociologa Jannisa Panagioditisa i kolega, u 2014., 8,3% ruskih Nijemaca bi glasalo za radikalno desni AfD, 2016. 13,6%, a 2018. već 17,6%, što je daleko iznad njemačkog prosjeka. Uspjeh radikalne desnice među ruskim Nijemcima sociolog objašnjava na sljedeći način: Između ruskih Nijemaca i drugih migranata postoji osjećaj konkurencije. Pretpostavka da ljudi koji su i sami migrirali imaju razumijevanje za druge migrante je velika zabluda.
Upravo ta optužba, nedostatka solidarnosti među migrantima, upućena je mnogim ruskim Nijemcima kada su od 2015. nadalje izlazili na ulice zajedno s desničarskim snagama kako bi prosvjedovali protiv velikih izbjegličkih valova. No, te optužbe nedostatka solidarnosti su dalje radikalizirale mnoge ruske Nijemce.
Također, važnu ulogu igra i rasizam, što ne bi trebalo zanemariti. Radi se i o rasizmu, ili bolje rečeno rasizmima, koji su djelomično doneseni, u smislu da su ljudi djelomično došli iz ruralnih područja Sovjetskog Saveza gdje su postojale snažne predrasude prema muslimanima, Kavkaskim narodima i drugima.
Uz to, već je spomenuto da su se Nijemci prije Drugog svjetskog rata uglavnom držali za sebe, pa je bilo malih dodirnih točaka sa drugim narodima. A onih dodirnih točaka kojih je bilo, posebno nakon rata, nisu uvijek bile mirotvorne. AfD pokušava pridobiti ruske Nijemce s nekoliko strana. Jedna od njih je putem pitanja identiteta, njemačkog identiteta i prepoznavanje ruskih Nijemaca kao Nijemaca, što u njemačkom društvu nije univerzalno prihvaćeno.
Istovremeno, uspijevaju pridobiti i drugi dio zajednice putem bliskosti s Rusijom. Kroz emocionalnu povezanost koja kod nekih još uvijek postoji prema Rusiji, AfD koristi kroz svoju političku bliskost s Vladimirom Putinom i sličnima. Treća i posljednja strategija je kršćansko-konzervativna linija: ruski Nijemci su poznati po tome da su religiozniji od većine Nijemaca, posebno u ateističkoj istočnoj Njemačkoj. Također, AfD je jedina stranka koja se ruskim Nijemcima direktno obraća kao takvima, izdavajući programe i letke na ruskom jeziku i uz veliku prisutnost u kvartovima pokušava dokazati da se zalaže za „sve“ Nijemce (ali samo Nijemce, kako sami kažu).
ARGENTINSKI HRVATI U HRVATSKOJ, HOĆE LI IM SE SVIDJETI?
Slična je stranka Domovinski Pokret, dok naglašava hrvatsku zajednicu i interese Hrvata na prvom mjestu, pa tako i onih Hrvata izvan Hrvatske. Primjerice u Argentini, gdje prema procjenama Veleposlanstva RH, ljudi hrvatskih korijena ima oko 300.000, dok nekih 10.000 posjeduje hrvatsko državljanstvo. Neki izvori govore o čak 500.000 Hrvata u Argentini, među kojima bi bilo dovoljno radnika da potrebe hrvatskog tržišta zadovolje do kraja desetljeća.
Koja budućnost onda slijedi Hrvatskoj, uspoređujući situacije u Njemačkoj 90-ih i u Hrvatskoj danas? Na temelju lekcija naučenih iz iskustava s masovnom migracijom ruskih Nijemaca u Njemačku, Hrvatska bi trebala pažljivo osmisliti pristup potencijalnom naseljavanju hrvatske dijaspore iz Argentine. Dok su ekonomski motivi, demografski interesi i kulturne veze važni, ne smije se zanemariti kompleksnost integracije.
Uspješan model mora osigurati ravnotežu između očuvanja kulturnog identiteta povratnika i njihove pune integracije u hrvatsko društvo, što bi moglo postati primjerom kako migracijske politike mogu obogatiti i učvrstiti nacionalnu zajednicu, za razliku od politika prema Nepalcima i drugima, koje se ni na ni jednoj razini osim „poslovnoj“ ne integrira.
Ruski Nijemci su se, unatoč kulturnim pa čak i jezičnim vezama s Njemačkom, suočili s izazovima koji su uključivali osjećaj isključenosti i stigmatizaciju. Ako u ovo dodamo jezične barijere, koje će sigurno kao i u Njemačkoj, s kasnijim migrantima nastajati, poteškoće mogu često rezultirati u društvenim tenzijama i radikalizaciji dijela populacije.
Hrvatska vlada mora izbjeći slične zamke. To podrazumijeva osiguranje sveobuhvatnih programa integracije koji uključuju jezične tečajeve, kulturnu orijentaciju i podršku u zapošljavanju. Osim toga, moraju se uzeti u obzir i stavovi i očekivanja lokalnog stanovništva kako bi se spriječile socijalne tenzije i potencijalna stigmatizacija povratnika. Naposljetku, integracija nije samo formalno pitanje davanja državljanstva ili radnih mjesta; ona zahtijeva aktivno stvaranje društvenih veza i osjećaja pripadnosti za sve sudionike.
No, politički rezultat bi za par godina i s najboljom integracijom mogao biti isti: Novo, ogromno, (radikalno) desno biračko tjelo. Jer kroz sve što su prošli, ruski Nijemci su se masovno radikalizirali na desno. Demografska budućnost koja slijedi Hrvatskoj po sve više procjena sliči onoj njemačkoj i tako je za očekivati da će bijeli katolici iz Argentine u ruralnoj Hrvatskoj susreti drugačije struje od onih koje dočekuju druge ljude iz drugih zemalja i drugih kontinenata i koje im žele otežati pristup Hrvatskoj i Europi.
A uz to, zašto ne bi glasali za DP ako im je osigurao jeftine kredite i „dobre“ poslove, barem s jačim plaćama nego što su u južnoj Americi i tako osigurao bolje živote za njih i njihove potomke, kao što je jednom davno Argentina osigurala bolje živote za njihove hrvatske pretke? Cinično je optužiti Domovinski Pokret za političko trgovanje s glasovima ljudi iz (još od Hrvatske) siromašnije južne Amerike, možda su u sebi pronašli malo ljudskosti koja im fali prema afganistanskim izbjeglicama. No, moglo bi se i dodati da uz sve to, Hrvati (kao i Nijemci) koji su otišli u Argentinu, pretežito poslije Drugog svjetskog rata nisu baš poznati po ljevičarenju, pa možemo pretpostaviti da se neke priče o komunistima vampirima i pričaju po Buenos Airesu.
No, ako Hrvatskoj ipak uspije integracija svih doseljenika, odakle god dolazili, i naseljavanje dijaspore iz Argentine može postati obostrano korisno, revitalizirajući ruralne krajeve i obogaćujući društveni mozaik Hrvatske. Ne nudi priliku samo za ekonomski rast, već i za povezivanje s hrvatskim i argentinskim kulturnim nasljeđem, čime se može osnažiti zajednički identitet i stvoriti temelji za budući uspjeh tih dviju zemalja koje će oboje vidjeti i vrijeme nakon Javiera Mileia i Maria Radića.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Foto: Pexels
Preporučite članak: