Poznato je da tržište studentskih poslova ponekad izgleda kao divlji zapad, a trenutna kriza situaciju je samo pogoršala. Studentski radni ugovori sklapaju se na mjesečnoj bazi što ni na koji način ne donosi sigurnost pri zapošljavanju. Uz to, cijena rada definirana je minimalnom satnicom, dok opseg i složenost posla koji student može obavljati nisu zakonski ograničeni. Nakon što smo čitateljima u prvom tekst približili probleme s organizacijom studentske nastave za vrijeme pandemije, seriju tekstova nastavljamo baveći se položajem studenata na tržištu rada, s naglaskom na trenutni kontekst. Za potrebe ovog teksta razgovarali smo s dvadesetak studentica različitih fakulteta, koje su “zaposlene” putem studentskih ugovora.

Muke po konobarima

Najviše studentica s kojima smo razgovarali inače rade u ugostiteljstvu, no budući da je turistička sezona snažno pogođena krizom, mnoge od njih nisu mogle pronaći posao. Ipak i za one koje su imale sreće da ga pronađu, problema nije nedostajalo. Nesigurna pozicija studenata radnika dodatno je prekarizirana jer nije bilo nikakve garancije da će ih poslodavci zadržati na poslu u slučaju da se zaraze korona virusom. Smanjeni broj radnika zbog očekivanja poslodavca da će sezona podbaciti doveo je do toga da je u srcu sezona količina posla bila neizdrživa.

Radile su 12 do 15 sati dnevno po najvećoj vrućini. Sugovornice su se složile da to uistinu nije humano s obzirom da postoji limit posla koji jedna osoba može obavljati. Pa i sam zakon prepoznaje taj limit, upravo zato i postoje ograničenja radnog vremena - no ona za sezonski rad očito ne vrijede.

Studenti koji trenutno, mimo sezone, rade u ugostiteljstvu također nailaze na određene probleme. Zbog stalnog uvođenja novih mjera, naglašavaju kako većina poslodavaca ne želi reći do kada ih misle zaposliti. To pak rezultira time da dosta njih mora raditi na crno, odnosno poslodavci ih nisu uzimali na rad pod ikakvim ugovorom, iako se inače radi o ugovorima na mjesec dana. Opravdanje za to traže u tome što nisu znali kad će, i hoće li uopće, država zbog epidemiološke situacije zabraniti rad ugostiteljskim objektima. „Novo normalno“ je promijenilo način rada, a poslodavci rizik poslovanja prebacuju na studente (i ostale radnike) što ugostiteljski posao čini još težim.

Ambiciozni za rad u McDonaldsu


Mnogi studenti još su slabije plaćeni - ako rade na crno, smanje im plaće, a ako su i dalje na ugovoru, plaća se smanjuje tako da im se upisuje manji broj sati nego što su zapravo odradili. Zbog te količine dodatne nesigurnosti i kršenja radničkih prava, mnoge su nam rekle kako su krenule tražiti posao u drugim branšama. Rad koji je i u normalnim okolnostima vrlo nesiguran, u pandemiji je samo dobio novu dimenziju problema.

Zakinutost u kreativnoj industriji

Brojne studentice, posebno one umjetničkih smjerova zaposlene su u kulturnim djelatnostima te u kreativnoj industriji. Među našim sugovornicama tako se našlo onih koje rade kao muzejski vodiči i kazališni biljeteri pa sve do poslova u televizijskoj i filmskoj produkciji. Situacija u muzejima i kazalištima je slična pa, kažu kako su zadržale svoje poslove i rade koliko mogu, ali se obujam posla znatno smanjio pa tako i njihova zarada.

Situacija s produkcijskim poslovima znatno je drugačija. Prvenstveno, osim što poslom pokrivaju životne troškove, sve naše sugovornice koji se bave ovakvom vrstom posla za obavljanje istog nerijetko trebaju vrlo skupu opremu za koju moraju štedjeti. Zbog toga im je posao iznimno bitan za egzistenciju - ne utječe samo na redovne životne troškove, već i na buduće poslove. Priroda produkcijskih poslova uobičajeno je nesigurna, a od početka pandemije mnogo je manje angažmana. Tijekom lockdowna snimanja gotovo uopće nije bilo, a naše sugovornice nam govore da sada imaju periode kada ne rade više od mjesec dana. Paralelno sa smanjenjem količine posla, smanjuje se i zarada.

No studentice ističu još jedan stari/novi problem koji u vrijeme krize osjećaju nesigurnosti dodaje na težini - nerijetko se događa da studenti koji rade na poslovima u kreativnoj industriji za istu količinu posla zarađuju manje od radnika sa standardnim ugovorom o radu.

Sigurni prihodi kao privilegija

Jedan od inače najomraženijih studentskih poslova - posao u call centru, od početka pandemije doživio je procvat. Budući da se sve što je moglo prebacilo na online način funkcioniranja, u tvrtkama kao što su Carnet i Hrvatski Telekom obujam posla značajno se povećao što radnicima u tvrtki pruža osjećaj sigurnosti. Ne dijele se otkazi već se čak i zapošljavaju novi ljudi, a naši sugovornici ističu kako su zadovoljni radnim uvjetima. Osigurani su uvjeti za rad od kuće, a radnicima je ponuđen laptop za rad ako ne posjeduju vlastiti, dok su oni koji rade u uredima zadovoljni poštivanjem epidemioloških mjera na radnom mjestu.

Dodatno, primijetili smo kod sugovornika zaposlenih u call centrima i općenito u tvrtkama gdje je moguće organizirati rad od kuće određenu dozu zahvalnosti zbog sigurnih prihoda koje vide kao svojevrsnu privilegiju u vrijeme pandemije i ekonomske krize. Kod nekih je ovaj osjećaj izraženiji zbog toga što drugi članovi njihove obitelji gube svoje izvore prihoda te sada oni trebaju više doprinositi kućanstvu.

Demonstratori ostali bez plaće

Razgovarali smo i sa studentima koji rade kao demonstratori na fakultetima. Njima je pak najveći problem bio to što ih u sustavu ne prijavljuju kao stalne zaposlenike fakulteta. Kako su prijavljeni preko studentskih ugovora, čim je započeo lockdown oni su izgubili svoju plaću. Pri tome je bitno naglasiti da je većina njih i dalje morala obavljati posao demonstratora. I dalje su oni bili ti koji su profesorima pružali pomoć u komunikaciji sa studentima, te su upravo demonstratori ti koji su profesorima pomogli da pređu na online nastavu, te su oni zaslužni za održavanje komunikacije između profesora i studenata.

Studentska burza rada


Svoje iskustvo su nam ispričali i demonstratori s Radio Studenta kojima plaća, zbog nemara ili samoizolacije ljudi koji su zaduženi za isplaćivanje iste, ponekad kasni. Iako se naizgled radi o poslu koji bi, trebao biti lišen problema uzrokovanih pandemijom, jer prelazak na online tip nastave ne znači prestanak rada demonstratora, stvarnost izgleda drugačije.

Na posao iz samoizolacije

Uz uobičajene studentske poslove koje smo do sada obradili, razgovarali smo i sa zaposlenicima manjih, privatnih tvrtki ili obrta te nekih državnih agencija. Ni jedni ni drugi nisu bili previše optimistični u svojim odgovorima jer su se već susreli s otkazima i neizvjesnošću kratkotrajnih poslova, a pandemijski uvjeti ih dodatno straše. Uz to, zaposlenice privatnih obrta ukazuju na nemar pri poštivanju epidemioloških mjera, pri čemu jedna od njih tvrdi da je morala dolaziti na posao dok je trebala biti u samoizolaciji jer nitko drugi nije mogao pokriti njenu smjenu.

Generalno, kod većine sugovornika primjećujemo određenu dozu zahvalnosti. S obzirom na situaciju u kojoj se svi nalazimo, sretni su što uopće imaju priliku raditi. No to je zabrinjavajuće i ukazuje na stanje sa studentskim pravima - ona su često mrtvo slovo na papiru, a usred pandemije postoji mogućnost da se dodatno srozaju s obzirom na težinu situacije gdje su studenti zahvalni da ostvare bilo kakve prihode. Naravno, studenti koji troškove moraju financirati svojim radom nemaju mnogo izbora. Ona poznata “ako ne želiš ti, radit će netko drugi” za vrijeme krize još više dolazi do izražaja, osobito za studente radnike koji nemaju skoro nikakvu zaštitu na radnom mjestu - za njih čak ne vrijedi ni Zakon o radu, dok o radničkim pravima nisu educirani te nisu organizirani. No iako se studenti nalaze u problemu i moraju snositi rastuće troškove života, ne možemo očekivati da će poslodavci promijeniti svoje ponašanje - studente se zapošljava upravo zato što su često najjeftiniji, lako zamjenjivi i imaju manja prava od ostalih radnika.

Osim spomenute zahvalnosti, sugovornike sve više zahvaća pesimizam u pogledu budućnosti. Velika većina smatra da će se minimalne satnice studentima smanjivati, a čak i ako neće da će se poslodavci držati minimuma. Zabrinuti su i zbog ionako već vrlo visokih cijena stanarina za koje ne vjeruju da će padati. Ovaj pesimizam je razuman s obzirom na položaj studenata na tržištu rada, te se nadamo da će materijalni uvjeti života studenata uskoro dobiti veću pažnju u raspravama o položaju radnika.


Izvor naslovne i ostalih fotografija:
BRID-ov prilog o studentskom radu
Tekst napisali:

Marjan Klišanin i Ivana Brajdić


Preporučite članak: