U rujnu 1982. David Evans, poznatiji kao The Edge, vratio se kući nakon žestoke svađe s tadašnjom djevojkom, a kasnijom suprugom (i još kasnijom bivšom suprugom) Aislinn. Posvađali su se oko nečega oko čega se parovi već svađaju i The Edge je bio jako bijesan.
A nije pomagalo ni to što je već neko vrijeme bio vrlo frustriran i pun sumnje u svoju sposobnost pisanja pjesama.
Bend – a radi se o U2, da ne bude zabune – već je radio na svom trećem albumu koji je trebao biti neka vrsta prekretnice u karijeri, ali stvari baš nisu išle zacrtanim smjerom.
Kao da sve to nije dovoljno, Bono Vox, pjevač i Edgov glavni kreativni partner u bendu, upravo se oženio i bio je na medenom mjesecu na Jamajci. Dok su se neki brčkali u Karipskom moru, Edge je imao osjećaj da nosi sav teret na leđima. I da, bio je bijesan. Uzeo je gitaru i svu svoju frustraciju i bijes kanalizirao je u gitarski arpeggio na kojem je već neko vrijeme radio i u tekst koji je počinjao riječima „Don’t tell me about the rights of the IRA, UDA”.
Za svakoga tko je odrastao u Irskoj tijekom 1970-ih, The Troubles, odnosno etničko-religijski sukobi u Sjevernoj Irskoj između nacionalista (pretežno katolika) i unionista (pretežno protestanata) u periodu od kraja 1960-ih do 1998. godine, bili su nezaobilazni dio svakodnevnog života i ostavljali su trag na svima, pa tako i na članovima U2.
Korijeni sukoba potječu od podjele Irske 1921. godine na dvije države. Veći, južni dio, većinski katolički, zalagao se za neovisnost od Ujedinjenog Kraljevstva, dok su u manjem, ali politički ključnom, sjevernom dijelu dominirali protestanti koji su željeli ostati pod britanskom krunom. U takvom okruženju katolici u Sjevernoj Irskoj desetljećima su se borili za građanska prava, uz podršku juga.
No krajem šezdesetih stvari su počele ključati. Prosvjedi su rasli, tenzije se prelijevale na ulice, a optužbe o pristranosti policije dodatno su raspirivale nepovjerenje. I svakim danom linija između prosvjeda i sukoba postajala je sve tanja. Do kraja 1969. vlasti Sjeverne Irske posegnule su za krajnjom mjerom. Pozvale su britansku vojsku da obuzda nasilje.
U početku su ih katolici dočekali kao zaštitu, ali taj osjećaj nije dugo trajao. Kako su se sukobi nastavljali, njihova prisutnost i grubi pokušaji kontrole sve su više produbljivali podjele. U srpnju 1970. napetosti su eksplodirale. Operacija protiv Provisional IRA – odmetnute, radikalnije frakcije dotad relativno mirne IRA-e – završila je pucnjavom i prvim civilnim žrtvama. Godinu kasnije stigla je nova iskra: interniranje bez suđenja. Ljudi su zatvarani bez procesa, a osjećaj nepravde među katolicima dodatno je rastao. Sve je to gurkalo situaciju prema rubu.
A onda je 30. siječnja 1972., “Krvava nedjelja”, prelomila priču i otvorila dugo, mračno razdoblje sukoba iz kojeg više nije bilo lakog izlaza. Toga dana nekoliko tisuća katolika izašlo je na ulice Londonderryja protiv interniranja, protiv nepravde, s nadom da će ih se čuti. Dočekala ih je vojska. Napetost je brzo rasla. Kamenje je poletjelo, a onda su odjeknuli i pucnji. Vojnici su otvorili vatru na masu koja je bila uglavnom nenaoružana i prosvjed se u trenu pretvorio u kaos.
Dvadeset i osam ljudi je pogođeno, a četrnaest ih je ubijeno, većinom mladih. Neki su pali dok su pomagali drugima, neki dok su pokušavali pobjeći, leđima okrenuti onome što ih je sustizalo. Kasniji vladin izvještaj oslobodio je vojsku odgovornosti, unatoč brojnim kontroverzama. No šteta je već bila učinjena, politička, društvena, i ona dublja, koja ostaje dugo nakon što se pucnji utišaju.
Mladi katolici sve su se češće priključivali nasilnijoj kampanji za ujedinjenje Irske. Nakon Krvave nedjelje, bijes se prelijevao preko granica. U Dublinu je zapaljena britanska ambasada, članstvo u IRA-i naglo je raslo, a bombaški napadi postajali su sve učestaliji. Istodobno, s druge strane, jačale su protestantske paravojne skupine. I tako je nastala spirala nasilja, začarani krug iz kojeg se sve teže izlazilo. Nasilje je postajalo pravilo, a mir tek kratki predah između eksplozija.
Tako je potrajalo godinama, sve do 1998., kada je sporazumom Good Friday sukob konačno zaustavljen nakon tridesetak godina. Nije izbrisao sve rane, ali je prekinuo ciklus. Političke napetosti i danas postoje i tiho tinjaju ispod površine, ali ono najvažnije se promijenilo: nasilje više nije svakodnevica. Ali početkom osamdesetih djelovalo je kao da nema izlaza.
Bend na prekretnici
I upravo u tom trenutku U2 su se našli na svojevrsnoj prekretnici. S glazbene strane, imali su iza sebe dva albuma i osjećali su kako igra postaje ozbiljna. Sljedeći korak bio je presudan: ili će ih iskorak učiniti velikima, ili će ostati negdje na rubu scene. A paralelno s time mučila su ih tipična egzistencijalistička pitanja koja razdiru dvadesetogodišnjake: koja je svrha glazbe? I što uopće znači pisati pjesme dok svijet oko tebe gori? Odgovora nije bilo, samo više pritiska. Jer bili su Irci, ne samo po putovnici, nego po iskustvu. Odrasli su u društvu koje je živjelo podijeljeno, po linijama vjere, identiteta i povijesti.
Bono, dijete katolkinje i protestanta, nosio je tu podjelu u samom sebi. Nije to bila tema iz novina, nego nešto što su svi oni osjećali ispod kože. A onda još i vjera. Tri člana benda bili su dio kršćanske zajednice Shalom, što je sve dodatno kompliciralo. Sve češće je dolazilo do sukoba između zahtjeva koje je pred njih stavljalo sviranje u rock bendu i onoga što je od njih zahtijevala zajednica. Sukob je s vremenom postao pretežak i tako su, ne bez unutarnjih lomova, napustili zajednicu. Ne zato što su prestali tražiti odgovore, nego zato što ih tamo više nisu pronalazili.
Ipak, neposredni povod za tekst pjesme došao je iz jednog neugodnog susreta i još neugodnije spoznaje. U New Yorku su U2 trebali nastupiti na paradi za Dan svetog Patricka, velikom, gotovo simboličkom slavlju irske dijaspore. No ubrzo su doznali da bi Provisional IRA mogla iskoristiti događaj za vlastitu promociju. Ta informacija promijenila je ton svega.
Pjesma i Lennon i McCartney
Nakon razgovora, menadžer Paul McGuinness i članovi benda odlučili su se povući iz parade. Odluka nije prošla tiho. Uslijedile su napete, žestoke rasprave s organizatorima oko granica, odgovornosti i političke poruke koja se, htjeli ili ne, uvijek prelijevala preko glazbe. Iz tog sudara ideja kasnije je nastala i pjesma.
Iz svih tih razloga, tekst koji je Edge prvotno napisao bio je znatno oštriji od verzije koja će na kraju završiti na ploči. U ranoj verziji, pjesma je otvoreno prozivala paravojne skupine s obje strane, bez previše filtera i bez želje da se išta ublaži. Ali kako je vrijeme odmicalo, bend je počeo povlačiti ručnu. Prije njih, na primjer, John Lennon i Paul McCartney, svaki na svoj način, još 1972. su dali vlastite odgovore na nasilje i “irsko pitanje”. McCartney je s Wingsima ubrzo nakon masakra objavio Give Ireland Back to the Irish, prvi singl benda uopće, pjesmu koja je odmah zabranjena na BBC-u.
Lennon je, s Yoko i Plastic Ono Bandom, bio nešto neodmjereniji, u pjesmi naslova koji nam je odnekud poznat, Sunday Bloody Sunday, uz stihove u kojima se spominju „anglo svinje“, „krvave engleske ruke“ i „krvavi Union Jackovi“. (Bono je čak kasnije priznao da Edge, ne samo da je posudio naslov od Lennona, nego je i uvodni stih I can't believe the news today bio neka vrsta posvete početnom stihu Lennon/McCartneyeve A Day in the life – I read the news today, oh boy).
U2 su posudili naslov, ali ostalo su htjeli obaviti na svoj način. Željeli su izbjeći bilo kakve sektaške reference, bilo što što bi moglo sugerirati da zauzimaju stranu ili opravdavaju nasilje. Nisu htjeli još jednu pjesmu koja samo dodaje ulje na vatru, takvih je već bilo dovoljno. U2 su tražili drukčiji ton, nešto što boli, ali ne propovijeda. No, razlozi za mijenjanje diskursa pjesme nisu bili samo estetske i političke prirode. U pozadini je stajala i vrlo konkretna briga – sigurnost.
Bono je u svojim, inače izvrsnim, memoarima Surrender: 40 Songs, One Story zapisao kako je pjesma, paradoksalno, s jedne strane, za zadrte unioniste bila izdaja, a s druge strane, ljudi iz irske sigurnosne službe upozorili su ga da bi on, a još vjerojatnije njegova supruga Ali, mogli biti mete IRA-e zbog javnog protivljenja nasilju.
Bono je također naveo i izjavu bivšeg čelnika Sinn Féina, Gerryja Adamsa, koji je u jednom intervjuu rekao da pjevač “smrdi”, što je Bono protumačio kao suptilan signal koji bi mogao ohrabriti neprijateljski nastrojene pojedince. U njegovoj interpretaciji, kritika U2-a imala je i financijsku dimenziju, jer je u to vrijeme međunarodno prikupljanje sredstava koje je organizirala IRA bilo na svom vrhuncu, a prema Bonovim riječima, U2 su u svim nastupima i intervjuima u to vrijeme gurali protupriču o nenasilju, svjesno pokušavajući smanjiti taj priljev novca.
Da budemo potpuno korektni, treba navesti da je Adams navedene tvrdnje odbacio. Nazvao ih je “potpunom novošću za mene, a siguran sam i za bilo koga drugoga tko je tada bio blizak republikanskom razmišljanju”. Adams je također demantirao Bonovu sugestiju iz memoara da ga Adams mrzi riječima: „Ne, Paule, ne ja. Mora da si me pomiješao s nekim drugim. Ja nikoga ne mrzim. To je uzaludna negativna emocija.“
Također, Adams je, iako je pohvalio Bonov aktivizam za zemlje u razvoju, oštro kritizirao Bonove komentare o sukobu u Sjevernoj Irskoj tijekom 80-ih i 90-ih kao „kreštave, loše informirane i nekorisne“. Svoj odgovor je završio porukom pjevaču, a ujedno i ironičnom referencom na najpoznatiju pjesmu benda: „Unatoč svemu, neki od nas su prošli kroz sve to sa ili bez tebe.“
I možda je upravo tu negdje sažeta cijela priča. Između različitih istina, različitih percepcija i preduge povijesti koju svatko pamti na svoj način. Što god od navedenog bilo istina, iz hrvatske perspektive pravo je osvježenje susresti se s duhovitom, artikuliranom i popkulturno osviještenom izjavom nekoga tko se nalazi na krajnje desnoj poziciji političkog spektra.
Snaga pjesme je u glazbi
No dobro. U svakom slučaju, Bono je, iz svih tih razloga, odlučio pristupiti tekstu na drukčiji način. Umjesto izravnih optužbi, u pjesmu je počeo uvoditi biblijske reference i citate, tražeći širi okvir. Ključna ideja bila je kontrast između dana nasilja i Uskrsne nedjelje, jer, kako je govorio, upravo taj sudar naglašava “užasnu ironiju činjenice da ova dva sukobljena vjerska pravca dijele istu vjeru u jednoga Boga”. Ipak, godinama kasnije Bono je priznao da je bend tada bio previše mlad i neiskusan da bi tu ambiciju do kraja iznio.
U retrospektivi je Sunday Bloody Sunday opisao kao pjesmu čija snaga nije ležala toliko u riječima, koliko u samoj glazbi , u njenoj “harmonijskoj, a ne verbalnoj elokvenciji”. Pjesma je snimljena u dublinskom studiju Windmill Lane, gdje je U2 do tada već gradio svoj zvuk pod producentskom palicom Stevea Lillywhitea, a konačna verzija otvorila je njihov treći album War. Militaristički ritam bubnjeva Larryja Mullena Jr. odmah je naznačio o čemu bi se tu moglo raditi, a oštar zvuk Edgove gitare predstavljao je odmak od njegovog dotad prepoznatljivog zvuka punog jeke.
U početku su bili vrlo oprezni s pjesmom i njenim javnim izvođenjem. Ali, nakon prvih koncerata na kojima su javno obećavali s bine da je neće ponovo izvoditi ako se publici ne svidi, bend je bio oduševljen pozitivnom reakcijom koju je pjesma izazvala. No s vremenom, oduševljenju se pridružila i nelagoda kada se pjesma polako počela shvaćati kao prokatolička, kao poziv na revoluciju, unatoč stihu but I won’t heed the battle call koji je jasno sugerirao suprotno. Kad su se vratili na turneju nakon izlaska albuma, Bono je uložio dodatni napor da to razjašnjava iz večeri u večer. Gotovo prije svakog izvođenja naglašavao je isto: “Ova pjesma nije pobunjenička pjesma.”
Iako je Sunday Bloody Sunday objavljena tek kao treći singl s albuma i nikada nije dobila klasični studijski glazbeni video, bend je iskoristio snimke s koncerta održanog u sklopu filma U2 Live at Red Rocks: Under a Blood Red Sky. Video, koji je režirao Gavin Taylor, prikazuje koncert u Colorado’s Red Rocks Amphitheatreu i vrlo intenzivnu emotivnu interakciju benda i publike koja uključuje čuveno Bonovo mahanje bijelom zastavom u kišovitom ambijentu, na bakljama osvijetljenoj sceni.
Magazin Rolling Stone kasnije je taj nastup uvrstio među “50 trenutaka koji su promijenili povijest rock and rolla” i istaknuo da je "prizor Bona koji pjeva anti-nasilnu himnu dok maše bijelom zastavom kroz grimiznu maglu (koja je nastala kombinacijom vlažnog vremena, vrućih svjetala i osvjetljenja tih stijena) postao definicija U2-ovog ratničkog rock duha."
Ova izvedba iz lipnja 1983., iz koncertnog filma Live at Red Rocks, kasnije je korištena kao službeni glazbeni video pjesme. S tim videom nekako i počinje stvaranje medijske slike Bona kao svakom loncu poklopca i kao velikog borca protiv svih nepravdi svijeta. Slike koja je s vremenom lagano skliznula u karikaturu i postala nepresušan izvor zlobnih dosjetki na njegov račun.
Sam Bono je u svojim ranije spomenutim memoarima sve to prigrlio s dozom autoironije, ne propuštajući naglasiti koliko je njegov aktivizam znao ići na živce kolegama iz benda, osobito kad bi raspored trpio zbog njegovih izvanbendovskih misija.
A popis tih misija je zaista beskrajan: DATA, Product Red, ONE Campaign, PEPFAR, Global Fund to Fight AIDS, NET AID, The Rise Fund, Free Burma… volontiranje u Africi, gladna i bolesna djeca, borba protiv AIDS-a, protiv ekstremnog siromaštva i zaraznih bolesti; pregovori sa svjetskim liderima o otpisu dugova zemalja trećeg svijeta, pomoć žrtvama Černobila, pokretanje i sufinanciranje zdravstvenih projekata i tko zna što sve još.
Sve u svemu, stotine milijardi dolara prikupljenih sredstava i nebrojeni spašeni životi. Pa kako ne biti sarkastičan i ciničan u vezi toga? Pozer. Folirant. Mogao je, uostalom, biti kul i po cijeli dan igrati fliper i piti Jack Daniels kao Lemmy, gristi glave životinjama kao Ozzy, kolabirati po sumnjivim parkiralištima u iznajmljenoj vjenčanici kao Iggy, desetljećima se valjati u heroinu i kokainu kao Keith… ili je mogao jednostavno završiti ugušen u vlastitoj bljuvotini, kao dobar dio R’n’R Hall of Famea.
Ali ne, on je trošio svoje vrijeme na sve ove budalaštine i gluposti, kao da nije posve jasno da je sve to samo jedna PR poza. U svakom slučaju, poza se isplatila. Uz New Year’s Day, prvi singl s albuma War, upravo je Sunday Bloody Sunday bila ključni okidač velikog iskoraka U2 prema široj – osobito američkoj – publici, jedna od prvih stepenica u usponu prema poziciji Najvećeg Benda Na Svijetu, koju su kasnije, barem na trenutke, i držali.
Nije stoga čudno što je baš Sunday Bloody Sunday bila jedna od dvije pjesme koje je bend odabrao za nastup na Live Aid u srpnju 1985., a skandiranje cijelog Wembleya „No more“ usred pjesme postalo je vrhunac događanja toga dana i poprimilo potpuno novo značenje u svijetlu pokušaja koncerta da ublaži glad u Africi.
Pjesma je svoj vrhunac uživo dosegla 08.11.1987. tijekom The Joshua Tree turneje. Nakon bombaškog napada u Enniskillenu u Sjevernoj Irskoj gdje je na komemoraciji poginulima u sukobima s britanskom vojskom poginulo još 11 ljudi, isti dan na koncertu u Denveru U2 je izveo jednu od najljućih i najstrastvenijih verzija pjesme u svojoj karijeri.
Nakon Edgeovog sola, Bono je ispalio jedan od najoštrijih govora protiv nasilja koje je zahvatilo njegovu domovinu: „I dopustite da vam nešto kažem. Dosta mi je irskih Amerikanaca koji nisu bili u svojoj zemlji dvadeset ili trideset godina, a dolaze mi pričati o otporu, revoluciji kod kuće, o slavnoj revoluciji i slavi umiranja za revoluciju. Jebeš revoluciju! Ne pričaju o slavi ubijanja za revoluciju.
Koja je slava u tome da nekoga izvadiš iz kreveta i pucaš mu pred suprugom i djecom? Gdje je tu slava? Gdje je slava u tome da se digne bomba na povorku za Dan sjećanja, za starije umirovljenike, čije su medalje izvađene i ispucane za taj dan? Gdje je slava u tome? Da ih ostaviš da umiru, budu paralizirani za život ili mrtvi pod ruševinama revolucije koju većina ljudi u mojoj zemlji ne želi. Dosta više!“
No, nakon završetka The Joshua Tree turneje 1987., Bono je u jednom trenutku čak spomenuo da bend pjesmu možda više nikada neće izvoditi i toga se, uz rijetke iznimke, uglavnom i držao desetak godina, sve do PopMart turneje (1997./98.) i čuvenog koncerta u Sarajevu na kojem je Edge pjesmu odsvirao sam, ogoljeno i usporeno, u verziji koja je potom živjela još nekoliko godina na nastupima.
Taj trenutak nije bio iznimka, nego potvrda pravila. Bez obzira na to što pjesma nosi ime vrlo konkretnog događaja i duboko je ukorijenjena u jednom vremenu, njezina emocionalna snaga pokazala se iznenađujuće univerzalnom. S vremenom je mijenjala značenja, širila kontekst i prerastala u svojevrsni poziv na kraj svih sukoba.
Sarajevo je to možda najjasnije ogolilo, ali nije ostalo usamljeno: isto se moglo osjetiti i u New Yorku nakon napada 11. rujna, ali i u mnogim drugim prilikama gdje je izvođena kao referenca na događaje na Bliskom Istoku, Iranu, Baliju, Australiji i mnogim drugim mjestima. Ista pjesma, u drukčijim okolnostima, svaki puta ponovno je pronalazila novu težinu i novo značenje.
Na kraju, Sunday Bloody Sunday nije ostala zapamćena zato što je savršeno objasnila jedan sukob, nego zato što ga je odbila pojednostaviti. U svijetu koji stalno traži jasne strane i brze odgovore, ona je uporno ostajala negdje između, dovoljno direktna da zaboli, ali dovoljno suzdržana da ne sklizne u parolu.
Možda upravo zato i traje. Jer ne pripada samo jednom vremenu, ni jednom mjestu, ni jednoj istini. Svaki novi kontekst joj nešto oduzme i nešto doda, ali jezgra ostaje ista: nemir i tihi, tvrdoglavi otpor prema nasilju kao rješenju. I pitanje: dokle više?
Naš suradnik Hrvoje Bogutovac donirao je ovaj tekst našem i vašem portalu u trenutku kada su nam smanjena sredstva financiranja. I ovim putem mu iskreno zahvaljujemo na podršci i solidarnosti.
Ako želite da i dalje objavljujemo više ovakvih kvalitetnih članaka, možete donirati — a sva prikupljena sredstva idu izravno na honorare autorica i autora.
Foto: Bojan Petrović, James LaMantia, Keith Ruffles, Agencia Brasil
Preporučite članak: