Gotovo dvije trećine radnika u industriji brze hrane u okrugu Los Angelesa doživjelo je da im poslodavci nisu isplatili plaće – porazni su, ali ne i iznenađujući podaci. O novom kalifornijskom zakonu kojim se otvara prostor američkim radnicima u industriji brze hrane da pregovaraju o svojim uvjetima rada i plaćama te što iz američke lekcije možemo naučiti mi u Hrvatskoj piše naš novi suradnik Fran Radonić Mayr.
Guverner Kalifornije Gavin Newsom prošli mjesec potpisao je zakon koji bi mogao povećati plaće 550.000 radnika brze hrane u Kaliforniji do 22 dolara po satu s godišnjim povišicama od 3,5 posto ili ih uskladiti sa stopom inflacije. Naime, zakon Fast Food Accountability and Standards Recovery Act, ili A.B. 257. uspostavlja pregovaračko vijeće u kojem će osim predstavnika radnika biti i predstavnici poslodavaca i države. Radnici će se moći boriti za veće plaće i bolje zdravstvene i sigurnosne standarde u cijeloj industriji.
„Zakon bi mogao signalizirati ponovnu pojavu sektorskog pregovaranja, taktike u kojoj radnici iz različitih tvrtki u istoj industriji zajedno pregovaraju o plaćama“, rekla je novinarka Emily Peck, objašnjavajući stanovnicima SAD-a što uopće znači sektorsko pregovaranje, čiji su sindikati u periodu neoliberalizacije, započetim s Ronaldom Reaganom, gotovo potpuno uništeni.
Nedavne studije i anketni podaci objašnjavaju zašto sindikati usmjeravaju svoju pozornost na golemu industriju brze hrane u Kaliforniji. Istraživanje UCLA-a i Berkeleya pokazalo je da je gotovo dvije trećine radnika u industriji brze hrane u okrugu Los Angelesa doživjelo da im poslodavci nisu isplatili plaće. U svibnju je pokret „Fight for $15“ objavio podatke rezultata svoje ankete koji pokazuju da je 85 posto ispitanih radnika u industriji brze hrane u Kaliforniji izjavilo da su bili žrtve "barem jednog oblika krađe plaća". Krađa plaća (wage theft) engleski je izraz koji se odnosi na nedostatno isplaćivanje plaća ili izostanak pružanja beneficija zaposleniku s obzirom na ugovor ili zakon.
Harvard i Sveučilište u Kaliforniji u San Franciscu su u zajedničkoj studiji primijetili da radnici u industriji brze hrane u Kaliforniji zarađuju 15 posto manje od kolega na drugim poslovima u uslužnom sektoru: “U usporedbi s drugim radnicima u uslužnom sektoru”, zaključuje studija, “radnici u industriji brze hrane u Kaliforniji rade za najniže plaće po satu i najmanje predvidljivim rasporedom rada. Ove niske plaće ostavljaju radnike u industriji brze hrane daleko ispod minimalne plaće koja bi zadovoljila osnovne potrebe jedne odrasle osobe.“
Upravo je iz navedenih razloga značajna uspostava pregovaračkog vijeća, političke pobjede koja je rezultat snažnog radničkog organiziranja u Kaliforniji. Kada je riječ o jasnim političkim uspjesima radnika, uvijek je važno analizirati kako korporativni lobiji, u ovom slučaju Kalifornijska gospodarska komora, pokušavaju predstaviti radničku borbu kao nešto negativno. Kada se radnici pobune, poduzetnici se u PR kampanjama, kako u onoj Kalifornijske gospodarske komore, tako i drugima, u vlastitoj PR kampanji obraćaju potrošačima, ističući kako će cijena brze hrane u slučaju pobjede radničkih interesa narasti, i pritom se nadajući da će se drugi radnici (u ulozi potrošača) pobuniti protiv želja radnika u industriji brze hrane. Strategija je ona najstarija – podijeli pa vladaj. Istina je potpuno suprotna – radnicima je u interesu dobro poslovanje tvrtke, no sredstva za ostvarivanje njihovih zahtjeva trebala bi se osigurati iz dobiti tvrtke koji se slijeva u džepove vlasnika, a ne povećanjem cijene proizvoda.
Drugi argument koji Kalifornijska gospodarska komora koristi u pokušaju deplasiranja ovog zakona je jadikovanje o još većoj birokratizaciji poslovanja. Ne zaboravimo da poduzetnicima birokratizacija ne predstavlja problem kada treba utajiti porez – tada bez problema plaćaju ekonomistima i pravnicima da im vode vrlo kompleksne knjige i proučavaju zakonske začkoljice, što se moglo vidjeti u nedavnim Pandorinim i malo starijim Panamskim dokumentima.
Posljednja stavka komorinih žalopojki na račun novog zakona bila je dakako – lokalni biznisi: „Jao, regulacije uvijek najviše pogađaju malog čovjeka, Mama's & Papa's dućane diljem zemlje koji ne mogu platiti svoje radnike 15$ dnevno“, kaže svaki vlasnik megakorporacije koja je uništila svaki Mama's & Papa's dućan na kojeg je naišla – ciljanim snižavanjem cijena, istiskivanjem lokalnih biznisa iz tržišta, uništenjem konkurencije i postizanjem lokalnog monopola. Zbog toga je posebno smiješno da se cijela PR kampanja protiv ovog zakona zove “Save Local Restaurants”.
S druge strane, važno je istaknuti da upravo lokalni biznisi često potplaćuju radnike. U rezultatima istraživanja o iskustvima sezonskog rada u Hrvatskoj ispostavilo se da su sezonski radnici koji su radili kod malih poslodavaca prijavili lošije uvjete rada i nepovoljnije radno vrijeme. Tako su, primjerice, radili po tri mjeseca bez slobodnog dana, 11 sati dnevno, bez mogućnosti otvaranja bolovanja. Jadikovanje o lokalnim poduzećima trik je kojim korporacije igraju na sentiment srednje klase za „dobrim starim vremenima“ kada su imali „osobni kontakt s radnikom“ – vremenima koja su upravo one same gurnule u ropotarnicu povijesti. Umjesto njih zaposlile su one koje ti isti „fini“ malograđani često ne vole – migrante koji ne znaju njihov jezik. Taj trik samo je naličje iste strategije podijeli (radnike na domaće i strane) pa vladaj.
Zanimljivost kod Pandorinih i Panamskih dokumenata jest da se u njima, osim globalno relevantnih kapitalista i slavnih osoba, nalaze i utjecajni političari, što će kod zagovaratelja fundamentalnog sukoba između države i kapitala postaviti veliki upitnik nad glavu. Na prvu se čini da je u priči o radnicima u industriji brze hrane guverner Kalifornije Gavin Newsom pozitivna ličnost – ipak je potpisao spomenuti zakon i omogućio sektorsko pregovaranje. Međutim, ako pobliže popratimo njegovu karijeru, saznat ćemo da je prije nekoliko mjeseci poništio zakon o sufinanciranju zdravstva (single payer healthcare) koji je u Kaliforniji trebao svim krajnjim korisnicima omogućiti besplatno zdravstvo. Što je još zanimljivije, Newsom je došao na vlast kao guverner upravo na temelju učestalog i glasnog zagovaranja tog istog zakona. U vrijeme kampanje čak je twittao: “Umoran sam od političara koji govore da podržavaju sufinanciranje zdravstva, ali je prerano za to ili je preskupo ili je to problem nekog drugog”.
Kada je bio u prilici provesti u djelo ono na čemu je temeljio svoju kampanju, posustao je jer je upravo tu kampanju financirao novcima Blue Shielda, privatne osiguravajuće kompanije. Naravno, oni nisu bili jedini donatori iz sektora koji je poznat po tome da financijski podržava demokrate. Iz navedenog postaje jasno da je Newsom naprosto političar karijerist – kao i svi ostali političari koji u kontekstu globalnog kapitalizma moraju balansirati između interesa korporacija koje im plaćaju kampanje i interesa radničke većine koja glasa za njih. Čini se da je Newsom s jedne strane poništio zakon koji bi naštetio privatnoj zdravstvenoj industriji, koja je veći igrač, a s druge potpisao zakon koji je naštetio industriji brze hrane koja je manji igrač. Ipak se bliže izbori, a radnici su glasačka masa.
U Hrvatskoj radnike u ugostiteljstvu predstavlja Sindikat turizma i usluga Hrvatske (STUH): “Dokazivo je bolja situacija u pravnim osobama u kojima STUH djeluje od onih u kojima ne. U svim trgovačkim društvima u kojima djelujemo imamo potpisane ‘kućne’ kolektivne ugovore koji jamče višu razinu radničkih prava povrh onih osnovnih propisanih Zakonom o radu, kao što su dodatak na radni staž, troškovi prijevoza, jubilarne nagrade, plaćeni dopusti, solidarne pomoći, otpremnine i dr... Sektor turizma gotovo je jedini u RH koji ima granski kolektivni ugovor s proširenom primjenom, što osigurava da se ugovorena prava moraju poštivati u svim pravnim subjektima sektora neovisno o postojanju sindikalne podružnice u tom pravnom subjektu”, rekao je za pravnik Roberto Erman iz STUH-a.
Međutim, ako želimo kontekstualizirati ovu priču na hrvatske prostore, onda se moramo okrenuti sezonskim radnicima koji su, usprkos radu STUH-a, posebno ranjivi na kršenje radničkih prava. Iz rezultata već spomenutog istraživanja o iskustvima sezonskog rada očito je da je sezonski rad nedovoljno reguliran te se učestalo krše postojeće zakonske odredbe. Kao negativne aspekte rada ispitanici su izdvojili niske plaće, koje im se još k tome djelomično ili potpuno daju na ruke, to što su dogovorene usmenim putem bez ugovora i to što ne odgovaraju odgovornostima, radnom vremenu i intenzitetom posla. S obzirom na odrađene radne sate, jedna ispitanica je kazala kako joj je satnica ispala 16 kuna.
Iako su radnice i radnici koji odrađuju sezonske poslove u Hrvatskoj često nezadovoljni svojim šefovima i primanjima, eventualne nezakonitosti koje primijete ne žele prijaviti zbog toga što žele zadržati posao uoči dolaska neizvjesne jeseni. Europska komisija (EK) također smatra da su sezonski radnici, naročito oni u području turizma i poljoprivrede, jedna od najugroženijih skupina na tržištu rada pa je u 2021. godini pozvala zemlje članice da ih bolje zaštite te u sklopu šire kampanje Prava za sve sezone objavila smjernice za rad nacionalnih tijela, inspekcije rada i socijalnih partnera.
Budući da veliki dio sezonskih radnika nije upoznat sa svojim radnim pravima, a čije kršenje u konačnici rezultira nezadovoljstvom, Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) i Sindikat turizma i usluga Hrvatske, u suradnji sa Sindikatom trgovine Hrvatske (STH) i Hrvatskim zavodom za zapošljavanje (HZZ), prošlog su ljeta pokrenuli kampanju informiranja sezonaca o njihovim radničkim pravima.
Međutim, osvješćivanje vlastitih radničkih prava ne suzbija strah od gubitka posla jer on proizlazi iz nejednake moći rada i kapitala, iako je uvijek dobar početak. Neoliberalizmom potaknuta prekarizacija rada dovela je do atomizacije preopterećenih radnika koji u nizu poduzeća ne uspijevaju naći vremena za zajedničko organiziranje. Radničko organiziranje poslodavci ujedno snažno vilificiraju, što se očituje iz gore postavljenih grafova. Istovremeno, političari koji ovise o kapitalu ne nude zakonska rješenja koja bi odgovarala na potrebe radnika u privatnom sektoru, pa čak ni onih u javnom – vidljivo je to na slučaju radnica Orljave koje su dobile otkaz bez isplate otpremnine, iako je tvornica bila u državnom vlasništvu. Ovisnost o politici, a ne o organizaciji samog radništva, uvijek daje lažnu nadu koja potvrđuje svoje postojanje mjestimičnim sitnim promjenama. Rješenje nije vjerovanje u državu, već radničko organiziranje uz jasnu prijetnju štrajka.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Annette Bernhardt
Tekst napisao:
.jpg){kind=link}
Preporučite članak: