Large poster promoting the iww campaign for the eight hour work day 1912

Ljudi 21. stoljeća raditi će 15 sati tjedno”, pisao je Keynes još 1930-te, no realnost je takva da unatoč enormnom rastu produktivnosti ne samo da ne radimo manje, već smo, 100 godina nakon što su radnici izborili osmosatno radno vrijeme, to pravo prisiljeni braniti.

Prije 100 godina, žene u većini zemalja nisu imale pravo glasa, u Americi su Afroamerikanci još uvijek sjedili u stražnjem dijelu busa (ako bi ih u njega uopće pustili), a borba za prava homoseksualaca nije bila niti na vidiku. Svijet se otada stubokom promijenio i, na sreću, neke od uvriježenih ideja i mišljenja tog doba do danas su preispitane i zamijenjene boljim i progresivnijim. 

Neke, ali ne i sve.

Jednu još uvijek vučemo za sobom kao što su konji nekad vukli zaprege. A to je osmosatno radno vrijeme. Za njega su se radnici i radnički pokreti borili još od početka 19. stoljeća, s obzirom na neljudske radne uvjete koji su od njih često zahtijevali 12 do 14 sati rada dnevno, 6 sati u tjednu. Ta je borba često bila ispisana i krvlju, kao primjerice na Haymarketskom masakru 1886. u Chicagu[1], zato što je nailazila na veliki otpor industrijalaca. Iako prihvaćanje osmosatnog radnog vremena varira od zemlje do zemlje (na primjer, Španjolska ga je zakonom propisala još 1919., a Velika Britanija službeno nije nikada[2]), u većini zemalja postalo je općenitije prihvaćeno u dvadesetim godinama 20. stoljeća.

“Ljudi 21. stoljeća raditi će 15 sati tjedno”?

No, kao što smo vidjeli, vremena su se otada radikalno promijenila, a osmosatno radno vrijeme i dalje stoji te tvrdoglavo prkosi svim društvenim mijenama. Štoviše, umjesto da težimo tome da se nastavi trend smanjivanja radnog vremena, i da se sve više počne ostvarivati Keynesova vizija kako će ljudi dvadeset i prvog stoljeća raditi svega 15 sati tjedno, čini se da ponovno radimo korak unazad. Prema nekim istraživanjima, 85.8 posto muškaraca i 66.5 posto žena u Americi radi više od 40 sati tjedno. Ali, mnogo više od njih rade Meksikanci, Kostarikanci, Južnokoreanci, Grci, Turci, na štetu svog zdravlja a u korist profita. Stoga je možda vrijeme da ispitamo drugačije mogućnosti organiziranja radnog tjedna. Nažalost, osim par izdvojenih slučajeva, u posljednjih stotinu godina gotovo i nije bilo značajnih pokušaja da se istraže.

Prvi impulsi dolaze, dakako, iz skandinavskih zemalja. Još prije 19 godina, u Toyotinim servisnim centrima u švedskom Goteborgu, zaposlenici su se prebacili na šestosatno radno vrijeme. Bila je to ideja upravitelja Martina Bancka, koji je primijetio da su korisnici nezadovoljni dugim čekanjem na uslugu, a zaposlenici pod velikim stresom zbog kojeg onda rade greške. Pokušao je svojim mehaničarima smanjiti radno vrijeme i nikad nije požalio – kao ni oni.Umjesto klasičnog jednosmjenskog rada od 7 do 16 sati, 36 automehaničara zaposlenih u Toyoti sada radi u dvije smjene. Prva je od 6 sati ujutro do podneva, a druga od podne do 18 sati, uz skraćene pauze i, što je najvažnije – jednake plaće kao i prije. „Postojeći zaposlenici se osjećaju dobro i lako nalazimo nove. Kraće putuju na posao jer izbjegavaju gužve, strojevi se više koriste, i profiti su nam porasli za 25 posto“, ističe Banck. Sandra Andersson, koja radi u Toyoti od 2008., kaže kako je „divno završiti s poslom u podne. Prije nego sam zasnovala obitelj, nakon posla sam mogla ići na plažu – a sada mogu cijelo popodne provesti sa svojim djetetom.“

Kampanja za osmosatno radno vrijeme u Danskoj, 1912., Foto: Wikipedia


Goteborg se pokazuje vrlo plodnim tlom za eksperimente s radnim vremenom. U istom gradu, u veljači 2015. godine, gradsko vijeće je izglasalo osamnaestomjesečni eksperiment koji će se odviti u domu za stare i nemoćne Svartedalen. Odlučeno je da će u tom periodu sedamdesetak medicinskih sestara koje rade u domu s osmosatnog prijeći na šestosatno radno vrijeme, kako bi se vidjelo koji će to učinak imati kako na zaposlene, tako na njihove štićenike, te na širu ekonomsku sliku. Odabir područja skrbi za starije kao predmeta istraživanja nije bio slučajan: gotovo petina stanovništva Švedske ima preko 65 godina, i zaposlenice (riječ je pretežito o ženama) u djelatnostima skrbi su prisiljene raditi iscrpljujuće smjene koje se loše odražavaju na njihovo psihičko i fizičko zdravlje, kao i privatne živote.

U smislu skrbi za pacijente, rezultat istraživanja je bio vrlo ohrabrujući: radeći manji broj sati, medicinske sestre su rjeđe uzimale bolovanja i drastično su povećale produktivnost i kvalitetu brige za štićenike – za njih su organizirale čak 85 posto više aktivnosti, od šetnji šumom do satova pjevanja. Otvoren je i značajan broj novih radnih mjesta kako bi se pokrio manjak radnih sati – zaposleno je 17 novih medicinskih sestara, na 70 već postojećih. Na duge staze, to se pozitivno reflektira na ekonomski sustav i tržište rada – pada nezaposlenost, manje ljudi koristi socijalne naknade, uz kraće smjene manje je stresa i fizičkih tegoba, što ne samo da dovodi do manjeg broja bolovanja nego i rasterećuje zdravstveni sustav.

Problem u cijeloj priči je što politika ne funkcionira na duge staze, nego od mandata do mandata. Kratkoročno, trošak za zajednicu u kojoj se odvija eksperiment raste za 20 do 30 posto što je značajan udarac na budžet. Iz tog razloga, zastupnici desnice su gotovo uspjeli zaustaviti eksperiment prije nego što je priveden kraju, podnijevši žalbu gradskom vijeću Goteborga zbog toga što se novac poreznih obveznika troši na projekt koji nije ekonomski održiv. Žalba je odbijena i projekt je dovršen, ali eksperimente takve vrste potiče švedska ljevica koju podržava manje od deset posto švedskih birača.

Poslodavčeve računice

Dakle, kako bi se u praksi uopće mogle ispitati alternative osmosatnom radnom vremenu na široj razini, potrebna je politička volja, koja trenutno ne postoji niti u socijalno najprogresivnijim zemljama na europskom Sjeveru – a teško je očekivati da će onda postojati i negdje drugdje.

No, zato je zanimljivo proučiti eksperimente na manjoj razini, u privatnim kompanijama u kojima provođenje takvih istraživanja ovisi primarno o entuzijazmu i dalekovidnosti njihovih CEO-a.

Njemački poduzetnik Lasse Rheingans, osnivač tvrtke „Digital Enabler“, je za 16 zaposlenika svog tehnološkog start-upa uveo petosatni radni dan. Dolaze na posao u 8 i završavaju u 13 sati, nakon čega posao ne „nose kući“. Postoji samo par „caka“ – kada dođu na posao, zaposlenici mu trebaju predati svoje pametne telefone, njihova računala imaju zabranjen pristup društvenim mrežama, e-mail smiju provjeriti samo dvaput, i sastanci ne smiju trajati duže od 15 minuta. Ideja je, dakle, u radnom danu zadržati samo konstruktivno provedeno vrijeme. Rheigansova pretpostavka je bila da će se njegovi zaposlenici rado odreći puš-pauzi, čavrljanja pred automatom za kavu i provjeravanja društvenih mreža u zamjenu za više vremena provedenih sa svojim obiteljima ili u hobijima koji ih ispunjavaju.

Njegovim riječima: « Kako izgleda osmosatni radni dan? Ujutro stižete na posao, uzmete si kavu, čavrljate s kolegama, i onda neko vrijeme intenzivno radite. Nakon toga opet uzmete malu pauzu s kolegama. Onda stiže ručak, nakon čega se događa veliki pad u efikasnosti, jer potrebno je neko vrijeme da se ponovno koncentrirate na posao. Nakon toga opet čavrljanje s kolegama pred aparatom za kavu. I onda, nešto prije završetka radnog vremena, provjerite najnovije vijesti ili nogometne rezultate, ili doznate kakve planove vaši kolege imaju za tu večer. Između svega toga, imate barem jedan ili dva privatna problema kojima se morate pozabaviti. I tako to ide. Ja vjerujem da su te pauze zaista potrebne u normalnom, osmosatnom radnom okruženju. Nitko ne može osam sati biti neprestano koncentriran na posao. To je jasno iz brojnih studija o radnoj efikasnosti. Ali moj prijedlog kolegama je ovaj : hajdemo stvoriti radno okruženje u kojem se moguće zaista koncentrirati na posao, kako bi svi bili gotovi u 13 sati.

Slično razmišlja i Stephen Aarstol, CEO tvrtke „Tower Paddle Boards“ iz San Diega: „Samo zato što osam sati sjedite za svojim stolom ne znači da ste produktivni. Čak i najbolji zaposlenici dnevno odrade kumulativno dva do tri sata konkretnog posla.“[3]

Postoje, dakako, i "negativne" strane. Nakon uvođenja novog radnog vremena, od početnih 9 zaposlenika četvoro je napustilo Aarstolovu tvrtku u idućih 90 dana. Razlog za time vidi upravo u tome što su manje vremena provodili na poslu, i time se manje vezali uz svoje kolege i svoju tvrtku. Zato im je bilo mnogo lakše dati otkaz nego što bi bilo inače. Slična se stvar dogodila i Rheingansu, čiju su tvrtku nakon uvođenja nove politike napustila dvojica zaposlenika. „Mislim da su po prvi put u svojoj karijeri imali vremena otići kući i zapitati se „Što ja zapravo želim raditi?, i neki od njih su zaključili da zapravo žele raditi nešto sasvim dugo sa svojim životima.“

Moramo ih natjerati da plate

I upravo u tome leži jedan od potencijalnih odgovora na pitanje zašto se osmosatno radno vrijeme toliko podrazumijeva. Zato što niti poslodavcima niti vlastodršcima ne odgovara imati ljude s mnogo slobodnog vremena. Jer ljudi koji imaju slobodno vrijeme mogu razmišljati i preispitivati. Mogu dobivati razne ideje. Mnogo je bolje imati zaposlenike ili glasače koji se imaju vremena baviti tek primarnim egzistencijalnim pitanjima, i jednostavno ne stignu dovoditi u pitanje postojeći društveni poredak. Čak je i naš školski sustav velikim dijelom napravljen kako bi emulirao osmosatno radno vrijeme i polako nas privikavao na to da osam sati sjedimo na istom mjestu.

New York 1.Maj 1934. Foto: APWU


Drugi razlog je, dakako, vezan uz profit. Za poslodavce smanjenje radnog vremena radnicima uz zadržavanje iste plaće, znači da rad postaje skuplji, a profit manji  (makar to, kao što smo vidjeli na primjeru Toyote u Švedskoj, ne mora nužno biti slučaj - ako je smanjenje radnog vremena praćeno rastom produktivnosti). Čak i kada bi neki od njih bili spremni na takav čin, znaju da bi ih to dovelo u nepovoljan položaj u odnosu na njihove tržišne konkurente. Tako da je očito da nije riječ o promjeni koja se može uvoditi postupno, na razini pojedinog poduzeća i “na mala vrata”, nego, ako se uvede, mora vrijediti za što veći broj zemalja i sektora - kao što se u dvadesetim godinama prošlog stoljeća osmosatno radno vrijeme uglavnom donosilo na nacionalnoj razini i bilo jedan od zahtjeva međunarodnog radničkog pokreta.

To će vrlo vjerojatno značiti pad profita za poslodavce. No, neće ostati bez ikakvog profita. Kada su bili prisiljeni smanjiti radno vrijeme radnicima u svojim tvornicama sa 14 na osam sati dnevno, ili ograničiti rad djece, sasvim sigurno su zabilježili pad profita. Ali svejedno su nastavili poslovati, i nastavili zarađivati. Na to nisu pristali glatko i bez pogovora, ali su pristali, jer su morali pristati, jer su radnici i radnice uspjeli stvoriti dovoljno pritiska kako bi se to dogodilo. I danas, kao i tada, ako će doći do takve promjene, do nje zasigurno neće doći inicijativom iz redova poslodavaca, nego aktivnom radničkom borbom za mijenjanjem pravila igre. 

Pandemija Covida – 19 je pokazala da u brojnim zanimanjima prisustvo na radnom mjestu nije nužnost i da, štoviše, razne tvrtke mogu i profitirati omogućujući svojim zaposlenicima rad od kuće. Inovacije u pitanjima organizacije rada i načinima obavljanja poslova su, dakle, ne samo moguće, nego i poželjne. Nije li zato vrijeme da, više od stoljeća nakon njenog pojavljivanja, ozbiljno preispitamo i tu nedodirljivu svetu kravu – osmosatno radno vrijeme?


----------------------------------------------------------

[1]Dan nakon što je policija usmrtila četvoro i ranila više od stotinjak radnika na mirnom skupu podrške radnicima koji su štrajkali za uspostavu osmosatnog radnog vremena, netko je bacio bombu na policiju,  usmrtivši sedmoricu policajaca i najmanje četiri civila. https://hr.wikipedia.org/wiki/Masakr_na_Haymarketu

[2] u Velikoj Britaniji ne postoji propisano standardizirano dnevno, nego tjedno radno vrijeme od 48 sati, iako se radnici mogu dobrovoljno odreći svog prava. Više na https://www.legislation.gov.uk/uksi/1998/1833/regulation/4/made

[3] Pritom treba imati na umu kako se oba poslodava referiraju na dobro plaćene, “white collar” poslove.

 

Izvor naslovne fotografije: Wikipedia
Autor teksta:

Filip Peruzović


Preporučite članak: