Ropstvo ima svoju tradiciju koja seže davno prije kapitalizma. Još je Aristotel tvrdio da je prirodno zadano da su neki ljudi predodređeni da upravljaju, a drugi da se njima pokoravaju. Taj starogrčki filozof opravdavao je tu društvenu stratifikaciju koju je zatekao teleološkim shvaćanjem prirode prema kojem svako biće postoji radi dobra nekog superiornog bića i ostvaruje svoju vlastitu svrhu kroz služenje njemu.
Opravdanje ropstva protezalo se kroz čitavu europsku povijest. Crkvena inteligencija srednjeg vijeka s Tomom Akvinskim kao najutjecajnijim teologom bila je utemeljena na filozofiji Aristotela i ponavljala je njegove zaključke. Koncept jednakosti među ljudima uvodi tek Thomas Hobbes u 17. stoljeću, kojeg mnogi smatraju prvim modernim filozofom politike. Taj engleski filozof tumači međuljudske odnose kroz poslovicu čovjek je čovjeku vuk, tvrdeći da je svaki čovjek, neovisno o staležu, potencijalna opasnost za drugoga. Prirodno stanje čovjeka je po njemu bellum omnium contra omnes (rat svih protiv sviju) pa je društvu potreban snažan suveren koji će čuvati mir i jednakost.
Hobbes piše Levijatana - svoju najpoznatiju knjigu - odmah nakon građanskog rata u Engleskoj u kojem su kapitalistički odnosi iza Cromwella nadvladali feudalne. Hobbes utječe na Johna Lockea, silno važnog protoliberala koji veliča moderne ideale privatnog vlasništva, jednakosti i slobode, koje će kasniji liberali poput Benthama i Milla isticati na sva zvona. Povijesno je vrlo nezgodno što upravo u periodu najveće slave liberalizma, slobode i jednakosti, institucija robovlasništva cvjeta kao nikada prije. Povjesničar Domenico Losurdo u svojoj knjizi Liberalism: A Counter History ističe kako se ropstvo nije održalo unatoč uspjehu triju liberalnih revolucija, već je naprotiv doživjelo svoj maksimalni razvoj nakon toga uspjeha. Recimo, ukupna populacija robova u SAD-u 1700. godine bila je oko 330.000, a sto pedeset godina kasnije iznosila je čak 6.000.000.