Minimalna plaća narasla je, ali prag primanja za ostvarivanje prava na dječji doplatak nije. Piše Nikola Kožul.
Za budućnost svakog društva važno je u kakvim uvjetima odrastaju djeca. Prema grubim statističkim podacima Državnog zavoda za statistiku za 2021. godinu, gotovo 20 posto djece i mladih u dobi do 18 godina živi u riziku od siromaštva. Osim toga, porazan je i podatak da se 40,3 posto svih građana RH nalazi u riziku od siromaštva prije isplate mirovine i drugih socijalnih transfera jer su im ostala primanja nedostatna ili nepostojeća. Podaci pokazuju da su građani jako ovisni o državnoj pomoći, a naročito umirovljenici i djeca. Stoga je iznimno važno pratiti u kojem smjeru idu socijalne politike u ovim kriznim vremenima.
Krajem prošle godine Vlada se pohvalila donošenjem mjere besplatnih obroka u svim osnovnim školama i tako odgovorila na jedan simptom kod siromaštva djece – glad. Međutim, neposredno nakon toga, u javnosti se pojavilo upozorenje da su zbog rasta najnižih plaća za vrijeme inflacije mnoge obitelji izgubile pravo na dječji doplatak. Tim povodom, peticija za izmjene Zakona o dječjim doplatcima prikupila je u tri tjedna dana čak 77 tisuća potpisa.
Doplatak za djecu novčano je primanje koje koristi roditelj ili druga osoba određena Zakonom radi potpore uzdržavanja i odgoja djece. Glavni kriterij za stjecanje doplatka je visina ukupnog dohotka članova kućanstva.
Država tako svake godine Zakonom o izvršenju državnog proračuna postavlja financijski prag (visina osobnih primanja) koji predstavlja kriterij za dodjelu određenih socijalnih davanja. Što je taj prag niži, teže je ostvariti pravo na financijsku pomoć jer se smatra da građani imaju dovoljno ako zarađuju više od tog minimuma. Ove godine osnovica za obračun naknada i drugih primanja iznosi jednako kao i prijašnjih, 441,44 eura, i to unatoč inflaciji. Do određenih poremećaja u socijalnom sustavu može doći kada dohodak nominalno raste (npr. rast plaće za 5 posto), a realno pada (poskupljenje proizvoda za 20 posto), dok istovremeno kriterij za dodjelu novčane pomoći ostaje isti. Takva situacija nekim građanima predstavlja dvostruki udarac: troškovi života su porasli i nestala je dosadašnja državna pomoć, a sve zato što su plaće „na papiru“ porasle. Upravo se to dogodilo s dječjim doplatkom kod roditelja koji rade za minimalac. Naime, minimalna plaća nekoliko je zadnjih godina rasla i ove godine iznosi 560 eura neto, a trenutno u Hrvatskoj za minimalac radi oko 35 tisuća radnika.
Da bi se ostvarilo pravo na najniži dječji doplatak od svega 26,49 eura, ukupni dohodak po članu kućanstva mjesečno ne smije prelaziti 309,01 eura (kriterij je 70 posto proračunske osnovice). Uzmemo li u obzir tročlanu obitelj u kojoj oba roditelja rade za minimalac, vidimo da njihov ukupni dohodak po članu kućanstva iznosi 373,33 eura, što debelo prelazi granicu za ostvarivanje prava na dječji doplatak u najnižem razredu. Ujedno, iznos dječjeg doplatka među najnižim je u EU-u i godinama nepromijenjen. Nekada je situacija bila drugačija, 2001. godine dječji doplatak primalo je oko 550 tisuća djece. Deset godina kasnije broj djece pao je na 390 tisuća, a danas iznosi oko 270 tisuća. Neki od uzroka tome su veliki demografski pad, određeni rast standarda i trenutne zakonske zavrzlame koje su tog prava lišile i one kojima ono realno treba.
„Dječji doplatak nije se povećao gotovo trideset godina, već je godinama 200 kuna, dok su se uvjeti života povećali što dokazuju i sadašnje cijene. Što mogu kupiti djetetu za 200 kuna? Ako gledamo sve ostale zemlje Europske unije, primijetit ćete da nigdje dječji doplatak nije tako sramotan i toliko dugo nepromijenjen kao u Hrvatskoj. Kod nas se stalno potiče pronatalitetna politika, međutim tada se treba i omogućiti da sva djeca dobiju ono što zaslužuju, posebno sada u doba poskupljenja i prelaska na euro “, pojašnjava Tea Franjčić iz inicijative „Za djecu“.
Ukratko, radi se o tome da jedna pozitivna ekonomska politika (podizanje minimalne plaće) može uzrokovati gubitak prava na drugu, vrlo važnu socijalnu i demografsku mjeru (pravo na dječji doplatak), ako ih Vlada donosi parcijalno i nekoordinirano. Ovakav izlazak iz cenzusa za dječji doplatak imao bi smisla da je minimalna plaća dostatna za adekvatan obiteljski život i razvoj djeteta, ali nažalost u Hrvatskoj to nije slučaj. Prosječna inflacija je u Hrvatskoj dosegnula 13,2 posto, ali se primjerice inflacija na hranu popela na oko 20 posto. To konkretno znači da si peteročlana obitelj s istim iznosom u odnosu na prošlu godinu može priuštiti obroke za 4 člana. Poznato je da „biti zaposlen“ ne znači i „ne biti siromašan“ jer je nezaposlenost u Hrvatskoj trenutno rekordno niska, oko 6,7 posto, a broj građana u riziku od siromaštva je godinama kontinuiran i kreće se oko 20 posto.
Svi ovi podaci otkrivaju nam kvantitativne razmjere siromaštva, ali nam ne govore koliko se teško snalaze i kako takve obitelji zapravo žive. Mnogi od roditelja dodatno rade u sivoj ekonomiji i nepovoljno se zadužuju lihvarskim kreditima. Stoga smo za komentar o važnosti dječjih doplataka u suzbijanju siromaštva upitali Tatjanu Dragičević, doktorandicu studija socijalnog rada i socijalne politike. Ona smatra da takva vrsta novčane naknade smanjuje negativne ekonomske posljedice siromaštva, prije svega materijalnu deprivaciju, ali i upozorava na kompleksnost borbe protiv siromaštva. “Međutim, kada govorimo o borbi protiv siromaštva, uvijek treba imati u vidu njegovu višedimenzionalnost. Budući da siromaštvo ne dovodi samo do negativnih ekonomskih posljedica, već se može negativno odraziti na kognitivni, emocionalni razvoj djece i njihovo zdravlje, neupitno je da dječji doplatak nije dovoljna mjera socijalne politike i da ga treba promatrati u kombinaciji s drugim mjerama. Primjerice državne stipendije, novčane pomoći usluge koje se ostvaruju u okviru sustava socijalne skrbi, dostupnost predškolskog obrazovanja, dostupnost smještaja u studentskim i učeničkim domovima... Iako visina iznosa dječjeg doplatka u Hrvatskoj nije adekvatna, istraživanja pokazuju da bi stopa siromaštva bez socijalnih transfera bila znatno veća. Shodno tome, djeca koja žive u siromaštvu i ostanu bez dječjeg doplatka dodatno bi bila onemogućena u ostvarivanju elementarnih životnih potreba kao što su prehrana i higijena. No, treba naglasiti da bi dječji doplatak trebao imati svrhu stvaranja jednakih životnih šansi, i da ta mjera ne bi trebala biti svedena na neznatnu novčanu pomoć koja u vrlo maloj mjeri olakšava roditeljima skrb o djeci,” zaključuje Tatjana.
Objavu ovog teksta podržala je Zaklada Rosa Luxemburg – Southeast Europe sredstvima Ministarstva za vanjske poslove Savezne Republike Njemačke.
Naslovna fotografija: Hippopx/Radnička prava
Tekst napisao:
Preporučite članak: