Dražen Gorjanski autor je i koautor nekoliko knjiga o zdravstvu, s posebnim naglaskom na sistemsku korupciju. Povod ovom razgovoru njegov je novi uradak naslovljen ‘Reforma zdravstva – priručnik za neznalice, političare i ministre’ u kojem analizira zdravstveni sustav, upozorava na njegove nedostatke i iznosi prijedloge za poželjnu mu budućnost.
"Bojim se da idemo prema američkom modelu, a pobornici privatnog zdravstva prešućuju da je u Americi 60 posto osobnih bankrota uzrokovano upravo troškovima liječenja. Možda je krajnji čas da netko kaže da kapitalizam može carevati ondje gdje mu je mjesto, ali ne i dirati područje javnog zdravstva."
Kako ocjenjujete aktualno stanje u zdravstvu i reforme koje su u tijeku?
Nažalost, naše se zdravstvo sada već i fizički raspada, s obzirom na stvorene gubitke i probleme koje stalno rješavamo sanacijama, odnosno ubrizgavanjem sve više novca u sustav. Nitko se nije potrudio i zapitao zašto zdravstvo godišnje gubi oko milijardu i pol do dvije milijarde kuna i gdje su te rupe koje treba zakrpati. Posljednjih smo dvadeset godina, naime, samo za sanacije potrošili 22 milijarde kuna; što je najgore, stanje nije nimalo bolje: ne samo da nam dugovi i dalje rastu, nego bismo mogli izgubiti i Imunološki zavod, a sve više liječnika i medicinskih sestara odlazi u inozemstvo.
Odvojiti javno od privatnog
Nedavno je nadležni ministar Siniša Varga, u intervjuu jednom tjedniku, kazao da smo u posljednje tri godine uštedjeli dvije milijarde kuna putem javne nabave i da je to ekstraprofit. I da je on osobno na udaru jer je stao na kraj kriminalu u zdravstvu?
To je nemoguće utvrditi, nema jasnih podataka o tome jer je rad zdravstva u velikoj mjeri netransparentan. Odavno pišem o tome da bi poslovanje zdravstva kao javnog sustava, koji se financira novcem građana, trebalo biti potpuno transparentno, što znači da bi se moralo vidjeti kamo je otišla svaka lipa koju su dali za sustav: od one za kupnju PET-CT uređaja do one za mobitele ministara. Kad bi zdravstvo radilo na taj način, kad bi poslovanje bilo potpuno transparentno, znali bismo stvarne učinke i posljedice ušteda kroz javne nabave. Jer to nije novac koji je netko samostalno zaradio, pa slobodno može njime raspolagati i skrivati ga od građana. Pliva je bila svjetska farmaceutska tvrtka, a njezina se prodaja odigrala klasičnim sistemom doktrine šoka. Sada to skupo plaćamo. Danas više nitko ne potiče takve teme, samo zato da netko ne bi upitao zašto nemamo svoje tvornice lijekova, svoje ortopedske kuće, zašto sve plaćamo posrednicima i zašto enormno gubimo takvim ustrojem zdravstva.
Kako poboljšati sadašnje stanje?
Zdravstvo je nužno učiniti cjelovitim sustavom: ponovno izgraditi vlastite tvornice lijekova, uspostaviti vlastite ortopedske kuće, kućnu njegu, barokomore, informatički sustav… sve ono što jedan cjeloviti zdravstveni sustav mora sadržavati. Kao i odvojiti javno od privatnog zdravstva: kolegama koji su odlučili posvetiti život javnom zdravstvu treba omogućiti uvjete za to, jer se ono financira novcem građana. Isto treba omogućiti i onima koji žele novac i zaradu. To su sustavi s različitim logikama i motivi su im, iako se oba bave liječenjem, drugačiji. Javno se zdravstvo plaća javnim novcem, radi na neprofitnim načelima i ima pozitivne zdravstvene ciljeve: što manje bolesnih, što rjeđu pojavu bolesti i što brže izlječenje. Nasuprot tome, privatno se zdravstvo osniva privatnim kapitalom, radi na profitnim načelima i ima negativne zdravstvene ciljeve: što više bolesnih, što češću pojavu bolesti, što dulje i skuplje liječenje. Miješanje tih sustava uvijek iscrpljuje javno zdravstvo, ljude i opremu – i to kako bi se netko u privatnom zdravstvu bogatio. Drugo, treba omogućiti ljudima da rade ono za što su se školovali. Sada bolnički liječnici rade puno poslova ispod svoje razine, odnosno ono što je posao liječnika primarne zaštite. To su poslovi za koje se nisu školovali, koji im oduzimaju vrijeme i energiju. Dodatna je poteškoća i nov način financiranja bolnica, plaćanje po učinku. To prisiljava liječnike da što više zarađuju na pacijentima, a oni kojima treba pomoć postaju izvor prihoda. To su elementi tržišnih mehanizama, u suprotnosti s liječničkom etikom i onim za što su se ti ljudi školovali.
Kažete da zaposleni u zdravstvu trebaju raditi ono za što su školovani: možete li to pojasniti?
Kod nas je na snazi sustav po kojem liječnici u bolnicama rade znatan dio poslova primarne zaštite: umjesto deset do dvanaest pacijenata dnevno, imaju ih oko 40-50. Većina ne treba visoku specijalističku skrb, nego su mogli i trebali biti zbrinuti na razini primarne zaštite. U zemljama uređenog zdravstva, poput Engleske, do 90 posto pacijenata zbrinjava se na razini primarne zaštite. Imate ortopede koji se u bolnici bave križoboljama, premda 30 posto njih ne iziskuje nikakvu liječničku pomoć, 60 posto treba samo pomoć primarne zaštite, a svega deset posto zahtijeva pregled i mišljenje ortopeda ili neurokirurga. Apsurdno je da primarna zaštita radi najmanji dio posla, a bolnice najveći: tako su specijalisti prezasićeni, umorni, nemaju vremena za napredovanje itd. Pretrage bez potrebe posljedice su lošeg ustroja zdravstva, a usluge koje pacijenti dobiju kod specijalista ponajčešće su na tragu onoga što im je moglo biti pruženo i u primarnoj zaštiti.
Nepotrebna zdravstvena potrošnja
U svojoj knjizi navodite da se u svijetu za zdravstvo izdvaja od pet do 17 posto BDP-a, kod nas oko osam posto. Jesu li reforme zdravstva kod nas održive uza sadašnju ekonomsku osnovu?
To je jedno od središnjih pitanja. Ljudi koji vode zdravstvo često navode onu ‘koliko novca, toliko muzike’ i to je točno – do jedne razine. Međutim, nakon određene točke dolazi do razdvajanja ulaganja u zdravstvo i kvalitete zdravstvene skrbi. Drugim riječima, daljnje ulaganje u zdravstvo ne pridonosi ni boljitku liječenja ni unapređenju zdravstvenog sustava. Kubanci, primjerice, za zdravstvo troše oko 607 dolara po stanovniku, a Amerikanci oko 8.508 dolara. No zdravstveni ishodi su zapravo podjednaki, a u nekim segmentima i bolji u kubanskom zdravstvu. Dio ulaganja u zdravstvo koji više ne poboljšava zdravstvenu skrb naziva se nepotrebnom zdravstvenom potrošnjom: prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, ona iznosi od 30 do 40 posto sveukupne zdravstvene potrošnje. Riječ je o nepotrebnoj potrošnji lijekova, nepotrebnim pretragama i operacijama, rasipanju novca na ugovore s privatnim ustanovama, korupciji itd. Valja znati da je nepotrebna zdravstvena potrošnja u najvećemu zarada privatnih ustanova, pa i tu treba tražiti razloge toj velikoj učestalosti. Nažalost, gubitak novca nepotrebnom zdravstvenom potrošnjom nije najgora posljedica, znatno je opasnije da se nizom nepotrebnih pretraga, liječenja ili operacija izravno ugrožava zdravlje građana. Kad bismo napravili sustav koji bi sam, bez posrednika, proizvodio sve što mu je nužno za rad (a to je sve ono što sada plaćamo posrednicima), ne samo da bismo imali dobar sustav, nego bismo se u velikoj mjeri riješili i nepotrebne zdravstvene potrošnje i korupcije.
Kad govorite o privatizaciji u zdravstvu, navodite štete koje su učinjene devedesetih?
Prodali smo ono najvrjednije što smo imali u zdravstvu. Pliva je bila svjetska farmaceutska tvrtka, a u poratnom se razdoblju njezina prodaja odigrala klasičnim sistemom doktrine šoka. Sada to skupo plaćamo: lijekove koje je Pliva prije proizvodila i isporučivala po tvorničkim cijenama danas kupujemo višestruko skuplje. Danas više nitko ne potiče takve teme, samo zato da netko normalan ne bi upitao zašto nemamo svoje tvornice lijekova, svoje ortopedske kuće, informatičke službe, zašto sve plaćamo posrednicima i zašto enormno gubimo takvim ustrojem zdravstva. Izračunao sam da godišnje gubimo od milijarde i pol do dvije milijarde kuna samo na posredništvo, na ono što smo sami i trebali i mogli proizvoditi. Da ne pričamo o korupciji, koja se redovito pojavljuje čim postoji mogućnost zarade. Da Pliva danas proizvodi generičke lijekove, ne bi bilo potrebe za svim onim trgovačkim putnicima koji obilaze doktore i potkupljuju ih. I ne samo da bismo imali jeftine lijekove vrhunske kvalitete, nego bismo se lišili korupcije i nepotrebne zdravstvene potrošnje, koju uvelike potiču upravo profitne ustanove koje surađuju s javnim zdravstvom.
Tzv. Program plus navodno je smanjio liste čekanja, ali i generirao nezadovoljstvo dijela liječnika, koji se žale na mobing zbog nametnutoga prekovremenog rada za koji, čini se, neće biti plaćeni?
Kod nas je korupcija u zdravstvu uznapredovala do te mjere da je ušla u funkcioniranje sustava, putem jednog paralelnog jezika između farmaceutske industrije i liječnika: više je i ne zovemo korupcijom nego stručnim usavršavanjem, edukacijom, širenjem svijesti o nekoj bolesti itd. Program plus shvatio sam kao privremenu mjeru. Jer ne mogu liječnici stalno raditi prekovremeno: moramo stvoriti sustav u kojem će liječnici za normalnoga radnog vremena građanima osigurati potrebne zdravstvene usluge. Ako ih je premalo, treba zaposliti još liječnika ili se problem mora rješavati na ozbiljniji način, tako što će se zahvatiti svi oni činitelji koji pridonose stvaranju listi čekanja. Ignoriranje problema najgore je rješenje. Tako se prošli ministar hvalio da je revolucionarnim potezom smanjio liste čekanja za 50 posto, a onda se ispostavilo da ih je smanjio tako što je pacijentima bilo onemogućeno upisivati se na njih – kad bi se došli prijaviti, sestra bi im rekla da to ne mogu učiniti i da dođu za dva mjeseca. Tako su, eto, skraćivane liste čekanja.
Višak nemedicinskog osoblja
U javnosti se stalno govori da nedostaje medicinskog osoblja i stručnjaka, no što je sa sedam hiljada onih nemedicinske struke (dvostruko više od prosjeka EU-a), koji javno zdravstvo stoje između 850 milijuna i milijarde kuna godišnje, na što upozoravate u svojoj knjizi?
To je problem političkog uhljebljivanja od strane svih političkih garnitura, što je stara činjenica o kojoj se rijetko govori. Kad bismo u zdravstvu zaposlili sve one koji nam trebaju a otpustili one koji nam ne trebaju, imali bismo sasvim dovoljno medicinskog osoblja. Problem je i sa suvišnim bolnicama, onima koje nemaju dovoljno liječnika ali imaju višak pravnika, ekonomista, čistačica, automehaničara, službenika… apsurd je da imate bolničke ustanove s manjkom stručnjaka i viškom onih koji to nisu. Time smo došli do golemog viška nemedicinskog osoblja, pa naš novac ne odlazi primjerice za liječenje malignih bolesti kod djece, nego za političke uhljebe.
Godinama je u fokusu vašeg interesa korupcija u zdravstvu, čija je razina u EU-u procijenjena na 5,6 posto: kakvo je trenutačno stanje kod nas?
Potpuno ignoriramo korupciju: konstanta hrvatskog zdravstva i svih dosadašnjih vlada je da se o tome uopće ne razgovara, da se to ne spominje i da se time nitko ne bavi. U Engleskoj imate šest odjela koji se bave samo korupcijom i svaki je specijaliziran za određeni dio. Kod nas je korupcija u zdravstvu uznapredovala do te mjere da je ušla u funkcioniranje sustava, putem jednog paralelnog jezika između farmaceutske industrije i liječnika: više je i ne zovemo korupcijom nego stručnim usavršavanjem, edukacijom, širenjem svijesti o nekoj bolesti ili načinu liječenja itd. Kod nas je korupcija znatno veća od prosjeka EU-a, ali je nitko nije istraživao, pa točnih podataka nemamo. Jednom je bivši ministar zdravstva Andrija Hebrang rekao da između deset i 15 posto ukupnih sredstava odlazi na nezdravstvene djelatnosti, što indirektno ukazuje na korupciju. Ako je tako, riječ je o 2,5 milijardi kuna godišnje.
Kakva je budućnost pred hrvatskim zdravstvom?
Što se tiče budućnosti, bojim se, a to se često čuje, da idemo k američkom modelu zdravstva, dakle onome koji će služiti samo bogatima. Naime, živimo u eri neoliberalnoga kapitalizma koji je sam po sebi neprijatelj svih javnih sustava, javnog dobra i onoga što bi koristilo ljudima. Bojim se da bi političke opcije mogle iskoristiti ovakvo stanje i privatizirati kompletan zdravstveni sustav. Mislim pritom na državno zdravstveno osiguranje (HZZO) i javne bolnice; sve ostalo je praktično privatizirano. Hoće li će se naći osoba ili stranka koja je dovoljno razumna i snažna da to zaustavi i ponovno ojača javno zdravstvo, teško je reći. Ako takve stranke ili grupacije ne bude, vjerojatno će uslijediti model potpune privatizacije i plaćanja zdravstva, pa će biti sasvim uobičajeno da ljudi koji obole od iole ozbiljnije bolesti od nje i osiromaše. Iako pobornici privatnog zdravstva to prešućuju, u Americi je 60 posto osobnih bankrota, dakle potpunog osiromašenja, uzrokovano upravo troškovima liječenja. Možda je krajnji čas da netko kaže da kapitalizam može carevati ondje gdje mu je mjesto, ali ne i dirati područje javnog zdravstva.
Razgovor vodio:
Preporučite članak: