Large naslovna ana tekst

“Paralelni rad liječnika u privatnom i javnom sektoru nije održiv zbog sukoba interesa u kojem se ti liječnici nalaze. Svim liječnicima u javnom zdravstvu treba osigurati bolje radne uvjete i zabraniti rad u privatnom sektoru kako bi svaki pacijent imao dostupnu zdravstvenu zaštitu”, izjavila je Katarina Peović. Piše Ana Vračar.

 

Ministarstvo zdravstva spremno je za još jednu u nizu takozvanih reformi sustava zdravstva, barem ako je suditi prema planovima koje je ministar Vili Beroš predstavio članovima i malobrojnim članicama novooformljenog Savjetodavnog tijela za provedbu reforme zdravstva. Među ostalim, Beroš je najavio borbu protiv nagomilanih dugova kroz jačanje mehanizama javne nabave i upravljačkih kapaciteta, digitalizaciju zdravstva, ali i spremnost na uvođenje viših iznosa direktnog plaćanja zdravstvenih usluga za pojedine skupine pacijenata.

Beroševi planovi ni po čemu se posebno ne razlikuju od liste želja njegovih prethodnika, čiji je prioritet bio obuzdati potrošnju više nego izgraditi sustav koji će svima osigurati kvalitetnu i dostupnu zdravstvenu skrb. Ipak, za razliku od prethodnih ciklusa reformi, koje se praktički nikada nisu suočile s različitim vizijama razvoja zdravstvenog sustava kod oporbenih stranaka, najnovije najave iz Ministarstva zdravstva poklopile su se s inicijativom koju je prošli tjedan najavila saborska zastupnica Radničke fronte Katarina Peović. Inicijativa koju je Peović predstavila novinarkama usmjerena je na odredbi Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojima se liječnicima dopušta dvojna praksa, odnosno paralelni rad u javnom i privatnom sektoru.

Dvojna praksa jedna je od promjena koje su u zdravstveni sustav u Hrvatskoj uvedene devedesetih godina. U tom je razdoblju zdravstveni sustav preoblikovan pod utjecajem međunarodnih financijskih institucija poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, koje su inzistirale na slabljenju javnog sustava zdravstva te okretanju tržišnim modelima.

Iako se u vrijeme uvođenja dvojne prakse o njoj govorilo kao o mogućnosti koja će liječnike potaknuti na dodatni rad i smanjiti njihovu želju za emigracijom - što neki, poput Hrvatske liječničke komore, i dalje tvrde - ispostavilo se da ona ostavlja puno prostora za zloporabu. Pojedini liječnici u javnim bolnicama tako pacijentice i pacijente upućuju na preglede u svoje privatne ordinacije umjesto da im istu tu skrb osiguraju unutar javnog sustava, gdje na nju imaju pravo na temelju zdravstvenog osiguranja.

Isto tako, ispostavilo se da dvojna praksa ne djeluje pozitivno ni na liste čekanja. To je priznao čak i ministar, i najavio analizu rada liječnika koji paralelno rade u javnom i u privatnom sektoru kako bi se utvrdilo utječe li to na njihovo obavljanje radnih zadataka na primarnom radnom mjestu. Pretpostavka je da će analiza pokazati zabušavaju li neki liječnici na radnim mjestima u javnim bolnicama ne bi li profitirali u privatnoj praksi, i da će se na temelju toga povući adekvatni koraci. Međutim, kao što je Peović naglasila, provođenje te analize bez ozbiljnije regulacije dvojne prakse nipošto ne rješava problem.

“Paralelni rad liječnika u privatnom i javnom sektoru nije održiv zbog sukoba interesa u kojem se ti liječnici nalaze. Svim liječnicima u javnom zdravstvu treba osigurati bolje radne uvjete i zabraniti rad u privatnom sektoru kako bi svaki pacijent imao dostupnu zdravstvenu zaštitu”, izjavila je Peović.

Uostalom, dvojna praksa ne povećava samo problem lista čekanja, već uzrokuje i niz drugih problema. “Mogućnost dvojne prakse jedan dio zdravstvenih radnika smješta u bitno povlašteniji položaj od drugih, koji ovako i onako uživaju gore radne uvjete od onog dijela liječnika koji rade u javnom i u privatnom sektoru. Ona otvara dodatan prostor korupciji, a znamo da je korupcija još jedan problem s kojim se zdravstveni sustav bori već godinama”, rekla je Peović za Radnička prava.

Za razliku od Ministarstva zdravstva, Radnička fronta smatra kako ključ za rješavanje problema u zdravstvu ne leži u smanjenju prava pacijenata i radnika, već u jačanju javnog sustava zdravstva. “Privatne zdravstvene ustanove u Hrvatskoj uprihode otprilike 460 milijuna kuna samo kroz ugovore za obavljanje zdravstvenih postupaka koje sklapaju s Ministarstvom zdravstva. Zar nema više smisla da tih 460 milijuna kuna iskoristimo za razvoj javnog zdravstva, zaposlimo više zdravstvenih radnica, omogućimo im pristojne radne uvjete, i tako osiguramo zdravstvenu skrb svima?”, pita Peović.

Zdravstvenom sustavu tako predstoji još jedno dugo i toplo ljeto, ovog puta ne samo zbog pojačanog pritiska uzrokovanog turističkom sezonom i pandemijom. S obzirom na planirane rokove za provedbu reforme, naime, ministar Beroš do kraja 2022. godine računa na promjene u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i Zakonu o zdravstvenom osiguranju. Možda je teško zamislivo da će nam te promjene donijeti zabranu dvojne prakse, ali sasvim sigurno je lakše predočiti si scenarij u kojem one donose niz novih udaraca na pravo na zdravstvenu skrb, uključujući više neposrednih plaćanja za one bez dopunskog zdravstvenog osiguranja.

Rezovi i reforme koji se već provode u drugim državama, od Grčke do Južnoafričke Republike, daju naslutiti kako pandemija Covid-19 nije bila prekretnica u organizaciji zdravstvenih sustava. Prioritet ostaje štednja, čak i ako se njene posljedice prelamaju preko leđa pacijentica i zdravstvenih radnica, zbog čega najave iz Ministarstva zdravstva treba pratiti s oprezom. Lako bi se moglo ispostaviti da je ova reforma, kao i one prije nje, tek pokušaj rezanja troškova – što zaslužuje žestok otpor.


Naslovna fotografija: Pixabay, Radnička prava
Vijest napisala:

Ana Vračar


    Preporučite članak: