Moj je prvi susret, kao i većine mojih vršnjakinja, s pojmovima djevojačka kultura i djevojaštvo povezan s tekstovima Maše Grdešić i Lane Pukanić na već sada kultnom, ali i odavno ugašenom portalu MUF. Pod istim utjecajem, godine 2019. nekoliko je studentica komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odlučilo jedan od brojeva Časopisa za književnu i kulturalnu teoriju “k” posvetiti upravo znanstvenim istraživanjima koja se bave djevojačkom kulturom i djevojačkim studijima, kako u svjetskom, tako i u hrvatskom kontekstu. Upravo je u hrvatskom kontekstu nezaobilazan rad Dubravke Zime u istraživanju djevojačke kulture, što dokazuje i svojom najnovijom knjigom “Djevojka u gradu”. Knjiga se bavi djevojaštvom u Zagrebu u drugoj polovici 19. stoljeća, a s autoricom sam razgovarala o specifičnim idejama koje su oblikovale živote djevojaka u tom razdoblju.
Posljednjih nekoliko godina, posebno nakon objavljivanja časopisa “K” 2019, djevojaštvo postaje sve popularnija tema u hrvatskim društveno-humanističkim znanostima. Samo u zadnjih godinu dana, osim Vaše knjige, izašla je i knjiga Katarine Horvat o kućnoj služinčadi u Zagrebu s kraja 19. i početkom 20. stoljeća koju često koristite kao referentni izvor podataka za istraživanje djevojaštva u tom razdoblju, s obzirom na to da su sluškinje često bile adolescentske dobi. Može li se reći da je istraživački fokus djevojačke kulture u hrvatskoj znanosti trenutno usmjeren na 19. i početak 20. stoljeća te zašto se baš to razdoblje čini zanimljivim za istraživanje?
Meni je 19. stoljeće zanimljivo jer se u njegovim posljednjim desetljećima nedvojbeno oblikuje predodžba o (građanskim) djevojkama kao zasebnoj društvenoj grupi; ovu je tezu postavila Iskra Iveljić na temelju proučavanja zagrebačke građanske klase na prijelomu stoljeća, no teza je korespondentna i sa zaključcima drugih istraživača koji su se poviješću djevojaštva bavili izvan hrvatskog konteksta. Izvori koje sam konzultirala, ponajprije djevojački tekstovi, lijepo i pregnantno dokazuju tu tezu te mi se stoga taj period sam nametnuo kao istraživački potentan. No ne čini mi se da je istraživački fokus osobito usmjeren na to razdoblje; primjerice, dio agilne studentske grupe oko Časopisa „k“ kojega spominjete, čiji je jedan opsežan broj 2019. bio posvećen upravo djevojaštvu, u svojim istraživačkim pothvatima usmjereniji je na suvremeno ili dvadesetostoljetno djevojaštvo, pri Knjižnicama grada Zagreba u tijeku je zanimljiv projekt koji se bavi suvremenima artikulacijama djevojaštva, u izradi su dva doktorata za koje znam, a koji se bave djevojaštvom u 20. i 21. stoljeću. Kako god, jako mi je drago da je tema djevojaka, u kojem se god periodu istraživala, pomalo sve prisutnija u humanistici i društvenim znanostima.
U svojem se istraživanju većinom usmjeravate na gradske djevojke druge polovice 19. stoljeća čije djevojaštvo, između ostalog, rekonstruirate na temelju autobiografskih zapisa Ivane Brlić-Mažuranić, Dragojle Jarnević i memoarskih zapisa Vilme Vukelić. No, kako i sami ističete, djevojaštvo je tada izrazito klasno obilježeno. Kakvu ulogu klasa igra u doživljaju djevojaštva i zašto ste se usmjerili isključivo na život djevojaka iz uglednih građanskih obitelji?
Najjednostavniji bi odgovor bio da su djevojke iz građanskih obitelji imale više mogućnosti, prilika i ambicija da ostave zapise o svome djevojaštvu. Dragojla Jarnević i Ivana Mažuranić pisale su dnevnike, Vilma Vukelić o svojem djevojaštvu piše iz naknadne, memoarske perspektive, a i druge rijetke djevojačke zapise koje sam konzultirala napisale su djevojke koje su imale prilike iskusiti period donekle privilegiranog djevojaštva u 19. stoljeću. Za usporedbu, Phillipe Lejeune, koji je istraživao francuske djevojačke dnevnike u 19. stoljeću, radio je na korpusu od stotinjak dnevnika, od kojih se veći dio nalazi u javnim arhivskim ili knjižničnim fondovima. Jane H. Hunter slično je istraživanje provela na dnevničkoj građi američkih djevojaka na prijelomu stoljeća koja također obasiže više od stotinu dnevnika. U usporedbi s time moja je građa uistinu sramotno malena, no broj dostupnih dnevnika odražava i status građe takve vrste u arhivskim i knjižničnim fondovima. Nadalje, djevojački dnevnici s prijeloma stoljeća mogu odražavati specifične jezične politike građanske klase, s obzirom na to da su građanske kćeri mahom bile odgajane i obrazovane u najmanje dvama jezicima, a vjerojatnije i u trima – hrvatskom, francuskom i njemačkom – te da su dnevnici mogli biti svojevrsne platforme na kojima su se ti jezici uvježbavali. Ivana Mažuranić, primjerice, kao djevojka u dnevnik upisuje zapise na hrvatskom, francuskom i engleskom jeziku. Pronašla sam i dva djevojačka dnevnika s početka 20. stoljeća koja su pisana većinom na francuskom i njemačkom jeziku, s tek nekoliko hrvatskih rečenica. Takva je jezična situacija za mene kao istraživačicu nepremostiva jer francuski ne poznajem dovoljno dobro da bih mogla čitati te dnevnike. S druge strane, o djevojkama radnicama podatke sam nalazila samo posredno, odnosno nisam uspjela naći nijedan vlastiti iskaz – dnevnici ili bilo kakvi zapisi djevojaka-radnica iz 19. stoljeća, ako postoje, ne čuvaju se u knjižničnim i arhivskim fondovima. Privatnim sam putevima našla manji broj djevojačkih dnevnika iz perioda ranog i srednjeg 20. stoljeća, pa se nadam da ću se u nekom budućem istraživanju baviti tim razdobljem.
Veliki dio Vašeg istraživačkog materijala čine i pravne norme, književni tekstovi te neka vrsta savjetničkog diskursa koji na specifičan način prikazuju kakva bi djevojka trebala biti. Čitajući poglavlje posvećeno savjetničkom diskursu, stekla sam dojam kako je djevojaštvo u drugoj polovici 19. stoljeća, ali i poslije, velikim dijelom obilježeno osjećajem krivnje, čime ih se “tjera” na održavanje konstruirane slike o nevinoj, nježnoj i odgovornoj djevojci. Zašto je nametanje krivnje jedan od glavnih načina “stvaranja” idealne djevojke te je li i taj dio klasno obilježen? Također, može li se takav oblik “kontrole” pronaći i u normiranju ponašanja mladića?
S obzirom na to da sam se poviješću mladenaštva bavila samo rubno, na temelju takvog površnog poznavanja rekla bih da se i mladićima postavljaju razmjerno stroga pravila, no sadržaji i nakane tih strogih okvira ipak se razlikuju po rodnoj liniji – regulacija je, očekivano, usmjerena na prezentiranje poželjnih rodnih ponašanja. Što se pak krivnje tiče, ona se, čini mi se, odnosi na religijsku domenu – koja se, otprilike do 1880-ih godina, podudara sa sekularnom, barem u pogledu djevojačkog odgoja. Središnja je odgojna mantra za djevojke radišnost, koja eliminira potencijalno opasnu dangubu, a ključan ideološki koncept djevojaštva odnosi se na pojam tzv. “naravne odredbe”, odnosno na brak i majčinstvo kao najvažniji djevojački društveni i životni zadatak. Da bi se ta „naravna odredba“ održala i na taj način patrijarhalni poredak reproducirao, potrebno je svim sredstvima podržavati njezin simboličan autoritet. Ta su sredstva savjetnici koje spominjete, ali i drugi dostupni kanali, od fikcionalne književnosti, časopisa, obrazovnih sadržaja itd. – djevojke u 19. stoljeću sa svih su strana okružene zahtjevom da prihvate i ne propituju naravnu odredbu. Načelno, to se odnosi na djevojke svih klasa, ali se ipak snažnije usmjerava građanskim djevojkama, tim više što se radnička djevojka u javnom govoru pojavljuje rjeđe i u negativnom kontekstu, kao primjer ugroženog djevojaštva.
U svojoj rekonstrukciji djevojaštva bavili ste se i odnosom djevojaka prema prostoru, ali i djevojačkom afektivnošću, odnosno ljubavi i zaljubljenosti. Ova dva istraživačka aspekta povezujem jer me zanima koji su to različiti društveni doživljaji, s obzirom na klasu kojoj djevojka pripada, utjecali na doživljaje bivanja u prostoru i odabira partnera? Često se može iščitati kako su pojedine norme represivnije za djevojke iz viših klasa.
Odnos djevojaka i prostora je nevjerojatno zanimljiva i raskošna tema; ukratko, djevojačka klasa je središnji parametar u tome odnosu. U privatnim prostorima – stanovima, kućama, sobama – djevojke se u bitnome razlikuju, što je i razumljivo, upravo s obzirom na društveni sloj i klasu kojoj pripadaju. U građanskim obiteljima djevojke uglavnom imaju vlastite sobe – a to se prostorno razdvajanje roditelja i djece u privatnim stanovima zbiva upravo u posljednjim desetljećima 19. stoljeća, što pokazuje, između ostaloga, i Iskra Iveljić u svojoj studiji. Zasebna dječja soba, pa i djevojačka, u zadnjim desetljećima toga stoljeća predstavlja građanski standard i reflektira odgojne promjene u građanskom društvenom sloju; simbolički, ta se promjena ogleda u terminu tzv. Kinderstube, čije je primarno značenje upravo dječja soba, iz čega se razvilo metaforičko značenje doličnog, pristojnog građanskog odgoja. Imati Kinderstube u doslovnom značenju upućuje na standard građanske obitelji koja si može priuštiti zasebne prostore za djecu, ali i privatne učitelj/ic/e i odgajatelj/ic/e. Za razliku od toga, djevojke radnice neće imati vlastite prostore: Iskra Iveljić pokazuje kako čak i sitno građanstvo, a posebno radnička klasa, svoje stambeno pitanje rješava na mukotrpan način, živeći u malenim i neprikladnim prostorima u kojima nema nikakve mogućnost da se razdvoje životni prostori odraslih i djece. Pojam djevojačke sob/ic/e, zasebne prostorije u građanskome stanu namijenjene služavki koja je obično skučena, mračna i jedva prikladna za život, ujedno prilično dobro simbolizira opreku između građanskih i radničkih djevojaka.
Djevojačka soba je prisutna, i to kao afektivno obilježen prostor, u tekstovima svih triju djevojaka o kojima pišem u knjizi – sve tri djevojke imale su svoju zasebnu sobu u roditeljskom stanu ili kući i sve su tri tu sobu doživljavale kao vlastiti prostor slobode. To, naravno, nije slučaj s djevojkama iz neprivilegiranih društvenih slojeva – one nerijetko žive u neprikladnim, skučenim i nehigijenskim uvjetima, o čemu postoje posredni zapisi, primjerice u zapisnicima učiteljskog vijeća zagrebačke samostanske preparandije u kojima se spominju loši životni uvjeti ponekih pitomica. Što se pak vanjskih prostora tiče, građanske djevojke pod prilično su strogom regulacijom i uglavnom ne mogu same šetati ulicama ili to rade iznimno i rijetko. Uglavnom su u pratnji majke ili druge starije ženske osobe, ili su djevojke pak u većim djevojačkim grupama – o tome svjedoči, primjerice, Ivana Mažuranić koja u pismu zaručniku spominje kako je s nekoliko prijateljica obilazila zagrebačke gospođe skupljajući novčane priloge za neku domoljubnu svrhu. Šetanje gradom za građanske je djevojke donekle ritualizirana praksa i uvijek je prisutna starija pratnja, no naravno da će djevojke pokušati izboriti malo više slobode u kretanju gradom. Nije to baš uvijek išlo lako, što pokazuju primjeri učenica u samostanskoj preparandiji koje su dobivale prilično stroge školske kazne za šetnju po ulicama. Sluškinja, s druge strane, i kao djevojka prolazi gradom bez pratnje idući za poslom, a nerijetko je i sama pratnja, djevojkama ili djeci iz obitelji u kojoj služi. Sluškinje su, uostalom, djevojke mogle biti već od dobi od 12 godina, pa je tako Ivana Brlić-Mažuranić kao dadilju svojoj najstarijoj kćeri zaposlila djevojčicu od 12 godina. Zanimljivo mi je, međutim, da iz djevojačkih zapisa rekonstruiram da u zadnjim godinama stoljeća ta stroga regulacija ipak donekle popušta te djevojke sve češće i sve slobodnije lutaju gradom; o tome u memoarskom zapisu svjedoči, primjerice, Zdenka Marković koja je za vrijeme školovanja u ženskome liceju s prijateljicom Elzom Kučera lutala zagrebačkim Gornjim gradom.
Jedan veći dio Vašeg istraživanja djevojaštva u drugoj polovici 19. stoljeća usmjeren je i na obrazovanje, ili njegov nedostatak, kod djevojaka. Djevojke nemaju pristup višem obrazovanju bez obzira na klasu, a to se počinje mijenjati početkom 20. stoljeća otvaranjem liceja koji s jedne strane, kako navodite, dovodi i do društveno-ekonomske eliminacije jer djevojke iz nižih slojeva nemaju pristup višem obrazovanju. No, zanimljiv je i “paradoks” koji se uočava, a to je da roditelji iz viših klasa ili ne upisuju svoje kćeri u više škole, navodite primjer Ivane Brlić-Mažuranić, ili pak prigovaraju što djevojke ne uče više o domaćinstvu, zbog čega se smanjuju sati posvećeni “općoj kulturi”, a povećavaju oni povezani s domaćinstvom.S obzirom na navedeno, može li se reći kako je odnos društva prema obrazovanju djevojaka zajednički djevojkama iz viših i iz nižih klasa?
Ivanin je primjer unekoliko referentan zbog toga što je Privremeni ženski licej, prva obrazovna institucija koja je pružala mogućnost obrazovanja na gimnazijskoj razini za djevojke, otvoren u jesen 1892, kada je ona, osamnaestogodišnjakinja, već udata i ne živi više u Zagrebu. No odnos društva prema djevojačkom obrazovanju u 19. stoljeću vrlo je zanimljiv i višestruko simboličan, a obrazovna promjena koja se dogodila nakon tzv. Mažuranićevog školskog zakona koji je stupio na snagu 1874. i školskoga zakona iz 1888. dobro reflektira društveni strah, pa i paranoju od obrazovanih djevojaka. Umjereno progresivna nastavna osnova iz 1874. zamijenjena je 1888. konzervativnijom po pitanju djevojačkog obrazovanja, npr. smanjenjem obrazovnih sadržaja iz povijesti i zemljopisa, a povećanjem sati domaćinstva i ručnog rada, o čemu su zanimljivo i lucidno pisali Dinko Župan i Ida Ograjšek Gorenjak. U javnoj prezentaciji djevojaštva u 19. stoljeću kao dominantnu strukturu vidim pojam ranije spomenute naravne odredbe – u pedagoškim se raspravama uočava jeza od pomisli da se naravna odredba ugrozi produljenim djevojačkim obrazovanjem. Što će se dogoditi ako bolje obrazujemo djevojke? Pedagoški krugovi, osobito konzervativniji, to su vidjeli kao put u dekadenciju i prijetnju društvenom poretku, što se u neku ruku i obistinilo – djevojke su se zaista postupno emancipirale s porastom i boljom dostupnošću obrazovnih mogućnosti.
Što se pak klase tiče, gradske djevojke u svemu su, pa tako i u obrazovnim mogućnostima, određene svojom klasnom situacijom. Zanimljivo mi je bilo čitati učiteljske rasprave u pedagoškim časopisima u kojima se implicitno, ali i eksplicitno smatra da građanska djevojka ima pravo na bolje obrazovanje od svoje radničke vršnjakinje. To se uvjerenje ogleda i u visokoj školarini za zagrebački licej, o čemu je pisala Ida Ograjšek Gorenjak. Za radničku djevojku mogućnost da se upiše u školu, međutim, ne znači da će je i završiti, što se može pratiti u zapisnicima učiteljskog vijeća zagrebačke samostanske preparandije u kojima se navode primjeri ne samo masovnih izostanaka iz škole u zimskome periodu jer djevojke nemaju prikladnu toplu odjeću i obuću, nego i odustajanje od školovanja i odlazak na rad u tvornicu ili u službu.
Koliko dugo se zadržao taj represivni odnos prema djevojkama i kako je utjecao na razvoj djevojačke kulture u hrvatskom kontekstu?
Moje se istraživanje odnosi na 19. stoljeće i u tome periodu ne vidim pretjeranu raznolikost u imaginiranju i reguliranju djevojaštva. To stoljeće, međutim, simbolički završava omogućavanjem djevojkama da redovno upišu sveučilišni studij. Znamo li da je prva obrazovna institucija za djevojke koja im je pružala pandan gimnazijskom obrazovanju otvorena tek 1892. u Zagrebu – riječ je o Privremenom ženskom liceju – te da pravo redovnoga upisa djevojkama na zagrebačko sveučilište korelira s prvom generacijom djevojaka koje su imale prilike završiti osam godina obrazovanja na liceju, rekla bih da su omogućavanje obrazovanja i pristup obrazovanju za djevojke uistinu promijenili i odnos društva prema djevojkama. Premda se još u početku 20. stoljeća jasno ogledaju spomenuti represivni procesi i tradicionalne, čak retrogradne vrijednosti koje su prezentirane kao poželjne u oblikovanju djevojaštva, do kraja 1920-ih, a osobito u 1930-ima više nije moguće djevojkama tako jednostrano upravljati. Obrazovanje, dakako, nije jedina društvena struktura koja utječe na promjene u konceptualizaciji djevojaštva, ali je među važnijima, rekla bih. Dapače, jedan od najzanimljivijih simboličnih prijeloma u konceptualiziranju mladosti početkom 20. stoljeća zbio se unutar školskoga sustava i uključivao je i djevojke – riječ je o đačkome štrajku 1912. godine. Nakon tog događaja više neće biti moguće vratiti mlade, pa tako ni djevojke, u okvire starog strogog poretka i discipline.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: Dubravka Zima/Radnička prava
Intervju vodila:
Preporučite članak: