Large ku%c4%87na slu%c5%bein%c4%8dad

Katarina Horvat povjesničarka je i istraživačica koja radi u Državnom arhivu Zagreb (DAZ). Nedavno je objavljena njena knjiga ‘Kućna služinčad u Zagrebu 1880.-1914.’ (nakladnik Srednja Europa), koja je rezultat njenog doktorskog rada. S Horvat razgovaramo o procesu istraživanja za knjigu, zanemarenosti i drugačijem poimanju rada sluga i kućnih pomoćnica kroz povijest, kao i izazovima koji još uvijek opstaju u toj radničkoj domeni.


Otkud interes za rad sluškinja krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Zagrebu,  zašto ste odlučili istraživati baš tu temu?

Ovom temom počela sam se baviti pripremajući referat za Međunarodni kulturnopovijesni simpozij Mogersdorf koji se održavao 2011. u Fürstenfeldu (Austrija), a tema kojega je bila Posluga na panonskom prostoru. Jedan od mojih tadašnjih profesora na Doktorskom studiju moderne i suvremene povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dr. Ivica Šute, predložio mi je da budem dio hrvatske delegacije na Simpoziju i obradim poslugu u Zagrebu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. S obzirom da se radilo o još neobrađenoj temi u hrvatskoj historiografiji, smatrao je da bi bilo dobro da se toga prihvatim baš ja, budući da sam već onda dugi niz godina radila u Državnom arhivu u Zagrebu pa ću znati pronaći relevantne izvore. Kasnije sam ovu temu uzela i kao temu svog doktorskog rada i nastavila je obrađivati pod mentorstvom dr. Iskre Iveljić.

Koliko je teško bio pronaći materijale i svjedočanstva, koliko je dobro dokumentiran taj dio povijesti, koji su vam bili glavni izvori?

Glavni mi je problem na početku istraživanja bilo nepostojanje jedne cjeline dokumentacije u kojoj bi se našli zapisi samo o kućnoj posluzi, već su podaci o njoj bili prisutni na više mjesta, u većem broju fondova i zbirki, periodici i dr. Međutim, kako to već obično biva kod istraživanja, nakon nekog se vremena pronađu izvori koji vode novim izvorima i tako dalje te sam na kraju završila istraživanje nakon obrade veće količine raznih zapisa, svjesna da se ono može još proširiti i da raznih izvora za ovu tematiku ima jako, jako puno. Glavni izvori su mi bili arhivski fondovi Gradskog poglavarstva Zagreb, popisi stanovništva grada Zagreba, pravni propisi vezani uz poslugu, zapisi suvremenika koji su se dotakli i teme posluge te razna periodika.

Koji su sve jezični termini tijekom godina korišteni za takav tip rada i one koje su ga obavljale, i kako su se mijenjali kroz povijest?

U razdoblju koje sam ja ponajprije istraživala, 1880.-1914., koristio se termin služinčad, odnosno kućna služinčad te služavka, sluškinja, sluga, bedinerica, bedinter, pedinter, djevojka, dekla itd. Postojao je i termin družinčad koji je trebao označavati svo kućansko osoblje, i proste sluškinje i učenije guvernante. U međuraću se sve češće koriste i izrazi kućna pomoćnica, kućna posluga i sl. I služavke same su u međuraću zahtijevale da se termin sluškinja, za koji su navodile da je posprdan, zamijeni terminom kućna pomoćnica. Ipak, izrazi sluškinja, služavka, sluga i služinčad i dalje će biti u upotrebi, iako će se sve više koristiti i traženi pojmovi.

Koliko je brojna i učestala bila kućna služinčad u Zagrebu u promatranom periodu? Je li Zagreb u tom pogledu bio sličan ostalim europskim gradovima?

Prema popisima stanovništva, Zagreb, najveći i najrazvijeniji grad u Hrvatskoj i Slavoniji, imao je udio kućne posluge od 8,67% (1880.) do 5,84% (1910.) čime se približavao udjelima kućne posluge u broju stanovnika u razvijenijim europskim gradovima, iako je to teško precizirati zbog drugačijih pravila u popisima stanovništva raznih zemalja. Ovdje treba imati u vidu da dvorkinje nisu ulazile u popis stanovnika kao kućna posluga.

Pišete u knjizi kako se radilo o gotovo isključivo ženskom zanimanju, praktički jedinom području plaćenog zapošljavanja koje je bilo otvoreno ženama iz ruralnih područja koje su dolazile u gradove. Iz kojih su sve područja radnice dolazile u Zagreb i iz kakvih socioekonomskih realnosti?

Dolazile su iz raznih područja Hrvatske i Slavonije, Austro-Ugarske Monarhije, ali i drugih europskih zemalja. Često su to bile djevojke sa sela u okolici Zagreba ili iz obližnjih slovenskih zemalja. Međutim, posluga je potjecala i iz Zagreba te mogla dolaziti i iz gradova te iz različitih slojeva. Različite su okolnosti, ponekad promijenjene obiteljske okolnosti kao što je nestanak hranitelja obitelji, mogle dovesti do toga da se žene (i muškarci) iz raznih slojeva odluče potražiti zaradu u poslu kućne posluge.

Iako je kućna pomoćnica kao urbani ženski radnik u mnogim zemljama bila prisutna prije radnica u tvornicama koje su postale simbol urbanih ženskih radnica, čini se da se radilo o posebnoj kategoriji zaposlenog stanovništva, zapravo neuvaženom kao radništvu. Zašto je tome bilo tako?

Suvremenici su kućnu poslugu gledali drugačije od konvencionalnog radništva zbog specifičnih uvjeta života i rada tj. zajedničkog života sa svojim poslodavcima. Kućna posluga je zbog toga vodila život sličniji građanstvu, a drugačiji od ostalog radništva. Ipak, već je postojalo i shvaćanje da je posluga dio radništva u širem smislu.

Kako navodite u knjizi, zagrebački liječnik Miroslav Schlesinger u svome članku u kućnim pomoćnicama daje prijedloge za njihovu bolju zakonsku i socijalnu zaštitu, izjavljuje da smatra da je mjesto kućnih pomoćnica među radnicima. Traženje da se služinčad, kućno pomoćno osoblje, u svome statusu izjednači s radnicima izneseno je i u Anketi o položaju kućnih pomoćnica koja je održana u Beogradu 1936. godine. Koji su još bili pokušaji da se kućne pomoćnice prepoznaju kao radnice?

Pokušaji približavanja kućnog pomoćnog osoblja radnicima u međuraću ponajprije su se vezivali uz pokušaje donošenje novog zakona o kućnoj posluzi kojim bi se ukinuli zastarjeli zakoni iz 19. stoljeća. Osim toga, radilo se i na njihovom obrazovanju kojim bi se njihov posao više profesionalizirao i na taj način približio radnicima. U međuraću nastaju i udruge kućnih pomoćnica koje su radile na poboljšanju svog položaja i surađivale s drugim radnicima.

Što je sve kućna služinčad radila, što im je bilo u opisu posla, kako je izgledao radni dan?

Kućna je posluga obavljala razne poslove kao što su kuhanje, pospremanje, pranje, peglanje,  dvorba, uređivanje rublja, šivanje, krpanje, briga o djeci, nabava namirnica, rad u vrtu, briga o domaćim životinjama i sl. Poslovi posluge znali su biti fizički veoma zahtjevni i naporni. Posao je mogao trajati gotovo čitav dan, osim za vrijeme noćnog počinka. Radno vrijeme nije bilo propisano, a slobodan izlaz bio je uglavnom praznikom i nedjeljom poslije podne. Izlasci drugim danima, kao i dnevni odmor, ovisili su o dogovoru sa službodavcem. Radno vrijeme moglo je u ekstremnim slučajevima trajati i 16 do 18 sati dnevno. Naravno, nije moralo tako biti, služba je mogla biti i ugodnija i manje naporna, ovisno o međusobnom dogovoru i odnosu posluge i službodavaca.

Skraćivanje predugog radnog vremena i zahtjev za neometanim noćnim počinkom bit će neki od zahtjeva koji će biti postavljeni od strane samih kućnih pomoćnica u međuraću.

Na koji je način specifičan radni odnos i suživot s poslodavcima utjecao na privatni život radnica, na mogućnosti realizacije želja iz privatne sfere?

Od posluge se zahtijevalo da ne traži previše slobodnog vremena i da ga ne troši na zabave i plesove, što se smatralo nepristojnim i nećudorednim. Način života posluge pod nadzorom službodavca mogao je biti takav da nije omogućavao dovoljno prostora za ostvarivanje osobnih kontakata. S druge strane, česte promjene službe, nezaposlenost te život bez nadzora mogli su dovesti i do lakšeg upuštanja u izvanbračne veze. Razlog velikom broju izvanbračne djece kod služavki je i njihova usamljenost koja je dovodila do toga da se lakše upuštaju u veze s muškarcima. Nadzor nad čitavim radnim i slobodnim vremenom posluge na koji su službodavci imali pravo, doveo je do toga da su mnogi radije potražili zaposlenje u drugim zanimanjima, koja su im davala više osobne slobode.

Kakve su drugi problemi proizlazili iz takvog odnosa, koliko je on otvarao prostor za zlostavljanje i malverzacije od strane gazda?

Obilježja službe mogla su biti i usamljenost te podložnost iskorištavanju i zlostavljanju. Sve ovo je ovisilo o službodavcima i odnosima koje su razvili s poslugom. Zbog života posluge u domovima službodavaca kvaliteta odnosa bila je vrlo bitna. Neki su odnosi bili topli i lijepi, ali bilo je i svađa, bježanja iz službe, pa i fizičkih obračunavanja. Posluga je, pogotovo ženska, znala biti žrtva nasrtaja svog poslodavca, a bilo je i slučajeva da se svojevoljno s njima upuste u vezu. Djevojke, često mlade i neiskusne, koje su došle u službu u grad ponekad su postajale žrtvama službodavaca i njihovih sinova koji su im prijetili da će ih u slučaju pružanja otpora njihovom napastovanju izbaciti, uskratiti im zaradu ili dati lošu svjedodžbu. Služavka je zbog ovoga mogla doći i u sukob s milostivom, a bilo je čak i slučajeva da je milostiva bila suglasna s napastovanjem koje je provodio njezin sin.

Iako se puno toga diljem svijeta u međuvremenu promijenilo, i dalje opstaju problemi radnica u tzv. ekonomiji brige. Prema podacima Međunarodne organizacije rda (ILO), od 75,6 milijuna takvih radnika u svijetu, 76,2 posto čine žene, radnice. Iako održavaju kućanstva i brinu za starije i nemoćne, takav rad često se ne smatra radom i često je isključen iz potpune zaštite prema radnom zakonodavstvu i odredbama o socijalnom osiguranju. Procjenjuje se da čak 81 posto radnica u tzv. ekonomiji brige radi neformalno, bez radnog ugovora. Što mislite, zašto realnost ovih radnica ni danas nije značajno drugačija od perioda kojim se bavite u knjizi, i što bi se trebalo promijeniti da bude?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Profesionalizacija rada u kućanstvu, o kojoj se govorilo još u 19. stoljeću nikad nije u potpunosti ostvarena, sve do današnjih dana. Pretpostavljam da je razlog tome taj da često za ovakve poslove nije nužna prethodna naobrazba, kao i to da se u njima zapošljavaju žene iz siromašnijih i manje razvijenih država koje često ni ne znaju svoja prava iz radnog odnosa, a sam posao se obavlja u privatnim domovima pa nije toliko vidljiv u javnosti, time i teže kontroliran od strane neke državne inspekcije.  Socijalna zaštita ovih radnica u razvijenijim je zemljama bolja, međutim i tu se može raširiti siva ekonomija namjernim neprijavljivanjem radnica i radnika i uskratom ostvarivanja svih prava iz radnog odnosa. Zadaća je države da svojim radnim zakonodavstvom i njegovom dosljednom provedbom ostvari sustav u kojemu će ove radnice biti tretirane jednakovrijedno ostalim. Ono što se bez sumnje moglo naučiti iz prošlosti, to je da su jasnije regulirani radni odnosi bez nadzora osobnog života ono čemu su mnogi težili u kućnoj službi i što se propagiralo kao nužnost za poboljšanje odnosa kućanskog osoblja i poslodavaca.

Upravo je istraživanje službe u kućanstvu u prošlosti jedan od doprinosa boljem rješavanju ovog pitanja u sadašnjosti i budućnosti. Ovdje je zanimljivo spomenuti Servant Project (odnosno, The socio-economic role of domestic service as a factor of European identity), proveden pod pokroviteljstvom Europske komisije u razdoblju 2001. – 2005. Projekt se bavio kućnom poslugom kao fenomenom u europskom kontekstu. Okupio je specijaliste iz područja raznih znanosti (povjesničare, demografe, sociologe, antropologe, pravnike itd.) kako bi razmijenili informacije o kućnoj službi u prošlosti i sadašnjosti. Kućna je služba označena kao aktivnost koja se nalazi na raskrižju važnih tema za Europsku uniju kao što su migracija, građanstvo, rodna nejednakost, rad na crno, nezaposlenost, povezanost između obitelji i države itd. Glavna hipoteza istraživanja bila je da je kućna posluga igrala i još uvijek igra važnu ulogu u formiranju tzv. europskog identiteta. Projekt je bio usmjeren prema boljitku u budućnosti. Fokusiranje na kućnu službu i njezinu povijest, prema mišljenju sudionika projekta, imalo je ulogu u omogućavanju razumijevanja nekih ključnih značajki procesa koji su u tijeku u sadašnjosti kako bi se političkim kreatorima pružile vitalne informacije za donošenje politika koje su usmjerene prema većoj socijalnoj pravdi i blagostanju.



Nalovna fotografija: Sluškinje i sluge bana Khuena-Hedervaryja, Foto: Muzej za umjetnost i obrt
Intervju vodila:

Ivana Perić


    Preporučite članak: