Ian Swan je mladi sindikalni aktivist iz Walesa i član najvećeg britanskog sindikata Unite the Union. Razgovarali smo s Ianom o tome kako je izgledao njegov život dok je bio agencijski radnik u Gradskoj čistoći u Cardiffu, kako je postao sindikalni povjerenik i na koje načine danas organizira „agencijaše“ i bori se za njihova radnička prava.
Kako si se počeo baviti sindikalizmom?
Bio sam agencijski radnik u Gradskoj čistoći Cardiffa – radio sam kao smetlar. Život agencijskih radnika bio je posebno težak zbog niza razloga – od toga da vas maltretiraju nadzornici, preko riskiranja otkaza zbog toga što biste htjeli uzeti dan bolovanja, pa čak i do toga da vam poremete smjene ako ste, primjerice, otišli na odmor s obitelji. Doista, stvari su bile apsolutno grozne kada sam ondje počeo raditi.
Sjećam se jedne noći kada sam izašao van s prijateljima i kada me napalo desetak tipova. Ubili su boga u meni i završio sam s dvadeset i sedam šavova na ustima. Ali kako sam bio agencijski radnik, morao sam otići iz bolnice da bih došao na smjenu koja je počinjala u šest sati ujutro. Pun posjekotina, razbijen i s neprepoznatljivim licem došao sam na posao jer sam se bojao da bih mogao dobiti otkaz. Tako su stvari u to vrijeme funkcionirale.
Sjećam se nekog tipa iz ureda koji je ugledao moje lice i pitao me "možeš li raditi, jesi ok"? Odgovorio sam mu: "Sve štima s mojim rukama i nogama, zar ne? Na kojem sam kamionu?" (Na svu sreću, nisam izgubio posao.)
Moja najbolja prijateljica počinila je samoubojstvo 2013. godine. Nisu mi dopustili da odem na pokop, morao sam raditi. Ponovno, zbog straha od gubitka posla, odabrao sam ovo drugo, ipak sam bio samo "agencijaš".
Nekako sam to sve pregrmio i, na sreću, nakon godinu dana zaposlili su me na neodređeno. Imao sam puno sreće. Neki agencijski radnici proveli su ondje između sedam i jedanaest godina, a da nisu postali stalni zaposlenici.
Kada sam postao "stalni", vidio sam kako su tri nadzornika okružila jednog agencijskog radnika i verbalno ga maltretirala. Čovjek se slomio i počeo plakati. Tog trenutka sam pomislio kako to mora prestati i da su stvari prevršile svaku mjeru. Stoga sam nazvao sindikat i raspitao se kako mogu postati sindikalni povjerenik da to zaustavim.
Dakle, želja da ispravim određene nepravde privukla me sindikalnom radu.
Koja je tvoja uloga u sindikatu i u kojim si projektima/akcijama dosad sudjelovao?
Trenutno sam voditelj projekta Velškog edukacijskog fonda za sindikaliste (WULF – Wales Union Learning Fund Project); osim toga sam i podružni predstavnik za ravnopravnost (Branch Equalities Officer), nedavno promovirani podružni predstavnik za politički rad (Branch Political Officer), povjerenik za zaštitu na radu i povjerenik za edukaciju radnika (Union Learning Representative).
Kao trenutni voditelj projekta Velškog edukacijskog fonda za sindikaliste odgovoran sam za sindikalno obrazovanje članova na oko 2.300 radnih mjesta diljem Walesa.
Moj se posao kao predstavnika za ravnopravnost ne sastoji tek od direktnog obračunavanja sa zlostavljanjem i bullyingom, nego uključuje i predstavljanje devet zaštićenih karakteristika koje je propisao Zakon o ravnopravnosti iz 2010. godine – na primjer, invalidnost, seksualna opredjeljenja, rasu, dob, spol, vjersko opredjeljenje itd. Moj je posao zaštititi članove na koje se odnosi Zakon o ravnopravnosti od diskriminacije.
Povjerenici za zaštitu na radu posjeduju određenu količinu zakonske moći kad je riječ o zaštiti sigurnosti, zdravlja i blagostanja – i to ne samo članova Unitea nego svih radnika. Jedan primjer toga bila je i anketa o zlostavljanju i bullyingu koju sam osmislio i proveo. Na mom radnom mjestu zlostavljanje je bilo iznimno izraženo, a kad sam se prvi puta prijavio da postanem povjerenik na edukaciju sam morao čekati četiri mjeseca. Na svoju sam ruku učinio prve korake i proveo anketu kako bih bio u što boljoj startnoj poziciji za rješavanje tog problema i problem je na kraju riješen prije nego što je edukacija uopće počela. Nekad ne možete samo sjediti sa strane, morate nešto poduzeti.
Kada su upitnici popunjeni (rezultati su bili vrlo loši), pokazao sam ih upravi i podsjetio ih kako je njihova zakonska obaveza reagirati i riješiti problem. Otada smo trideset i jednog radnika zaštitili od otkaza u individualnim sporovima i stotine koje su trebale biti proglašene viškom zadržali na poslu. Bavim se ovime svega dvije godine i veoma sam ponosan na svoja dosadašnja postignuća. Danas je Gradska čistoća mjesto na kojem ne samo da je ugodnije raditi, već se ljudi na poslu više ne moraju nositi i s ekstremnim stresom.
Jesu li sindikalni aktivizam i Unite kao organizacija utjecali na formiranje tvojih političkih stavova?
Moram odmah priznati kako sam u startu bio politički nepismen, jer nisam vidio na koji način politički stavovi mogu uopće pomoći u rješavanju problema. Torijevska vlada (Konzervativna stranka), koja je trenutno na vlasti, otvorila mi je oči oko toga koliko njihovi rezovi mogu biti okrutni ne samo prema tijelima lokalne vlasti i poduzećima, već i prema pojedincu u zajednici.
Moja majka počinila je samoubojstvo u srpnju 2015. godine, dva mjeseca nakon što je moj otac preminuo od raka. Oboje su još uvijek bili mladi, i naravno da je smrt moga oca bila glavni razlog. Ali kap koja je prelila čašu bila je jedna odluka torijevske vlade.
Moja majka bila je nepokretna i konstantno je trpjela bolove. Kuća u kojoj je živjela bila je naša obiteljska kuća dvadeset godina i mnogo posebnih uspomena povezuje nas s tom kućom. U srpnju je primila pismo u kojem je stajalo kako vlada ne samo da joj ukida invalidsku naknadu, već joj uzima i kuću u zamjenu za jednosoban stan. Kuća s tri spavaće sobe, prepuna obiteljskih uspomena, "bila je prevelika za nju". Nakon toga si je oduzela život.
Unatoč tome, kao i činjenici da sam bio potpuno shrvan, nisam odustajao i dolazio sam redovno na posao, ali sam nastavio voditi brigu o ljudima jer sam imao četrnaest individualnih sporova temeljem povrede dužnosti na radu koje sam morao odraditi – uprava je namjeravala otpustiti radnike. Uspio sam zaštititi svih četrnaest radnika od otkaza.
Tog sam se dana zakleo da ću se boriti protiv torijevskog režima kako bih bio siguran da nitko neće patiti kao moja majka. To je bila točka u kojoj je moja motivacija dobila politički temelj.
Prema tvom mišljenju, koji su ključni elementi organizacijske strategije Unitea?
Brojnost članstva svakako je ključan alat kada se radi o bilo kojem dijelu radne snage, dok je izgradnja kolektiva vitalna.
Na mom radnom mjestu bilo je šest članova Unitea prije nego što sam postao povjerenik. Nakon što sam počeo svoju borbu u Uniteu, povećali smo broj članova na više od tri stotine – boreći se za položaj agencijskih radnika, suprotstavljanjem zlostavljanju i bullyingu, organiziranjem edukacija i činjenicom da se nismo dali zastrašiti u teškim situacijama.
Jednom kada se postigne određena brojnost članstva, moguće je računati na peticije. One su vrlo učinkovite. Na primjer, kao što sam već spomenuo, neki agencijski radnici radili su između sedam i jedanaest godina bez da se uopće razmatralo o njihovom stalnom zaposlenju.
Pokrenuo sam peticiju, koju su potpisali i stalni i agencijski radnici, kako bi "agencijaši" dobili ugovore o radu u punom radnom vremenu. Taj potez je ujedno isticao važnost kolektiva i pokazao radnicima da se određene stvari mogu postići ako se držimo zajedno.
Peticija je upalila i sada je uprava raspisala trideset natječaja za radna mjesta na puno radno vrijeme. U povijesti poduzeća to se nikad ranije nije dogodilo. Za trideset agencijskih radnika organizirat ćemo edukaciju koja će im pomoći da se prijave na te oglase i dobiju poslove. Od tog trenutka, svi su se pridružili.
Osobno, mislim da je djelovanje najbolja organizacijska strategija – nema svrhe sanjati, treba planirati.
O Uniteovoj strukturi, radu i odnosu s Laburističkom strankom dodatno se možete informirati u intervjuu s Davidom Condliffeom.
O edukacijskim programima Unitea, a posebno o političkoj školi koja članove Unitea priprema za izborne liste Laburističke stranke, možete se informirati u intervjuu s Bobom Fazakerleyjem.
O Sekciji mladih u Uniteu možete se informirati u intervjuu sa Charlotte Upton i Anthonyjem Curleyjem.
S engleskog preveo Matko Brusač
Razgovor vodile:
Preporučite članak: