José Miguel Gómez je suosnivač komune[1] "Jose Pio Tamayo" u venezuelanskom gradu Barquisimeto. U sklopu komune djeluje i "Proletarios Unidos", poduzeće za društvenu proizvodnju. Gómez je godinu dana vršio dužnost glasnogovornika komune, a tri je godine bio član Nacionalnog vijeća komunâ u kojem je izravno surađivao s predsjednikom Nicolásom Madurom. Također je bio član kriznog Nacionalnog vijeća za ekonomsku proizvodnju i suosnivač Nacionalnog opservatorija za ekonomski razvoj komunâ čija je uloga praćenje proizvodnje i suradnja s bankama po pitanju dodjeljivanja financijskih sredstava komunama. Gómez trenutno živi i radi u Buenos Airesu.
U Europi svjedočimo izrazitoj medijskoj pristranosti po pitanju izvještavanja o političkoj krizi u Venezueli. Mainstream mediji gotovo jednoglasno podržavaju venezuelansku opoziciju dok medijska kuća Telesur pomalo defetistički brani poziciju Madurove vlade. Iz toga proizlazi da nijansirani pristup u razumijevanju krize posve izostaje. Kakva je situacija s medijskim izvještavanjem u Latinskoj Americi?
Medijska reprezentacija venezuelanske krize u Latinskoj Americi je praktički ista. Ideološki aparat imperijalističkih zemalja koncentriran je u medijskim kućama čije se vijesti reproduciraju u mainstream medijima ostalih zemalja. Radi se o tri velika centra koja generiraju medijsku sliku o Venezueli – u Americi su to Miami i Bogota, a u Europi Španjolska. Razlike po pitanju prenošenja informacija o Venezueli nema niti između najutjecajnijih brazilskih i argentinskih medijskih kuća, koje su u vlasništvu desnih neoliberala. Također, istina je da imamo polarizaciju medijskog izvještavanja – s jedne strane je opisani inozemni medijski mehanizam generiranja informacija, a s druge je strane Telesur. Tu su i alternativni komunalni mediji koji su preslabi da bi razbili tu medijsku hegemoniju.
U Latinskoj Americi traju rasprave ljevice po pitanju krize u Venezueli. Jedan od utjecajnih venezuelanskih akademskih profesora Edgardo Lander usijao je raspravu s člankom u kojem argumentira da "Latinska Amerika bezuvjetno podržava čavistički pokret što negativno utječe na njega". Slažeš li se s tim? Ukoliko i postoji bezuvjetna podrška ljevice, što je motivira?
Podržavam kritički nastrojenu ljevicu unutar čavističkog pokreta. No, važno je napraviti distinkciju između čavizma kao društvenog i političkog procesa koji se poistovjećuje s Madurovom vladom. Ne slažem se u potpunosti s Landerovom argumentacijom upravo zbog toga što se čavizam, pa ni latinoamerička ljevica, ne mogu podvesti pod samo jedan označitelj. Čini mi se da su intelektualna latinoamerička, pa i globalna, ljevica kritički nastrojene prema Madurovoj vladi, ali i prema čavizmu, dok je podrška čavizmu snažnija unutar latinoameričkih društvenih pokreta.
Madurova vlada je jedan tranzitni proces unutar čavističkog procesa. Bolivarska revolucija se ne treba izjednačavati s vladom. U zadnje vrijeme se odvijaju intenzivne intelektualne rasprave latinoameričke ljevice na temu Madurove vladavine, kao i rasprave ekonomista o smjeru kojim treba poći Venezuela. Lander je jedan od potpisnika inicijative koja traži odlazak Madura, dok drugi dio intelektualaca podržava Madura. Smatram da je nužno imati kritičko mišljenje, ali se ne slažem kad se isključivo upražnjava kao sredstvo diskreditacije. U ovom trenutku diskreditiranje čavističkog pokreta nam dodatno sužava prostor za argumentaciju ključnih problema s kojima se suočavamo.
Venezuelanski izvoz se dominantno oslanja na naftu. Kako se to odražava na proizvodnju općenito? Koji su strukturni razlozi uvjetovali ovisnost venezuelanske ekonomije o proizvodnji i izvozu nafte?
Činjenica je da Venezuela već dugo vremena ima ekonomiju koji se zasniva na naftno-rentijerskom modelu. To je strukturiralo čitav niz posljedica po državu. Venezuela nije imala suverenitet po pitanju odluke želi li biti zemlja koja isključivo izvozi naftu nego je to bila odluka Washingtonskog konsenzusa. Evidentno je da sve zemlje čija se ekonomija zasniva na istom modelu imaju problem s ekstraktivizmom prirodnih resursa. Kad je Chavez predložio transformaciju ekonomskog modela temeljenog na naftnom rentijerstvu u model diverzificirane ekonomske proizvodnje, nije se sukobio s nacionalnim, već s Washingtonskim konsenzusom. Iz tog sukoba proizlazi čitav niz ostalih sukoba koje Venezuela ima sa SAD-om. Fundamentalna struktura jedne države kao što je Venezuela ima svoje korijene u naftno-rentijerskoj ekonomiji i nema jasnu predodžbu o strategiji nacionalne ekonomske proizvodnje. Unatoč tomu što obiluje prirodnim resursima, Venezuela nema ideju o nacionalnoj energetskoj politici koja bi išla u smjeru drukčijeg razvoja. To je krucijalni korak za transformaciju trenutnog ekonomskog modela. Ako nemamo energetsku politiku, onda ne možemo imati ni industrijalizaciju. Nedostatak energetske politike je tipično obilježje zemalja koje počivaju na ekstraktivističkom modelu.
U Venezueli je sva energija koncentrirana u naftnoj industriji. Chavez je poduzeo neke korake u ostvarivanju diverzificirane industrijalizacije, ali ona se kretala vrlo plahim koracima. Chavez je znao da ako ne nacionalizira najveću naftnu kompaniju PDVS-u, ne može poduzeti osnovne korake za društvenu transformaciju. Reaproprijacijom PDSV-e dolari su preusmjereni za rješavanje socijalnog duga i reinvestiranje u industrijalizaciju zemlje. Međutim, po pitanju potonjeg nije učinjeno dovoljno. Model na kojem se zasniva država je konfiguriran da daje prednost izvozu. Alternativa je bila da detektiramo osnovu na kojoj počiva rentijerska država. To smo i učinili, ali nije bilo političke volje da takav model napadnemo iznutra. Centralne strukture rentijerske države i dalje počivaju na privatnom vlasništvu sredstava za proizvodnju i na društvenim odnosima u kojima dominira kapital. Prijedlog komuna je poticanje ekonomske i društvene proizvodnje onkraj odnosa na kojima počivaju te centralne strukture. Drukčiji model proizvodnje u komunama se odrazio i na način na koji vijeća komunâ proizvode politiku u svojim lokalnim zajednicama. Postigao se uspjeh jer se grassroot pokret širio odozdo i horizontalno, a sada je izložen napadu desnih kadrova prisutnih i unutar i izvan vlade. Grassroot pokret ima potporu ljevice, ali ona ima malo kadrova u vladi i nije u poziciji da donosi strateške odluke. Većina kadrova koji jesu u takvoj poziciji su većinom socijaldemokrati, tehno-birokratski i reformistički raspoloženi.
Za nas, za organizirane društvene pokrete, socijaldemokracija ne predstavlja subjekt koji može voditi revolucionarne promjene. Znam da u drugim latinoameričkim zemljama može biti i drukčije, ali u Venezueli socijaldemokrati ne djeluju u skladu s odlukama komunâ i ponekad ih opstruiraju. To je strukturna slika odnosa vlade i države. Problemi Venezuele su strukturni. Mnogi pokušavaju minimalizirati te probleme i svesti ih na problematiku Madura kao dobrog ili lošeg vođe. Važno je uspostaviti način promišljanja na globalnoj razini koji stavlja u fokus analizu strukturnih problema. Vlade dolaze i odlaze, a strukture ostaju. Sukus čitavih globalnih rasprava se svodi na kontinuitet loših vladara, od Chaveza do Madura. Naša je zadaća pokrenuti raspravu o načinu kako država funkcionira u kapitalističkoj privredi i eksplicirati njihov međusobni odnos. Mi smo zaglavljeni u metanarativu o globalnim korporacijama koje vladaju svijetom. U redu, to je istina, ali nam ništa ne govori na koji način se ti odnosi uspostavljaju i reproduciraju.
Možeš li prokomentirati kolovoške sankcije SAD-a Venezueli? Koji će sektori proizvodnje biti najviše pogođeni?
Sankcije koje je SAD nametnuo Venezueli su dio jačanja napada na tu zemlju. Počele su za vrijeme Bushove administracije i nastavile su se za vrijeme Obamine koja je Venezuelu stavila na listu zemalja koje predstavljaju prijetnju za sigurnost SAD-a. Trumpove sankcije su samo nastavak onih koje je započeo Obama.
Trump je usporedio Venezuelu sa Sjevernom Korejom, a Madura s Asadom. Čak ni Fidel nije bio na toj listi. Te su sankcije veoma opasne jer Venezuelu stavljaju u fokus moguće vojne intervencije. Trump je zaprijetio Venezueli da više neće kupovati naftu, a na njegovu su prijetnju reagirali radnici iz naftne industrije u SAD-u pa i sam Kongres koji ga je pozvao da razmotri tu odluku jer bi mogla imati velike posljedice po ekonomiju SAD-a koji je najveći svjetski uvoznik nafte iz Venezuele. Uskoro su uslijedile i sankcije prema PDVSA-i, odnosno zabrana međunarodnim kompanijama koje surađuju s SAD-om da kupuju nove obveznice koje izdaju venezuelanska vlada i PDVSA. Važno je znati da je jedna od najvažnijih naftnih kompanija koje rade na tlu SAD-a venezuelanska Citgo koja ima ogromnu mrežu benzinskih pumpi te je donirala loživo ulje siromašnim kućanstvima što je Trump zabranio. Te sankcije pokazuju slabost unutrašnje politike SAD-a, odnosno pokazuju kako bankovni sektor upravlja vanjskom politikom što dodatno ismijava Trumpovu figuru. Maduro je odigrao manevarski potez i obratio se za pomoć Rusiji. Čini se da je na pomolu nova ekonomska suradnja Rusije, Kine i Venezuele koja bi mogla minimalizirati negativne posljedice blokade SAD-a. Venezuela bi mogla prestati obavljati međunarodne transakcije u dolarima. U ovoj novoj konstelaciji, SAD, a ne Venezuela bi mogao zbog ove blokade izvući deblji kraj. Naravno, ne smatram da je ruski imperijalizam manje štetan od američkoga, ali čini se da Maduro nema baš mnogo izlaznih strategija u ovom trenutku.
Možeš li prokomentirati Venezuelu kao jednu od najzaduženijih zemalja svijeta? Što je generiralo taj dug i kako se aktualna vlada nosi s njim?
Chavez je otplatio vanjski dug prema MMF-u i Svjetskoj banci i potom je raskrstio s njima i uspostavio veze s drugim fondovima. Promijenio je logiku duga tako što je uzeo naftu kao sredstvo izravnog plaćanja. Uspostavio je nove oblike suradnje s ostalim latinoameričkim zemljama temeljene na izravnoj razmjeni dobara (ALBA, Banco del Sur, Unasur, Selac). Na primjer, Venezuela je isporučivala naftu Argentini u zamjenu za meso. S Kubom je jedna od najuspješnijih suradnji bila uspostava ALBA-e. To je bila politička organizacija, ali je imala i važne ekonomske funkcije – razvijanje politika zdravstva i stanovanja u Venezueli, Nikaragvi i Boliviji. U sklopu CARICOM-a su se gradile rafinerije u karipskim državama. To je bila politika uzajamne pomoći koja je razvijala drukčiji princip trgovinske razmjene. To se obično ne spominje kad se govori o pitanju duga, a evidentno je da je takva razmjena trn u oku ostalim monetarnim organizacijama. Kad se govori o venezuelanskom dugu, misli se na odnose s kineskim i iranskim fondovima, ali ne govori se da se u sklopu tih fondova nalaze i venezuelanska ulaganja. Stoga je važno generirati matricu razmišljanja koja dopušta zemljama suverenitet po pitanju vlastite ekonomske politike. Naravno, u svijetu u kojem prevladava globalna ekonomija, ovakvi tipovi ulaganja ne podrivaju sistem, ali ozbiljno zadiru u postojeće odnose moći.
Kakva je klasna i politička kompozicija venezuelanske opozicije? Je li ona doista jaka kakvom je prikazuju mediji i koji su faktori koji su je osnažili? Postoje li elementi opozicije koji se suprotstavljaju Maduru, ali podržavaju nastavak Bolivarske revolucije?
Najsnažniji elementi venezuelanske opozicije nalaze se među urbanim, profesionalnim i nižim srednjim klasama koji su svoj položaj ojačale tijekom revolucije. Iako je Chavezova politika socijalne uključivosti utjecala na rast srednje klase, rast njezine kupovne moći i snažnija materijalna pozicija nije nužno korespondirala s političkom potporom Chavezu. Važno je isto tako naglasiti da mainstream mediji preuveličavaju kapacitete opozicije da mobilizira šire društvene slojeve protiv vlade. To možemo vidjeti i po rezultatima posljednjih izbora u kojima su glasovi opozicije u padu. S druge strane, ono što opozicija ima jesu veliki kapaciteti suradnje s hegemonijskim silama koja koriste golemi medijski aparat kako bi svrstali Venezuelu među zemlje koje predstavljaju prijetnju za sigurnost SAD-a.
Unutar opozicije Maduru nalaze se i strukture bivših ministara iz Chavezove vlade koji se nazivaju kritičarima čavizma. Mnogi od njih su odgovorni za neuspješnu provedbu politika dok su bili u resornim ministarstvima. Međutim, njihov pokret nije suviše značajan za širu društvenu bazu koja i dalje podržava Madurovu vladu.
Opozicija tvrdi da je Madurova vlada odgovorna za nestašicu hrane. S druge strane, Madurove pristaše tvrde da zaliha hrane ima dovoljno, ali je problem nejednake distribucije jer pristaše opozicije napadaju skladišta s namirnicama. Kakva je zapravo situacija s nestašicom hrane u Venezueli i kako se vlada odnosi prema tom problemu?
Ovo je pitanje jako zanimljivo. Moramo početi od toga da je Venezuela zemlja s naftno-rentijerskom ekonomijom. Taj problem sve dosadašnje bolivarske vlade nisu uspjele nadići iako postoje političke deklaracije i programi koji demonstriraju da je jedan od glavnih ciljeva bolivarske revolucije diversifikacija ekonomske proizvodnje.
U Venezueli 90 posto distribucije i marketinga prehrambenih proizvoda vode privatne kompanije čiji prihodi u vremenu krize nisu nimalo opali. Oni su pronašli savršen način da nastave s uvozom i distribucijom hrane. Svoj profit grade na spekulacijama tako što 80 posto proizvoda dostavljaju na crno tržište i distribuiraju krijumčarima u četvrtima koji ih onda prodaju po spekulativnim cijenama koje premašuju budžete prosječnog venezuelanskog kućanstva. Ono što dodatno pogoršava ovu situaciju je činjenica da je u 14 godina venezuelanski narod mogao kupovati hranu po subvencioniranim cijenama pa je stoga razumljiva traumatska promjena izazvana padom cijene barela nafte koja se odrazila i na kupovnu moć građana.
Možeš li navesti glavna postignuća bolivarskih vlada u sustavu zdravstva, socijalnog stanovanja, prehrambenih navika i opismenjavanja? Jesu li ti programi donijeli društveni boljitak? Kako se Madurova vlada nosi s izazovima implementacije tih programa?
Možemo reći da je Venezuela jedna od 29 zemalja koja je ispunila UN-ov milenijski razvojni cilj i standarde Svjetskog summita hrane. Stopa siromaštva je između 1998. i 2013. pala s 21.10 posto na ispod 5 posto. Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) Venezuelanska vlada je u posljednjih deset godina uložila 142 milijarde dolara u programe prehrane. Između 1999. i 2013. javna ulaganja u zdravstveni sustav su se povećala 59 puta, a zahvaljujući programu Mission Barrio Adentro[2] poboljšan je standard 1,7 milijuna ljudi u Venezueli. Dok je 1998. godine samo 80 posto stanovništva imalo pristup pitkoj vodi, danas je ta brojka povećana na 95 posto. Također, danas 95,4 posto stanovništva konzumira minimalno tri obroka dnevno. U sklopu programa "Misija za dostojanstveno stanovanje" vlade su izgradile ukupno 1.757.434 novih socijalno stambenih objekata, a cilj je 3 milijuna do 2019. godine.
Navedeni državni socijalni programi su podigli kvalitetu života Venezuelanaca, ali važnije od toga je da su u te procese aktivno uključene lokalne zajednice i organizacije kao garancija kontinuiteta ostvarivanja programa. Unatoč ekonomskoj i trgovinskoj blokadi SAD-a, Madurova vlada nije smanjila izdatke budžeta za socijalu, nego nastavlja i dalje provoditi te programe.
Možeš li opisati trenutno stanje s komunama? Kako samoupravljanje izgleda na lokalnoj razini i kakav je danas odnos grassroot pokreta s vladom?
Komune predstavljaju društvenu bazu potpore nastavku revolucionarnog procesa i one su sektor čiji je strateški projekt izgradnja socijalizma kroz transformaciju nacionalne ekonomije počev od transformacije društvenih odnosa proizvodnje i vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.
Jedan od glavnih ciljeva komune je stvoriti proizvodnju koja nije ovisna o uvozu. Uspostavljene su mreže temeljene na komplementarnosti, solidarnosti i uzajamnoj pomoći. Na taj način se potpomaže proizvodnja sirovina, njihova prerada i izravna distribucija finalnog proizvoda kućanstvima. Kako bi proizvodnja koja ne ovisi o uvjetima tržište ekonomije bila što uspješnija, nužno je prakticirati temeljne komunalne principe u Venezueli. Oni se odnose na demokratizaciju ekonomske proizvodnje koja se uspostavlja javnim debatama u kojima sudjeluju svi sektori organizirane lokalne zajednice koji raspravljaju o proizvodnim troškovima, planu obrade sirovina i reinvestiranju prihoda.
Društveni pokreti su aktivni dio komunâ, radi se na sve većoj integraciji koja okuplja komunalnu proizvodnju, komunalne medije, ekološke pokrete, sport i mlade.
Više od godinu dana je u Venezueli na snazi izvanredno stanje. Kako se to odražava na proces demokratskog odlučivanja?
Venezuela ima demokratski sustav koji transcendira parlamentarnu demokraciju prisutnu na Zapadu. U Bolivarskom ustavu Venezuele su zapisane odredbe koje omogućavaju prakticiranje direktne demokracije. Ne mislim da je demokracija gorući problem Venezuele, mislim da je važnije što je Madurova vlada uredbama o izvanrednom stanju uspjela izbjeći mogući građanski rat. Također, osobno me više smeta što nismo uspjeli instalirati učinkovitije mehanizme koji će razbiti korupciju i visoku birokratiziranost donošenja odluka u vladi. Mislim da je nužno nadići ideju da je glavni problem Venezuele Nicolás Maduro. Stvarnost pokazuje da je naš daleko veći problem to što do sada nismo prevladali naftno-rentijerski model i u skladu s tim razmontirali centralne strukture države koje potpomažu takav državni model.
Koji su glavni izazovi s kojima se ljevica u Venezueli danas susreće?
Glavni je izazov venezuelanske ljevice držati ljude usredotočene na stvarne probleme kao što je kapitalizam i pružiti im organizacijske alate za borbu protiv njega. Izazov je i povećati kvalitetu rasprave u Venezueli, prevladati klijentelizam i nastaviti konstruktivno djelovati u smjeru izgradnje modela komunalne države. Nužno je nastaviti održavati participativnu i protagonističku demokraciju i osnaživati je u odnosu na reprezentativnu. I naposljetku, nastaviti borbu protiv klasnog neprijatelja i zakoračiti ispravnim putem k latinoameričkom i globalnom ujedinjavanju protiv imperijalizma.
Intervju je vođen za vrijeme održavanja VI međunarodnog skupa radničke ekonomije u Buenos Airesu i Pigüeu, Argentina (30.8.-2.9.2017).
[1] Veće jedinice koje okupljaju komunalna vijeća, odnosno službeno priznate samoupravne organizacije na lokalnim razinama.
[2] Jedan od najvećih socijalnih programa koji je naftu mijenjao za politike zdravstvene zaštite rađene u suradnji s kubanskim liječnicima.
Intervju je nastao uz financijsku podršku RLS SEE.
Razgovor vodila:
Preporučite članak: