Splitski umjetnički kolektiv OUR čine vizualna umjetnica Alemka Đivoje, povjesničar umjetnosti i znanstveni novak na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu Dalibor Prančević i Robertina Tomić, povjesničarka umjetnosti i anglistica.
- Ideje kolektiva i specifičnog oblika rada koji se artikulirao kroz OUR bile su nam bliske i inspirativne, baš kao i potreba za valorizacijom pozitivnih tekovina perioda uporno prešućivanog u recentnijoj hrvatskoj povijesti. Zajednička druženja, svjetonazorske bliskosti i potreba da se realiziraju stanoviti projekti koji su proizašli iz intenzivnih razgovora doveli su do konstitucije kolektiva OUR (Organizacija udruženog rada). Sve odluke, akcije i ostalo donosimo i poduzimamo zajednički, jer kolektiv smatramo oblikom djelovanja kroz koji se filtriraju zamisli i mogućnosti njihovih daljnjih artikulacija. Svakako, svjesni smo Zagreba kao centra umjetničkih zbivanja i raznolikosti kulturnih sadržaja, no to nam uistinu nije bitno. Niti nam je bitno hoćemo li biti prepoznati u okviru šire hrvatske ili splitske scene. Nismo sigurni ni u određenje našeg djelovanja kao isključivo umjetničkog. Ono što nam je bitno djelovanje je u sredini u kojoj živimo, kojim god imenom to djelovanje nazvali. Ipak, zadržali bismo jedno pravo: možda ćemo već sutra imati sasvim drugo stajalište o svemu – objašnjavaju članovi OUR-a.
Promiskuitetni neoliberalizam
U svom radu “RT Dujmovača” ulazite u prostor nekadašnje tvornice Ilova na periferiji Splita, gdje se zemljište propalih tvornica i skladišta koristi za izgradnju novih trgovačkih centara. Postavljate pitanje o percepciji radnika u hrvatskom društvu. Zašto je to pitanje bitno i što s njim kada se ono sagleda?
Diskusije o radu izrazito su aktualne u recentnom hrvatskom društvu. Dolazi do ukidanja stanovitih stečenih prava, svakim danom sve više. Sindikati su postali gotovo smiješne neučinkovite organizacije. Netko treba govoriti o radniku iz sasvim “nezainteresirane sfere”. Umjetnici to rade u nizu projekata diljem Hrvatske, a mi se u okviru toga diskursa zasigurno nalazimo. Možda konkretne promjene “ovdje i sada” nisu moguće, ali inzistiranje i svojevrstan pritisak u javnosti dugoročno mogu dovesti do rezultata. Kolektiv OUR kreće s tih pozicija. Moguće je da djelovanje raznih pojedinaca iz kulturne sfere koji se bave ovim ili sličnim pitanjima preraste u angažman konkretne političke akcije, kada mogućnosti promjene postaju izglednijima. No valja biti oprezan. Jer kao što svi znamo, neoliberalni kapitalizam izrazito je promiskuitetne naravi i u mogućnosti je konzumirati apsolutno sve i svakoga.
Preuzimajući misao Mišela Uelbeka, kažete da smo i mi proizvodi koje će zadesiti zastara. Može li se kroz polje umjetnosti uopće uspostaviti neka nova “empatijska” strategija? Umjetničko polje je izrazito prožeto odnosima tržišta, umjetnici su jedni drugima konkurencija, a hiperprodukcijom često pokušavaju svoje radove bolje pozicionirati?
Kompeticiju prihvaćamo ili ne. Tako i adaptaciju tržištu. Sve su to legitimne strategije, ali koje kolektiv OUR u načelu ne dodiruju. Teško da u slučaju našeg kolektiva možemo govoriti o hiperprodukciji, mada se hiperproduciraju društveni problemi, svakim danom sve više, pa bi i platformi razgovora i razradbi moglo biti kudikamo više. Svakako je moguće uočiti stanovite sličnosti između radnika i umjetnika, jer i jednima i drugima suvremeno društvo nije sklono. Naše profesionalne pozicije su ponešto drugačije, jer financijski ne ovisimo o realizacijama naših projekata, pa imamo taj “luksuz” da ne moramo voditi računa o utrživosti i materijalnoj vrijednosti diskursa kojim se bavimo.
Jedan od vaših najpoznatijih radova je “Radni teren Jugoplastika”, kada ste u Marmontovoj ulici u centru Splita oživjeli trgovinu nekadašnje tvornice koja je na području grada zapošljavala čak 25 posto stanovništva, odnosno 13.000 radnika. Na mjestu srušene tvornice izgrađeni su hotel Atrium i trgovački centar Joker. Je li to zaista kraj, kako kažete, “utopije sigurnosti i javnog dobra”?
Sfera radne sigurnosti nestaje. Skoro bismo mogli utemeljiti muzej “rada na neodređeno vrijeme”. Sfera javnog dobra također nestaje. To je svima jasno. Ili prelazi u privatno vlasništvo ili se zapušta ne bi li se dobili slobodni prostori za financijsku manipulaciju i ostvarivanje profita pojedinaca. Međutim, ono što nas doista brine jest to što se zajednici negira da može biti “dobar gospodar” i aktivan sugovornik i sudionik. Mnoge javne gradske površine – i negdašnja društvena imovina – “uređuju se” pod krinkom javnog dobra, a zapravo su sračunate na isključivo privatne interese. Infrastruktura je motivirana isključivo profitom. Jugoplastika je eklatantan primjer takvih promjena.
Slučaj Jugoplastike
Može li se reći da je slučaj Jugoplastike paradigmatski za društvo u kojem živimo? Je li sjećanje nestalo iz glava radnika? Sjećaju li se ljudi? Što se desilo s memorijom koja je “odrezana” devedesetih?
Zanimljivo je kako su pojedini dijelovi socijalističke gradnje ostali kamuflirani ispod postmodernističkih intervencija recentnijeg datuma. Skriveni, nezamjetljivi. Tako je i s hrvatskim društvom. U jednom trenutku je izgledalo kao da ono i nije postojalo u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Građani su se stoga osjećali kao u nekakvom čudnom vakuumu. Kao što je moguće doći do konkretnih i doslovnih socijalističkih temelja današnjeg šoping-centra Joker, tako je moguće eksteriorizirati i brojne uspomene što ih nose još živući radnici Jugoplastike. Tu je memoriju važno valorizirati, baš kao i proizvode koji su se na tom mjestu proizvodili, jer to su baštinske stvari, nositelji stanovitog kontinuiteta.
Shema pretvorba – privatizacija – sanacija – stečaj vidljiva je u svim društvenim poljima. Koja je bila uloga umjetnosti u doba privatizacije i sanacije? Jesmo li svi izgubili bitku? Je li Jugoplastika morala biti srušena da bi na njezino mjesto došao šoping-centar?
Vrijeme operativnosti te sheme, nažalost, nije završeno. Postoje još neke državne firme koje su upravo u tom postupku. Kako god bilo, umjetnost se Jugoplastikom nije posebno bavila u vrijeme dok je propadala, pa tako ni prirodom navedenog procesa. Učestali projekti koji za interes uzimaju kontekst nestanka proizvodnih pogona pojavljuju se tek posljednjih nekoliko godina. Što se tiče Jugoplastike, sve pretpostavke za radikalnu promjenu bile su učinjene. Naime, namjera je bila upropastiti i srušiti proizvodni pogon kako bi se gradili novi sadržaji koji nisu u tolikoj mjeri, zapravo uopće, sračunati na instituciju javnog dobra.
Foto: Novosti
Reazgovor vodio:
Preporučite članak: