S novinarom i aktivistom Markom Metcalfom razgovarali smo o dva projekta koja povezuju razna polja njegova interesa: projektu Rebel Road, koji nastoji popularizirati heroje britanskog radničkog pokreta, i projektu Knjiga mjeseca, čiji je cilj osiguravati besplatno preuzimanje sindikalne ili radničke literature u edukativne svrhe. Razgovarali smo i o načinu na koji srednjostrujaški mediji u Velikoj Britaniji prate radničku i sindikalnu tematiku, a kako je Mark Metcalf autor više knjiga o povijesti engleskog nogometa, dotakli smo se i teme komercijalizacije nogometa u Engleskoj i pitanja mogućnosti progresivnih strujanja ili pokreta koji bi se borili protiv ovog trenda.
Možete li nam reći nešto o svojoj karijeri prije nego ste postali suradnik sindikata Unite?
Cijeloga sam života bio politički aktivist, a bio sam i tvornički radnik, student, istraživač, politički aktivist s punim radnim vremenom, radio sam u hostelu, s mladima, u lokalnim zajednicama, bio sam novinar i pisac, da ne spominjem hrpu drugih poslova u koje se ubraja i onaj izdavača socijalističkih knjiga, bedževa i ostalih materijala. Usto sam brinuo o ocu koji je pred kraj života patio od demencije. U tom sam periodu, između 2000. i 2004. godine, prvi puta bio plaćen za pisanje. Uglavnom sam pisao za ulični časopis Big Issue, a kada sam se 2004. godine preselio iz Sunderlanda u West Yorkshire, radio sam za regionalni časopis Big Issue North. Za njih sam otad napisao stotine članaka o najrazličitijim političkim, ekonomskim i društvenim problemima.
Između 2004. i 2008. godine postupno sam se sve više bavio novinarskim radom, a kada sam objavio knjigu o nogometu koja se pokazala poprilično uspješnom, prestao sam raditi u lokalnoj zajednici kao suradnik lokalne uprave kako bih radio kao slobodni novinar/pisac s punim radnim vremenom. Ključ uspjeha u takvom načinu života jest pobrinuti se da imate dovoljno posla kod različitih poslodavaca tako da ni o jednom od njih ne ovisite previše, da imate dovoljno novca za plaćanje računa čak i ako izgubite posao ili date otkaz. Dosad sam uspijevao u tome, no prvih nekoliko godina bilo je strašno teško.
Na kojim projektima radite u Uniteu?
Posao koji kao slobodni suradnik radim za sindikat Unite uključuje sljedeće: godišnje napišem četrdesetak članaka za časopis Landworker namijenjen zemljoradnicima, kao i 15 do 20 članaka za internetsku stranicu www.unitelive.org. Usto pet dana mjesečno radim na dva projekta za Odjel za obrazovanje Unitea.
Jedan od tih projekata zove se Rebel Road. Riječ je o popisivanju heroja radničkog i sindikalnog pokreta, oživljavanje sjećanja spomen-pločama ili nadijevanjem njihovih imena pubovima. S članovima Unitea radim na tome kako bismo takve lokalne projekte ovjekovječili na internetu. To je postao sjajan način da zaradim za dio životnih potreba, a ujedno saznam više o Ujedinjenom Kraljevstvu i herojima radničkog pokreta na tim prostorima. Uz to, projekt nadahnjuje članove Unitea da postavljaju spomen-ploče za još neovjekovječene heroje.
Drugi projekt, Knjiga mjeseca, zamišljen je kao pomoć nastavnicima koji vode sindikalne tečajeve kada ih polaznici zamole da im preporuče knjigu koju bi taj mjesec mogli pročitati ili koja se bavi nekim problemom koji ih zanima. Na internetskoj platformi Book of the Month sada se može pronaći blizu 40 preporuka s područja politike, društvene i ekonomske povijesti, sporta – uključujući nogomet, lokalnu povijest, internacionalizam, kao i stvari od općeg interesa. Napisao sam pet kraćih knjiga koje se mogu besplatno preuzeti s ove stranice.
U sklopu promocije projekata Rebel Road i The Book of the Month redovito razgovaram s povjerenicima na tečajevima. Tijekom posljednjih 18 mjeseci odradio sam četrdesetak predavanja koja traju do 90 minuta i u pravilu su popraćena brojnim pitanjima sindikalnih povjerenika. Ta se predavanja međusobno veoma razlikuju jer sada iza sebe imam toliko toga napisanog i toliko osobnih, i nimalo lagodnih, političkih iskustava – siromaštvo, organizacija na radnom mjestu i u štrajku, policijska brutalnost, rasizam – s kojima se neki, ali ne nužno svi, sudionici tečajeva lako poistovjećuju.
Trenutno se trudim proširiti svoja predavanja na radna mjesta i sastanke sindikalnih podružnica i uživam u tom radu.
Kakvo je stanje u britanskim mainstream medijima kada je riječ o izvještavanju o radničkim i sindikalnim temama?
Otkad pamtim, mainstream mediji su bili neprijateljski nastrojeni prema sindikatima, posebice u trenucima u kojima su se radnici suprotstavili i počeli preispitivati status quo vladajuće klase. Štrajk rudara održan 1984./85. savršen je primjer toga. Policijska brutalnost tijekom sukoba sa sindikatom, kojoj sam i sam svjedočio i protiv koje sam se borio, bila je bez presedana. No, čitajući novine i gledajući TV, pomislili biste da su policajci ti koji se boje za svoje živote.
Međutim, osamdesetih su barem svake veće novine imale svojeg industrijskog dopisnika koji je bio zadužen za izvještavanje o problemima vezanim uz industriju, uključujući i sindikate. Ti su dopisnici daleka prošlost, a izvještavanje o sindikatima i njihovu radu je rijetkost. Kada se neki izvještaj pojavi, uglavnom je poprilično neprijateljski nastrojen. Izvještaji o ulozi Unitea u slučaju Sports Direct u regiji East Midlands bili su dobrodošla promjena u medijskom zataškavanju dragocjenog posla koji sindikati odrađuju.
Postoje li drugi mediji koji izvještavaju o radničkim i sindikalnim temama i koji, naravno, ne pripadaju u mainstream?
Radničke i sindikalne probleme pokrivaju publikacije koje izdaju sami sindikati te neke manje lijeve socijalističke i anarhističke novine. Većina njih se služi modernim sredstvima komunikacije, uključujući Facebook i Twitter. Jeremy Corbyn je uspješno zadržao mjesto predsjednika Laburističke stranke zahvaljujući društvenim mrežama, no one i dalje ne dopiru do toliko ljudi kao mainstream mediji.
Objavili ste nekoliko knjiga o nogometu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Možete li nam reći u kojoj je mjeri Premier Liga komercijalizirana i koje su implikacije toga trenda?
Većina mojih knjiga o nogometu posvećena je momčadima i igračima iz razdoblja prije Prvog svjetskog rata, no u potpunosti sam svjestan komercijalizacije ovog sporta zbog koje najbolji igrači zarađuju ogromne svote novca, što podiže cijene ulaznica do razina koje si obični navijači ne mogu priuštiti. Navijači organizirani u Football Supporters’ Federation (Savez nogometnih navijača) prisilili su Premier Ligu da snizi cijenu ulaznica za utakmice u gostima na 30 funti jer je sve manje navijača putovalo, zbog čega je ispaštala atmosfera na stadionima. Nema sumnje da su nogometni stadioni u mnogim engleskim gradovima mjesta kojima nedostaje duša, no navijači, sada bez sumnje sve češće pripadnici srednje klase, još uvijek odlaze na utakmice.
Postoje li tendencije u britanskom nogometu i među navijačima koje odudaraju od ovoga trenda?
Volio bih da mogu spomenuti mnoštvo progresivnih trendova koji se javljaju danas, no situacija nije tako nedvosmislena. Nakon tragedija na stadionima Heysel i Hillsborough 1980-ih, obični su se navijači – neki od kojih su još uvijek uključeni u rad vrlo čitanih komercijalnih časopisa poput When Saturday Comes – organizirali kako bi se sport održao suprotstavljajući se huliganima i sprječavajući desničarsku vladu Margaret Thatcher u poduzimanju koraka koji bi onemogućili navijače da putuju na utakmice u gostima. Postojale su i militantne skupine poput Anti-Fascist Action (Antifašistička akcija), kojoj sam pripadao i s kojom sam se borio protiv fašista. Navijači koji su pripadali tim skupinama krenuli su u borbu protiv fašističkih skupina na tribinama. Fašisti, iako ih je bilo više, nisu imali šanse pobijediti u toj borbi. U isto su vrijeme brojni crni igrači – uz podršku Professional Footballers’ Association (Udruženja profesionalnih nogometaša) i nekih bijelih igrača – počeli tražiti svoja prava, što je dovelo do toga da država ozbiljno shvati rasizam i fašizam i da počne ulagati u rješavanje tih problema. Danas postoje službene skupine poput Kick It Out i Show Racism the Red Card. U redu su, no ništa više od toga. Svađe o rasizmu i dalje su česte među navijačima.
Naravno, ženski profesionalni nogomet u Engleskoj postupno postaje sve uspješniji i to je dobrodošla promjena. Bio sam na pristojnom broju utakmica i standard je visok. Zbog toga mnogo djevojaka sada igra nogomet.
S engleskog prevela Petra Požgaj
Intervju vodio:
Preporučite članak: