Matko Utrobičić – s iskustvom tridesetogodišnjeg rada u HEP-u iznio je glavne probleme HEP-a danas. U periodu od 2006. do 2009. godine bio je predsjednik sindikata TEHNOS-a. Intervju je vođen krajem 2017. godine u sklopu video reportaže o HEP-u.
Od kada radite u HEP-u i koja je vaša trenutna funkcija?
Ja sam u HEP došao 1986. god, što je do danas 32 godine, s tim da od 2013. godine radim u odvojenoj tvrtki koja se zove Hrvatski operater prijenosnih sustava. Naime, po sili energetskih EU zakona, HOPS se morao izdvojiti iz sustava HEP-a, što znači da mi nismo organizacijski u sustavu HEP-a nego smo posebno poduzeće u 100 posto državnom vlasništvu. Trenutno radim u službi za upravljanje područnom mrežom prijenosnog područja Split.
Kako je ustrojena Hrvatska elektroprivreda?
Sam HEP je nastao 1990. god udruživanjem poduzeća koji su nekada činili zajednicu eletroprivrednih organizacija Hrvatske. Takvih dijelova je bilo 11, a 2002. je nastao HEP kao dioničko društvo, odnosno kao tvrtka majka HEP d.d. i još su formirana društva kćeri u HEP-u dd. Danas kada HOPS više nije dio HEP-a, HEP ima 13 ovisnih društava, nema smisla da ih sve nabrajam, ali su najbitnije HEP Proizvodnja, HEP Operator distribucijskog sustava, s najvećim brojem radnika te HEP Opskrba kao poduzeće koje je zaduženo za tržište odnosno poduzeće koje sudjeluje u borbi s ostalom konkurencijom za kupce. To je po prilici osnovna organizacija HEP-a po temeljnim djelatnostima.
Kako posluje HEP?
Znači, što se tiče poslovanja i trenutnog materijalnog položja HEP-a, zadnjih 5 ili 6 godina HEP stalno posluje s velikom dobiti i to je zahvaljujući okolnostima najprije dobre hidrologije, jer nama dobar dio proizvodnog potencijala čine hidroobjekti pa efekti poslovanja direktno ovise o boljoj ili lošijoj hidrološkoj godini. A s druge strane, zbog velike propulzije u izgradnji obnovljivih izvora energije (vjetro-parkovi i solarni paneli) koje se također nude na burzama električne energije došlo je do pada cijene električne energije. Budući da HEP značajan dio u određenim periodima uvozi, to se direktno odražava na poslovanje, za usporedbu cijena 2007. ili 2008. god, megavat sata na burzama Europe je bila od 70 do 80 eura, a sada se kreće od 36 do 40 eura po megavat satu. Tako da je i dobra hidrologija i ovaj uvoz koji nas ne košta kao nekad, rezultira dobrim poslovnim efektom. Što se tiče drugih problema s kojima se HEP suočava u svom poslovanju, treba spomenuti preveliku ovisnost o uvozu, u određenim periodima godine. Na razini prosječne godine je uvozna bilanca se kreće od 35-38 posto, ali kada je suša, ljetni period ili velike hladnoće taj uvoz značajno se diže u postocima. Od zemalja EU u odnosu na ukupnu potrošnju mi smo odmah iza Luksemburga po uvozu električne energije, a Luksemburg nema gotovo ništa u proizvodnom portfelju i kao takav, osuđen je na uvoz.
Kakav je odnos politike i HEP-a?
Kompanija je, to je očito i toliko prisutno u javnosti, pod snažnim utjecajem tekuće politike, osobito kada govorimoo kadroviranju unutar HEP-a. S druge strane, ne smijemo zaboraviti niti činjenicu čestog posezanja da se uredbama ili nalogom iz Vlade zadire u dobit poduzeća za pokrivanje nekih proračunskih rupa čime se direktno utječe na poslovanje poduzeća odnosno na njegov investicijski potencijal, što se negativno odražava na dinamiku pravodobne rekonstrukcije kako postojećih, tako i na izgradnju novih objekata. Treće, kao jedna od najvećih kroničnih boljki HEP-a može se konstatirati da nema osmišljene dugoročne razvojne politike koja bi bila konzistentna bez obzira koja je nomenklatura na vlasti u državi.
Kakvo je bilo stanje sa sindikatom TEHNOS, u vrijeme dok ste vi bili na čelu sindikata?
U vrijeme kada sam bio na čelu sindikata Tehnos, a to je period od 2006. do 2009. godine, kao i u dekadi koja je tome prethodila, bilo je popularno, i u javnosti se tako govorilo, da se mi najbolje možemo usporediti s irskom elektroprivredom temeljem slične konfiguracije, veličine zemlje, broja potrošača, ukupno prodane energije itd. Ta irska elektroprivreda imala je 8 i pola tisuća radnika, a HEP-u to doba je imao 15 tisuća, pa se onda došlo do lakonskog zaključka da je u HEP-u najmanje 6 tisuća radnika viška. Kada se pogleda neke strukture HEP-a možda bi se i našao višak u nekim strukturama, ali međutim u ovoj pogonskog strukturi je sigurno manjak. Bitno je naglasiti da je HEP kadrovski devastiran, dosta radnika je starije dobne strukture, osobito u grupaciji tehničkog osoblja, a malo se novih mladih ljudi zapošljava. To predstavlja veliki problem za kvalitetno poslovanje HEP-a jer će odlaskom starijih radnika u mirovinu doći do manjka kvalificiranih radnika, a mladi ljudi nemaju od koga primiti znanje koje je nužno i koje se mora kontinuirano prenositi s generacije na generaciju. HEP je sam po sebi specifičan, gdje se znanje vođenja pogona i održavanja stječe isključivo temeljem iskustva rada u HEP-u i prenošenjem znanja sa starijih na mlađe. Neplanska popuna stručnog tehničkog kadra predstavlja veliku dubiozu u poslovanju jer postoje nesrazmjeri u zapošljavanju na određenim radnim mjestima. Uglavnom, stvorila se jedna klima da ćemo mi biti suočeni s masovnim otpuštanjima i to je čitavo vrijeme visjelo kao mač nad glavom, ne samo Tehnosu, nego i ostalim sindikatima koji djeluju u HEP-u. Dosta smo energije uložili u sklapanje kolektivnih ugovora koji su u kontinuitetu potpisivani od 1996. god. i dosta dobro su zaštitili poziciju radnika. Jedan osigurač u KU, kojem je prvenstvena svrha bila zaštita radnika koji bi u nekoj srednjoj životnoj dobi mogli biti proglašeni tehnološkim viškom, je ugrađen 1999. godine, sadržajno određuje da se zaposlenicima, ako ih se otpusti, mora isplatiti otpremnina po svakoj godini radnog staža u HEP-u 60 posto iznosa bruto plaće. To smo instalirali isključivo imajući na umu potencijalno moguću privatizaciju HEP-a, ulazak stranog kapitala i pojavu viška radnika kojima bi novi vlasnik, ako ih želi otpustiti, morao isplatiti masne otpremnine. Do sada taj institut nije primjenjen u tom smislu, nego je primjenjivan prilikom organizacijskih promjena poslodavca kada dolazi i do statusnih promjena zaposlenika, prilikom čega se daju otkazi ugovora o radu svim radnicima i ujedno nude novi ugovori o radu pod izmijenjenim uvjetima. Tada su ljudi kojima je nedostajalo dvije ili tri godine do mirovine, prihvaćali otkaz i pripadne otpremnine (onih 60 posto bruto) i oko čega je bilo dosta vike u javnosti. Ali nije bila namjera sindikata da to ide u tom smjeru, nego da se ljude osigura, kada im se da otkaz s 40 ili 45 godina života starosti nakon čega nema neke velike šanse da će tako brzo naći novi posao. Dakle što se tiče privatizacije i otpuštanja radnika, sindikati u HEP-u su imali dosta komotnu poziciju, bilo je najava da bi moglo biti potresa, ali srećom nije ih bilo.
Kako je HEP izbjegao sudbinu INA-e?
HEP bi se sigurno dogodilo isto što se dogodilo i INA-i jer je 2002. godine na istoj sjednici Sabora i u isto vrijeme pripreman zakon o privatizaciji INA-e i zakon o privatizaciji HEP-a. S tim da je, za razliku od INE, zakon o privatizaciji HEP-a imao ugrađene osigurače, stavljene su takve stavke da se ta privatizacija čak ni djelomično nije mogla dogoditi. U zakonu o privatizaciji HEP-a je pisalo da u svakom slučaju Hrvatska država ostaje uvijek većinski vlasnik, 50 posto plus jedna dionica, i drugo da se neće ništa raditi po pitanju privatizacije HEP-a sve do ulaska Hrvatske u EU. To nije pisalo u zakonu o privatizaciji INA-e i to je na neki način nas spasilo. Sad, što se tiče mog osobnog stava i nas generalno što smo se bavili sindikalnim radom u HEP-u, puno su otvarale oči situacije elektroprivreda koje su doživile privatizaciju, kao što su Mađarska, Bugarska, Makedonija, Slovačka, Ukrajina itd. U pravilu se svugdje događalo da taj koji je kupio čitave elektroprivrede ili njihove dijelove, osnovna mu je bila ideja vodilja da ono što je uložio to što prije i vrati te da što se tiče razvoja mreže, izgradnje novih izvora i novih kapaciteta, ne ulaže ništa. U pravilu je, kada su te elektroprivrede privatizirane za građanstvo je cijena kilovatsata bila veća i to je bila osnovna stvar. Druga stvar, kompanija koja se bavi energetikom je od iznimnog i strateškog javnog interesa i mi smo uvijek bili protiv privatizacije. Imali smo na umu i pogubne privatizacije koje su se dogodile u Hrvatskim kompanijama i znali smo da ako dođe do tog scenarija, da će se događati po istoj paradigmi kao što se i prije događalo. Primjerice, Mađarska je nekoliko godina nakon prodaje ponovno otkupila svoju elektroprivredu i to za dva do tri puta skuplje iznose nego ju je prodala.
Kakve su strategije po pitanju izgradnje obnovljivih izvora energije?
Ono što treba naglasiti je neprepoznavanje trenda u svijetu od strane HEP-a i više Vlada RH, a tiče se izgradnje obnovljivih izvora energije. HEP po tom pitanju nije napravio doslovno ništa. Iako je jedno vrijeme imao tvrtku kćer Obnovljivi izvori, ona je zbog loše strateške politike kompanije i države završila bez (domaćih) investicija. Tu situaciju izostanka HEP-ovih investicija znali su iskoristiti strani ulagači koji su potpisali vrlo povoljne ugovore s HEP-om, gdje su dobili sva prava, a nikakve obveze. Drugačija bi priča bila da je recimo taj portfelj ostao u većinskom vlasništvu HEP-a, zato što bi HEP s obnovljivim izvorima nudio čitav spektar proizvodnih mogućnosti i moglo bi se balansirati između svih vrsta izvora energije. Međutim kako obnovljivi izvori nisu HEP-ovi, HOPS koji je zadužen za parametre mreže, mora na domaćem tržištu pokrivati manjkove kada nema vjetra, odnosno plaćati uravnoteženje sustava jer stabilan rad sustava zasniva se na principu kontinuiranog uravnoteženja proizvodje i potrošnje električne energije. Kada nastupi potreba za nadoknadom nedostajuće energije, tada se ne pita za cijenu energije, nego ju se mora imati kako bi sustav funkcionirao. A ima pojedinih momenata da energiju koju trebate trenutno, morate masno platiti i svi ti troškovi se adresiraju na HOPS i u bitnoj mjeri ograničavaju planove novih investicija i rekonstrukcija postojećih postrojenja, imajući na umu da su prihodi HOPS-a prilično definirani jer su određeni isključivo prihodom od naplate članarine. Dakle, obaveza plaćanja troškova uravnoteženja sustava ni na koji način nije zakonski prenešena barem dijelom, na one koji taj debalans prouzrokoju, a to su u ovom slučaju strani vlasnici obnovljivih izvora. Ako opet vratimo priču unazad, da je većina vjetroelektrana u vlasništvu HEP-a, opisani problem bio bi i po pitanju HOPS-a i HEP-a višestruko manji. Teško je adresirati krivnju no malo je vjerojatno i ne baš slučajno da čitava vladajuća nomenklatura i struka nije bila svjesna što se događa i da su bavljenje obnovljivim izvorima energije olako prepustili drugima. Suludo je da HEP nije napravio niti jednu vjetroelektranu, osobito kada uzmemo u obzir poziciju HEP-a, snagu i investicijski potencijal kao na i činjenicu da se radi o strateškoj državnoj kompaniji koja po prirodi stvari ako se tome pristupi sa strateške pozicije, lako može graditi postrojenja na državnom zemljištu. Sve skupa je jedna nepromišljena politika države i HEP-a kao nacionalne kompanije.
Koji bi primjer uspješne elektroprivrede u EU naveli?
Francuska elektroprivreda je poznata po tome što je njezin razvoj definiran dugoročno i nikakav korak u tom razvoju ne ovisi o tekućoj političkoj nomenklaturi. Oni su se još u doba De Gaulla opredijelili za nuklearni program te su do sada izgradili 63 nuklearna reaktora i oragnizirani su vrhunski. Imaju električne energije za pokrivanje svih nacionalnih potreba, a i za izvoz napretek. Znači, napravili su elektroprivredu koja je potpuno neovisna o uvozu, dapače, imaju velike kapacitete izvoz električne energije. U vlasništvu su 84 posto francuske države, kontinuirano izvoze i na tome zarađuju. Čak su u mogućnosti, kad burze zbog velike ponude snize cijene, oni namjerno ugase 10.000 MW u nuklearnim elektranama kako bi se stvorio umjetni manjak energije koja se nudi. Samim time tržište reagira podizanjem cijene na čemu onda izvozom dodatno zarade, a da pritom sebi ni na koji način ne ugrožavaju vlastitu opskrbu energijom. Vrlo je važno i to što Francuzi imaju definiran dugoročni razvojni put i sustavnu brigu o kadrovima, stalno svoje ljude šalju na usavršavanje, uz važnu napomenu da imaju i svoj istraživački institut s vrhunskim stručnjacima gdje i mlađi inženjeri sudjeluju na znanstvenim i istraživačkim projektima, mogu magistrirati i doktorirati itd.
Kakva je dugoročna razvojna strategija HEP-a?
Mi, za razliku od Francuza, strategiju nemamo, odnosno naša „strategija“ podložna je tekućoj politici. Imali smo studije koje su definirale što bi HEP trebao napraviti od 2008. do 2020. godine, ali je pitanje na čemu smo gradili tu strategiju. Hrvatska država je potpisnik Pariškog sporazuma kojim se nastoji smanjiti emisija stakleničkih plinova u atmosferu do 2030. godine, odnosno 2050. godine i sad je pitanje što će se raditi, tj. na čemu ćemo mi graditi budućnost. Mi možemo reći, nećemo graditi ništa, ima struje na tržištu i uvoziti ćemo. Znači, dimnjaci u Europi, a nama čista energija, samo uključimo dalekovode i ne mislimo se za ništa, nema ekoloških problema, nema natezanja s zelenima, ništa. Mislim da je to kratkoročna strategija, osobito u kontekstu činjenice da npr. Njemci, koji su predvodnici ideja i trendova razvoja i izgradnje obnovljivih izvora, zatvore nuklearne elektrane (znate da je poslije Fukushime vlada Angele Merkel donijela odluku zatvaranja nuklearki, pa nadalje onda, dosta im je termoblokova – konzerviran i slično). Znači, njihova strategija sastoji se u tome da do 2030. godine planiraju potpuno dekarbonizirati proizvodnju električne energije i istovremeno rade na smanjenju izvoza energije. Ako taj trend krenu slijediti druge države, a Hrvatska ništa ne napravi, od koga ćemo uvoziti? Po meni, bilo bi idealno da krenemo u razvoj obnovljivih izvora, i vjetra i solara u vlasništvu HEP-a. Kada imate puno takvih izvora, pojavljuje se višak energije odnosno sve što taj prirodni resurs može dati ima onaj tko je vlasnik. Trend u svijetu pokazuje da je jako zgodno imati postrojenja u kojima se viškovi električne energije iz obnovljivih izvora mogu akumulirati, odnosno spremiti da se ta energija upotrijebi u reverzibilnim hidroelektranama za pumpanje vode na gornju razinu, koja se opet vrati u sustav kada je to sustavu najpotrebnije. Ako netko u svom vlasništvu ima vjetroelektrane, solarne elektrane i reverzibilne hidroelektrane onda ga to pumpanje vrlo malo košta. U tom smislu HEP je dosta propustio ali stvar može još u izvjesnoj mjeri popraviti. Iz tog razloga treba se boriti za to da vlasništvo nad energetskim resursima ostane za vijeke, vjekova u vlasništvu naroda.
Izvor naslovne fotografije: video prilog "Vjetar i dalje puše"
Razgovor vodile:
Preporučite članak: