“Jednako kao što u Amazonu i sličnim korporacijama poslodavac ne daje pravo na udruživanje radi zaštite prava, tako na Sveučilištu u Zagrebu izabrani čelnik ne daje pravo da javno pred kolegama obranite vlastiti stav i program, čak i kad su optužbe nelogične i faktično netočne”, kaže Neven Jovanović, kandidat za dekana Filozofskog fakulteta i profesor s Odsjeka za klasičnu filologiju. U intervjuu razgovaramo o sadržaju programa rada dekana odbijenog na sjednici Senata, perspektivi Filozofskog i problemima s kojima se tijekom studiranja susreću studenti, a u radnom odnosu nastavnici i znanstvenici.
Vaš Prijedlog programa rada dekana Filozofskog fakulteta nije bio službeno dostavljen članovima Senata do samog dana sjednice, kao da u programu postoji nešto što rektor Boras nije htio da ostali članovi pročitaju. Što mislite, zašto je program odbijen? Možete li objasniti njegove glavne ideje – kako vidite Vaš rad na fakultetu u naredne tri godine, koje korake biste poduzeli da bi rad Filozofskog bio kvalitetniji?
Bojim se da moj program rada nije odbijen zbog onog što u njemu piše. On je odbijen jer je Filozofski fakultet u protekle tri godine bio točka jasnog neslaganja s načinom na koji rektor Boras vodi Sveučilište u Zagrebu. To neslaganje bilo je izraženo ne riječima, već primjerom – sadašnja je uprava fakultet vodila u smjeru transparentnog, dobro organiziranog, promišljenog i planiranog poslovanja te u smjeru zajedničkih napora – profesora, studenata i svih zaposlenih – da djelujemo odgovornije prema znanosti i društvu.
Glavne su ideje mog programa nastaviti napor da poslovanje fakulteta bude efikasnije (pod poslovanjem mislim i na ono financijsko, administrativno i organizacijsko, kao i na sve što studentima treba omogućiti uspješniji i ugodniji rad, od uvjeta za boravak na fakultetu do načina komunikacije sa službama fakulteta i odsjeka); dovršiti reformu studijskih programa, koja ima potencijal povezati struke i odsjeke i otvoriti nove mogućnosti studiranja (preko organizacije studija u module koji nose dodatne kompetencije); pokrenuti nove oblike studiranja temeljene na praksi i angažmanu za zajednicu (ono što smo nazvali Klinikom FF); dovršiti važne započete postupke “sređivanja stanja” kao što su stupanje na snagu novog Statuta fakulteta (već prihvaćenog na Fakultetskom vijeću, sad očekuje potvrdu rektora i senata Sveučilišta) i priprema niza daljnjih pravilnika koji reguliraju život Fakulteta.
Slika 1
Čitav moj program proizlazi iz svijesti da su visoko obrazovanje u Hrvatskoj te studiranje na Sveučilištu u Zagrebu, kao i na samom Filozofskom fakultetu, suočeni s krizom, ili mijenom, društva; ta je mijena poziv fakultetu da se probudi i reagira.
U programu se zalažete za “prepuštanje središnjeg mjesta u obrazovanju studentima” – što to točno znači i po čemu se Vaš pristup razlikuje od dosadašnjih mogućnosti sudjelovanja studenata u upravljanju tijelima visokih učilišta propisanih određenim propisima na koje se rektor poziva u Obrazloženju uskrate suglasnosti?
Netočna je i zlonamjerna interpretacija da postavljanje studenata u središte obrazovanja znači uspostavu novih oblika upravljanja. Tu, zapravo, nema ničeg novog. Namjeravali smo naprosto “povećati ulog”, sustavno poticati studente da aktivnije iskoriste tijela upravljanja u koja već jesu uključeni, da sudjeluju u raspravama o tome što i kako studijima i fakultetu treba u uvjetima mijene o kojoj sam govorio. Inače, student je za moj program u središtu prvenstveno iz aspekta vlastite odgovornosti za svoje obrazovanje; na fakultetu se nudi mnogo mogućnosti, zamišljena će ih reforma studija nuditi još mnogo više; tu se traži dobro obaviješten odabir i fleksibilnost sustava biranja (npr. ako se netko predomisli ili ako ne uspije). Treći je aspekt programa “studenti u središtu” naglašavanje praktične primjene znanja i vještina koje se na studiju stječu, i to u uvjetima što sličnijim onima koji studente očekuju u svijetu rada (kao što se američki studenti, još kao preddiplomci, uključuju u različite oblike stručnih praksi). Napokon, “studenti u središtu” jesu i studenti koji pomažu drugim studentima i društvu da se organiziraju i samoorganiziraju, jačajući i svoju političku pismenost i društvenu odgovornost. Ne želimo samo obrazovati pojedince, nego i odgajati građane. Nadam se da to ova zemlja i ovo društvo neće shvatiti kao opasnost.
Koji su, po Vašem mišljenju, glavni problemi bolonjskog sustava obrazovanja i kako ih rješavati?
Po mom osobnom mišljenju, bolonjski sustav, opsesivnom kontrolom “vještina” koje studenti stječu, simplificira ono što se događa na sveučilištu. Istovremeno, korporativnom sklonošću planiranju i mjerenju – svojevrsnim akademskim tejlorizmom – taj sustav oduzima studentima odgovornost za vlastiti put kroz studij. Taj je sustav primjeren masovnoj proizvodnji visoko obrazovanih pojedinaca, ali za dobrobit masovne proizvodnje žrtvuje se sama bit sveučilišta. Jednom davno su u ocjeni jednog mojeg kolegija napisali “Dajete nam sve što trebamo znati.” Bilo je to mišljeno dobronamjerno, ali za mene zastrašujuće. Svedemo li visoko obrazovanje na “davanje” (ne istraživanje, ne osvajanje) onoga “što treba znati”, nemamo više sveučilište kao zajednicu ljudi koji traže istinu i grade osjećaj dužnosti. Naravno, svjestan sam da je bolonjski sustav obrazovanja službeno, politički odabran put i mi smo ga se dužni pridržavati. Ali imamo odgovornost i prema onom drugačijem sveučilištu, i naš je zadatak – svih nas, i radnika na fakultetu i studenata – da kombiniramo jedno i drugo, Bolonju i Humboldta, najbolje što znamo i umijemo.
U posljednjih par godina pada interes za upis na Filozofski, što zbog iseljavanja, što zbog državne politike zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, stavljanja naglaska na IT struku i posljedične “nekonkurentnosti” društveno-humanističkih znanosti na tržištu rada. Na koji način biste pristupili problemu “teže zapošljivosti” nakon završenog Filozofskog?
Moram vas ispraviti. Pad broja studenata nije problem samo Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, već čitave Hrvatske. Statistički podaci pokazuju da se već od 2012. broj studenata u našoj zemlji smanjuje. S oko 190.000 (2012) došli smo na oko 160.000 (2017); znači, već smo prije tri godine svi skupa izgubili 15%! Gdje, kako, zašto? Vi navodite neke razloge, ima ih još. Problem je očito kompleksan i simptom je društvenih promjena o kojima govorim. Dalje. U ovoj je akademskoj godini na Sveučilištu u Zagrebu, na čitavom sveučilištu, ostalo nepopunjeno 22% mjesta. Preko tri tisuće mjesta na preddiplomskim studijima (prošle je godine na sveučilištu bilo nepopunjeno 11%). Na Filozofskom fakultetu jest ostalo 226 slobodnih mjesta, ali na KBF-u je nepopunjeno 161, na Ekonomiji 560, na Fakultetu prometnih znanosti 324 (usput budi rečeno, kandidati za dekane nekih od spomenutih sastavnica suglasnosti na programe dobili su posve glatko). Ne samo Filozofski fakultet – čitavo sveučilište ima problem. Nažalost, Sveučilište u Zagrebu tom problemu ne pristupa kao cjelina i zajednica, već parcijalno: svatko za sebe i snađi se, druže.
Za Filozofski smo fakultet imali sljedeću ideju: jasno pokazati da je Filozofski mjesto na kojem studenti postaju samostalni, samoinicijativni – i pritom odgovorni građani koji razumiju društvo u kojem žive i spremni su na angažman u tom društvu. Pritom (to su “studenti u središtu”) razumijevanje ne želimo svesti na tri kolegija i pet ECTS bodova. Želimo stvarati prilike za aktivno, praktično djelovanje.
Nužno je i provesti odgovornu raspravu o brojkama. Je li naš cilj masovno ili kvalitetno sveučilište? Služimo li, u konačnici, snižavanju cijene visokoobrazovanog rada povećanjem ponude visokoobrazovanih, ili služimo društvu koje nas financira da bismo svi živjeli bolje i pravednije?
Veliki problemi studenata su prekarni rad preko studentskih ugovora na koji su primorani da bi pokrili troškove studiranja (hranu, studentski dom, stan) i/ili školarinu (istovremeno se ne mogu usredotočiti na kvalitetno učenje zbog trke za ECTS bodovima), kao i dominantna ideja stjecanja prakse kroz slabo plaćeni ili volonterski rad. Iako ovi problemi izlaze iz domene rada dekana, zanima me jeste li upoznati s njima i vidite li mogućnosti za djelovanje prema njihovu rješavanju unutar rada na FF-u?
Kao nastavnik i kao građanin Hrvatske, itekako sam svjestan i činjenice da velik dio mojih studenata na moja predavanja i ispite dolazi s posla, ili na posao odlaze, i da ne rade radi džeparca, nego da bi preživjeli; jednako sam svjestan i da velik broj ljudi upisuje studije prvenstveno kako bi mogli raditi kao studenti. Znam vrlo dobro i kako su niske nadnice i satnice za rad preko Student-servisa, kako je teško dobiti mjesto u studentskom domu (i kako ga je lako, vidjeli smo u ovim izvanrednim okolnostima, izgubiti).
Slika 2 - Plenum 2016, autorica Ana Vragolović
Sve ovo ulazi, smatram, u područje nepravdi na kojima se temelji društvo u kojem danas živimo. Kao kandidat za dekana, mogu samo reći da naglasak na društvenoj i građanskoj odgovornosti, fakulteta kao i njegovih nastavnika i studenata, dolazi upravo iz te svijesti. Želio bih da Filozofski fakultet odgoji generacije koje će te društvene nepravde ispraviti.
Znanstveni rad danas karakterizira prvenstveno nesigurnost financiranja – neizvjesnost oko odobrenja projekata i vremena kad će financije biti dostupne, a problem su i kratki rokovi u kojima se istraživanje mora obaviti, što otežava kvalitetno provođenje. Kako poboljšati položaj znanstvenih radnika?
Odgovorit ću kao kandidat za dekana. Na Filozofskom su fakultetu u protekle tri godine formirani zameci samostalnog znanstvenog fonda, koji može poduprijeti i prijave na natječaje za javna sredstva (nacionalna i evropska) i onaj osjetljivi rok između prihvaćanja projekta i doznake sredstava za nj. I Sveučilište u Zagrebu sredstva za redovnu znanstvenu djelatnost doznačava tek kad ih dobije od nadležnog ministarstva – kad će ih dobiti, to je u našem sustavu, pokazuje iskustvo, posve nepredvidivo. Dakle, kao dekan, zajedno sa svojim timom, oslanjajući se na rad prethodne uprave, znam kako Filozofski fakultet može vlastita sredstva iskoristiti za različita takva “predfinanciranja” koja osiguravaju učinkovitost i, jednako važno, kontinuitet istraživanja.
U svom Obrazloženju uskrate suglasnosti Vašem programu rektor Boras prigovara da navodno nekritički prihvaćate primjenu novog Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje i posebno se osvrće na njegov normativni dio koji “u nepovoljan položaj stavlja znanstvenike, sveučilišne nastavnike iz područja humanističkih i društvenih znanosti”. Možete li komentirati tu njegovu primjedbu?
Ono o čemu govorite odnosi se vjerojatno na takozvanu bibliometriju, mjerenje “znanstvene produktivnosti” preko broja publikacija. Kriteriji koje je predložilo nadležno ministarstvo naprosto ne uzimaju u obzir publikacije s područja humanističkih i društvenih znanosti. Međutim, to nije dio Kolektivnog ugovora (koji regulira radnička prava, a ne financiranje znanosti), već programskih ugovora koje svako sveučilište sklapa s ministarstvom. Vrlo bih rado da je rektor tu primjedbu detaljnije obrazložio. Ovako ostaje dojam da se od mene kao dekana očekuje da ne poštujem važeći ugovor koji regulira položaj radnika u znanosti i visokom obrazovanju. To je vrlo opasno.
Kako se odbijanje suglasnosti Vašem programu koji je odobrila velika većina članova Vijeća Filozofskog fakulteta odražava na redovni rad fakulteta i njegove zaposlenike? Mislite li da je narušavanje autonomije također kršenje prava na radnom mjestu i na koji način?
Fakultet radi onoliko redovno i normalno koliko može u uvjetima pandemije koronavirusa, što znači da se sva naša nastava odvija putem interneta. Narušavanje autonomije prijeporno je pitanje. Rektor, kao najviša instanca donošenja odluka – a na Sveučilištu u Zagrebu i njihova tumačenja (Odbor za statutarna pitanja funkcionira trenutačno kao rektorovo savjetodavno tijelo) – smatra da se autonomija sveučilišta odnosi samo na sveučilište, a ne i na njegove sastavnice. One su samostalne tek kao pravne osobe. Kad mi je uskraćena suglasnost, vrlo smo pažljivo počeli čitati Statut Sveučilišta u Zagrebu. Ustanovili smo, nažalost, da se riječ “demokracija” u njemu ne spominje nijednom. Iz toga zaključujem da je tumačenje rektora da Sveučilište u Zagrebu ne mora biti demokratsko, barem što se načina donošenja odluka tiče. Isto vrijedi i za prava na radnom mjestu. Kao što vam npr. u Amazonu i sličnim korporacijama poslodavac ne daje pravo na udruživanje radi zaštite prava, tako vam na Sveučilištu u Zagrebu izabrani čelnik ne daje pravo da javno pred kolegama obranite vlastiti stav i vlastiti program, čak i kad su optužbe nelogične i faktično netočne.
Čini se kao da je FF pred zidom. Imate li ideju kako razriješiti trenutnu situaciju, kako nastaviti borbu?
Pred Filozofskim su fakultetom dva puta. Jedan je iskoristiti sve mogućnosti u okviru pravila i zakona kako bismo izrazili svoje duboko neslaganje gaženjem demokratske procedure na Sveučilištu. Drugi je izvući konzekvence iz jasne poruke da ovakav Filozofski fakultet ovakvome Sveučilištu nije potreban – da ga ono ne želi – i otvoriti javnu raspravu o izdvajanju Filozofskog sa Sveučilišta u Zagrebu.
Intervju vodila:
Preporučite članak: