U novom nastavku serije tekstova "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Dunja Kučinac posjetila je jedinu zagrebačku knjižnicu na kotačima i provozale se plavim kamionom Bibliobusne službe koja već gotovo pedeset godina knjige dostavlja tamo gdje su najpotrebnije.
„Najbliža knjižnica mi je u Albaharijevoj na Knežiji, morala bih autom. Od kad mi je prijateljica rekla za bibliobus, mojoj sreći nema kraja“ – palimo snimač čim smo kročili u zagrebački bibliobus, parkiran ispred Osnovne škole Cvjetno naselje, kako bismo ulovili nekoliko rečenica članice, umirovljenice koja živi u neboderu preko puta i taman se sprema kući s knjigom u torbi. „Čitam u krevetu pa knjiga ne smije biti ni predebela, ni preteška, ni imati premala slova. Već su me skužile i sve mi udovoljavaju i nabave“ nastavlja i dodaje na odlasku: „Samo im fali kava. Ali ionako ja ne pijem bilo kakvu. Možda ih iznenadim kad si kupim novi aparat pa im donesem svoj stari“. Jasno je da je u bibliobusu već potpuno domaća.
„Članovi su nam najbolji promotori“ – reći će nam na to tročlana posada bibliobusa: knjižničarka Sara Semenski, knjižarska tehničarka Davorka Licitar i vozač Neven Prevender, koji su na Cvjetnom naselju parkirani svakog drugog petka u pola tri popodne. Semenski ovdje radi skoro pet godina, kao i Prevender. Nakon 18 godina staža vožnje autobusa, a potom još 12 vožnje kamiona, zaposlio se u bibliobusnoj službi: „To mi je bila želja od mladosti: voziti knjige i usrećiti djecu, odrasle, umirovljenike.“ Licitar će skoro, pak, obilježiti 28 godina rada u bibliobusu: „Ja sam ovdje senior i to je ispunjenje svih mojih snova i želja.“
Rijetkost je da, između privremenih ugovora, minimalaca i neisplaćenih plaća koji obično popunjavaju horizont i svakodnevicu našeg domaćeg tržišta rada, na ovom portalu stignemo razgovarati s radnicima koji za svoj posao imaju samo lijepe riječi. Kamo li da, kad govore o njima, govore o ispunjenju snova. Zbog toga se u bibliobusu zadržavamo koliko god možemo, do zadnje minute prije nego na četiri kotača i kamionskoj šasiji knjige i radničke želje i snove odveze dalje, prema Srednjacima. Tamo ih uvijek čeka gužva, kažu.
Bibliobusna služba Knjižnica grada Zagreba (KGZ) po svojim stajalištima knjige razvozi ondje gdje ih nedostaje i gdje su potrebne već skoro pola stoljeća – dan prije nego smo obišli posadu na Cvjetnom, 23. studenog, proslavila je 47. rođendan. Osnovala ju je 1976. radna organizacija KGZ-a uz financijsku pomoć Udružene samoupravno-interesne zajednice (USIZ) kulture grada Zagreba. Nastojalo se odgovoriti na činjenicu da, kako u tekstu „Bibliobusna služba Knjižnica grada Zagreba“ piše bivša voditeljica Službe, a danas voditeljica knjižnice u Dubravi Đurđica Pugelnik, periferna područja grada nisu imala jednak pristup knjizi kao ona bliža centru. Kao primjer Pugelnik navodi podatak da je općina Centar na tisuću stanovnika imala 1,52 knjige, a Dubrava skoro sedam puta manje: samo 0,24 knjige. Namjera je bila umanjiti te razlike i knjigu proširiti do prigradskih naselja koja nemaju stacioniranu knjižnicu ili je ona nedovoljna, takozvanih „bijelih područja“. Kad god čuje taj izraz on ju podsjeti na poznatu frazu iz Star Treka „to go where no man has gone before“, kaže nam Nika Čabrić, koja je mjesto voditeljice Bibliobusne službe preuzela od Pugelnik 2017. godine. Ona nas nije dočekala na Cvjetnom već u bazi Bibliobusne službe – podrumu knjižnice Voltino. Služba je ondje još od 1981. godine, nakon što je doselila iz zgrade Gradske knjižnice.
„Grad se u tom periodu jako brzo širio, ali u nekim područjima nije bilo dovoljno kulturnog sadržaja. Prvotnu je mrežu stajališta isplanirala Matična razvojna služba KGZ-a, a nakon toga se širila prema zahtjevima mjesnih zajednica i poduzeća“ objašnjava Čabrić početke planiranja i razvoja Službe u skladu s potrebom da knjige učini dostupnijima ondje i onima kojima su potrebne.
Prvi je zagrebački bibliobus marke TAM 150 A11 na zagrebačke ulice stigao iz Maribora. U prvoj je godini, kako Pugelnik iznosi u brošuri „Knjižnica u pokretu: 40 godina zagrebačke bibliobusne službe“, obilazio stajališta u pet općina koje su u tom trenutku bila najlošije opskrbljene knjigama – Dubravi, Susedgradu, Novom Zagrebu, Peščenici i Trešnjevci. Osim njih, bibliobus je od samog početka obilazio i radne organizacije, odnosno zagrebačke tvornice i poduzeća. U njima su često „postojale interne knjižnice, ali s daleko manjim fondom i često nestručnim knjižničarskim osobljem“, piše Pugelnik. Na prvom spisku stajališta bilo je 10 velikih radnih organizacija čiji su radnici u pauzama izlazili iz pogona da posude knjige – Zagrebačka mljekara, Chromos, Prvomajska, Jedinstvo, Vjesnik, Tvornica papira „Ivica Lovinčić“, Astra, Tvornica parnih kotlova i Kemijski kombinat.
Te je prve godine fond obuhvaćao 12 tisuća knjiga, a bibliobusna je služba brojala tri tisuće članova koji su posudili oko 60 tisuća svezaka. Prve dvije godine brojem članova i posjeta premašena su inicijalna očekivanja – bilo je evidentno da za bibliobusom postoji velika potreba. Stoga se već 1978. uvodi druga smjena i dodaju nova stajališta, a godinu nakon brojke se penju na 128 tisuća posuđenih svezaka, odnosno 7200 članova. U osamdesete Služba ulazi daljnjim širenjem: nabavkom drugog vozila, također mariborske izrade. Na udvostručenom se broju kotača sada stiže i do Jaruna, Rudeša, Španskog, ali i Tesle, Instituta Ruđer Bošković i Viadukta, da nabrojimo samo neka od novih stajališta. Iduće godine i drugo vozilo upogonjuje se u drugu smjenu pa se, među ostalim, pokrivaju Dugave, Savica, Kozjak, Gajevo, Končar, Ina Naftaplin.
Razvozeći knjige, otprilike u omjeru 20 posto znanstvene, 30 posto dječje i 50 posto beletrističke literature, kroz godine su bibliobusi svojim prevaljenim kilometrima pratili razvoj zagrebačkih kvartova, poduzeća, ali i mreže stacioniranih knjižnica: stajališta su se dodavala, preslagivala pa i zatvarala ondje gdje su se otvarale nove knjižnice i tako namirivala javna potreba. Devedesetih se zbog dotrajalosti nabavljaju novija vozila: prvo je zamijenjeno 1990. još jednim bibliobusom slovenske proizvodnje, a drugo 1995. godine bibliobusom proizvedenim u zagrebačkom Eurobusu, na šasiji Volva. Bibliobus je vozio i tijekom cijelog perioda rata, stopiravši svoje odlaske do Pokupskog, tada ratne fronte, a ujedno i najudaljenijeg bibliobusnog stajališta 50 kilometara od Zagreba, samo između rujna 1991. i ožujka 1992. godine.
Bio je to period i brutalne privatizacije, koja je ostavila traga i na mreži bibliobusnih stajališta – tijekom devedesetih pa dalje tijekom dvijetisućitih postepeno su gašena stajališta u poduzećima – nema ih smisla nabrajati jer bismo ih morali popisati praktički sva. „U novim privatiziranim poduzećima radnici često nisu mogli izlaziti i koristiti pauze za posudbu knjiga u bibliobusu, tako da se znatno smanjuje broj stajališta u poduzećima, a samim tim i broj korisnika naših usluga. Bibliobusna služba je svoj rad više usmjerila na novoizgrađena naselja i prigradska područja“ piše Pugelnik. S obzirom na to da je u novouspostavljenim kapitalističkim odnosima izlazak radnika s trake da izabere i posudi kakvu knjigu gledan kao nepotrebno trošenje radnog vremena, ne čudi što je jedino stajalište vezano uz ono što se nazivalo 'radnom organizacijom' koje funkcionira i dan danas ostala zapravo javna ustanova – Institut Ruđer Bošković.
Na povratku u sadašnji trenutak, na našu trasu između Cvjetnog naselja i podrumske baze u Golikovoj na Voltinom, zastat ćemo još kratko u 2009. godini, o kojoj Pugelnik piše da je, usprkos povećanoj nabavci knjiga, rad na terenu izrazito otežan jer je vozilo iz 1990. godine „često u kvartu, rezervnih dijelova nema, popravci su sve skuplji i sve dulje traju i izazivaju opravdano nezadovoljstvo korisnika koje je nemoguće obavijestiti o kvaru i nedolasku na teren.“ Nakon što su Ministarstvo kulture RH i Grad Zagreb odbili njihov zahtjev za novo vozilo pravdajući to nedostatkom sredstava, 2011. godine je KGZ odlučio sam kupiti novi bibliobus – prvi na manjoj kamionskoj umjesto autobusnoj šasiji, kako bi se prošlo nešto jeftinije. Upravo je to onaj u kojem smo i mi proveli petak popodne.
Čabrić nam objašnjava da Zagreb trenutno ima 42 stacionirane knjižnice i jedan bibliobus. Početkom prošle godine ostali su bez „neprežaljenog obožavanog Volva“ jer ga je, kaže, „jednostavno uzeo zub vremena“. Kad je stavljen van funkcije, Služba je morala srezati velik broj stajališta – do tada su ih, objašnjava Čabrić, imali 79, a trenutno ih pokrivaju 47: „Snašli smo se i nastojali ih zadržati što više. Pokušavamo racionalizirati i trošak goriva. Funkcionira, ali potreba postoji, kako za revitalizacijom onih koja smo tad morali maknuti, tako i za otvaranjem novih. Postoji puno zahtjeva za time, recimo u zadnje nam se vrijeme javljaju iz gradske četvrti Peščenica, ali u trenutni raspored ne možemo ništa dodatno ubaciti.“ I Semenski se slaže da bi trebalo vratiti sva izgubljena stajališta, ali i uvesti još neka i pojačati postojeća jer bi mogli duže vrijeme stajati na svakom i imati više interakcije s korisnicima. Bilo bi im znatno lakše, kaže, da imaju još jedan bibliobus.
Čabrić nabraja argumente u prilog tome da je bibliobus i danas Zagrebu itekako potreban: „Podsljemenska zona, recimo, ima blizu 20 tisuća stanovnika, a nema knjižnice. Gradska četvrt Brezovica po zadnjem popisu ima 10-ak tisuća stanovnika, a također nema knjižnicu. S druge strane, u Novom Zagrebu imamo stacionirane knjižnice, recimo, knjižnica u Savskom Gaju je odlična, ali istovremeno odlično funkcionira i bibliobusno stajalište na Kajzerici jer se ona jako proširila u zadnjih 10 godina. Botinec, Blato, Lanište i Remetinečki gaj koji je naše najnovije stajalište – taj cijeli dio ne bi imao knjižničnu uslugu da tamo nemamo stajalište.“
Prema smjernicama Međunarodnog saveza knjižničarskih društava i ustanova (International Federation of Library Associations and Institutions; IFLA), objašnjava Čabrić, otprilike 2 kilometra odnosno 20 minuta hoda su mjerilo gdje bi se moglo napraviti bibliobusno stajalište. Obično svake godine u lipnju, kaže, zajedno rade analizu stajališta i gledaju kako će dalje. Svakom punktu daju obično punu godinu da vide hoće li zaživjeti.
Pritom je KGZ-ova bibliobusna služba jedina u Hrvatskoj koja pokriva dvije županije: Grad Zagreb i Zagrebačku županiju. 44 posto Zagrebačke županije je, objašnjava Čabrić, nepokriveno stacionarnom narodnom knjižničnom uslugom pa u njoj imaju 15 stajališta, a prije par godina županija je počela financijski sudjelovati u održavanju i nabavljanju fonda. Trenutno je najudaljenije stajalište Kupčina, na oko 37 kilometara od baze, navodi Prevender. Odlaze skroz do granice sa Slovenijom u Šenkovec, a na istočnom dijelu im je najdalji Iver u Sesvetskom Kraljevcu.
U jutarnjim terminima obično odlaze na takozvana „dječja stajališta“, kako nazivaju područne škole, osnovne škole i vrtiće u čijoj blizini staju, objašnjava Semenski. Dok područne škole obično uopće nemaju knjižnicu, osnovne ju najčešće imaju ali oni, kaže, ionako ne dolaze u škole primarno zato da bi ih opskrbili lektirnim naslovima: „Dolazimo popuniti i onaj dio koji nije obavezan, kako bi učenici zavoljeli čitanje. Ako to za početak mora biti Minecraft da bi ih se privuklo u knjižnicu, onda im donesemo to.“ Na jutarnjim stajalištima ima i drugih korisnika, ali odraslih i starijih članova daleko je više u popodnevnoj smjeni, nakon radnog vremena.
Osim djece, najvažnija skupina korisnika su im, navodi Čabrić, oni stariji od 65 godina, radi njihove smanjene mobilnosti: „Oni neće moći u knjižnicu, ali će knjižnica doći njima.“ Kroz program 'Knjigom do vrata' surađuju sa sanatorijem Ćorluka i domom za starije i nemoćne Zlatno doba u Pušći. „To je u Zagorju na jednom brdašcu. Pokušali smo doći gore bibliobusom, ali se nismo mogli okrenuti pa je ravnateljica korisnike doma dovezla dolje do nas autom. To je bila divna suradnja. Kad smo imali otpis knjiga, napravili smo im knjižnicu za dom“ opisuje Licitar. Starijim članovima koji imaju problema s hodanjem, u kolicima su ili vezani uz krevet, kažu Semenski i Čabrić, znaju donijeti i knjigu na prozor ili na vrata.
Posljednje brojke kažu da trenutno imaju oko 3.500 korisnika. Međutim, Čabrić napominje da je stvar s bibliobusom upravo u tome da broj članova ne bi smio imati presudnu ulogu: „Pravo poslanje bibliobusne službe je da omogući pristup knjizi za što više ljudi, ali to 'više ljudi' ne znači da bismo prije trebali otići negdje gdje ih je šezdeset, nego tamo gdje ih je dvoje ili šestero.“
Svaka dva tjedna posada bibliobusa se u isto vrijeme zaustavlja na istom stajalištu pa već dobro poznaju svoje redovne korisnike. „Budemo spremni, znamo koga očekujemo, koje je knjige ta osoba pročitala. Ne mora nam nužno reći što želi čitati, pamtimo i nosimo po željama“ kaže Semenski. Paze na pristup ljudima jer im je važan socijalni moment, dodaje Čabrić. U lipnju ove godine Služba je imala oko 47 tisuća svezaka, a u sam ih bibliobus stane oko 5 tisuća pa knjige na dnevnoj bazi nadopunjuju i mijenjaju. Najbitnije im je da prate, kaže Licitar, naslove koji izlaze u novinama, o kojima se priča, prema kojima su snimljeni novi filmovi ili postavljene predstave jer znaju da će ih korisnici tražiti. „Mi njima nismo samo knjižničari, ponekad smo im i mame i tate i bake i djedovi i tete i najbolji prijatelji jer zaista pričamo o svemu i svačemu. Kad vas netko ugleda nasred ulice i kaže – ovo je teta iz knjižnice – krenu suze na oči“ dodaje.
Specifičnost rada u bibliobusu je, opisuje dalje Licitar, u tome što svi rade sve i u tome moraju biti jako brzi: „Mi nismo isključivo dječji ili odrasli informatori, niti samo knjižnični tehničari ili vozači – mi smo svi sve u jednom. Moramo reagirati u jako kratkom vremenu i biti jako brzi. Ponekad nam zna biti slab signal na računalu pa moramo sve imati u glavi.“ Svaki put prije nego krenu na iduće stajalište, moraju skloniti knjige izložene u prvi red i ostale knjige stegnuti pomoću nosača ugrađenih na police kako ne bi popadale uslijed naglih kretanja, kočenja i trzaja.
U bibliobusu imaju grijanje i klimu, ali su vrata otvorena i ljeti i zimi jer ih se ne isplati stalno otvarati i zatvarati i jer žele poslati poruku dobrodošlice, objašnjavaju Semenski i Licitar. S obzirom na to da u vozilu nema toaleta, za to koriste pauze između stajališta, ali u prometu ih često dočeka i gužva, osobito po kišnom vremenu. Stari Volvo bio je veći – osim što je u njega stalo više knjiga, bilo im je zgodnije i što, s obzirom na to da je bila riječ o autobusnoj šasiji, nisu morali izlaziti iz vozila pri kretanju na drugi teren kao sada kada moraju prijeći u vozačku kabinu. U prostor je tada kroz šoferšajbu ulazilo više danjeg svjetla, a bio je i nešto uočljiviji prolaznicima jer se bolje vidjelo unutra.
Ponedjeljkom su svi članovi posade u bazi na Voltinom zajedno s Čabrić – tada se ne obilaze stajališta nego se radi tehnička obrada knjiga, priprema, čišćenje bibliobusa. U bazi su i svakog dana prije i nakon terena kako bi izmijenili knjige. Vozilo koje je dugo 10 metara, a široko preko 2 i pol metra teško prilazi bazi jer je jednosmjerna ulica zakrčena parkiranim osobnim vozilima. Plaćaju parking Končaru – osim što nije jeftino, a ni idealno da je bibliobus konstantno na otvorenom, nezgodno je i što svaki dan knjige nose u rukama od baze do bibliobusa.
Zbog toga se bibliobusna služba veseli projektu Paromlina - tamo bi se trebali preseliti iz svoje podrumske baze ali, još važnije, tamo bi trebala biti izgrađena i garaža za bibliobus. Odnosno, nadaju se – barem dva. Želju za nabavkom još jednog bibliobusa potpisuju svi naši sugovornici, no KGZ ne može samostalno podnijeti toliki trošak. Pokušali su putem natječaja „Čitanjem do uključivog društva“ u okviru Europskog socijalnog fonda (ESF), ali su bile prioritizirane službe iz područja niže regionalne razvijenosti. Zbog toga, kaže Čabrić, čekaju novi najavljeni natječaj ESF Plus na kojem će ponovno pokušati osigurati sredstva. U tome će im, objašnjava, partner nužno biti Osnivač, odnosno Grad Zagreb. Čabrić se nada da će Grad spremno dati pristanak jer se bez tog partnerstva ne mogu ni prijaviti na natječaj pa ni nabaviti bibliobus. „Zaista nije da bismo mi htjeli nabaviti novo vozilo da bismo ga gledali. Postoji potreba“, govori Čabrić. Uostalom, bez financijske potpore Grada ionako, ističe - ne mogu imati Službu. „A za novim vozilom postoji stvarna potreba“, govori Čabrić.
Nabavka novih bibliobusa jedan je i od širih nacionalnih prioriteta razvoja bibliobusnih službi u cijelom nizu županija, o čemu možemo čitati u nedavno objavljenom Programu razvoja mreže pokretnih knjižnica u Republici Hrvatskoj od 2023. do 2032., na kojem je radila upravo Čabrić uz Dunju Mariju Gabriel iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice i Nadu Radman iz Gradske knjižnice Zadar. „To je prvi takav dokument u Hrvatskoj i sretni smo da smo imale priliku, a potom ga i uspjele izraditi i tako dale svoj doprinos razvoju pokretnog knjižničarstva u RH. Jako je važan za cijelu Hrvatsku jer u njemu stoji napismeno sve o tome kako bi se trebala planirati i širiti županijska mreža pokretnih knjižnica“ pojašnjava Čabrić. Međutim, dodaje, poanta tog dokumenta nije samo da pokaže da se mreža pokretnih knjižnica u Hrvatskoj treba širiti, nego i da se paralelno treba brinuti o postojećim bibliobusnim službama: „U tim službama već postoje fondovi, korisnici, stajališta, planovi, radna snaga. Nema logike otvarati novo ako bi se staro moralo zatvoriti ili pustiti da propadne. Zato zamjena bibliobusa i otvaranje novih službi treba ići paralelno.“
Od Remetinečkog gaja do Kajzerice, od Ivera do Sesvetskih Sela, od Šenkovca do Prigorja, od Cvjetnog do Srednjaka. Tu šezdeset korisnika, tu dva. U matematici Bibliobusne službe svi su i svaki je važan. Upravo takva računica – koja ne ganja i ne priznaje samo najveće zbrojeve nego razumije zašto i kako treba popuniti praznine – odražava ono doista narodno u narodnoj knjižnici, ono za čim i tragamo u ovoj seriji reportaža. Radničke želje posade bibliobusa da na poslu voze knjige i usreće ljude su već ispunjene – ostalo je da im se pridružimo u onima kojima prizivaju još bibliobusa i stajališta, a za koje im je potrebna puno šira i značajnija javna infrastrukturna podrška.
Objavu ovog teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023.
U prvom tekstu iz serije "Što je narodno u narodnim knjižnicama" Matea Grgurinović pisala je o knjižnicama u Prečkom i Španskom, u drugom tekstu Ana Vragolović bavila se (radničkom) Knjižnicom Božidara Adžije, a Anja Vladisavljević nedavno je posjetila knjižnicu u Dubravi.
Naslovna fotografija: Dunja Kučinac/Radnička prava
Tekst napisao/la:
Preporučite članak: