S magistrom sestrinstva Slobodanom Bratićem razgovarali smo o aktualnostima u svijetu sestrinstva: počevši od obrazovanja medicinskih sestara, preko uvjeta rada i izrazima nezadovoljstva, do organiziranja i perspektiva u budućnosti.
Slobodan Bratić je magistar sestrinstva s dugogodišnjim iskustvom rada u bolnici i ustanovama primarne zdravstvene zaštite, a dio staža proveo je predajući u Medicinskoj školi u Puli. Potaknut rastućim nezadovoljstvom kolegica i kolega, Bratić se u više navrata angažirao oko mapiranja konkretnih problema unutar sestrinske zajednice.
Posljednja u nizu njegovih inicijativa bila je online anketa, kojom je želio objediniti iskustva medicinskih sestara i tehničara s radnog mjesta. “Početnu sam ideju dobio od nastavnika koji su, govoreći o vlastitim iskustvima nasilja kojem su redovito izloženi na radnom mjestu, pokušali pružiti podršku jedni drugima, te upoznati javnost s težim aspektima rada u školi”, govori nam Bratić. Međutim, dok se među nastavnicima kroz ovu akciju prikupio velik broj reakcija, među medicinskim sestrama odaziv je bio bitno niži. Razlog tome je, prema Bratiću – strah.
“Zdravstveni sustav je pred kolapsom, a medicinske sestre i tehničari to već dugo vremena osjećaju na vlastitoj koži. Godine nereda u sustavu nagrizle su i osjećaj solidarnosti između medicinskih sestara, tako da se one sada većinom osjećaju izolirano i bespomoćno.” Uvjerenje da se stvari teško ili nikako mijenjaju uzrok je i toga što se medicinske sestre teško odlučuju na kolektivne akcije poput štrajka.
Ponovnoj izgradnji zajedništva ne pomaže ni način rada koji dominira u glavnim sestrinskim organizacijama. Iz razgovora s medicinskim sestrama, kao i iz njihovih objava na društvenim mrežama, jasno je da komunikacija Hrvatske komore medicinskih sestara (HKMS) s članicama teče, u najmanju ruku, otežano. Mnogi su uzrok tome pronašli u osobnim interesima istaknutih medicinskih sestara u HKMS, kojima su uvjeti rada medicinskih sestara i uređivanje sustava sestrinskog obrazovanja relativno nisko na listi prioriteta.
“Treba priznati da sestrinstvo u Hrvatskoj debelo zaostaje za svjetskim trendovima – rekao bih da kaskamo barem 20 godina za onim državama gdje je sestrinstvo adekvatno vrednovano”, govori Bratić. Kao profesor u srednjoj medicinskoj školi imao je priliku vidjeti kako to dolazi do izražaja već na samom početku strukovnog oblikovanja medicinskih sestara. “Gradivo je zastarjelo, a interesa za pisanje novih udžbenika – nema.”
Zbog toga dolazi do velikog rascijepa između realnih potreba u zdravstvenoj njezi i onoga za što su medicinske sestre i tehničari osposobljeni: “Recimo, danas u većini europskih zemalja postoji veća potreba za medicinskim sestrama sa znanjem i iskustvom rada u njezi neuroloških, onkoloških, i palijativnih pacijenata. Paradoksalno, u našem kurikulumu te su teme zastupljene kroz svega dvadesetak sati godišnje. S druge strane, puno se uči o stvarima s kojima se medicinske sestre vjerojatno neće susresti u praksi.”
Nakon što je 2011. godine uvedeno petogodišnje srednjoškolsko obrazovanje za medicinske sestre, došlo je do dodatnih komplikacija u osposobljavanju i uvođenju novih sestrinskih kadrova u sustav. “Današnji kurikulum formalno možda i predviđa jako puno vježbi, ali u praksi se jako malo toga stigne. Kolegice u bolnicama se često čude kada radite s medicinskim sestrama na stažu, jer njima često nedostaju osnovna znanja. To nije bio slučaj kod sestara koje su pohađale četverogodišnje medicinske škole i polagale stručni ispit.”
Posljednjih godina primjećuje se i razlika u motivaciji za upis srednjih medicinskih škola. Dio učenica i učenika, objašnjava Bratić, odlučuje se na struku u sestrinstvu zbog utjecaja popularne kulture: “Dolaze u školu pod dojmom slika medicinskih sestara s televizije, gdje je sve čisto i uredno. Kada na trećoj godini vide kako zaista izgleda rad u zdravstvenoj njezi, ozbiljno se razočaraju. Dio njih nakon toga ne ostaje u struci.”
Druga skupina učenika upisuje srednju medicinsku školu jer je to odlična baza za odlazak iz države. “Mi trenutno školujemo medicinske sestre za druge članice EU. Nakon mature, učenice i učenici već u 9. mjesecu imaju licencu i mogu otići raditi negdje gdje je plaća viša, a uvjeti rada humaniji. Uzmite na primjer Irsku ili Švedsku, gdje je plaća 3-4 puta veća, a radno opterećenje prihvatljivije nego ovdje. Zašto bi mlade medicinske sestre uopće razmišljale o ostanku?”
“Prijašnje generacije medicinskih sestara spremne su pristati na teške uvjete rada i niska primanja; mlade medicinske sestre i tehničari ne. Kada dožive negativno iskustvo u zdravstvenoj ustanovi, te medicinske sestre odluče se pobuniti; a kada vide da rezultata nema, odlučuju se na odlazak.” Naime, danas se medicinske sestre i tehničari nalaze u bitno boljem položaju na tržištu rada u odnosu na razdoblje prije deset godina. S obzirom na to da je u zemljama EU potražnja za medicinskim sestrama i drugim kadrovima iz polja zdravstvene njege velika, mlade medicinske sestre i tehničari znaju da će relativno lako naći posao, nastavlja Bratić.
Napominje i kako posebnu skupinu problema predstavlja odabir predavača u srednjim školama. Kao jedan od malobrojnih pozitivnih primjera u tom kontekstu navodi Školu za medicinske sestre Vinogradska, koja je odmah pri uvođenju novog srednjoškolskog programa privukla bolničke sestre i ponudila im stalni radni odnos. U drugim slučajevima, kao nastavnice se zapošljava prvostupnice sestrinstva bez puno praktičnog iskustva: “Nastavnice u srednjim medicinskim školama trebale bi imati barem 5 godina praktičnog iskustva, ali trenutno se, zato što nedostaje kadrova, zapošljavaju sestre ravno s fakulteta, koje često uopće nisu radile u zdravstvenim ustanovama.”
Na pitanje mogu li ozbiljne promjene sestrinskog obrazovanja dovesti do konkretnih poboljšanja, Bratić odgovara da je to malo vjerojatno ako paralelno ne dođe do poboljšanja uvjeta rada i plaća. “U upitniku kojeg sam nedavno proveo, kolegice su rangirale razloge iz kojih su dale otkaz ili razmatraju odlazak iz ustanova u kojima trenutno rade. Kao glavni razlog navele su visinu plaće: mnogi na nju pristaju zato što znaju da je sigurna, ali je daleko od razine koja bi omogućila pristojan život.”
Drugi na popisu razloga bio je mobbing. “Čak 90 posto medicinskih sestara koje su popunile upitnik rekle su da su doživjele neki oblik mobbinga. Dok se s tim problemima ne razračunamo, teško je planirati bilo što drugo”, zaključuje Bratić.
Izvor naslovne fotografije: Pixnio
Intervju vodila:
Preporučite članak: