Sa Stjepanom Topolnjakom, predsjednikom Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, razgovarali smo o današnjoj slici zdravstva u Hrvatskoj, prijedlogu Zakona o zdravstvenoj zaštiti i posljedicama privatizacije u zdravstvu.
SINDIKALNA SLIKA ZDRAVSTVA
Možete li mi reći nešto više o Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi? Od kada postoji, koliko članova ima itd.
Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske (SSZSSH) osnovan je 1990. godine pod nazivom Samostalni sindikat radnika u djelatnostima zdravstva, mirovinsko-invalidskog osiguranja i socijalne zaštite Hrvatske. Tada je funkcija predsjednika bila volonterska, a predsjednik je bio dr. sc. Damir Buković, poznati ginekolog. Nakon 1999. godine predsjednik je bio Ivan Hengl, pravnik iz Osijeka. Od 2003. smo se odlučili na profesionalnu predsjedničku funkciju, i tada je za predsjednicu izabrana Spomenka Avberšek, koja je bila na toj funkciji do kraja 2015. godine, kada je otišla u mirovinu. Na narednim izborima za predsjednika sam izabran ja te od 1.1.2016. godine vodim sindikat. Ja sam inače prvostupnik sestrinstva. Moram naravno spomenuti i naglasiti zasluge našeg dugogodišnjeg tajnika Dražena Managića, koji je bio svima velika pomoć, i koji je obavljao sve sindikalne poslove do 2015. godine kada i on odlazi u mirovinu. Na njegovo mjesto kao tajnica zapošljava se Tajana Drakulić, naša pravnica u uredu.
Koje profile radnika organizira SSZSSH?
U našem sindikatu su organizirane sve strukture iz sustava zdravstva, naši članovi mogu biti svi od portira do ravnatelja. Ravnatelji doduše većinom nisu članovi, ali imamo čak i jednog od njih. Ravnatelji kada dođu na tu funkciju najčešće zamrznu članstvo, u suprotnom bi došlo i do neke vrste sukoba interesa - oni moraju zastupati jednu poziciju, a mi drugu. Slično je i u drugim sindikatima. Dakle, mi organiziramo sve radnike u zdravstvu, od fizičara, biokemičara, ing. radiologije, sestara, liječnika, fizioterapeuta, laboranata svih nezdravstvenih radnika; svi kadrovi su kod nas.
Koliko sindikata trenutno djeluje u sektoru zdravstva?
Nažalost, sindikata u sustavu zdravstva ima previše. Kada smo tražili način da liječnički sindikat sudjeluje u kolektivnim pregovorima za granski kolektivni ugovor, morali su se naći svi sindikati iz grane i tada smo saznali da nas ima 34.
To je katastrofa. Do ove godine smo mislili da nas ima 19, ali ta se brojka kroz protekle 4 godine očito značajno promijenila. Danas čak ni ne znamo gdje su svi ti sindikati, ali registrirani su.
Registrirani su pri Ministarstvu rada ili ima i lokalno registriranih sindikata?
Ima i sindikata koji su regionalni. Recimo, imamo Sindikat Istre, Kvarnera i Dalmacije, koji ima podružnice uz obalu, i u sklopu toga organizira radnike koji rade u zdravstvenom sustavu. Ne poznajem točno njihovu strukturu, ali koliko znam, oni su prvenstveno sindikat realnog sektora, a uz to na lokalnoj razini imaju i radnike u zdravstvu. Oni su u biti prihvatili sve koji su se kod njih htjeli uključiti i na lokalnoj razini tako i djeluju.
Koje su specifičnosti sindikalnog organiziranja u zdravstvu?
Sama organizacija u zdravstvu jest malo specifična zato što se u početku osnivalo dosta strukovnih sindikata. Oni su mislili da će svoje zahtjeve lakše progurati ako se organiziraju u strukovne sindikate i predstavljaju samo jednu struku u domeni zdravstva. Tako je Hrvatski liječnički sindikat (HLS) bio prvi, onda Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara (HSSMS-MT), sindikat biokemičara, radiološke djelatnosti, fizioterapeuta... Ali svi su oni išli u osnivanje kako bi stekli određena prava ili materijalna prava samo za svoju struku. S druge strane, ja mislim da je dobro što se ne vode kolektivni pregovori na razini struke i da ne postoje strukovni kolektivni ugovori. SSZSSH je poznat po tome da se oduvijek zalagao za javno zdravstvo i protivio se potpisivanju strukovnih kolektivnih ugovora jer bi nas to odvelo u cjelogodišnje pregovore.
Sindikati koji su u zdravstvu osnovani 1990-ih su pravni slijednici nekog prijašnjeg sindikata?
SSZSSH je pravni slijednik ovog sindikata kojeg sam spomenuo na početku. Kad je počeo rat, svi ti sindikati su se podijelili, a prije je u sustavu zdravstva bio samo jedan sindikat koji je obuhvaćao kompletni sustav zdravstva. Nakon samostalnosti je došlo do razjedinjavanja sindikata. To je išlo u prilog Vladi, a mi smo, eto, tu di jesmo.
Odražava li se na vaš rad to što za razliku od ostalih sindikata u zdravstvu organizirate veći broj struka?
Da, naš rad je teži jer mi moramo zastupati interese svih u sustavu zdravstva, dok se strukovni sindikati brinu samo o svojoj strukturi, samo o struci koju zastupaju. Sestre moraju razmišljati samo o sestrama, liječnici o liječnicima, a mi moramo braniti poziciju svih u sustavu zdravstva. Od spremačica, inženjera radiologije, fizioterapeuta, laboranata, medicinskih sestara, administrativnih radnika, radnika na održavanju, radnica u praoni itd.
Kako unutar sindikata uspijete usuglasiti mišljenja različitih struka?
To je vrlo teško i unutar sindikata. Imamo 25 članova Republičkog odbora koji donose odluke između Skupština, među ostalim i odluke oko potpisivanja kolektivnog ugovora. Naravno, unutar tog tijela su zastupljene različite struke, tako da u samom tijelu nekada dolazi do polemika i tako reći, bistrenja glava, jer moramo uzeti u obzir sve struke. Nažalost, na kraju je uvijek netko oštećen, nikada ne možeš ispregovarati nešto toliko dobro da bi bili svi zadovoljni. Mi bismo htjeli to napraviti - kada idemo prema Vladi, idemo s prijedlozima koji bi zadovoljili sve naše članove - ali i druga strana je tamo i kaže; mi imamo ovaj raspon sredstava i u tom rasponu se moramo snaći. Onda se tu eventualno uspije izboriti nešto više od tog raspona sredstava, ali to nije onoliko koliko smo si mi prvo zacrtali da bi mogli dobiti.
ORGANIZIRANJE RADNIKA U ZDRAVSTVU
Osim materijalnih pitanja poput ovoga, koji su najznačajniji problemi s kojima se susrećete u radu?
Najveći problem nam je nepriznavanje određenih prava koja su dogovorena kolektivnim ugovorom (KU). Mi nešto dogovorimo, potpišemo s vladom, a onda se nađu pojedini ravnatelji koji to ne žele poštivati. Mislim da nam je to najveći problem u sustavu. Mogao bih naglasiti i problem gdje vlada uredbama smanjuje neka prava koja je ona sama dogovorila, kao što smo imali 2013. i 2015. (zakon o uskrati, smanjenje koeficijenata za 3 posto). Osim toga, veliki problemi su nam odlazak ljudi i zabrana zapošljavanja u sustavu zdravstva. Zbog toga u sustavu imamo velik broj onih radnika koji su preopterećeni i zbog toga moraju ići na bolovanje. Imamo puno ljudi koji su na bolovanju ne zbog toga što žele ići na bolovanje, već su jednostavno premoreni i događaju im se povrede. Ako gledamo samo područje njege i ako vidimo da umjesto dvije sestre radi jedna, ili jedan fizioterapeut umjesto dva, znamo gdje to vodi. Znamo da se to opterećenje osjeti i na tijelu. Čovjek to može izdržati neko vrijeme, naši ljudi dosta dugo izdrže, ali što je previše, previše je. Ova zabrana zapošljavanja predugo traje.
Kada je ona stupila na snagu?
2014. godine. Posljedice se naročito osjete među nezdravstvenim radnicima. Liječnici se mogu zapošljavati iako postoji zabrana, tu nema problema. Sestre se ne zapošljavaju u dovoljnoj mjeri, ali radili smo pritisak na ministra Nakića, a sada i na ministra Kujundžića, tako da se polako zapošljavaju i sestre, ali samo ako dolaze na mjesto onih koje odlaze u mirovinu. Za pojačani obim poslova, ne. Kod ostalih radnika toga nema, a kod nezdravstvenih radnika, zabrana zapošljavanja je najveći problem. Ne mogu reći da je to slučaj u svim ustanovama, jer ima ustanova koje su prije zabrane zaposlile dovoljno ljudi i u kojima su možda u manjem broju otišli u mirovinu i sada se tako pokrivaju, ali u velikom dijelu jest tako.
Je li zabrana zapošljavanje jedino što uzrokuje probleme kada je u pitanju broj kadrova?
Sada dosta ljudi odlazi i u prijevremenu mirovinu, sa 60 godina starosti i 41 godinu staža, što dodatno otežava situaciju. To je pretežito srednji kadar, ženska populacija. Budimo realni, prije 40 godina su se svi mogli zaposliti i nije bilo nikakvih problema, nije bilo ni zapošljavanja na određeno pa onda par pauza između zapošljavanja, tako da su svi koji su se tada zaposlili do sada ustvari stekli puni staž.
Kada se radi o poštivanju KU, postoji li razlika između javnih i privatnih ustanova?
Postoji razlika, ali ne bi smjela postojati jer smo mi potpisali KU koji se odnosi i na radnike koji rade kod liječnika koji su u koncesiji. KU se odnosi na sve one koji su u sustavu javnoga zdravstva, koji sredstva za svoj rad primaju iz HZZO-a. Naravno da su tu postojale neke oscilacije, neki su liječnici govorili da su privatnici i da mogu sestrama dati veće plaće od onoga što zarade van sustava. Nije to baš tako, pozicija koncesionara nije tako zamišljena. Liječnici koji su privatnici, koji nemaju ugovor sa HZZO-om ili ne primaju više od 50 posto primanja iz sredstava zavoda, oni mogu dati plaće svojim radnicima kako se dogovore. Oni imaju i svoj kolektivni ugovor, ali on je dosta... I sada nam se nameće kompletna privatizacija PZZ? Što se tiče samog članstva, tu imamo problem kod sindikalnog organiziranja.
Sestre se jednostavno boje. Ne znam vam točno reći čega se boje, da li im poslodavci prijete ili nešto, ali uglavnom je malen broj njih uključen u sindikat, u odnosu na one koje rade kod koncesionara.
Baš kod koncesionara, ne kod privatnika?
Da, da. Kod privatnika je još manji broj članova. Radnici kod koncesionara imaju barem neku zaštitu i tu i tamo se odluče napraviti nešto, ali kod privatnika mi ne možemo ni ući jer djelujemo samo u javnim ustanovama koje primaju više od 50 posto sredstava iz HZZO-a, tamo gdje KU vrijedi. Kada su u pitanju čisti privatnici, kada ih slušate po medijima, svima su im puna usta toga kako daju bolju plaću sestrama. Ne bih sad ulazio u detalje, ali mislim da ne daju. Iz onoga što piše u njihovom kolektivnom ugovoru, mogu zaključiti da ne daju. Možda daju nešto ekstra kroz neoporezive dodatke, ali to se onda reflektira na visinu mirovine jednom kada radnik ode i tada svi vide da to nije dobro. Ali što da rade radnici ako ih se postavi u situaciju da ili prihvate to ili odu drugdje.
Kako ta prijetnja funkcionira u situaciji gdje medicinskih sestara nema dovoljno?
Premda čujemo da medicinskih sestara općenito nema, njih ima na zavodima za zapošljavanje. Nema ih dovoljno u sustavu, ali ih na zavodima ima. Nema liječnika, to je činjenica. Možda je situacija nešto drugačija tu u Zagrebu gdje je visoka frekvencija zaposlivosti, u odnosu na ruralna područja ili manje gradove, ali poslodavac je uvijek u prilici da medicinskoj sestri kaže, slobodno otiđite, ima onih koji će rado doći na vaše radno mjesto.
Osim ovih problema koje ste do sada spomenuli, dakle povećane migracije i pada radničkih prava, je li se još nešto upadljivo mijenjalo unatrag 10-20 godina?
Stvari su se značajno mijenjale u proteklih 20 godina, kako ne. Recimo, 2001. smo imali najveći gubitak na plaći ikada, pogotovo kada su u pitanju nezdravstveni radnici. Tadašnja je vlada kada je preuzela vlast ukinula platne razrede i uvela koeficijente. Ta uredba značajno je smanjila plaće i zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima, ali su se zdravstveni radnici kroz prosvjede donekle obranili. Nezdravstveni radnici nisu sudjelovali u tim akcijama jer im je uvijek visila prijetnja otkaza nad glavom i tada im je plaća pala za 800-1100 kn, a to je značajni pad u odnosu na razinu koja je bila kada su postojali platni razredi.
Smatrate li onda da bi povratak na definiranje primanja kroz platne razrede bio bolja opcija od trenutnog sustava koeficijenata?
Kada bi sada uveli platne razrede na onaj način kako su postojali 1996. godine, mislim da bi sindikati to prihvatili. Međutim, onakve platne razrede kakve su nam predlagale nedavne vlade nismo htjeli prihvatiti jer je prema njima napredovati mogla skoro pa isključivo visoka stručna sprema, a svima ostalima je plaća mogla rasti eventualno do 10%. To je na malu plaću zaista mali iznos.
MANJAK ORGANIZACIJE
Postoje neki problemi koji se protežu još od uvođenja sustava koeficijenata, recimo uređenje koeficijenata medicinskih sestara te usklađivanje njihovih primanja sa promjenama u stručnom obrazovanju. Je li to riješeno?
Nažalost, nije. To nam je obećavao još ministar Ostojić, da ćemo koeficijente riješiti onda kada su sestre štrajkale 2013. Tada smo imali radnu grupu koja se trebala baviti koeficijentima za visokoobrazovane i sestre prvostupnice. Naravno, s obzirom da smo i mi sudjelovali u tome, dogovor se nije trebao odnositi samo na sestre, već i za inženjere radiologije, za fizioterapeute, za laborante koji su u istom periodu završavali viši stupanj obrazovanja. Mislim da se ta grupa sastala dvaput i na kraju od toga nije bilo ništa. Štoviše, uredbom se naknadno ukinuo koeficijent za zdravstvenog radnika, moram to naglasiti. U prijedlogu smo se uspoređivali s koeficijentom zdravstvenog radnika, da bi se onda taj termin ukinuo i umjesto zdravstvenog radnika se napisalo liječnik, odnosno doktor medicine. Svi su ostali jednim potezom izbrisani. Što se tiče konkretno koeficijenata medicinskih sestara, oni se međusobno ne razlikuju baš puno ovisno o stručnoj spremi. Mislim da je koeficijent prvostupnica sestrinstva 1,164, sestara sa srednjom stručnom spremom u bolnicama 1,018, a u primarnoj zdravstvenoj zaštiti srednja stručna sprema počinje od 0,95. To vam ispadne negdje oko 600 kn bruto razlike kod osnovne plaće.
Razlika između primarne i sekundarne zdravstvene zaštite je nastala kod uvođenja koeficijenata?
Ne, ta razlika je tu već dugo vremena. Neki dan sam gledao ugovor o platnim razredima i vidio da su i tada sestre u primarnoj zdravstvenoj zaštiti imale niže plaće. Uvijek se smatralo da medicinska sestra u SZZ radi teži posao i imala je veća primanja. Nismo nikada uspjeli izjednačiti primanja samo na temelju stručne spreme i reći da sestre s tim obrazovanjem, neovisno na kojoj razini zdravstvene zaštite rade, imaju istu osnovnu plaću.
Osim ove, postoje li još neke razlike između radnika iste struke s različitim stupnjem obrazovanja ili na različitim razinama zdravstvene zaštite?
Tu su još i uvjeti rada koje ima sestra u primarnoj zdravstvenoj zaštiti 8 posto, a sestra u SZZ 14 posto. Kada smo pregovarali o prošlom dodatku KU, dogovorili smo još 4 posto na odgovornost za sve sestre, tako da to imaju svi zdravstveni radnici u zdravstvenim ustanovama. Medicinske sestre koje rade u socijalnoj skrbi, recimo, nemaju taj dodatak.
Pretpostavljam da se ovakvi problemi onda prelijevaju i izvan procesa kolektivnog pregovaranja te direktnog iskustva radnika.
Da. Nažalost, ni Ministarstvo znanosti nije ništa poduzelo kako bi se klasificiralo sve te stručne spreme koje su nove, unatoč zahtjevima koje upućuju naše stručne udruge. Prije nije bilo sveučilišnog studija sestrinstva, recimo, a sad imamo i diplomirane sestre, magistre sestrinstva, magistre laboratorijske dijagnostike, inženjere radiologije. Da li zbog toga što ministarstvo ima previše posla ili nečeg drugog, mi trenutno nemamo razrađen pristup koji bi znao predvidjeti koliko nam u zdravstvenom sustavu treba kojih radnika i koje stručne spreme. Ustanove bi trebale slati na školovanje onoliko ljudi koliko trebaju, a ne ovako, da se školuje tko hoće o vlastitom trošku pa ga se kasnije ne zapošljava. 2006. godine upisao sam studij sestrinstva, da bi mi, kad sam se vratio rekli, čujte, ali ne trebamo mi vas s tom stručnom spremom, to isto možete raditi i sa srednjom stručnom spremom. Pa što ste mi onda odobravali da idem na studij? Dobro, u nekim ustanovama se to posložilo, ali u nekima nikako da se prihvati. Na klinikama i u KBC-ima se sve više priznaje viša stručna sprema i prvostupništvo, ali u općim i županijskim bolnicama, teško.
PRIJEDLOG ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI
Kako napreduju pregovori za granski kolektivni ugovor?
Mi smo još prije dva mjeseca dali zahtjev na ministarstvo kako bi vlada formirala pregovarački odbor. Sindikati u zdravstvu su prebrojeni na vrijeme, a reprezentativni smo HSSMS-MT i mi. HLS nije ni ušao u proces jer su znali da imaju 3.700 članova, i da im po zakonu o reprezentativnosti treba barem 5.000. Naša je inicijativa bila da Vlada iznađe rješenje koje bi omogućilo i liječnicima da sudjeluju u pregovorima, s obzirom da su zaista ključan dio sustava. Meni je nelogično da liječnika nema u pregovorima, ali zakon je takav. To je i stvar HLS-a i liječnika koji se očito ne uključuju u svoj sindikat, tako da mogu reći da je postojala određena inertnost i sa strane HLS-a i sa strane ministra. Mi smo to tražili još od 4. mjeseca, a tek sad je ministar reagirao i pozvao sve sindikate na sastanak. HLS bi mogao biti član pregovaračkog odbora da smo se svi složili i potpisali, ali, od svih sindikata koji su došli ili se naknadno izjasnili, jedan jedini sindikat je bio protiv. Ako nema konsenzusa - ništa od dogovora. Do drugog pokušaja je došlo u nacrtu novog ZZZ, na što smo mi bili izričito protiv premda bismo htjeli da liječnici budu u pregovorima. Ali, na taj način bi se na sporan način zadiralo u cijeli niz propisa i odredba. To bi bio jako opasan presedan i prijedlog nije prihvatila niti jedna središnjica, tako da se od njega izgleda i odustalo, jer ga u konačnom tekstu prijedloga nema.
Koliko se sjećam, HLS je imao problema sa sudjelovanjem i kod prošlih pregovora za granski kolektivni ugovor.
U 2013. godini po medijima se stalno povlačilo da liječnici nisu mogli sudjelovati u pregovorima i da je za njih KU potpisao sindikat "spremačica i sestara". Nije to baš tako. HLS je tada aktivno sudjelovao u pregovorima do zadnjeg dana i bio je član pregovaračkog tima. Zašto na kraju nisu htjeli potpisati KU, to znaju oni, ali ostaje činjenica da prava koja su potpisana u tom KU liječnici prije nisu imali. Isto tako, taj KU se u potpunosti primjenjuje jedino na liječnike. Ne tvrdim da su to dovoljna prava, ona nisu dovoljna za nikoga u našem sustavu. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da nam nitko nije došao i pohvalio nas da je neki KU koji smo potpisali baš super. Ali činjenica jest da su prava liječnika bolje uređena tim KU nego što je ranije bio slučaj.
Trenutno su u tijeku i pregovori za temeljni kolektivni ugovor (TKU). Kako oni napreduju?
Nikako. Jako teško se pomičemo s početnih pozicija. Već mjesec dana pregovaramo, a nismo još ništa dogovorili, čak ni osnovicu nismo dogovorili. Vlada osnovicu u 2018. godini želi zamrznuti.
Unatoč tome što je ista ta vlada prije nekoliko dana najavila rast otprilike svega?
Da, da. Iz projekcija proračuna koje smo vidjeli, moj je dojam da isto žele napraviti i u 2019. i 2020. godini. Čudno je to, BNP raste, plaće u ostalim sektorima rastu, samo u javnim službama bi trebale ostati na razini 2009. godine. Vlada tu ne želi popustiti i čak ne želi poštivati onaj sporazum o rastu za 2016. godinu. Nastavak pregovora je u srijedu, nadam se da će iz svega toga nešto i biti.
Kako je izgledao proces donošenja prijedloga novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti?
Oformljena je radna skupina, hajmo je tako nazvati, iako ne bih baš rekao da je to bila prava radna skupina. Brojila je 49 članova, a materijale smo od početka dobivali na kapaljku, dan prije nego je trebalo ići na radnu skupinu. Sad smo dobili čistopis u ponedjeljak, a u utorak u 9h smo trebali biti u ministarstvu na sastanku. Naša pravnica je bila članica radne skupine ispred SSSH, i sve središnjice su odbile ovakav prijedlog zakona, kao i HUBOL i UPUZ. Što će biti dalje, prijedlog će u ovom obliku vjerojatno ići na javnu raspravu, ali hoće li proći ili ne, to je drugo pitanje. Očekujemo od premijera da ne dozvoli totalnu rasprodaju javnog zdravstva.
Možete li izdvojiti ključne probleme s trenutnim prijedlogom?
Gledajte, znamo mi da je još prije 20 godina ministar Hebrang kroz uvođenje zakupa i koncesija išao urušavati sustav primarne zdravstvene zaštite kakav je bio zamišljen od Andrije Štampara. S vremenom su taj sustav totalno uništili. Ne kažem da liječnici koncesionari ne rade dobro, ali postoje tu razna pitanja. Recimo, kada liječnik koncesionar ode na bolovanje, on si traži zamjenu, ali ako je ne nađe, zna da će to pokriti Dom zdravlja. Kada je na dužem bolovanju, to pokriva Dom zdravlja. Kada ode u mirovinu, tko mu mora naći zamjenu? Dom zdravlja. Kad treba obaviti neku dijagnostiku, to šalje u bolnice ili Domove zdravlja. Ne znam na što bi se točno sveo dom zdravlja prema ovom prijedlogu, s obzirom da čak i primalje i fizioterapeuti mogu ići u privatizaciju.
Tko bi sve mogao otvoriti privatnu praksu po ovom prijedlogu zakona?
Osim dr. medicine, dr. dentalne medicine, magistri farmacije i magistri medicinske biokemije, privatnu praksu prema ovom prijedlogu mogu obavljati i medicinske sestre, medicinski tehničari SSS i prvostupnice, sanitarni inženjeri, primalje, dentalni tehničari i fizioterapeuti. I onda si postavljamo pitanje, tko će to ostati u domovima zdravlja? Znamo tko će ostati fizički u zgradama, tamo će biti svi ovi koncesionari koji su do sada bili tamo. Možda ipak odu u najam drugdje jer im se ne bude svidjela najamnina. Ako odu primalje, fizioterapeuti, svi liječnici od ovih 30% koji su morali ostati u domu zdravlja, ostaje nam palijativna skrb na nivou posjeta u kuću, a ona može biti organizirana i na sekundarnoj razini. Sanitet je u nekim županijama već premješten u Zavode za hitnu medicinu. Na kraju će te zgrade zjapiti prazne. Unatoč tome, u prijedlogu zakona je još napisano da ravnatelj doma zdravlja ima zamjenika i 4 pomoćnika. Pa što će ti ljudi raditi? Za koga će oni biti tamo? Na koji način će oni organizirati zdravstvenu zaštitu, a dužni su je organizirati na primarnoj razini? Ne može ravnatelj doma zdravlja u toj situaciji koncesionaru narediti da će dežurati ili da će pokriti ovaj ili onaj dio županije, ne funkcionira to tako. Ako liječnici budu privatnici, budite sigurni da će raspravljati o tome koliko će se njihov rad u sustavu platiti, ili to neće raditi. U slučaju da mu ne treba novac, zašto bi radio vikend, a ne otišao negdje s obitelji?
To je argument koji se zna čuti, da su županije u položaju gdje mogu oštro pregovarati. Meni se čini da su odnosi moći u toj priči toliko različiti da ne možemo razgovarati o tome da županije realno išta diktiraju jer imaju jako mali manevarski prostor prije nego se koncesionar pokupi i ode.
Liječnici su tu u prednosti koju trenutno jako iskorištavaju. Znaju da ih nema dovoljno, pogotovo u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Prema trenutnom prijedlogu, oni bi redovno radili 8 sati, a nakon toga bi mogli raditi privatno. Znači, ukoliko niste stigli doći kod liječnika jer ste radili, možete doći popodne, ali ćete to i platiti iz svog džepa. Na kraju krajeva, svaki privatnik teži tome da zaradi pa tako i liječnici privatnici. Njima će, ako do toga dođe, isto vjerojatno biti najvažnija zarada.
Možemo li to na neki način povezati i sa učestalim vijestima o velikim dugovima zdravstvenog sustava?
Da. Nažalost, sveli smo se na to da zdravstvo gleda samo na to koliko će zaraditi. Bolnički ravnatelji moraju u svakom trenutku znati koliko su potrošili da slučajno ne bi prešli preko limita. Bolnice sada rade i do 3 milijuna kuna iznad onoga što im je limit, ali ne zato što toliko više rade, nego je za toliko premalen limit. Zdravstvene potrebe su sve veće, dijagnostika je sve skuplja, trajanje života je dulje, a limiti isti. Ovdje moram naglasiti da je država najveći dužnik zdravstvenom sustavu. Ona je donijela zakone kojima je određene grupe stanovništva oslobodila plaćanja doprinosa i participacije. Nemam ništa protiv toga, to je socijalni moment koji je na mjestu, ali tu razliku netko na kraju dana mora platiti. Država je taj zakon donijela pa bi bilo pošteno da podmiri i troškove koji iz njega slijede. Onda bi bolnice mogle imati realni limit i ne bi bilo problema oko zapošljavanja, što bi konačno omogućilo i bolju zdravstvenu zaštitu.
Prigovori na prijedlog zakona išli su i kada je u pitanju zdravstveni turizam. Zašto?
U ovom nacrtu ZZZ omogućeno je svima - ne samo specijalnim bolnicama, a na početku se pričalo samo o specijalnim bolnicama - da obavljaju zdravstveni turizam.
Što se time dobiva? Dobivaju se financijska sredstva. Ako idemo samo prema tome da ostvarujemo profit, onda je to logično. Ali, s obzirom da smo socijalna država i moramo pružiti zdravstvenu zaštitu svima, moramo paziti na takve stvari. Ovakvim sustavom će se uvijek gledati onoga koji je profitabilniji, odnosno onoga koji daje keš lovu, a onaj za kojeg HZZO mora platiti bolnici, taj neće doći na red. Kao sindikat nemamo ništa protiv zdravstvenog turizma, ali na privatnoj bazi. Tko želi, neka otvori, neka izgradi svoj objekt i neka radi. Umjesto toga, izgleda da ćemo prodavati postojeća lječilišta koja su građani ove države gradili svojim doprinosima i prije toga, samodoprinosima. Na taj argument nam onda kažu da nisu popunjeni postojeći kapaciteti. Pa nisu popunjeni zato što ih ne želimo popuniti, onda kažemo da nas previše koštaju!
PROBLEMI S PRIVATIZACIJOM
Kako biste ukratko opisali najveće probleme s privatizacijom u zdravstvenom sustavu?
Evo, da objasnim na primjeru. Slušao sam danas emisiju o zdravstvu na radiju i kaže doktor koji gostuje: Ja sam čisti privatnik i radim preko HZZO. Ali čekaj, onda nisi čisti privatnik. Čisti privatnik je onaj kojemu ja dođem i platim. Kada radiš preko sustava HZZO-a, onda to nije to, stvari su drugačije. U tom slučaju, vučeš novce iz javnog zdravstva. To je najveći problem i na to ovaj sindikat već jako dugo vremena upozorava, moramo razdvojiti javno i privatno. Tko želi privatno, neka ide. Ima privatnika kojima jako dobro ide, koji su čisti privatnici i koji svaku svoju uslugu naplate. Ali ima puno ljudi koji nemaju iz čega platiti usluge i onda moraju čekati. Istovremeno, cijelo vrijeme se govori da nam je zdravstvena zaštita besplatna. Zdravstvena zaštita nam nije besplatna, plaćamo ili participaciju ili dopunsko, a svi koji smo u radnom odnosu plaćamo i doprinos za zdravstvo. To nije mali postotak koji izdvajamo za zdravstvo. On možda nije dovoljan za sve usluge koje se u zdravstvu pružaju, ali o tome bi država trebala voditi računa.
Vidite li neka moguća rješenja za te privatizacijske trendove?
Tome bi se moglo doskočiti uređenjem sustava na način da se više ljudi zaposli i da izbjegnemo prekovremene sate. Poticanje liječnika na ostanak u sustavu moglo bi se jedino riješiti na način da se svima u sustavu povećaju plaće. Ne odlaze više samo liječnici, odlaze i sestre, inženjeri, fizičari, sad nam odlaze i nezdravstveni radnici, pogotovo IT stručnjaci. Kako bi se to spriječilo, država bi trebala drugačije odrediti prioritete i rasporediti sredstva. Je li nam prioritet imati zdravo stanovništvo i sustav zdravstva koji bi mogao pružiti kvalitetnu zdravstvenu zaštitu svima ili su nam prioritet novi borbeni avioni, a članica smo NATO-a i nismo u sukobu ni sa kime? O tome bi vlada trebala razmisliti.
Više puta ste naglasili koliko različitih struka postoji u zdravstvenom sustavu. Na koji način su one povezane i kako biste ocijenili suradnju među strukama?
Mi smo svi u sustavu tim, svatko od nas je karika u lancu bez koje se ne može. Ako jedna karika pukne, pukne cijeli lanac. Liječnik ne može bez dijagnostike, ne može bez medicinske sestre, ne može ni bez administrativnog radnika, jer tko će mu obračunati plaću na kraju mjeseca? Tko će voditi računa o svim tim fakturama koje izlaze? Bez kuhinje u bolnicama isto ne možemo, jer hrana je u zdravstvenom sustavu važan dio liječenja. Čišćenje isto, badava je liječnik operirao ako nakon toga nastanu sekundarne infekcije jer prostor nije dobro očišćen. Trebali bismo zajednički voditi brigu o pacijentima i gledati zajedničke interese. A tu jedni bez drugih ne možemo. Zato je, recimo, taj sustav outsourcinga za čišćenje toliki promašaj. Trenutno se neki bolničari prisiljavaju da čiste ako nema čistačice jer to pružatelj usluga čišćenja nije predvidio ugovorom s bolnicom. To iz zdravstvenih razloga nije u redu. I na kraju, te privatnike koji imaju outsourcing plaćamo više nego što bismo platili da ljude zaposlimo direktno. Tako da se uvijek postavlja pitanje kome to ide u korist? Tko na tome zarađuje? Čiji su to interesi? Zašto se javni novac poklanja poslušnim pojedincima ili prijateljima odnosno rođacima.
Intervju je nastao uz financijsku podršku RLS SEE
Izvor naslovne fotografije: Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske
Razgovor vodili:
Preporučite članak: