„Nemrem si više ni u menzi kavu k'o čovjek popiti jer je duplo skuplja nego prošle godine“, komentar je jednog zagrebačkog studenta na život usred aktualne inflacije objavljen prije par dana na portalu Moj faks. Dok, kao i taj student, odustajemo od izlaska na kavu i pristavljamo džezvu u nadi da ćemo tako spasiti koju lipu u novčaniku, zanima nas što je s radnicama i radnicima koji brinu za studente – kuhaju i služe ručkove i čiste studentske domove. Još dobro pamtimo zadnji štrajk u zagrebačkom Studentskom centru prije skoro šest godina, kao i onaj u zadarskoj menzi od kojeg su prošle nepune dvije. U želji da porazgovaramo o tome kako danas žive radnici u pogonu koji održava studentski standard u Zagrebu, obratili smo se Tomislavu Vukoji iz Samostalnog sindikata zaposlenika studentskih centara RH, sindikata koji je štrajkom 2016. izborio Kolektivni ugovor za radnike zagrebačkog Studentskog centra – prvi kolektivni ugovor ne samo u zagrebačkom SC-u, nego i u studentskim centrima u Hrvatskoj općenito.
Krenimo od trenutka u kojem se upravo nalazimo: rastuća inflacija većini nas svakog dana sve više dere kožu. Studentima zasigurno nije lako posvetiti se učenju dok prevrću svaku kunu, ali što je s radnicima u pogonu koji smješta i prehranjuje sve te studente? Jesu li njihove plaće odgovarajuće?
Plaće radnika u Studentskom centru nisu reprezentativne, osobito kad je u pitanju kadar koji radi na njegovom održavanju, u sektoru smještaja i prehrane. Plaća vjerojatno bilo kojeg konobara u kafiću je veća od njihove plaće. U zadnje dvije godine nama je vrijednost boda koji definira plaću rasla za 5 posto, a godišnja stopa inflacije u zadnje dvije godine iznosila je preko 14 posto. Pričalo se da će se s novom sistematizacijom radnih mjesta ispraviti nepravda prema ljudima s najnižom plaćom. Međutim, dogodilo se samo to da su se čistačice izravnale s pomoćnim radnicama u kuhinji, kao i to da se plaća povećala na radnim mjestima koja zapravo nisu bitna za održavanje core businessa Studentskog centra. Radnicima koji proizvode i održavaju ono što je važno za studentski standard – prehranu, smještaj, kulturu i student servis – plaće se nisu povećale. Zato što su plaće male, u sektoru smještaja i prehrane prije svega nedostaje radnika. Studentski centar konstantno traži pomoćne radnike, ali ljudi dođu, vide koliko rade i kolika im je plaća i jednostavno odu. Međutim, došli smo do faze kad odlaze i oni koji već dugo rade u Studentskom centru.
S obzirom na odlaske i općeniti manjak radnika, kakvo je radno opterećenje za one koji ostaju?
Posao u Studentskom centru oscilira. U sektoru smještaja najviše ga je prilikom useljenja i iseljenja studenata – tad su uključeni svi radnici. Međutim, i ostatak vremena moraju se održavati pogon i higijena. U domovima u kojima je kupaona zajednička za cijeli kat, čistačica ju mora oprati svako jutro prije nego se studenti probude, a moraju održavati i čajne kuhinje. Koliko znam, nema dovoljno čistačica – nema ih u popodnevnoj smjeni, a pretpostavljam da nije ni osigurana jedna čistačica po katu, kako bi trebalo biti. U sektoru prehrane, pak, u devetom mjesecu nije bilo puno posla, ali sad kad krenu raditi svi fakulteti, bit će ga jako puno. Pomalo se otvaraju i novi restorani, na raznim fakultetima, dok ostajete praktički na istom broju radnika. Restorani u nekim domovima rade vikendom i radnici u njima često moraju raditi i po više vikenda zaredom. Nema tko raditi. To su otežani uvjeti rada. Pritom, u periodu Božića, Nove godine i Uskrsa smanjen je obim posla. Studentski centar zatvori neke restorane, dio radnika prerasporedi, a ostalima se pišu minusi koje kasnije moraju odraditi, bez obzira na to što je u našem Kolektivnom ugovoru dogovoreno da to ne bi trebalo biti tako.
Upravo na ovaj problem upozorili ste u lipnju putem Facebooka Samostalnog sindikata zaposlenika studentskih centara. Javile su se naznake, kažete, da će se dani koje Studentski centar proglasi neradnima radi smanjenog obima posla oko blagdana prebijati preko radničkih leđa kroz vikend nadoknade. To je suprotno Kolektivnom ugovoru, prema kojem bi takvi dani trebali biti obračunati i plaćeni kao normalno odrađeni radni dani u prvoj smjeni. Odakle ti “minusi”? je li do sada bilo sličnih problema?
Kad je krenula korona, radilo se u timovima – jedan tim radi jedan, drugi radi drugi tjedan, a ostali radnici su bili u pripravnosti i za to su bili plaćeni, kako je i trebalo. Međutim, njima će sada tu pripravnost, ako smo mi dobro shvatili iz onoga što se priča, staviti u minus. Pojavila se priča da su ljudi i po nekoliko stotina sati u minusu. Postavili smo pitanje Radničkom vijeću hoće li se to morati odrađivati, ali još ništa nije razjašnjeno. U koroni je bilo i drugih slučajeva. U četvrtom mjesecu 2020. godine je pomoćnik upravitelja u Cvjetnom domu radnicima koji nisu radili radi korone ili zato što nisu mogli dolaziti iz drugih općina pisao to kao novi godišnji odmor, a radnici su to nažalost potpisali i tek se kasnije žalili.
Osim ovog što spominjete, koji su još problemi radnika u Studentskom centru i kako se prema njima postavlja poslodavac?
Osim male plaće i preopterećenosti, radnici ne dobivaju ni svu potrebnu HTZ („higijensko – tehnička zaštita“) opremu. Kad god pitamo upravu kad će, oni kažu „evo, sad će“. Ali vi za kute, hlače, bluze ili klompe morate raspisati plan nabave, ne ide to brzo kao vatrogasna mjera. Ljudi na kraju sami sebi kupuju klompe. Imali smo problema i s kršenjem prvog Kolektivnog ugovora vezano za dodatke na plaću za smjenski rad. Prema Kolektivnom ugovoru sav se smjenski rad, u bilo kojoj smjeni, uvećava za 5 posto, a prema pravilniku se druga smjena uvećavala za 10 posto. Međutim oni su računali samo dodatak za drugu smjenu i mi to sad utužujemo s našim članovima. Dobili smo par tužbi, a trenutno ih imamo dvadesetak.
Problem tužbi i pregovaranja s poslodavcem dovodi nas do važne teme radničkog predstavništva u Studentskom centru. Kakva je trenutna sindikalna pozicija SSZSCRH-a, a kakva šira sindikalna situacija u kući?
U SC-u je trenutno reprezentativan samo Sindikat zagrebačkog Studentskog centra, koji je osnovan krajem 2020. godine. Uprava je shvatila da s nama ne može, da smo prečvrsti. Prije toga smo mi imali najviše članova, a oni su pokrenuli cijelu aktivnost iščlanjivanja iz našeg sindikata. Mnogi radnici su kod nas digli pozajmicu, i oni su im rekli da ju neće morati vratiti ako se iščlane. Ispisnice koje su našem sindikatu dolazile preko urudžbenog ureda imale su logo Studentskog centra, bez obzira na to što bi po statutu poslodavac trebao štititi svoj logo. Upozorili smo na to, ali pravna služba nije reagirala.
Koje su se sve metode koristile za preuzimanje vašeg članstva i oslabljivanje vaše pozicije? Je li bilo pritisaka na radnike?
Vjerojatno se sjećate tužbi i hajke na našu predsjednicu Biserku Sertić 2018. godine, dok smo s upravom razgovarali o novoj sistematizaciji radnih mjesta. Iako su DORH i Županijski sud odbacili sve tužbe, to je bila grozna situacija za nju i moram priznati da nije imala puno podrške. Ali mi smo i dalje cijelo vrijeme pregovarali. Nakon što je osnovan Sindikat zagrebačkog Studentskog centra, bilo je i pritisaka i prijetnji postojećim radnicima. Poslali smo inspekciju rada, ali su radnici tad „izgubili pamćenje“ i ništa više nisu znali. Međutim, na stranicama Sindikata zagrebačkog Studentskog centra postoje prezentacije na kojima se vide članovi uprave s članovima Sindikata zagrebačkog Studentskog centra i prezentacija sa slajdovima na kojima piše koliko još ima članova našeg i ostalih sindikata i koliko bi se taj broj trebao smanjiti.
Spomenuli ste Radničko vijeće, u kojem i vi imate svoje predstavnike. S obzirom na zaoštrenu situaciju, kako njegova dinamika uopće funkcionira?
Postojalo je službeno nekoliko posebnih lista za Radničko vijeće, ali zapravo je to sve jedna te ista lista. Vijeće je zapravo indirektno dalo suglasnost za otkaze Biserki Sertić i još jednom kolegi. Međutim, mi i dalje odlazimo na sjednice Radničkog vijeća da kažemo svoje mišljenje i zastupamo prave interese radnika.
Vratimo se sa sindikata i Radničkog vijeća na same radnice i radnike. Kakav je, s obzirom na sve o čemu smo pričali, moral među vašim članovima, a onda i ostalim radnicima? Uspijevaju li izdržati do mirovine?
Općenito je moral među radnicima nizak. Ne vide izlaz iz ove situacije osim da odu iz SC-a. O njima nitko ne brine. Postoji cijela paleta radnika koji drže posao. Recimo, dom na Savi je mali grad. Realno, veći je od nekih gradova u zemlji. Bez ljudi koji će ga održavati on ne može raditi. A ljudi odlaze na bolovanja jer su stari i ne mogu više. Prosjek godina zaposlenika u SC-u je 49, ako ne i viši. To su ljudi koji su dali puno za SC i koji su sada izrađeni. Sve više i više idu u prijevremenu mirovinu, čim ispune prvi uvjet, a onda kad odu u mirovinu nađu drugi posao.
Objavu ovog teksta podržala je Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Naslovna fotografija: osobna arhiva, Radnička prava
Intervju vodila:
Preporučite članak: